CRIJEVO.

SADRŽAJ: I. Crijevo kod čovjeka, 97; II. Fiziologija, 98; III. Bolesti crijeva kod čovjeka: a) Patološka anatomija, 98, b) Klinika, 100; IV. Crijeva domaćih životinja, 105; V. Crijevne bolesti kod domaćih životinja: a) Patološka anatomija, 105, b) Klinika 107.

I. Crijevo kod čovjeka. Crijevo (lat. intestinum) je onaj dio probavnog sustava, koji se proteže od želučanog ušća do čmarnog otvora. U njemu se vrši glavni dio probave i upijanje (resorpcija) probavljene hrane, kao i oblikovanje otpadaka od neprobavljenih dijelova hrane.

Čitav se probavni sustav razvija od unutrašnjeg zametnog listića, koji je u ranim stadijima embrionalnog života kod čovjeka sličan jednostavnoj cijevi, smještenoj u središnjoj liniji. Od najvećeg dijela ove cijevi razvije se crijevo. Ono je u prvom početku ravno i vezano za stražnji trbušni zid jednom opnom, mezenterijem, po čitavoj duljini, a za prednji zid samo u gornjem dijelu. Rastom ploda počne se ova ravna cijev mijenjati, tako da se na njoj mogu već u 1. mjesecu embrionalnog života uočiti neki dijelovi c-a, koji su značajni za odraslog. Taj proces razlikovanja pojedinih dijelova c-a traje sve do konca prve polovice embrionalnog života (4½ mj.) i povlači za sobom promjene na mezenteriju, koje se sastoje u tome, da se on na nekim mjestima postavi ploštimice uz stražnji trbušni zid, i kad se taj proces obavi, onda tokom druge polovice embrionalnoga života priraste uza nj. Posljedica je toga, da pojedini dijelovi c-a dobiju nov i stalan položaj, koji nije nimalo nalik na onaj u prvom početku.

C. ima oblik cijevi, građene od tri sloja, međusobno povezana rijetkim vezivnim tkivom. Vanjski sloj (serosa) gladak je i sjajan, da olakša gibljivost c-a. Srednji je sloj (muscularis) najjači i sastoji se od glatkih mišića, poredanih u dvije naslage, uzdužne prema vani i kružne prema unutra. Unutrašnji sloj (mucosa) je sluznica; u njoj su mnogobrojne žlijezde, nakupine limfatičnog tkiva i u nekim dijelovima c-a posebni organi, koji imadu sposobnost upijati probavljenu hranu.

C. se dijeli po svom obliku i funkciji na tanko i debelo crijevo. Tanko crijevo (lat. intestinum tenue) je cilindrična, u mnogobrojne vijuge zavijena cijev, koja započinje na ušću želuca, a završava na početnom dijelu uzlaznog debelog crijeva. Ono ispunja najveći dio trbušne i zdjelične šupljine. Kako ima zadaću da upija (resorbira) probavljenu hranu, zove se još i resorpciono crijevo. Njegova duljina na lešini iznosi 3—5 m, a ukupna površina oko 7,2 m². Sluznica tankoga c-a baršunasta je izgleda, koji potječe od velikog mnoštva resica (oko 4 milijuna). U jednom dijelu c-a sluznica ima izrazite kružne nabore, koji uz resice uvelike povećavaju unutrašnju površinu tankoga crijeva. U tanko c. izlučuju mnoge žlijezde svoje sokove, važne za probavu. Jedne od njih, crijevne (Lieberkühnove) i Brunnerove žlijezde, leže u samoj stijenci c-a, a druge, jetra i gušterača, izvan crijeva. Po svom položaju i građi tanko se crijevo dijeli na tri dijela: dvanaesnik, tašto i vito crijevo.

Dvanaesnik (lat. duodenum) je početni dio tankoga c-a i nadovezuje se neposredno na želudac. Nalazi se na desnoj strani u visini 1—3 slabinskog kraliješka, prislonjen uz stražnju trbušnu stijenku i najvećim dijelom pokriven mezenterijem. Prema taštom c-u omeđen je oštrim pre gibom. Ima oblik potkove, okrenute otvorenim krajem prema gore i lijevo. U zavoju dvanaesnika smještena je glava gušterače. U unutrašnjosti njegovoj razvijene su resice i gusti poprečni nabori posvuda osim u početnom dijelu. Osim poprečnih nabora nalazi se u silaznom dijelu dvanaesnika i jedan uzdužni nabor, koji imade na svom kraju otvor, širok 2 mm. Na tom se otvoru izlijeva žuč iz glavnog žučnog voda kao i proizvodi gušterače, koji dolaze kroz glavni njezin izvodni kanal. Iznad ovoga otvora postoji još jedan manji otvor, u koji se otvara sporedna cijev gušterače. Osim Lieberkühnovih žlijezda nalaze se u dvanaesniku još i posebne Brunnerove žlijezde, koje leže ispod sluznice, a toliko su velike, da se mogu, kad se odigne sluznica, vidjeti prostim okom. Značenje njihovo je u tome, što one svojim sekretom neutraliziraju kiselu reakciju sadržaja, koji dolazi iz želuca.

Tašto i vito tanko c. (lat. intestinum ieiunum i i. ileum) vise slobodno u trbušnoj šupljini, vezani za stražnju trbušnu stijenku mezenterijem. Unutrašnjost taštoga c-a obilježena je mnogobrojnim, gusto poredanim poprečnim naborima i visokim resicama. U vitom su c-u nabori rjeđi, niži i postepeno iščezavaju, tako da ih u donjem njegovu dijelu i nema. Resice se u njemu također nešto razlikuju od onih u taštom c. Resice su organi za resorpciju, visoki do 1 mm. U sredini imadu jednu proširenu limfnu žilicu, obavijenu tankim slojem glatkih mišića. Osim toga u njoj je bogato razvijena kapilarna mreža. Na površini su resice pokrivene jednoslojnim cilindričnim epitelom, koji ima na svojoj, prema šupljini c-a okrenutoj površini posebno građen i za proces resorpcije važan pokrov (kutikula). U sluznici tankoga c-a nalaze se mnogobrojne žlijezde. One su jednostavno građene u obliku cijevi, koja ima cilindrične i čašaste stanice u zidu sa strana i posebne stanice na dnu (Panethove stanice). Izlučuju crijevni sok, u kojem se nalaze različni fermenti za probavu hrane. Limfatično adenoidno tkivo također je obilno razvijeno. Ono ima oblik malih razasutih čvorića kao i većih skupina takvih čvorića poput ploča (Peyerove ploče), koje se nalaze samo u vitom crijevu. Tanko c. dobiva krv najvećim dijelom od ogranaka gornje crijevne arterije, a samo malim dijelom od trodjelne arterije. Vene tankog c-a slijevaju se u gornju crijevnu venu i krv s resorbiranim hranljivim tvarima odvode kroz venu jetrenih vrata u jetru. Limfne žile prave dvije mreže: jednu na bazi same resice, a drugu ispod sluznice. Obje se te mreže spajaju te prave limfatičnu cijev, koja odvodi resorbiranu mast u obliku veoma sitnih kapljica. Živci tankoga c-a potječu od autonomnog živčanog sistema. Njihovim djelovanjem nastaje dvojako gibanje crijeva: valovito peristaltičko gibanje, koje potiskuje crijevni sadržaj prema naprijed, i drugo, koje ga miješa.

Debelo crijevo (lat. colon) okružuje kao neki okvir gotovo sasvim vijuge tankoga c-a. Ono započinje u desnoj bočnoj udubini i proteže se, mijenjajući izrazito svoj položaj, sve do kraja zadnjega c-a. Na vanjskoj strani ono pokazuje nepravilne izbočine, po kojima se na prvi pogled razlikuje od tankog c-a. Te su izbočine poredane u tri reda, a dijele ih uzdužne pruge, široke oko 1 cm, građene od jako izraženog mišićnog sloja. Na njima sa strane vise mali privjesci od masnog tkiva (appendices epiploicae). Kružni mišićni sloj na debelom c-u, slično kao i na tankom, posvuda je podjednako raspoređen. Površina debelog c-a na vanjskoj je strani glatka i sjajna, osim na onom mjestu, gdje je prirasla za stražnju trbušnu stijenku. Unutrašnja je strana pokrivena sluznicom, i na njoj se vide poprečni polumjesečasti nabori, koji odgovaraju granici između dvije izbočine na vanjskoj strani. U sluznici debelog c-a nema resica, ali ima dosta žlijezda i razasutih limfatičnih čvorića. Debelo se c. dijeli po svojem položaju i obliku na: slijepo c. s crvuljkom, uzlazno debelo c., poprečno debelo c., silazno debelo c., zavijeno debelo c. i zadnje crijevo. Donji kraj vitoga c-a prelazi u uzlazno debelo c. s lijeve njegove strane. Na tome je prijelazu jedan zalistak (valvula Bauhini), koji kao neki ventil priječi vraćanje crijevnog sadržaja u tanko crijevo. Ispod toga mjesta nastavlja se debelo c. prema dolje u jedan prošireni dio, koji slijepo završava i zbog toga se zove slijepo crijevo (lat. caecum). Ono leži u desnoj bočnoj udubini, najčešće slobodno, a od njega se nastavlja crvuljak (lat. appendix, v.). Prema gore u području desnih slabina produžuje se slijepo c. u uzlazno debelo c., koje se proteže sve do jetre. Ono je sraslo neposredno za stražnju trbušnu stijenku. Ispod jetre u visini donjega kraja desnoga bubrega zavija i prelazi u poprečno debelo c., koje nije kao ono prije njega neposredno sraslo za stražnju trbušnu stijenku, nego je za nj vezano jednom širokom pločom (mezenterijem) i zbog toga je u nekoj mjeri pomično. Poprečno debelo c. leži obično iznad pupka i sa želucem je vezano jednom opnom, pa se kod spuštanja želuca može i ono spustiti sve do u zdjelicu. U području slezene poprečno debelo c. prelazi u oštrom pregibu u silazno debelo c., koje se spušta niz lijevu stranu slabina. I ono je sraslo za stražnju trbušnu stijenku, slično kao i uzlazno debelo crijevo. U lijevoj bočnoj udubini prelazi u zavijeno debelo c. (lat. colon signoides). Ovo ima različit položaj u trbušnoj šupljini, jer mu dugački mezenterij dopušta pomicanje. U području krstače, i to po prilici u njenoj sredini, gubi zavijeno debelo c. mezenterij i prelazi u zadnje c. (lat. intestinum rectum). Ono služi za prolaz blata, koje se peristaltičkim gibanjem debelog c-a uz pomoć trbušnog pritiska periodički ispražnjuje kroz čmar (anus, v.). Najveći dio debelog c-a dobiva krv od gornje i donje crijevne arterije, samo zadnje c. dobiva krv jednim dijelom i od unutrašnje bočne arterije. Venoznu krv iz debelog c-a odvodi uglavnom vena jetrenih vrata, a iz zadnjega c-a jednim dijelom i donja šuplja vena. Limfne se žile odnose slično kao i u tankom crijevu. Sva c-a dobivaju živce od simpatikusa i parasimpatikusa (→ autonomni živčani sistem).V. D.

