ČAMAC. U današnjem hrvatskom književnom jeziku označuje se u običnom govoru nazivom č. općenito svaka nianja lađica, bilo na moru ili na slatkoj vodi, pa se govori o morskim, riječnim, ribarskim, bojnim, motornim, torpednim č-ima, na jedra ili vesla i t. d. Ipak se pod riječju č. obično misli u prvom redu jednostavni č., koji se tjera veslima ili motkama. Od većih brodova i lađa č. se razlikuje uglavnom tek po veličini, a bitno se razlikuje od drugih prometnih sredstava na vodi, naročito od splavi.

Jednostavan č. na vesla neobično je važan u razvoju brodarstva i kao praoblik i ishodište većih brodova i kao najvažnije prometno sredstvo velikog dijela čovječanstva još i danas. Č-a ima mnogo vrsta i oblika, koji se razlikuju po veličini i obliku, po materijalu i po svrsi. Najlakše se dadu svrstati prema vrsti materijala.

Vrlo su jednostavni čamci od kore, koja se od drveta odlupi u jednom komadu, pa se na krajevima skupi i sveže (crtež 1), a da se ne sklopi, umetne se u sredinu nekoliko prečaka, koje ujedno služe kao sjedala.

Takve č-e imaju naročito stanovnici južne i jugoist. Australije, zatim neki narodi ist. Sibirije i otoka Sahalina (Golde, Ainu), pa stanovnici u nekojim, osobito tropskim krajevima Juž. Amerike (Bakairi u Braziliji, pritoci Amazonke i Orinoca, Chaco).

Č. se može napraviti i od više komada kore, koji se sašiju i napnu na kostur od gibljiva drveta (crtež 3). U tom je slučaju vanjska strana kore okrenuta unutra.

Takvi su č-i tipični za Indijance u subarktičkom području Sjev. Amerike (algonkinska plemena u Kanadi i oko velikih američkih jezera), za nekoje ist. Sibirce (Jakuti) i stanovnike Ognjene zemlje (Jamana, Alikuluf), a javljaju se gdjegdje i na obalama Afrike (Moçambique, zap. Afrika) i u Australiji (u sredini i na središnjoj ist. obali). Neki drže, da su takvi nekad bili i č-i Eskima, koji su danas od kože. Č-e od kore imaju i nekoji stariji malajski narodi (Džakun na Malaki, nekoji Dajaki na Borneu).

Kod arktičkih naroda upotrebljava se poglavito čamac od kože s kosturom od drveta, u prvom redu u Eskima i i Aleuta, zatim dijela kanadskih Indijanaca (Athapaski, stari Algonkin, Beothuk) i nekih ist. Sibiraca.

Među tim č-ima ističe se eskimski kajak.

To je lagan, dugačak i uzak č., koji redovno ima samo jedno sjedište (u juž. Alaski i kod slične aleutske bajdarke i dva do tri). Kostur mu se pravi od komada (doplavljena) drveta, pomno spojenih životinjskim žilama, što daje č-u veliku gibljivost, a presvlači se potpuno svježom tuljanovom kožom. Samo je u sredini otvor tolik, da može ući čovjek, ali i taj se hermetično zatvara tako, da veslač oko njegova ruba sveže donji kraj svoje neke vrste košulje od tuljanovih crijeva. Tako ne može prodrijeti unutra ni kap vode ni onda, ako se č. prevrne. Kajak služi uglavnom samo za lov, a kako je posve zatvoren, mora lovac sve, što nosi sa sobom, smjestiti na površini č-a. Sve ima svoje određeno mjesto: koplje i harpuna u zamkama od remenja sa strane, uzica harpune smotana na posebnom stalku sprijeda, a nadunuta mješina, koja je privezana za stražnji kraj uzice i koja pokazuje mjesto harpunom pogođene životinje, smještena je iza lovca. Veliki »ženski« č. (umiak) jednake je građe, ali otvoren i sličniji našim č-a, a služi za prijevoz, u boju i u lovu na ptice.

