CRVENA ŽELJEZNA RUDA, hematit, spekularit. Kristalizira heksagonski. Većinom se javlja u jedrim tvorevinama, a kadikad je gust, zrnast, lisnat, ljuskav, koncentrično lupinast, vlaknast, radijalno vlaknast, zemljast i poput caklovice. Nalazi se i u pseudomorfozama, naročito po piritu. Pseudomorfoze hematita po magnetitu zovu se martit (po bogu Martu). Može biti metalnoga, polumetalnoga i gotovo staklastoga sjaja. Jedre su tvorevine mutne. Obično je neproziran, pa tek u tanušnim listićima propušta crveno svijetlo. Željezno crn, tamno ocalno siv. Guste i zemljaste vrste crvene su, a crven mu je i ogreb (otuda ime hematit, grč. αἷμα »krv«). Kadikad je magnetičan. Spoj je željeza s kisikom, Fe₂O₃ sa 70,02% željeza, pa je od njega samo magnetit bogatiji željezom (72,41% Fe). O veličini zrnja u nakupini zavise sjaj i boja hematita, pa s obzirom na taj sjaj i boju dijelimo ga u: 1. Željezni sjajnik, koji je jaka metalna sjaja (otuda ime spekularit, lat. speculum »ogledalo«) i smeđe crvena ogreba. Javlja se ili u jasnim kristalima ili u krupnim kristalastim nakupinama. Kad se razvio u listićima, zovemo ga željeznim tinjcem, koji se veoma lako ljušti u metalno sjajne tanušne listiće i ljuščice. 2. Crvena željezna ruda ili crveni željezni kamen je jedri hematit, gusta, sitno vlasasta i zemljasta sastava. Negdje je u formi oolita (bobica). Tvrdoće je kolebljive. Koji su kremenasti, imaju tvrdoću i do 7 (zovu ih crvenim kremenastim željeznim kamenom), a zemljasti su tako mekani, da se daju mrviti prstima, pri čem bojadišu prste crveno. Boje je tamno crvene, crveno smeđe, smeđe i crvene. Katkad je bubrežasta, pa na površini crna i smolasta sjaja; to je crvena caklovica (zbog crvena ogreba). Crvena željezna ruda zalazi kadšto u neke minerale kao pigment, koji im daje crvenu boju. Tako je od nje crveno mnogo eruptivno stijenje, neki vapnenjaci i pješčanici. Krvni kamen je gusta crvena željezna ruda; boje je tamno ocalno sive, koja kadikad prelazi u crvenu; strukture je vlaknaste. Upotrebljava se za brušenje kao uresni kamen. Crveni oker je zemljasta crvena željezna ruda; služi kao boja. Crvena željezna ruda, izmiješana znatnom količinom gline, zove se crvenjača ili crveni kamen. Služi kao boja. Ako je u crvenoj željeznoj rudi primiješano nešto manje gline, onda je zovu glinenim željeznim kamenom. Škriljavac, koji je uglavnom sastavljen od željeznoga tinjca, te veoma bogat željezom, zove se itabarit. Od njega je izgrađen masiv Pic Itabira kod Serra da Pieda u Braziliji, pa mu otuda ime.