II. Fiziologija crijeva → Probava.

III. Bolesti crijeva kod čovjeka. a) PATOLOŠKA ANATOMIJA. Nakaznosti. Kao kod sviju drugih organa, tako su i kod c-a nakaznosti posljedica poremećenog embrionalnog razvoja. Najvažnije su crijevne nakaznosti: prirođene atrezije (od grč. α »ne« i τϱησις »šupljina«) i prirođene stenoze (grč. στένωσις »suženje«). One se mogu naći na bilo kojem mjestu c-a, najčešće na svršetku c-a (atrezija i stenoza čmara) i u dvanaestopalačnom c-u. Kod atrezije je nakazni dio crijeva sasvim neprolazan, jer nije došlo do stvaranja crijevne šupljine. Kod stenoze je crijevna šupljina u jačoj ili slabijoj mjeri sužena. Vrlo su česte crijevne nakaze t. zv. divertikuli, u prvom redu Meckelijev divertikul. To je kratak postranični crijevni izdanak, oblikom i duljinom sličan prstu rukavice. Katkad je crijevni divertikul osobito dugačak, a može biti spojen i s pupkom. Ako je pak pupak u takvim slučajevima ostao otvoren, izlazi crijevni sadržaj na pupak (fistula omphalo-mesenterica).

Krvarenja su nekad tako slaba, da ih možemo otkriti samo posebnim metodama (benzidin-reakcija), a nekad tako jaka, da krv čini gotovo jedini sadržaj c-a, te izazivaju smrt zbog krvarenja. Najčešći su uzrok crijevnim krvarenjima upale, a među njima u prvom redu srdobolja (dysenteria) i trbušni tifus. Obje su ove bolesti značajne zbog toga, što stvaraju duboke udubine (ulcera) u sluznici c-a. Ako ti nedostatci, odnosno najčešće čirovi sluznice, prekinu krvnu žilu, počinje c. krvariti. Isto tako nastaju krvarenja kod crijevne tuberkuloze. Maligni tumori c-a mogu razoriti i žilu u stijenci c-a te biti uzrok crijevnom krvarenju. Daljnji su uzrok crijevnih krvarenja poremetnje u opticaju krvi. Ovamo idu začepljenja arterija (embolije i tromboze), koje opskrbljuju c-a (arteriae mesentericae et colicae), te pritisak na crijevne arterije kod uklještenja c-a u kilnoj vreći i kod zapletaja c-a. Poznata su vikarna krvarenja c-a kod anomalije u menstruaciji. Novorođenče može krvariti iz c-a (melaena neonatorum) od ozljeda, zadobivenih u porodu, ili od reflektorno nastalih krvarenja c-a radi ozljeda mozga pri porodu ili zbog drugih razloga.

Poremetnje crijevne prehrane najjače su izražene kod crijevne gangrene. Ona zahvaća obično pojedine vijuge c-a, a posljedica je zaustavljenog opticaja krvi u tom dijelu. Zbog poremećene prehrane c-a krvnim žilama počinje tkivo c-a odumirati (nekrotizirati) i raspadati se. Nekrozu ubrzava ulazak bakterija iz crijevnog sadržaja u oštećenu crijevnu stijenku. Takvu nekrozu, potpomognutu od nekih saprofitnih bakterija, nazivamo gangrena (gangraena). Iz gangrenoznog c-a prolaze bakterije na potrbušnicu i izazivaju njezinu upalu, koja obično završava smrću. Opskrba krvlju u nekoj crijevnoj vijugi poremećena je najčešće onda, kad se c. ukliješti u kili ili kad se crijevne vijuge zapletu, pa jedna pritisne drugu. U oba slučaja ne može krv radi pritiska na žile stijenke c-a ulaziti u crijevnu vijugu, i počinje gangrena. Gangrena nastaje i u crijevnim infarktima i kod crijevne uzetosti (paralysis intestini).

Upale sačinjavaju najveću grupu crijevnih oboljenja. One mogu biti izražene u cijelom c-u (entero-colitis), ili samo u jednom njegovu dijelu (enteritis, colitis, appendicitis i t. d.). Tako kod tifusa nalazimo patološke promjene, izražene obično samo u tankom c-u, a kod srdobolje (dysenteria) u prvom redu u debelom c-u. Kao najjednostavniju upalu c-a, bilo tankog ili debelog, smatramo crijevni katar, koji kod odraslih prolazi obično bez težih posljedica, ali kod dojenčadi oboljenje je vezano s velikim postotkom smrtnosti. Vidljive promjene kod crijevnog katara sastoje se u nabreknuću sluznice i u jakom lučenju sluzi. Ako kataralna upala c-a ne iscijeli za par dana, prelazi u kroničnu, kod čega se sluznica obično stanji, a rjeđe odeblja. Često nalazimo kod kroničnog katara otjecanje (hiperplaziju) limfatičnog aparata. U kataralne upale c-a ide i kolera, ali je intenzitet upale znatno jači, a uz to se jako ljušti epitel sluznice, zbog čega su proljevi kod kolere mutno bjelkasti. Uzrok je koleri zaraza bacilima kolere. Dok je ova bolest u našim krajevima i ostaloj Evropi rijetka, znatno je rašireniji trbušni tifus (typhus abdominalis), koji vlada endemijski u našim krajevima. To isto vrijedi i za srdobolju, koja je također infekciozna upala c-a. Trbušni tifus je upala, u prvom redu tankog c-a. Upala zahvaća samo ograničena mjesta sluznice, i to ondje, gdje se nalazi limfatični aparat (Peyerove ploče i solitarni folikuli). U prvoj nedjelji trajanja bolesti Peyerove ploče i solitarni aparat jako odebljaju (intumescentia medullaris); u drugoj intumescencije odumiru; u trećoj se javljaju čirovi (vidi niže), a u četvrtoj dolazi do postepenog iscjeljenja. Srdobolja je pseudomembranozno nekrotizirajuća upala u prvom redu debelog c-a, kod koje vidimo sivkaste naslage na sluznici (uglavnom fibrina), i osim toga sluznica odumire (nekrotizira). Posljedica je nekroze sluznice nastajanje čirova.

Crijevni čirovi česta su pojava u patološkoj anatomiji c-a, jer nastaju u toku različitih crijevnih upala, a i drugih crijevnih oboljenja. Oni se javljaju kod onih oboljenja c-a, kod kojih nastaje nekroza sluznice i dubljih slojeva stijenke, obično na ograničenim mjestima. Nekrotične se mase razmekšaju i otpadnu, a na njihovim mjestima preostaju udubljenja, koja zovemo čirovi. Nalazimo ih u tankom i debelom c-u, katkad u velikom broju, a nekad samo pojedinačno. Najčešći su im uzrok upale. Od tih su osobito značajne po nastalim čirovima: trbušni tifus i tuberkuloza crijeva. U ta dva slučaja imaju čirovi vrlo značajan oblik i smještaj, te se po ovima već kod sekcije može postaviti točna dijagnoza bolesti. I tifusni i tuberkulozni čirovi stvaraju se samo u adenoidnom tkivu c-a, u prvom redu na Peyerovim pločama. Najčešće ih nalazimo u donjim dijelovima ileuma, a kod dužeg trajanja oboljenja nalazimo ih i u jejunumu. Tifozni se čirovi razvijaju samo na adenoidnom tkivu i ne prelaze na okolnu crijevnu sluznicu, te radi toga nikad ne zauzimaju čitavu cirkumferenciju c-a, nego i kod većeg opsega zauzimaju uzdužan položaj. Tuberkulozni čirovi imaju nepravilne, nagrizene i potkopane rubove. Šire se s adenoidnog tkiva i na sluznicu u okolini, pa tako mogu zauzeti poprečni položaj, štaviše, i čitavu cirkumferenciju c-a. Tuberkulozni čirovi nastaju odstranjivanjem nekrotičnih masa iz tuberkula. Tako nastali čirovi u početku su maleni, ali se nekrozom periferije sve više šire. Tifozne čirove nalazimo vrlo rijetko u debelom c-u, dok tuberkulozni dolaze u debelom c-u isto tako često kao i u tankom.

Slične promjene kao kod tifusa nalazimo u težim slučajevima paratifusa. Otpadanjem pseudomembrane i nekrotičnih masa s crijevne površine nastaju kod dizenterije u debelom c-u duboki i opsežni čirovi. Rjeđe dolaze čirovi kao posljedica sifilisa. Novotvorbe crijeva, i to najčešće karcinomi i limfosarkomi, nekad su uzroci velikih i dubokih čirova. Ako na crijevnu sluznicu djeluje stalan pritisak (na pr. kod crijevnih kamenaca), može nastati dosta dubok čir (dekubitalni ulkus).