Posebna je vrst č-a od kože okrugli (ili eliptični) č. s kosturom od granja ili od pletera, kakav je t. zv. bullboat mnogih prerijskih Indijanaca u Sjev. Americi, od bizonske kože s dlakom okrenutom unutra, zatim coracle (crtež 9) u Irskoj i Walesu (pa slični č-i kod starih Friza, možda i Sasa), okrugli čamci od kože u Tibetu (kudru) i na gornjem toku Jang-Ce-Kjanga, u Sudanu (juž. od Nigerove okuke, jezero Čad), juž. Indiji, a nekad i u Mezopotamiji. Na Tigrisu i Eufratu danas ih zamjenjuju slični okrugli č-i, pleteni od trske ili šaša, a premazani asfaltom (kufa, gufa). Slične »košare« upotrebljavaju se (valjda kao zamjena »bullboata«) i u jugozap. dijelu Sjev. Amerike (donji Colorado, Rio Gila) pod nazivom corita. Kožna okrugla pelota u Juž. Americi (Chaco, Patagonija) možda je novija. Ovamo ide i č. od pečene zemlje, poput velike zdjele, u nekim krajevima sjev. Indije.

Najrašireniji su č. od drva, i to u dva glavna oblika: čunovi od izdubena debla i č-i, sastavljeni od dasaka. Čun, izduben od jednoga stabla, neobično je rasprostranjen po svem svijetu.

Upotrebljava se u najvećem dijelu crnačke Afrike, zatim gotovo u cijeloj Juž. Americi, osim njezina najjužnijeg dijela (osobito kod Aruaka i Karaiba), u Sred. Americi (Misquito), uz zap. obalu Sjev. Amerike (Kalifornija, pa naročito krasno izrađeni č. sjeverozap. Indijanaca: Tlingit, Haida, Kvakiutl i t. d.), u sred., jugoist. i ist. Aziji (Sibirija, stari Kitaj, Ainu), Maloj Aziji, Andamanima, sjev. i jugoist. Australiji (Kap York, N. J. Wales), pa u Oceaniji, gdje je u svom prvobitnom obliku nešto rjeđi (na pr. na Hebridima i nekim drugim otocima Melanezije); u Evropi je mnogo puta iskopan u prethistoričkim nalazištima, a i danas je još razmjerno dosta čest, naročito kao ribarski č., u etnografski sačuvanijim područjima, osobito na Balkanu, u ist. Evropi, na alpskim jezerima (Bavarska, Salzburg), a i drugdje.

Naš je narodni naziv za njega čun, a kao stručni nazivi služe još i monoksil (grč. μονόξυλος »od jednoga drveta«, čemu odgovara i njem. Einbaum), zatim kanoa, kanu (od španj. canóa, po tom i engl. canoe) i piroga (španj. pirágua, franc. pirogue). Monoksila ima od sasvim malih (1—2 m dužine), koji jedva nose jednog čovjeka, do najvećih (preko 20 m), izdubenih od velikih tropskih stabala, u koje stane 70—80 ljudi. Šupljina im se dube, često i ispaljuje vatrom, a izradba im također znatno koleba između grubih klada i najpomnije izrađenih primjeraka, vitka trupa, tankih i izglađenih stijena, koji su često posve pokriti ukusnom slikarijom i ukrašeni rezbarenim ukrasima, naročito na pramcu i krmi. Mnogo je manje bio rasprostranjen č. od dasaka (crtež 10), koji se tek u novije doba jače širi s prodiranjem evropske civilizacije.

Prevladava u današnjoj Evropi, ali se nalazi i u drugim dijelovima svijeta kao staro kulturno dobro. To su nekoji otoci Oceanije, naročito Melanezije (Salomoni, N. Irska i susjedni otoci), N. Zealand, ist. Indonezija (Kei-oi), mali otok Botel Tobago (jugoist. od Formoze), pa Karolini i Maršali (nešto promijenjen i savršeniji oblik); u Africi Sudan, Gvineja, Uganda i dio najjužnije Amerike (Alikuluf, Čono).

Č. od dasaka redovno je iznutra pojačan drvenim rebrima (premda može biti i bez njih), a daske se prvobitno jedna uz drugu prišivaju likom ili čim sličnim, dok se pukotine među njima redovno zatrpavaju lišćem, mahovinom ili premazuju kakvom smolom. Č. t. zv. preklopne građe (njem. Klinker), kod kojih stoji jedna daska preko druge kao crijep na krovu, tekovina su evropske brodogradnje. — Često se nalazi i mješoviti tip, gdje donji dio čini čun (monoksil), a gornji je napravljen od dasaka.