Za željezni veleobrt od najveće su važnosti rudišta hematita, a to zato, što je nesamo željezom najbogatija ruda, već se na nekim mjestima razvio u golemim količinama. U našim krajevima dosta je raširen, a negdje se razvio čak u vrlo velikim količinama stvarajući bogate željezne rudnike, na pr. u okolini Vareša, kod Desinića, u Samoborskoj gori (gust), u Petrovoj gori (nađe se lijepoga željeznoga tinjca), u Zagrebačkoj gori kod Psarjeva (željezni tinjac), u Gorskom Kotaru, gdje je postao preobražajem iz pirita (više puta željezni sjajnik), u okolini Rduča, Gračaca i Bruvna u Lici (rasuti komadi po poljima), u Dilj-gori. (ljuskavi hematit), u gradiškom kraju kod Tisovca (sitno ljuskavi hematit), u Kalniku (ljuskav i vlaknast), u Očuri kod Lepoglave (željezni tinjac), u Gorama kod Gline (ljuskav), na Kokirni kod Žirovca (ljuskav, zrnast). U Bosni su na glasu hematitski rudnici u okolini Vareša. Tu se nižu ležaji hematita u dužinu od nekoliko kilometara. Najveće količine razvile su se na jugu od Vareša, gdje se šire s jedne i druge strane doline potoka Stavnje. Tu je hematit različne boje: ili je kao krv crven ili crveno siv. Većinom je krupno zrnast, pa zrna negdje prelaze u ljuske sjajući se polutamnim sjajem. Među ljuskavim i sitnozrnastim hematitima ima i takvih, koji su ljubičaste boje, ali su tamni. Gusti hematiti, kojih ima također u tom kraju, crveni su kao trešnja, smeđe crveni, tamno smeđi i posve crni (od mangana). Ima ih i po obroncima Droškovca, Pržića, Potoka, Ponikve i Borovice. Vareški je hematit postao metasomatozom iz vapnenjaka, pa se nađe u njemu lijepih hematitskih okamina od amonita. Ima ga u Bosni još kod Čevljanovića kod Srednjega oko potoka Rače, u rudnom kraju između Une i Sane, na pr. u Ljubiji (uz glavne željezne rude limonit i siderit), u Motajici planini, na zapadnoj strani Mahnače planine kod Blatnice, u Hercegovini kod Jablanice.

Za svjetski veleobrt željeza od velike su važnosti hematitska ležišta u Švedskoj, Rusiji i Sjevernoj Americi. Željezni švedski rudnici sastavljeni su pretežno od magnetita, ali ima ondje i vrlo mnogo hematita, a negdje je izmiješan magnetit s hematitom. Najveći švedski željezni rudnici nalaze se kod Kürunavaare, Haukivaare, Svappavaare, Ekströmsberga. U Rusiji su veliki željezni rudnici kod Krivoga Roga na Herzonu; tu se razvio pretežno magnetit, ali ima i mnogo hematita i martita. Na Uralu su golemi rudnici u rudnom kraju Bogoslovska, gdje se razvio najviše hematit uz martit i magnetit. Tu se nalaze pseudometamorfoze magnetita po hematitu, poznate pod imenom mušketovita. Kod Mjedno-Rudjanska na magnetskom brdu Visokaja Gora razvio se u gornjim dijelovima magnetit, a u dubljini hematiti i martit. Vrh Magdalinskoga Kamena sastavljen je sav od hematita. Na magnetskom brdu Ulla-Utasse-Tau u okrugu Verhne-Uralsk nalazi se martit slično kao na Visokoj Gori. Magnitnaja Gora sastavljena je uglavnom od magnetita, ali ima dosta hematita i martita. U Trojickom se razvila crvena željezna ruda, ali ima i kristala željeznoga sjajnika. Po guberniji Jenisejskoj javljaju se svuda magnetit i hematit u velikim količinama. U Sjevernoj Americi ima mnogo hematita u Koloradu, u Georgiji u Lincol Co. Među najgolemija ležišta željeznih ruda ubrajaju ona u Michiganu, Wisconsinu, Minnesoti i po zapadnim stranama Lake Superiora.

Koliko se proizvede godišnje željeza u veleobrtnim državama, neka pokaže samo ovaj primjer: Njemačka je 1938 proizvela 11 milijuna tona željeza od 33 milijuna tona, kolika joj je godišnja potreba.

LIT.: F. Beyschlag-P. Krusch-J. H. L. Vogt, Die Lagerstätten der nutzbaren Mineralien und Gesteine, sv. II., str. 442; L. Djupark i L. Mrazek, Troickoe mjestoroždenie željeznih rud v Kizelovskoj Dačje na Uralje, Trudi Geološkoga Komiteta. Nova serija, sv. 15., S. Peterburg 1904; C. Hintze, Handbuch der Mineralogie, sv. I., str. 1782; F. Katzer, Die Eisenerzlagestätten Bosniens und Hezegowina, Bergund Hüttenmännisches Jahrbuch, sv. 58; F. Tućan, Specijalna mineralogija.F. T.