Opasnosti od crijevnih čirova raznolike su. Kod tifusa i tuberkuloze, gdje može biti vrlo velik broj čirova, velik je dio sluznice bez normalne funkcije. U svom širenju čir može razoriti neku veću krvnu žilu i izazvati jaka i smrtonosna krvarenja. Ako se čir razvija u dubinu, može se stijenka c-a prodrijeti (perforacija) i crijevni sadržaj, obilan bakterijama, isprazniti u trbušnu šupljinu. Posljedica je takva prodora upala potrbušnice, koja najčešće svršava smrću.

Od gnojnih upala najčešća je gnojna upala crvuljka (appendicitis purulenta), za koju narod kaže »upala slijejepog crijeva«, što nije anatomski točno. Ona počinje s malim oštećenjem sluznice crvuljka (appendix), kroz koju ulaze mikroorganizmi u stijenku, iza čega nastaje gnojna upala. Kod toga vidimo, da je crvuljak nabrekao, crven, da često u šupljini sadržava gnoj, koji prožima i cijelu stijenku. Upala može postepeno prijeći s crvuljka na okolicu potrbušnice, u prvom redu slijepog crijeva (perityphlitis), ili zahvati cijelu potrbušnicu (peritonitis diffusa). Gnojne mase iz crvuljka mogu naglo dospjeti u trbušnu šupljinu kod tako zvane perforacije crvuljka. To nastaje, ako se stijenka crvuljka na jednom mjestu razmekša i raspadne, te se stvori otvor, kroz koji onda izlazi iz crvuljka gnoj. Protiv širenja gnojne upale s crvuljka na okolinu organizam se brani stvaranjem vezivnih čahura oko crvuljka i srašćivanjem okolnih crijevnih vijuga i trbušne maramice uz crvuljak. Kao uzročnici upale crvuljka dolaze u obzir bakterije, koje i normalno nalazimo u crvuljku. Upali crvuljka pogoduju kamenci i parasiti (oxyuris vermicularis).

Često se događa, da c. promijeni svoj normalni položaj. Pod prolapsus recti razumijevamo izlaženje zadnjeg c., u većoj ili manjoj mjeri, kroz čmar. Često nalazimo c. u kilnim vrećama, na pr. u mošnji (scrotum), ili u grudnoj šupljini, ako propukne ošit. Događa se, da se više ležeći dio c. uvuče u niže ležeći (invaginacija), ili da c-a u tolikoj mjeri promijene svoj položaj, da nastupi zapletaj crijeva (volvulus). On nastaje, ako se crijevna vijuga okrene za 360° oko uzdužne osovine c-a. To će biti osobito onda, kad su mezenterij i mezokolon dulji nego obično i kad se c. nalazi na nepravilnom mjestu. I kretnje trbušne stijenke imaju značenje za postanak zapletaja c. U času, kad nastupi zapletaj, prestaje smjesta kolanje crijevnog sadržaja, a crijevna se vijuga, koja je zauzela patološki položaj, radi pritiska na žile ne opskrbljava krvlju. Posljedica je toga crijevni infarkt, a ako se zapletaj ne ukloni operativno, dolazi do gangrene c., a ova izaziva upalu potrbušnice.

Spomenuti prestanak kolanja crijevnog sadržaja (ileus) prouzrokovan je različitim promjenama u sadržaju c., njegovoj stijenci i u okolini c. Najglavniji znak crijevnog zapora je nemogućnost, odnosno prestanak ispražnjavanja crijevnog sadržaja. Posljedice su zapora smrtonosne, ako se smjesta ne pristupi kirurškom liječenju. U prirođene uzroke ileusa ide neprohodnost c. na bilo kojem mjestu (na pr. atresia ani). Opturacioni ileus nastaje, ako se crijevni prostor začepi. Začepljenja proizvode tumorozne mase iz stijenke c., progutana strana tijela, kamenci (crijevni i žučni), uvlačenje c. u crijevo (invaginatio intestini), pa i crijevni parasiti (askaride), ako ih ima mnogo. U tom slučaju oni se smotaju u klupko, koje negdje zapne i začepi c. Daljnja vrsta ileusa nastaje pritiskom izvana (ileus e compressione). Na c-a vrše pritisak veliki tumori organa trbušne šupljine (cistadenomi ovarija), ili na pr. trudna maternica. Crijevna su suženja (v.) često uzrok crijevnoga zapora. Ako je crijevna vijuga unaokolo obavljena i stisnuta tkivom ili organom trbušne šupljine, nastaje strangulacioni ileus. Ovakve prilike najčešće nastupaju kod zapletaja c. i kod uklještenja kile.

Crijevno suženje (lat. stenosis) ima za funkciju c-a vrlo teške posljedice, jer izaziva poremetnje u izmjeni tvari, zadržavanje crijevnog sadržaja i njegovo gnjiljenje, a to uzrokuje crijevne infekcije i druge komplikacije. Postanku crijevnih suženja glavni su uzrok upale, i to one, koje na c-ima uzrokuju gubitak dijelova sluznice, t. zv. čirove. Ako dođe do izlječenja, ne iscijele svi čirovi idealno i ne pokriju se regeneriranom sluznicom, nego na njihovu mjestu jako nabuja vezivo i pretvara se u ožiljak. Značajka je ožiljkastog vezivnog tkiva, da se skvrči i smanjuje obujmom. Radi toga ono smanjuje i organe, u kojima se razvija. Ožiljci u c. izazvat će smanjenje stijenke i suživanje crijevnog prostora. Najveću ulogu za postanak ožiljaka c-a imaju dizenterija i crijevna tuberkuloza. Otekline c., makar bile i benigne naravi, ako leže u sluznici i ako su većih opsega, izazvat će funkcionalno iste smetnje, kao i suživanje. Jako suživanje c-a izaziva rak. Radi nakupljanja crijevnog sadržaja iznad mjesta suživanja c. se jako proširi (dilatacija), a radi hipertrofije mišićnih slojeva stijenka odeblja. Crijevna suživanja mogu biti i prirođena (vidi gore).

Crijevni kamenci stvaraju se katkada ondje, gdje je usporen tok crijevnog sadržaja, a najčešće u crvuljku. U većini slučajeva nastaju od organskog gradiva, i to od stvrdnutih tvari samoga crijevnog sadržaja, u koje se kasnije taloži vapno. Ovo se naslaže poput ljuske na jezgru, koja je od organskih tvari. I kod uloga (uratične dijateze) može se u sadržaju c. stvoriti pijesak od organskog tvoriva, koje može poslužiti za stvaranje crijevnih kamenaca. Kuglaste tvorbe poput kamenaca (bezoari) mogu nastati u c-ima od vlaknatog čvrstog gradiva, unesenog hranom. Dlake i biljni vlaknati ostatci, ako ih ima mnogo u hrani, saviju se i zbiju u čvrsto klupko (tricho- i phytobezoari), te se zadrže u kojoj crijevnoj izbočini. I neki lijekovi mogu poslužiti kao gradivo za stvaranje kamenaca (kreda, glina i t. d.), ako se uzimaju u većoj količini. Stolari, koji pate od navike, da piju alkoholnu otopinu šelaka, mogu dobiti crijevne kamence od njega.

Crijevne novotvorbe. Značajno je za c., da njegove neopasne (benigne) novotvorbe (tumori) obično vise sa stijenke na kraćoj ili duljoj peteljci. Takva se tvorba naziva polip. Polipi c. građeni su od žljezdanog tkiva sluznice (adenoma polyposum). Prosječno su veličine zrna graha, a ima ih i znatno većih. Sadržaj crijeva povlači ih sa sobom, te oni preko peteljke stalno vuku stijenku c. i u nekim slučajevima izazivaju uvlačenje viših crijevnih dijelova u niže (invaginatio intestini). Epitelijalni polipi značajni su i po tome, što se iz njih u znatnom postotku razvija rak. Polyposis intestini je stanje, u kojem s cijele sluznice c-a vise mnogobrojni polipi, a uzrokovano je poremetnjom razvitka c. S poremećenim razvitkom u vezi su još adenomiomi i karcinoidi c. Jedni su i drugi benigni, ali mogu prijeći u rak (maligna alteracija).

Kod adenomioma vide se različito velike šupljine, obložene visokim epitelom, a između šupljina je glatka muskulatura. Nalaze se ispod crijevne sluznice. Jedni ih smatraju kao prebacivanje sluznice c. u dublje položene slojeve stijenke c., a drugi smatraju adenomiome prebačenim dijelovima osnove pankreasa. Karcinoidi mogu biti veliki poput oraha, a ima ih i većih. Najčešće ih nalazimo u crvuljku. Mikroskopom se vidi gusta masa sitnih epitelnih stanica, rasporedanih u grupama i tračcima između ostataka tkiva organa, u kojem se nalazi karcinoid. U nekim slučajevima osobito je izražena kapilarna mreža između stanica karcinoida, a i njihova diferencijacija doseže stupanj epitela Langerhansovih otoka u pankreasu. U takvim su slučajevima karcinoidi pankreasa svakako nastali prebačenjem osnove pankreasa u stijenku c. Masson misli, da stanice karcinoida (t. zv. žute stanice), radi svog afiniteta prema srebrnim i kromovim solima, imaju nešto zajedničko sa stanicama vegetativnog živčanog sustava.