Takvi su obično veći č-i: u Polineziji (na pr. Tahiti, Tonga), Mikroneziji, Karolini, Maršali), Melaneziji (N. Gvineja, Admiralski i susjedni otoci, N. Britanija, N. Irska), jugoist. Aziji (u Stražnjoj Indiji s Malakom), a ima ih i u Africi (Uganda), Juž. Americi (Karaibi) i ist. Aziji (Ainu). Katkad je kod takvih č-a monoksil vrlo uzak i nizak, zapravo samo dno, pa se ta vrsta često uzima kao ishodište modernih morskih č-a s kobilicom i svedenim dnom. Vrlo neobična kombinacija monoksila s č-em od dasaka nalazi se na Prespanskom i Ohridskom jezeru, gdje se dno č-a sastoji od dva monoksila, dok je sve ostalo od dasaka; takav čun (domaći naziv!) vrlo je siguran na vodi za vrijeme najveće oluje.

Č-i od drveta izrađuju se pomnije, pa se osobito pazi, da na vodi budu što stabilniji. To se postizava na različite načine (jedan je od njih i netom spomenuti makedonski). U Poljskoj se stablo, od kojeg će se praviti čun, najprije porine u vodu i gleda, gdje mu je prirodno težište, pa se prema tome određuje gornja i donja strana čuna. S istoga razloga ostavlja se katkad i dno, nerazmjerno debelo (oko 20 cm, dok druge stijene imaju često tek 2—3 cm). Osim toga ima još dva glavna načina, da se poveća stabilnost i nosivost: ili se šupljina č-a proširuje ili mu se dodaje potporanj izvan samoga trupa. I monoksil se dade umjetno proširiti tako, da se stijene učine gipkima s pomoću vatre i vruće vode, a onda se među njih postepeno zabijaju sve dulje priječke, dok korito ne dobije željenu širinu (Juž. Amerika, Indonezija, Kamerun, zap. Sibirija, Rusija). — Drugi je način, da se uz č. — u nekoj udaljenosti — položi balvan od lakoga drveta, t. zv. plovac (franc. balancier, engl. outrigget, njem. Ausleger), koji se motkama nepomično učvrsti uz č. (crtež 8), ili se na sličan način povežu zajedno dva čamca (crtež 5). Motke, koje spajaju č. s plovcem ili drugim čamcem, mogu biti prekrile granjem, daskama i sličnim, pa tako dobivena ploha (platforma) znatno povećava korisnu površinu č-a. Ovaj je način osobito tipičan za malajopolinezijske narode, a naročito se visoko razvio u Oceaniji, gdje su ovako gradili ne samo manje č-e, nego i veće jedrenjake, s kojima su prevaljivali udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara između pojedinih otočnih skupova. Na širokoj platformi imali su ti čamci često posebne kućice, a katkad i znatnu posadu (na pr. dvojni ratni čamci na otočju Tahiti i preko 180 ljudi).

Premda se oštre granice ne daju povući, ipak se može reći, da su dvojni č-i najznačajniji za Polineziju, č-i s jednim plovcem za Mikroneziju, Melaneziju i otoke na Indijskom oceanu, a č-i s dva plovca (crtež 6) za Indoneziju (osim Bornea). Č-i s jednim ili dva plovca javljaju se zajedno na krajnjem istoku Polinezije (Uskršnji otok) i na Madagaskaru, kamo su vjerojatno dospjeli posredstvom malajskih Hova pa se odatle raširili i na komad susjedne obale afričkog kopna (oko Zanzibara). — Č. s jednim plovcem obično je monoksil ili monoksil s gornjim dijelom od dasaka, rjeđe potpuno od dasaka (Maršalovo otočje). Osim u Mikroneziji i Melaneziji upotrebljava se i u Polineziji (manji č-i), sjev. i jugoist. Australiji, na obalama Juž. Indije (Malabarsko i Koromandelsko primorje), a spominje se i za staru Koreju. — Č. sa dva plovca nalazi se i na rijekama stražnje Indije (Mekong, Iravadi), ali su tu plovci posve uz trup čamca. Nešto slično ima i u Evropi, i to ili pravi balvani (crtež 7) ili sa strane pričvršćene daske (»krila«), da se č. tako lako ne izvrne (zap. Fini, Letonska, Litva, jugoist. Poljska, Bijela Rusija, Albanija). U Str. Indiji kao plovci služe katkad i snopovi šaša, a isto se spominje i za kozačke šajke na Dnjepru u 16. st. — Polinezijski dvojni č. s Platformom dolazi i na Fidži-otocima, N. Kaledoniji, a nekad i na N. Zealandu. Oba čamca nijesu uvijek jednaka, jedan je često manji (Tonga, Samoa, Tahiti, Fidži). Dvojni se č. spominje i u ist. Indoneziji (Nanusa-otoci, sjeveroistočno od Celebesa), na Ceylonu, malabarskoj obali i sred. Gangesu. Za riječnu plovidbu služe dva spojena čamca i na N. Gvineji, u Stražnjoj Indiji (gornji Laos, Mekong), na ušću Konga, u Evropi (vrlo grubo izrađen dvostruki čun na sjeveru Vel. Rusije, Tatre, Čeremisi, Votjaki), a i skele za prelaženje preko rijeka često se sastoje od dva čamca s platformom (Albanija, naši krajevi).