Najvažniji primarni maligni tumori crijeva su limfosarkom i rak. Limforsarkom se razvija iz limfatičkog (adenoidnog) tkiva c., te bi teoretski mogao nastati na bilo kojemu mjestu c.; ipak ga nalazimo češće u tankom c. Limfosarkom je značajan radi bjelkaste boje i širokih infiltrata u okolini, a sluznica je iznad samoga tumora dugo vremena očuvana. Muskulaturu pak c-a ubrzo razara, što izaziva proširenje c. U kasnijim stadijima, kad se oteklina poveća, a time i opskrba tkiva oslabi, odumiru čitavi njezini dijelovi i stvaraju se duboki defekti (ulcera) u samom tumoru. Od karcinoma najčešći je adenokarcinom debelog c. Inače su karcinomi c. raznolike građe (carcinoma solidum, adenocarcinoma, carcinoma gelatinosum, scirrhosum, mixtum). Rak c. izaziva gotovo u svim slučajevima jako suženje c. Oteščana cirkulacija crijevnog sadržaja jedan je od prvih simptoma raka c. U kasnijim stadijima može tok crijevnog sadržaja sasvim prestati (ileus) i ugroziti život bolesnikov. Opasnosti raka na crijevima nisu, dakako, time iscrpljene. Osim svih tih opasnosti, koje rak donosi već sam po sebi, prijeti od raka na c-ima opasnost prodora stijenke i upale potrbušnice te smrtnog krvarenja, ako ošteti koju veću krvnu žilu. Rak nastaje od crijevnih polipa, zatim u rubovima kroničnih čirova, a dijelom zbog drugih nepoznatih uzroka.Z. K.

b) KLINIKA. Bolesti crijeva sastoje se iz raznovrsnih a) upala, b) funkcionalnih smetnja, c) stečenih i prirođenih suženja i proširenja, d) novotvorba (tumora), e) crva (parasita). Po lokalizaciji bolest može zahvatiti čitavo c., pa i želudac (gastroenteritis), ili može biti lokalizirana u dijelu c., t. j. samo na duodenumu, tankom, debelom ili zadnjem c-u.

Znakovi (simptomi) crijevnih bolesti su raznovrsni, uglavnom ovi: grčevit bol, oteklina (tumor), kruljenje crijeva, nadutost trbuha (meteorizam), rjeđe povraćanje, podrigivanje. Često je poremećena stolica, koja je zatvorena, ili postoje proljevi, blato je vodenasto, mogu biti primiješani sluz, gnoj, krv i parasiti. Osim toga postoji i puštanje vjetrova (flatulenca), slab tek, obložen jezik, zadah iz usta, mršavost, pad tjelesne težine, bljedolikost, povišenje temperature.

1. Bolesti dvanaesnika ili duodenuma. Izolirana upala sluznice dvanaesnika (duodenitis) rijetka je i najčešća komplikacija sličnih procesa želuca ili žučovoda. Najčešća je bolest dvanaesnika čir (→ želučani čir), parasiti duodenuma (v. niže parasiti crijeva), divertikul duodenuma (v. niže divertikuli crijeva).

2. Bolesti tankoga crijeva su a) upale, difuzne ili čirovite, b) funkcionalne smetnje, c) divertikuli, d) tumori, e) parasiti. — Difuzna upala sluznice tankoga c. akutna je ili kronična (enteritis acuta ili chronica). Obično proces zahvaća i debelo c., te nastaje akutna ili kronična enterokolitida. — Akutni katar tankoga c. (enteritis acuta). Znakovi: stolica može biti proljevasta, blato zelene boje, grčevita bol više difuzna u trbuhu. — Kronični katar c. (enteritis chronica): postoji nadutost trbuha, stolice su često deformirane, bolesnik mršavi i slabi. — Akutni katar tankog i debelog c. (enterocolitis acuta): katar zahvaća i tanko i debelo c. Ljudi obole često ljeti iza uživanja pokvarene ili zaražene hrane, mesa, povrća, voća. Uzročnici su enterokoki, streptokoki, stafilokoki. Kolera, tifus, paratifus, bacilarna ili amebna dizenterija uzrokuju također proljeve (v. odnosna poglavlja). — Znaci akutne enterokolitide: stolica je u početku kašasta, kasnije vodena, ponavlja se 10—20 puta dnevno. Blatu je primiješana sluz, rjeđe nešto krvi. U trbuhu ima bolova (crijeva krule), tjelesna težina naglo pada, temperature nema, a može biti kratkotrajno povišena. — Kronički katar tankog i debelog c. (enterocolitis chronica) obično je posljedica slabog liječenja akutne enterokolitide. Bolesnici su mršavi, blijedi, trbuh naduven i na pritisak nešto osjetljiv. Proljevi nastaju više periodički i umjereni su. — Liječenje akutne enteritide i enterokolitide: Jedan do dva dana određuje se gladovanje, uzima se čaj sa saharinom te sluzna juha. Kasnije se dodaju krupica i riža, kuhane na vodi ili mlijeku. Lijekovi su: životinjski ugljen, preparati taninske kiseline. Dobro čini i kaša naribanih jabuka, 1 kg dnevno. Kronična enteritida i enterokolitida liječe se i dijetom, ali manje strogom. Daju se krupica, riža, lagane vrsti mesa, maslac, pasirano povrće. Treba izbjegavati sirovo voće i povrće.

3. Bolesti debeloga crijeva. Debelo c. puni se već nakon 4—5 sati iza uzimanja hrane, a ostatci se hrambene kaše, blato, polako potiskuju prema izlazu, ostajući u debelom c. do 20 sati. Blato tjera prema izlazu crijevna peristaltika, t. j. valovito, uzdužno gibanje crijevne stijenke. Peristaltikom upravlja Auerbachov živčani splet u stijenki c. U debelom c. prestaje fermentativna probava hrambenih tvari, koja se vrši u tankom c., a nastavlja se raščlanjivanje ostataka hrambene kaše s pomoću raznovrsnih bakterija (bacterium coli commune, bacterium lactis aerogenes, bacillus putrificus). U debelom se c. osim toga resorbira voda, pa se u njemu ukrućuje i oblikuje blato.

Bolesti debelog c. obuhvaćaju: a) upale, b) funkcionalne smetnje, c) novotvorbe (tumore). — Upale su debelog c. (kolitide) raznovrsne, dijele se po etiologiji u bakterijske, specifične i nespecifične, te toksične, po trajanju u akutne i kronične, jačini procesa u lagane kataralne i teške čirovite.

Bakterijska etiologija: specifične su kolitide: bacilarna i amebna griža (→ dizenterija — srdobolja), tuberkuloza i sifilis debelog c. Nespecifične mogu biti prouzročene enterokokima, stafilokokima, streptokokima, patološkim oblicima bakterija coli, a često su nam uzročnici laganih ljetnih kolitida nepoznati. Toksične kolitide opažamo kod otrovanja teškim metalima, na pr. sublimatom, u terminalnom stadiju kroničnih upala bubrega, odnosno uremije. Akutna kolitida traje nekoliko dana ili sedmica, kronična mjesecima, pa i godinama. Upale sluznice debelog c. ili su kataralne ili čirovite. Zaraza nastaje od voća, nekuhanog povrća, vode, mlijeka, koji su onečišćeni odnosnim uzročnicima. Bolest se javlja nekoliko dana iza zaraze.

Razlikujemo ove vrsti kolitida: Colitis acuta, akutna upala sluznice debeloga c. Obično je katar debeloga c. udružen s istim procesom u tankom c., a rjeđe se javlja samostalno. — Znaci su: sluzasti, rjeđe krvavi proljevi. Postoji jako tjeranje na stolicu (tenezam), grčevite boli u trbuhu, temperatura može biti umjereno povišena. — Colitis chronica, kronični katar debelog c. prouzrokuje sluzave proljeve te naizmjence zatvor stolice. — Colitis chronica ulcerosa čirovito je oboljenje sluznice debelog c. Bolest je rijetka, a etiologija nepoznata. — Znaci su: sluzavo krvavi proljevi, koji se izmjenjuju sa zatvorom stolice. Bolesnik mršavi i slabi. Debelo se c. osjeća kod pipanja kao stisnuto uže i boli na pritisak. Ulcerozna kolitida iza otrovanja sublimatom ili za vrijeme kronične uremije uzrokuje sluzavo krvave proljeve. Kod srdobolje postoje sluzavo krvavi proljevi, jaki tenezam, lokalno je debelo c. osjetljivo, u početku je temperatura povišena, bolest traje više sedmica (→ dizenterija). — Liječenje kolitida: kod akutnih slučajeva daje se lagana dijeta, koja se sastoji od čaja, sluznih juha, kasnije dodajemo dvopek, rižu i na mlijeku kuhanu krupicu. Kod kroničnih je kolitida hrana obilnija, te dajemo lagane vrsti mesa, sir, vrhnje, jaja, pasirano povrće i kosano meso. Lijekovi su preparati taninske kiseline, životinjski ugljen, vitaminski preparati, a kod čirovitih oblika dobri su i sulfamidi. Pod funkcionalnim smetnjama debelog c. razumijevamo zatvor stolice, opstipaciju. Pojam opstipacije: blato u debelom c. tjera prema izlazu c. (anus) peristaltika, kojom upravlja Auerbachov živčani autonomni splet, koji se nalazi u stijenci c. Ovaj je splet podvrgnut vegetativnim živcima (vagus i sympathicus); prvi pojačava, a drugi slabi peristaltiku. Vrhovni nadzor obaju ovih živaca vrše žlijezde s unutarnjom sekrecijom. U debelom se c. redovito resorbira voda. Što blato stoji duže u c., ono je tvrđe, i obratno, što kraće, mekše je. Hrambena kaša, odnosno blato u c. podražuje c. na peristaltiku. Ako je sadržaj c. manji, jer bolesnik uzima malo hrane ili jer su živci sluznice c. otupili, peristaltika biva sporija, blato zastaje, i bolesnik postaje opstipiran. Blato zastaje i onda, kad je c. prerazdraženo ili se stisnulo te ako priječi prolaz blatu suženje, tumor ili jak pregib crijeva. Zdrav čovjek izlučuje dnevno 130—150 g blata, i to jedamput. Opstipacija može biti akutna ili kronična. Akutna traje nekoliko dana, a kronična mjesecima i godinama. Zatvor stolice može biti samo znak druge bolesti ili bolest svoje vrsti. Opstipacija nastaje kod raznovrsnih bolesti probavnog sustava, kao čira dvanaesnika, žučnog kamenca, stenoze ili tumora c. Habitualnom opstipacijom nazivamo one slučajeve, koji traju dugo i kojoj nisu uzrok grube anatomske promjene c. nego više promjene u živcima debelog c. Habitualna opstipacija česta je bolest, naročito kod žena. Dijeli se na mlohavu (atoničnu) i grčevitu (spastičnu). Uzrok je atoničnoj opstipaciji raznovrstan, kao: umanjena podražljivost sluznice debeloga c. i Auerbachova živčanog spleta ili mlohavost mišičja c. te prevladavanje inervacije simpatika. Nedostatno gibanje, napose prekomjerno sjedenje, uzrokuju raspoloženje za opstipaciju. Znaci su joj: zaostala stolica od više dana, a blato je deblje i tvrđe nego redovno. Može postojati nadutost trbuha. Bolesnici obično ne osjećaju bolova u trbuhu. Liječi se dijetom, koja mora sadržavati obilno celuloze, kao na pr. povrća, voća, masti, maslaca, šećera, meda, salate, krastavaca, kiselog zelja, repe, a malo mesa i tjestenine. Ukoliko ne pomaže dijeta, dodaju se lijekovi (laksancija), koji uređuju peristaltiku ili priječe resorpciju vode u debelom c. Preporučuje se kao blago sredstvo parafinovo ulje tri puta dnevno, pečena magnezija (magnesia usta) tri puta dnevno na vrhu noža, a po potrebi i do pola žličice. Postoje različiti preparati, koji sadržavaju antracen (isacen ili isticin) te fenolftaleina. Preporučuju se i aloji, rabarbara, podofilin. Najmanje je štetno uzimanje ricinusova ulja, 1—2 žličice na večer. — Uzrok je spastičnoj opstipaciji često prevladavanje inervacije živca, zvana vagus. Rjeđa je nego atonična. Ljudi, koji od nje trpe, vrlo su nervozni. Stisnuto debelo c. osjeća se kod pipanja kao uže. Bolesnik dobiva bolove u trbuhu. Spazam (grč) debelog c. može biti više ograničen na uzlazni, poprečni ili silazni dio debelog c. Naročita je podvrst spastične opstipacije analna opstipacija (dishezija). Ovdje priječi izlaz blata grč muskulature čmara (anus). Najčešće prouzrokuju grč muskulature čmara hemoroidi ili šuljevi. Terapija: preporučuje se dijeta, koja sadržava obilno celuloze, ali u kuhanom obliku. Treba, dakle, uzimati povrće, pa i voće, više kuhano. Ne smiju se davati laksancija nego spazmolitika, t. j. preparati, koji slabe grč crijeva, a to su atropin i njegovi derivati. Česti su bolesnici, koji trpe istodobno od atonične i spastične opstipacije. U tim je slučajevima i terapija kombinirana, t. j. treba davati antiopstipacionu dijetu, eventualno lagana laksancija, kao kod atonične opstipacije, te umjerene doze spazmolitika. Liječenje proktalne opstipacije provodi se najbolje uljenim klistirima (2—300 g sezamova ili maslinova ulja). Istodobno treba liječiti temeljnu bolest, t. j. hemoroide. Akutnu opstipaciju prekidamo sredstvima, koja djeluju brzo i bezbolno, a to su: ricinusovo ulje 20—30 g, gorka sol (magnezijev sulfat, MgSO₄) ili Glauberova sol (natrijev sulfat, Na₂SO₄). Daje se obično umjetna karlsbadska sol. Od ovih se soli daje 1 žlica na 300 cm³ tople vode.

Pored raznovrsnih upala te opstipacije u debelom c. mogu izrasti novotvorine ili tumori (v. carcinoma intestini) te nastati izbočine crijevne stijenke (v. divertikuli crijeva).

4. Megacclon (veliko debelo crijevo). Hirschsprungova bolest. Kod ove je bolesti debelo c., a naročito njegov silazni krak, jako prošireno. Njegov obujam iznosi normalno 14 cm, a kod ove je bolesti dvostruk, a i veći. Uzrok je bolesti ili kongenitalna razvojna griješka ili prevladavanje inervacije simpatičkog nerva. Bolest se javlja u dječjoj dobi. Znakovi su: velik trbuh, meteorizam, jak zatvor stolice, ali za razliku od obične opstipacije blato je više deformirano. Liječenje: daju se sredstva za čišćenje ili se operira.

5. Funkcionalne smetnje crijeva. To su uglavnom raznovrsni proljevi, koji ne uzrokuju upalu crijevne sluznice nego su više posljedica poremećenja probavne funkcije c. Proljevi nastaju onda, ako je peristaltika c. pojačana. Nju pojačava abnormalni sadržaj hrambene kaše, razdraženost vegetativnog sustava, poremetnja žlijezde unutarnje sekrecije, napose žlijezde štitnjače.

Razlikuju se ove vrsti funkcionalnih proljeva: dispepsija vrijenja, dispepsija gnjiljenja ili gastrogene dijareje, alergični proljev, endokrini proljev, domaća sprue i sterkoralne dijareje.

Dispepsija vrijenja: djelovanjem raznovrsnih kvasaca (fermenata) probavljaju se u tankom c. ugljikohidrati, kao tjestenine, voće, šećer. Ako je c. razdraženo, kao na pr. kod vegetativne neuroze, ili je preosjetljivo kod kronične upale tankoga c., ugljikohidrati naglo prolaze kroz tanko c. i dospijevaju nerastvoreni u debelo c. Tu ih rastvaraju bakterije, i pri tome se razvijaju prekomjerno mliječna, maslačeva i octena kiselina. Ove draže debelo c. tako, da nastaje česta i neformirana stolica. Ova je bolest kronična i dosta rijetka. Znakovi: stolica je česta, blato nije oblikovano, pjenušavo je, obilno i zaudara na kiselo. Bolesnik je razdražljiv, nešto mršavi, nema temperature i trpi od vjetrova. Tuži se, da mu škodi hrana, koja sadržava tjestenine, slatkiše, voće, šećer i t. d. Mikroskopski se vidi u stolici obilje zrnja škroba te gljivica (klaustridije). — Liječenje: treba izlučiti iz prehrane ugljikohidrate kroz neko vrijeme i hraniti bolesnika čajem i laganim vrstama bjelančevine.

Dispepsija truhljenja ili gastrogene dijareje. Ako bolesnik nedovoljno žvače hranu ili nema kiseline ni pepsina u želucu ili tripsina, koji luči žlijezda gušterača, bjelančevina se slabo probavi u želucu i tankom c. Zbog toga dolazi u debelo crijevo previše bjelančevine, koja tu bakterijalno truhli. Pri tome se stvara amonijak, koji mijenja redovnu reakciju hrambene kaše, koja je lagano kisela, u alkaličnu, a koja pojačava peristaltiku c., tako da se javljaju proljevi. Bolest nije rijetka i kronična je. Znakovi: bolesnici nemaju temperature ni bolova u trbuhu, stolica je neformirana, mekana, rijetko vodenasta, blato jako zaudara po gnjilim jajima. Postoji jaka flatulenca. Blato reagira alkalično. Bolesnici sami opaze, da im škodi hrana, koja sadržava meso, jaja, mlijeko. — Liječenje: treba iz hrane izlučiti bjelančevine, davati lagane vrsti ugljikohidrata te solnu kiselinu i pepsin.

Domaća sprue ili sapunasta dispepsija ili idiopatska steatoreja. U tankom c. kvasac žlijezde gušterače (pankreasa) rastvara mast na masne kiseline i glicerin. C. kod ovakvih bolesnika ne može, iz nama nepoznatih razloga, resorbirati masnih kiselina, koje se obilno nakupe u c. i draže njegovu peristaltiku tako, da nastanu proljevi. Znakovi: početak je bolesti spor, a tok kroničan. Stolice su česte, a blato je obilno, masno, zaudara kiselo, bjelkasto je žute boje. Pod mikroskopom se vidi mnogo kristala masnih kiselina te kapljica neutralnih masti. Bolesnici mršave, sluznica je jezika atrofična, nokti se lagano lome, kosa je suha, prhka. U krvi nema dovoljno eritrocita i bijelih krvnih tjelešaca. Crvena krvna tjelešca imaju previše krvne boje, hemoglobina. Postoji t. zv. hiperhromna anemija. — Liječenje: dijeta treba sadržavati lagane vrsti mesa i ugljikohidrata. Daju se jake doze vitamina B₂.

Alergični proljevi: neki ljudi dobivaju jake proljeve s grčevima u trbuhu, kad jedu rake, jagode, jaja, pa i mlijeko. Ove vrsti hrane sadržavaju alergene, koji truju organizam. Znakovi: bolesnici dobivaju naglo jake proljeve uz povraćanje, grčeve u trbuhu, a na koži osip, koji jako svrbi (urtikarija). — Liječenje: treba izlučiti škodljivu hranu, daju se injekcije vapna i provodi otupljenje organizma na alergene injekcijama sumpora.

Crijevna astma (colica mucosa, myxoneurosis) podvrsta je alergičnih proljeva, samo su pojave različite. I crijevnu astmu uzrokuju alergeni u jelu. Znakovi: nagla pojava grčeva u trbuhu, stolica dolazi eksplozivno, a blato sadržava mnogo sluzi, koja dapače može naličiti dugim kožicama. Lokalno se pipanjem osjeća debelo c. tvrdo kao uže. — Liječenje: termofor na trbuh, uzimanje atropina ili njegovih derivata, izlučuje se škodljiva hrana.

Nervozni proljevi: dolaze kod jake uzbuđenosti, straha. — Liječenje: daju se sredstva za primirivanje živaca, brom, valerijana.

Sterkoralne dijareje su proljevi, koji naglo prekidaju zatvor stolice uslijed opstipacije. — Liječenje: treba liječiti opstipaciju (→ opstipacija).