Sve dosad spomenute vrste čamaca mlađi su razvojni stupanj prema splavi, koja je vjerojatno najstarije prometno sredstvo na vodi. Njihova izradba ovisi često od prirodnih prilika (obilje ili nestašica pogodnog drva ili kore, kože i krzna u Arktiku) ili o načinu gospodarstva (koža kod lovaca na bizone). S druge strane mnogo odlučuju kulturna tradicija i stupanj tehničke vještine. Čini se, da se na pr. č. od kore u prvom redu javlja u starijim kulturama, dok je u mlađim ponajviše od drva. Pri tom je zanimljivo, da u pogledu sastava svi oblici od kore imaju odgovarajuće oblike od drva. Predstavnici kulturno-historijske škole u etnologiji pripisuju neke vrste č-a određenim kulturnim krugovima, i to monoksil i č. od jednoga komada kore t. zv. totemističkom ili eksogamno-patrijarhatskom, č. od dasaka ili sašit od kore eksogamno-matrijarhatskom, a č. s jednim plovcem slobodno-patrijarhatskom (»polinezijskom«). Neki idu još i dalje pa i druge oblike č-a dovode u svezu s izvjesnim kulturnim krugovima, na pr. okrugli č. od kože s nomadsko-stočarskim kulturnim krugom (Montandon). Podrijetlo č-a od kože većinom se izvodi iz nadute mješine, svezane o pojasu kod prelaženja preko rijeka (→ Splav), pa se takvi č-i katkad smatraju starijima nego čamci od sašite kore (tako je po Birket-Smithu u Sjev. Americi). Bez obzira na još neriješena pitanja u razvoju prometnih sredstava na vodi ističu se tri glavna smjera, od kojih je svaki općoj ljudskoj kulturi donio svoj trajan i vrijedan prinos: prvi tehnički gotovo savršeni i prilikama do krajnosti prilagođeni eskimski kajak, drugi pomorski vanredne jedrenjake Polinezije i Mikronezije, koji imaju neke prednosti i pred evropskima (veća brzina uz istu težinu čamca; veća stabilnost pod vjetrom sa strane, što se naročito ističe kod manevriranja protiv vjetra), treći napokon najveće moderne brodove. Prvome je podloga običan č. od kože, a drugim dvjema čun monoksil i jednostavni č. od dasaka.

Kod Hrvata treba razlikovati morske i slatkovodne č-e. Prvi se mnoštvom oblika (→ Barka) nadovezuju uglavnom na staro i razvijeno mediteransko brodarstvo, kao što je i prirodno. Pokazuju to i nazivi, dobrim dijelom stranoga podrijetla: ponajviše romanski, pa grčki i nekoji još nerazjašnjeni, vjerojatno stari ilirski. A i hrvatski nazivi stvoreni su većinom tek ovdje. Drukčije je s č-ima na rijekama i unutrašnjim jezerima. Tu se javljaju plitki č-i od dasaka s plosnim dnom, koji danas prevladavaju, premda nisu nikakva rijetkost ni monoksili, naročito na jug od Kupe i Save (bosanske rijeke, Plitvička jezera, jezero Plive kod Jajca). Velike lađe teglenice (dereglije, žitarice), kojima se prije gradnje željeznica vršio velik dio prometa, danas su već nestale. Veći č-i od dasaka, često sa značajnim ukrasom na provi i krmi u obliku voluta (spuž), viđaju se još samo kao prijevozi (skele, brodovi), nerijetko po dva, spojena zajedničkom platformom, pa kao nosioci riječnih mlinova (vodenica). Inače su u upotrebi tek manji, lagani i jednostavni č-i s ravnim dnom, ponajviše za ribarenje, kod kojih se na sjeveru dijelom očituju i utjecaji njemačkih i madžarskih profesionalnih ribara i lađara. U Hercegovini (Neretva, Popovo polje) č-i od dasaka (trupe) nemaju ravnog dna, nego su koritasti, ali plitki i u sredini vrlo široki, dok se prema krajevima prilično naglo suzuju. To i vanjski premaz od katrana daje im naročito značajan izgled. Tipove monoksila mogu ilustrirati oblici, koje je Ćurčić opisao iz Donje Doline na Savi. To su mali šiljasti čunovi za 1—2 čovjeka, veće vitke i plitke lađe (6—7 m, za 10 ljudi) i teški korabi (8—14 m, za 20 ljudi). Sva su tri naziva stara i općeslavenska, i to prva dva domaćega podrijetla, a treći od grč. ϰάραβος, ali primljen od Slavena u starije vrijeme. To je dokaz, da su Hrvati već u svojoj pradomovini poznavali nekoliko vrsta č-a, a naročito čun monoksil. Ni njihovu brodarsku vještinu, s kojom su došli na Jadran, ne treba podcjenjivati, kad se zna, da su se stari Slaveni na svojim lađicama zalijetali sve do Krete (i na Jadranu se upotrebljavao donedavna monoksil uz druge č-e. S druge strane bio je monoksil u upotrebi i kod starih stanovnika naših krajeva, kako pokazuju prethistoričke iskopine iz D. Doline i Ripča. Nekoji današnji monoksili (na pr. plivski) posve su im slični.