6. Bolesti zadnjeg crijeva. Zadnje je c. (rectum) dugo oko 15 cm, nalazi se u maloj zdjelici te spaja sigmu, završetak silaznog kraka debelog c-a sa čmarom, anusom. Patologija zadnjeg crijeva sastoji se uglavnom iz akutnih ili kroničnih upala te raka, tumora. Upale su raznovrsne. Kod upalnih procesa c-a, kao enterokolitide i kolitide, sudjeluje i sluznica zadnjeg crijeva. Ako je upalno zbivanje ograničeno samo na rectum, zovemo to stanje proctitis. U tom slučaju razvija se samostalna klinička slika. Razlikujemo akutne i kronične proktitide, kataralne i ulcerozne, specifične i nespecifične naravi. Zastoj blata u rektumu, koprostaza, sklon je pojavi proktitide, naročito kod rektalne vrste opstipacije, dishezije. Blato naime draži sluznicu rektuma, a mogu ga i povrijediti koštice voća, davanje klistira, homoseksualni akt, te lijekovi u obliku supozitorija, kao na pr. novurit, glucophylin i t. d. Specifični su uzročnici gonokoki te spirocheta palida. U potonjem slučaju može se razviti na sluznici rektuma primarni afekt sifilisa ili može stijenka oboljeti od tercijarne forme sifilisa, gume. Prema tomu uzroci proktitide mogu biti mehanički, bakterijalni i kemijski.

Akutna proktitida. Početak je nagao, postoji jak podražaj na stolicu (tenezam), nastaje bol u području čmara, koji se može širiti u noge ili se odraziti prema sramnim kostima ili straga prema trtici. Čmar je nečist, a koža čmara može biti upaljena. Dijagnoza se utvrđuje rektoskopom, spravom za pregledbu zadnjeg crijeva. — Liječenje: bolesnik leži u krevetu, hrana ne smije sadržavati celuloze, lokalno se daju hladni oblozi, protiv tenezma dajemo opij ili derivate atropina.

Kronična proktitida česta je komplikacija opstipacije ili hemoroida. Sluznica je hipertrofična, odebljana ili zrnčava izgleda, a rijetko čirovita. Tegobe su slične kao kod akutne proktitide, samo umjerenije. Predio čmara svrbi, a koža u okolini može biti upaljena. — Liječenje je slično kao kod akutne proktitide. Treba liječiti temeljnu bolest, opstipaciju i hemoroide.

Gonoroična proktitida. Tegobe su blage, više slične onima kod kronične proktitide. — Liječenje: sulfamidi.

Sifilitična proktitida. Primarni sifilitički afekt prouzrokuje tegobe kronične proktitide, a tercijarni oblik sifilisa, guma, naliči tegobama raka čmarnog crijeva. — Liječenje: antiluetična kura.

7. Hemoroidi, šuljevi, zlatna žila (noduli haemorrhoidales) proširenje su ili ektazije vena zadnjeg crijeva i čmara, ili točnije spleta, koji čine venae haemorrhoidales superiores, venae haemorrhoidales mediae et inferiores. Najčešće nastaju šuljevi u toku zatvora stolice, a napose njenog rektalnog oblika. Osim toga mogu se hemoroidi razviti kod raka, polipa, stenoze zadnjeg crijeva te kod griže, povećanja prostate, jetrene ciroze, bolesti maternice te graviditeta. Uzima se, da pomenute bolesti prouzrokuju zastoj krvi u venama zadnjeg crijeva. Ima ih tri vrste: vanjski, na granici kože i analne sluznice, intermedijarni u području mišića, koji steže čmar (musculus sfincter ani) te unutarnji, na granici čmara i čmarnog crijeva. Kod pregleda čmara, kad postoje šuljevi, ovi se vide kao plavkasto crveni čvorići različnih veličina. Kod napinjanja za stolicu vide se ovi čvorići još bolje. Dok nema komplikacija, hemoroidi ne čine tegoba. Komplikacije su: proctitis thrombophlebitis, fissura ani, periproctitis, fistula ani, prolapsus recti i krvarenje.

Najčešća je komplikacija upale zadnjeg crijeva proktitida. Bolesnik se tuži, da ga peče, svrbi čmar, i ima u njemu osjećaj stranog tijela. Za vrijeme stolice osjeća jače bolove. Akutna tromboflebitida upala je rektalnih vena. Lokalno se kod pipanja osjećaju bolni i tvrdi čvorići, obično s jedne strane. Tegobe traju nekoliko dana i česte su. Ako čep, koji se nalazi u veni, t. j. thrombus, prodere venu, nastaje fissura ani. U tom slučaju nastaju jake boli za vrijeme defekacije. Ako se čep u veni ognoji, razvije se periproktitični čir, apsces. Ako se čir provali, razvije se fistula ani. Najčešća je pojava šuljeva krvarenje, koje može biti jako, naglo ili kronično, sitno. U oba slučaja bolesnik postaje anemičan, blijed. Obično krvare unutarnji šuljevi. — Liječenje je konzervativno ili kirurško. U prvom slučaju liječi se temeljna bolest, t. j. opstipacija. Daju se čepići, supozitoriji, koji sadržavaju beladonu, kokain, mentol. Kod tromboflebitide preporučuje se ležanje te hladni oblozi s otopinom Burowa. Iza defekacije treba isprati čmar. Uštrcavaju se u čvoriće šuljeva i različite otopine, kao na pr. 10%-tni kinin, da se srastu. Ako konzervativna terapija nije uspješna, vrši se operacija tako, da se šuljevi ili spale, ili izvade.

8. Tuberkuloza crijeva. Primarno obole djeca, a sekundarno bolesnici s plućnom tuberkulozom u kasnijem stadiju. Djeca se zaraze sirovim mlijekom tuberkuloznih krava, a odrasli gutanjem svojeg ispljuvka. Najčešće se tuberkulozni proces crijeva lokalizira na koncu tankog i početku debelog c-a. Postoje tri vrste tuberkuloze c-a: a) čirovita, ulcerozna; b) hiperplastična, tumorozna; c) kod djece se može kombinirati ulcerozni oblik s oboljenjem limfnih žlijezda mezenterija, t. zv. tabes mesaraica. Znaci su crijevne tuberkuloze često neizraziti, a svakako nekarakteristični. Bolesnik slabi, mršavi, može imati povišenu temperaturu, osjeća stezanje ili grčeve u trbuhu, koji može biti nadut, stolica je zatvorena ili proljevasta, a nerijetko i redovita. Kod lokalizacije procesa u tankom c-u bolest je više latentna ili je stolica zatvorena, a ako se proces razvio u debelom c-u, prevladavaju kronični proljevi. Može se izmjenjivati opstipacija s proljevima. Kod tumoroznog oblika osjeća se kod pipanja oteklina (tumor) u području bolesnog dijela c-a; često je to područje slijepog c-a. Kojiput može tuberkuloza iste lokalizacije oponašati upalu slijepog c-a. Kod tabes mesaraica stolica je proljevasta, a u trbuhu se mogu napipati povećane limfne žlijezde, kao da su gomolji. U toku bolesti može doći do teških komplikacija, kao što je prodor čira (perforacija) u trbušnu šupljinu, te izazvati pojave akutne upale potrbušnice, ili se može c. toliko suziti, pa i zatvoriti, da nastane potpuni zatvor za blato i plinove te povraćanje smrdljivog blata, t. j. miserere, odnosno zapor crijeva, ileus. Dijagnoza crijevne tuberkuloze utvrđuje se rentgenskom pretragom, jer se u području čirova vide defekti kontrastne sjene, a kod tumoroznog oblika suženje ili prekidanje sjene. Liječenje je dijetetsko, medikamentozno i kirurško. Dijeta: kod zatvora stolice postupa se slično kao kod inače zatvorene stolice (v. opstipacija). Ako prevladavaju proljevi, pobijamo ih kao i kroničnu enterokolitidu. Kad je proces lokaliziran na kratki dio c-a, treba bolesni dio izvaditi operativno.

9. Upala slijepog crijeva (appendicitis). Početak upale slijepog c-a uzrokuju raznovrsni uzročnici, kao: enterokoki, streptokoki, pneumokoki, Friedländerov i Pfeifferov bacil. Ovi dospijevaju u slijepo c. ili iz debelog c-a ili krvnim putem iz ishodnog upalnog žarišta, koje često predstavlja upala žabice u ustima, upala korijena zuba (granulom). Jako dugi, uski, savinuti apendiks sklon je upali. Postoji i familijarno raspoloženje, češće obole muškarci od žena, napose u drugom ili trećem desetljeću života.

Razlikujemo akutnu ili kroničnu upalu slijepog c-a. Akutna se upala razvija tako, da uzročnici najprije povrijede stanice epitela, koje pokrivaju njegovu sluznicu, upala se širi kroz stijenku apendiksa te doseže seroznu opnu, t. j. onaj dio potrbušnice, koji ga pokriva izvana. U okolici slijepog c-a izlije se upalna tekućina (eksudat) u početku vodenasta, serozna, a kasnije i gnojna. Ovaj se proces razvije u toku od nekoliko sati. Ovo je stanje upale c-a reverzibilno i može se izliječiti. Kad se to ne dogodi, nastaju u stijenci slijepog c-a sitni čirovi, apscesi, koji mogu provaliti ili u lumen apendiksa ili u trbušnu šupljinu. U potonjem slučaju razvije se lokalno peritiflitični apsces ili difuzna upala potrbušnice, peritonitis acuta. Osim toga može se proces širiti više kroz krvne sudove, vene. U tom slučaju može doći do komplikacija, i to napose u jetri, gdje se mogu razviti apscesi ili čirovi. Prodor čira slijepog c-a u trbušnu šupljinu često je smrtonosan. Ako se upala ograniči na stijenku slijepog c-a, iza nekog vremena nadomješta oštećene dijelove stijenke fibrozno tkivo. Ovakvo promijenjeno slijepo c. sklono je izazivati smetnje, koje nazivamo kroničnom upalom slijepog c-a, odnosno, dovodi do recidiva bolesti. Kroničnu upalu slijepog c-a može prouzročiti dugi, jako savinuti ili brazgotinasti apendiks te tuberkulozna upala toga organa.