LIT.: G. Montandon, Traité d’ethnologie cyclo-culturelle et d’ergologie systématique, Pariz 1934; L. Frobenius uz suradnju nekoliko drugih stručnjaka, niz članaka pod zajedničkim naslovom Schiffahrt und Schiffsbau, Erdball, V., Berlin 1931; G. Buschan, Illustrierte Völkerkunde, I.—II., Stuttgart 1922—26; A. Heilborn, Allgemeine Völkerkunde, II., Leipzig-Berlin 1915; M. Schmidt, Die materielle Wirtschaft bei den Naturvölkern, Leipzig 1923; K. Moszynski, Kultura ludowa Slowian, I., Krakov 1929; L. Niederle, Slovanské starožitnosti. Oddil kulturni, II., 2, Prag 1925, F. Nopesa, Albanien, Berlin 1925; S. Stanković, Tipovi ribarskih čamaca na južno-balkanskim jezerima, Glasnik Etnograf. muz. u Beogradu, IV., 1929; P. Lorini, Ribanje i ribarske sprave na istoč. obalama Jadrana, Beč 1901; Krisch, Die Fischerei im Adriatischen Meere, Pula 1900; V. Ćurčić, Narodno ribarstvo u Bosni i Hercegovini, GIZM 1910, 1915.B. B-ć.

Čamac u mitima i obredima. Č. ima znatnu ulogu i u mitskim nazorima i obredima primitivnih i drugih naroda, i to kao simbol Mjeseca. Tako Eskimi, neka plemena Nove Gvineje i stari Sumerani u Mezopotamiji izričito tvrde, da Mjesec ili »čovjek na Mjesecu« plovi u č-u (=mlađak!) ne samo po nebeskom svodu nego i na moru. Slično govore na pr. neki Indijanci Sjev. Amerike o mitskim bićima, pod kojima razumijevaju Mjesec, kako se razabira iz opisa ili drugih okolnosti, premda ga otvoreno ne spominju. Ovamo ide i Haronov č., koji u pričama starih Grka prevozi duše preko rijeke Stiksa u podzemlju, jer po nazoru mnogih primitivnih naroda duše ili dolaze na zemlju s pomoću Mjeseca ili poslije smrti odlaze na Mjesec ili su s njime inače u vezi; takvih je mišljenja bilo i među samim Grcima. Mjesečev č. predočuju u različitim modelima ili prigodom stanovitih svečanosti: na pr. na Gazelinu poluotoku N. Britanije u zapadnoj Melaneziji kod primanja u tajno društvo Ingiet (kandidati plešu u velikom č. na vrhu skele, visoke do 20 m); ili trajno, na pr. u obliku idola u sjeverozapadnoj N. Gvineji (sličan je č. od metala nađen u području Urala), kao simbolički ukras na vrhu različitih građevina u Indoneziji, slično i drugdje. Č. služi u različnih prethistorijskih i mladih naroda kao lijes kod pokopa (naročito kod sjev. Germana, zap. Fina, pa i starih Rusa. → Pogreb).A. G-s.