Klinička slika akutne upale slijepog c-a: početak je bolesti nagao. Glavni su znakovi: temperatura je povišena na 38—39° C, povraćanje, subjektivna bol u području desnog donjeg trbušnog kvadranta. Kod pritiska Mac-Burneyove točke, koja se nalazi na sredini crte, koja spaja pupak i gornji greben desne zdjelične kosti, bolesnik osjeća bol. Osim toga trbušna je stijenka lokalno ukočena (défense musculaire). U krvi je broj bijelih tjelešaca povišen. Kod djece je subjektivna i objektivna bol često smještena u području pupka, a kod staraca je rijetko temperatura povišena. U koliko se slijepo c. ne nalazi na normalnom mjestu, nego je zabačeno više prema uzlaznom dijelu debelog crijeva, bolna se senzacija nalazi više uz vanjski rub trbuha, u visini pupka, pa i više, prema rebrenom luku, ili straga prema slabini. Ako se apendiks nalazi više u zdjelici, bol je lokalizovana više povrh desne sramne kosti, i javljaju se smetnje kod mokrenja. Kad je proces ograničen samo na slijepo c., bolest traje nekoliko dana, nestaje bol, pada temperatura, prestaje povraćanje i bolesnik ozdravi. Ako je tok bolesti manje povoljan, nastaje u okolici slijepog c-a izljev, te se razvija peritiflitični apsces. U tom slučaju osjeća se kod pipanja elastična oteklina u području desnog donjeg trbušnog kvadranta. Taj se apsces može nakon nekoliko dana, pa i sedmica, upiti, i bolesnik ozdravi, ali može i prodrijeti u trbušnu šupljinu, pa se razvije akutna upala potrbušnice: bol se raširi preko čitavog trbuha, trbuh je naduven, jako napet, stolica i vjetrovi su zaustavljeni, povraćanje je pojačano, a temperatura visoka, bilo se jedva napipa, srce brzo udara, nos je šiljast, a oči upale: razvije se slika paralitičnoga ileusa. I u ovom slučaju može se bolesnik operacijom na vrijeme spasiti, inače dolazi neminovna smrt. Ako se proces sa slijepog c-a širi venama, može se razviti jetreni apsces: jetra povećana, boli na pritisak, boja kože je nešto žućkasta, temperatura na večer skače visoko.

Liječenje akutne upale slijepog crijeva operativno je prvih dana bolesti. Ne smiju se nikada davati sredstva za čišćenje c-a, kao ricinusovo ulje ili karlsbadska sol. Kad se odlučimo za konzervativno liječenje, dajemo laganu branu, koja sadržava malo celuloze, a više ugljikohidrata, kao voćnih sokova, juhe, riže, krupice, kolača.

Kronična upala slijepog crijeva: temperatura ne mora, ali može biti nešto povišena. Periodično bolesnik osjeća nadražaj na povraćanje i bol u području desnog donjeg kvadranta, koji može biti na pritisak osjetljiv. — Liječenje je operativno.

10. Zapor crijeva (ileus, miserere). Ileus je stanje, koje se razvije, kad se prolaz hrambene kaše ili blata naglo zaustavi u c-u. Ako se to dogodi naglo, nastaje akutni, a ako polako, kronični zapor ili stenoza c-a. Uzroci su mehaničke ili dinamičke naravi. Kod mehaničkog ileusa može c. biti zatvoreno samo ili još ukliješten i njegov vez s krvnom žilom (mezenterij). U prvom slučaju nastaje okluzioni, a u drugom strangulacioni zapor crijeva. Okluzioni ileus nastaje pritiskom na crijevo (kompresioni ileus) ili začepljenjem lumena c-a (opturacioni ileus). Kompresiju c-a ostvaruju: svi organi trbuha, koji su se pomakli, ili su povećani kakvim upalnim ili tumoroznim procesom, nadalje može pritisnuti c. stečena zaraslica potrbušnice ili prirođeni vezovi. Najčešće nastaje miserere, t. j. povraćanje tekućine, koja zaudara po stolici, kad se ukliješti c. u kesi kile. Opturacija (začepljenje c-a) nastaje, ako abnormni sadržaj, na pr. gliste, tvrdo blato, žučni kamenac, tumor crijevne stijenke, začepe c. Isto se stanje može razviti kod lokalnih proširenja (divertikula) crijevne stijenke. Okluzija c-a nastaje i kod jakog pregiba c-a. Strangulacioni ileus razvija se kod uklještenja c-a, priraslice potrbušnice, kongenitalnih vezova, kila, zaokretaja (volvulus) c-a oko svoje uzdužne ili poprečne osi, zauzlanja c-a te invaginacije ili ulaženja c-a u c. Strangulacioni ileus uvijek je opasniji od okluzionoga, jer je ukliještena i crijevna arterija u mezenteriju, pa je c. pri tome jače oštećeno. Dinamični ileus nastaje, ako se lokalno c. skvrči (spastični i.) ili ako je crijevna stijenka uzeta (paralitični ileus). Spastični je ileus rijedak. Obole nervozni bolesnici kod udara u trbuh ili iza operacija na trbušnim organima te jakih bolova u trbuhu. Paralitički ileus razvija se kod upala potrbušnice iza velikih operacija trbušnih organa. U toku ileusa organizam se naglo truje te bolesnik podlegne, ako se zapletaj c-a brzo ne odstrani. Uzrok je intoksikaciji dijelom upijanje otrovnih, raspadnih produkata bjelančevine u c-u, kao na pr. holina, proteaze, amina, a dijelom radi toga, što bolesnik povraćanjem naglo izgubi veliku količinu vode i soli. Klinika ileusa: bol u trbuhu, nadutost trbuha, pretakanje u trbuhu te kočenje c-a, nagli zatvor stolice i vjetrova, povraćanje u početku hrane, a kasnije smrdljive tekućine, opća slabost, pad temperature, mlohavost srca i krvnih žila (kolaps) tvori kliničku sliku zatvora c-a, odnosno ileusa, bilo mehaničkog, bilo spastičkog. Lokalno se može preko trbušnih stijenaka napipati rašireni dovodni dio c-a, a kod osluškivanja trbuha čuje se u početku prelijevanje c-a, a kasnije, kad se c. umrtvi, ne čuje se ništa. Lice je bolesnika, napose oči, upalo, a iz usta se širi smrdljivi zadah. U krvi se umnažaju bijela krvna tjelešca (leukocitoza) te zastojni dušik, a kloridi padaju.

Kod paralitičnog ileusa nema lokalnih bolova, a trbuh je jako naduven. Iza jednog, dva dana bolesnik počinje povraćati blato (miserere), i tada je teško spasiti bolesnika, koji onda umire pod znakovima slabosti srčanog žilnog ustroja (kolapsa). Liječenje je uglavnom kirurško. Daje se potkožno i veća količina fiziološke otopine soli te različita sredstva za dizanje krvnog tlaka.

11. Divertikuli crijeva. Divertikuli c-a lokalne su, cirkumskriptne izbočine crijevne stijenke. Razlikujemo prave i krive divertikule. Pravi su oni, kad su izbočeni svi slojevi crijevne stijenke, t. j. sluznica, mišićni i serozni sloj, a krivi su oni, kad je sluznica prošla kroz mišićni sloj. Pravi su divertikuli posljedica kongenitalne smetnje razvoja c-a i nalaze se većinom u dvanaesniku i donjem dijelu tankoga c-a. Potonji se zove Meckelov divertikul. Krivi ili pseudodivertikuli djelomice su posljedica kongenitalne razvojne griješke ili su komplikacija upalnog procesa c-a. Pseudodivertikuli djelomice su posljedica kongenitalne razvojne hvatištu njegova veza mezenterija, a u debelom c-u razvijaju se na mjestima, kroz koja prolaze krvni sudovi. Pravi su divertikuli veći, a pseudodivertikuli sitni. Prvi se nalaze više pojedinačno, a drugi su mnogobrojni. Duodenalni divertikul većinom je prirođen, nalazi se obično u silaznom dijelu dvanaesnika, na mjestu, gdje ulazi glavni žučovod u c. Rijetko pravi smetnje. Njegove tegobe naliče smetnjama kroničnog katara želuca ili čira dvanaesnika. Liječenje je: lagana, kašasta hrana ili operacija. Meckelov divertikul razvija se iz cijevi (ductus omphalomesentericus), koja u embrionalnom životu spaja crijevni kanal s prehrambenim mjehurom. Ako u Meckelovu divertikulu nastane upala, javljaju se tegobe, slične upali slijepog c-a. Liječenje je operativno. Divertikuli (diverticulosis) debelog c. brojni su, maleni. Kad se upale, uzrokuju bolove u trbuhu, zatvor stolice ili proljeve. Liječenje: laktovegetabilna dijeta, sredstva za čišćenje, operacija.

12. Crijevne novotvorbe (tumori). Solitarni polip c. obično ne pravi nikakvih tegoba. Može se dogoditi, da krvari. Onda je stolica krvava, te je blato crno, kad polip naraste u tankom c., a kad se nalazi u debelom c., stolica je crvena. Kod jačeg ili slabijeg, a trajnijeg krvarenja bolesnik je anemičan. Dijagnoza se utvrđuje rentgentskom pretragom. — Polipoza c.: Bolesnici trpe od periodičnih proljeva, mršave, stolica može biti krvava, a izgled bolesnika anemičan. — Limfosarkom crijeva: oboljuju mladi ljudi, razvija se u tankom c., lokalno se kod pipanja osjeća tumor u trbuhu u veličini jabuke, šake, a i veći. Bolesnici gube tek, mršave, blijede, temperature su rijetko subfebrilne. — Rak (karcinom) crijeva izraste najčešće u debelom, i to naročito u zadnjem c-u. Bolesnik mršavi, slabi, tek je slab. Stolica je većinom jako zatvorena, periodično može biti proljevasta, a često je krvava. Redovito postoji sitno mikroskopsko krvarenje. Rak c. rano steže c., tako da blato zapinje u c., radi toga je trbuh nadut, a bolesnici osjete, da im c. jako kruli, i trpe od bolova u trbuhu. Lokalno se pipanjem osjeća tumor, tvrd, različnih veličina, obično ne veći od šake. Temperatura je rjeđe povišena. Od raka c. obole većinom stariji ljudi. Ako se tumor nalazi u čmarnom c., otkrivamo ga pipanjem ili rektoskopom. Inače je od važnosti za dijagnozu tumora c. rentgenska pretraga. Liječenje je tumora c. operativno.

13. Nametnici ili parasiti crijeva. U čovječjem c. živi više vrsti nametnika ili parasita. Razvoj je nekih parasita prilično zamršen. Odrasli parasit živi u čovjeku ili životinji. Odrasla ženka snese u c. domaćina jaja ili leže već žive embrije. S blatom padaju jaja i embrij na zemlju. Neke se vrste parasita razvijaju u zemlji ili vodi do ličinke, a druga vrst treba živi organizam, bilo čovjeka, bilo životinje, kao međudomaćinu, da se razvije do ličinke. Ličinka dospijeva kod nekih vrsta nametnika kroz kožu, a kod drugih s mesom međudomaćine, obično životinje, u c. domaćina, gdje se razvija u odrasli parasit, koji opet snese jaja, tako da se opet ponavlja razvojni ciklus nametnika. Parasiti mogu uzrokovati tegobe ili bolesne pojave tako, da smetaju funkciju c. bilo mehanički, bilo kemijski, a mogu oduzimanjem hrane slabiti organizam ili ga činiti anemičnim, ako sišu krv.

Postoje tri vrste crijevnih parasita: 1) protozoa, praživi, 2) vermes, crvi, 3) arthropoda, člankonošci. U protozoe idu rhizopodi, flagelati, sporozoa i infuzoriji. U našim krajevima predstavljaju rhizopode amebe, flagelate ili bičonoše, trichomonade i lamblije, sporozoe različne vrsti kokcidija, a infuzorije balantidium coli. Protozoa mogu prouzročiti akutne i kronične upale sluznice tankog i debelog c., t. j. enterokolitide. U našim krajevima u čovječjem c-u obitavaju različne vrsti crva — glista. Nalaz jajašaca ovih nametnika najbolje se utvrđuje po Tellmannovoj metodi: ekstrahira se mrvica blata s eterom i alkoholom, centrifugira i sediment mikroskopira.

Glavni su predstavnici crijevnih crva u našim krajevima okrugli crvi nemathleminthe ili nemathode i plosnati crvi ili platheminthe. Ovi se potonji dijele u dvije podvrste: trematode, crve sisavce, te cestode, trakavice.

Nemathode žive djelomice u zemlji, a djelomice u čovječjem c-u. Neke vrste trebaju u svom razvoju i međudomaćina. Nemathode su okrugli crvi — gliste različnih veličina. Ženke nose jaja ili legu embrije. Nemathode su a) oxyuris (enterobius) vermicularis, b) ascaris lumbricoides, c) trichocephalus dyspar, d) ancylostoma duodenale, e) trichinella spiralis.

Oxyuris (enterobius vermicularis) maleni je sitni crvić, mužjak je dug 3—5, a ženka 10 mm, a debela 0,6 mm. Ženka ima šiljast zadak, a mužjak zdepast, nešto savinut. Parasiti žive na koncu tankoga i na početku debelog c-a. Ženka putuje kroz debelo c. do čmara te u njegovoj okolici nese noću jaja. Ta su ovalna, prozirna, ovojnica ima dvostruki obod. Čovjek se zarazuje dodirom ili povrćem i zagađenim blatom. Ovaj je parasit vrlo raširen. Najčešće se zarazuju djeca. Uzrokuje jak svrbež čmara, naročito noću, rjeđe bolove u trbuhu, ili čak proljeve. — Liječenje: uzimanjem santonina ubijaju se parasiti u c-u, a jaja se uništavaju mazanjem područja čmara živinom masti (unguentum cinereum). Iza defekacije treba dobro oprati i dezinficirati ruke.

Ascaris lumbricoides obična je dugačka bjelkasta glista, vrlo česta u našim krajevima, a naročito kod djece. Mužjak je dug 15—20 cm, a ženka 25—40 cm, a debela 4—5 mm. Ženka snese dnevno do 15.000 jaja. Ona su ovalna, pokrivena bjelančevinastom naslagom, tako da se vide hrapava. Jaje pada s blatom na zemlju ili u vodu, te se iz njega u roku od 2—4 tjedna razvija embrij, koji može živjeti samo 1 godinu. Zarazuje se onečišćenim povrćem, naročito zelenom salatom, vrtnim jagodama, kad se zemljište nagnoji čovječjim, zaraženim izmetinama. Kad jaje dospije u čovječje tanko c., nastaje vrlo zanimljiv i zamršen razvoj ovog parasita, koji traje oko 10 tjedana. Iz jaja se izlegu mali crvići, koji se probiju kroz stijenku c-a te krvotokom stignu u pluća. Tu naraste ličinka do 1½—2 mm. Iza nekog vremena ličinka se probije kroz bronhe i jednjak te preko želuca dospijeva u tanko c., gdje se razvija u odraslog nametnika. Za vrijeme razvoja u plućima parasit može prouzrokovati pojave upale pluća. Inače parasit u c-u obično ne pravi smetnja. Ako ih je mnogo, mogu prouzrokovati boli u trbuhu, proljeve, bljedilo, a kod sklone djece i epileptične napadaje. Mnogobrojni parasiti mogu se saviti u klupko, začepiti crijevo i dovesti do zapora crijeva (miserere). Ako se zabuši u žučovod, nastaje žutica. Kojiput putuju uz c. u želudac, pa dospiju i u usta. — Liječenje: najbolje je sredstvo santonin.

Trichocephalus dyspar ili trichuris trichiura maleni je crvić, nalik na bič. Mužjak je dug ½ cm, a ženka nešto dulja. Prednji je dio parasita tanak i savinut. Živi u debelom c-u. Ženka nese jaja, koja su ovalna, a na polovima se nalazi čep, crvenkasto su smeđe boje, a ovojnica ima dvostruki obod. Blatom dospijevaju u zemlju ili vodu, gdje u roku od 30 dana razvijaju ličinke, koje mogu same živjeti 5 godina. Čovjek se zarazi onečišćenom vodom ili nekuhanim povrćem. Progutane ličinke dospijevaju u debelo c., gdje se razvijaju u odraslog parasita. Parasit se zabušuje u stijenku c-a te siše krv. Može prouzročiti anemiju ili lagane proljeve. — Liječenje: ovaj je parasit vrlo otporan protiv različnih sredstava. Daje se Thymol, Spirocid, Stovarsol, klistiri s benzinom.

Ancylostoma duodenale: Ovaj je parasit jedan od najraširenijih u tropskim krajevima te je prava napast za ondješnje pučanstvo. Sličan parasit, aneylostoma brasiliense, živi u Južnoj Americi, a necator americanus u Sjevernoj. Živi i u umjerenim krajevima Evrope, naročito u rudarskim predjelima. Mužjak je dug 1 cm, a ženka 1½ cm. Okrugli su, ½ mm debeli, boje bjelkaste ili crvenkaste, pa i crne, već prema sadržaju krvnog pigmenta u njegovu c-u. Na prednjem dijelu parasita nalazi se uski otvor sa 6 oštrih zubi, kojima se parasit usiše u stijenku crijeva. Živi u duodenumu i jejunumu. Život mu traje 5 godina. Ženka nese jaja, koja se nalaze u blatu bolesnika. Ova su glatka, ovalna, prozirna. Jaje dospijeva blatom u vlažnu zemlju, te se u tami i temperaturi od 10—25° C razvija ličinka. Uslovi za razvitak nametnika najbolji su u našim krajevima u rudnicima, pa rudari i najčešće obole. Čovjek se zarazi: ličinka probija kožu te krvnom strujom ulazi u pluća, a odavle se probuši kroz jednjak i dospije u duodenum. Može i s jelom kroz usta stići u c. — Klinička slika: kod probijanja ličinke kroz kožu nastaju svrbež i osip. U plućima ličinka prouzroči kašalj. Ako se čovjek zarazi kroz usta, povraća. Pet tjedana iza zaraze javljaju se smetnje, prouzročene parasitom u crijevima. To su: povraćanje, bolovi u trbuhu, mršavljenje, umornost i bljedilo. Zbog krvarenja na mjestu ozljede u c-u, gdje se zabuši nametnik, nastaje krvarenje. U krvi se razvija hipohromna anemija i eosinofilija. — Liječenje: liječi se davanjem iscjedka korijena paprati (extractum filicis maris), Thymolom i uljem chenopodiuma. Za čuvanje od zaraze treba u zaraženim mjestima higijenski urediti zahode, raskuživati blato i prati ruke prije jela.

Strongyloides stercoralis ili anguillula intestinalis sitni je nametnik, dug oko 2 mm, živi, gdje i ancylostoma, više u tropskim krajevima, a rjeđe u krajevima umjerenog toplinskog pojasa. Razvitak, infekcija i liječenje slični su kao kod ankilostome.

14. Trihina. Uzročnik bolesti trihinoze je trichinella spiralis. Ova se bolest nalazi svuda, a napose u Sjevernoj Americi i Njemačkoj, u našim krajevima je rjeđa. Odrasla trihina živi u c-u čovjeka ili životinje, kao na pr. svinja, štakora, mačaka, pasa, medvjeda i t. d. U c. dospijeva mesom, koje je zaraženo ličinkama trihine. Tu se ličinka razvija u odraslog nametnika, koji živi samo 5—7 tjedana. Ovaj je sitan. Mužjak je dug 1½ mm, ženka 3—4 mm, a debela je oko 0,04 mm. U c-u se oplođena ženka zabušuje u stijenku, gdje izleže 500—2000 živih embrija, dužine 0,01—0,08. Ovi prelaze limfnim putem u krv te dalje u mišičje čovjeka ili životinje, i to uglavnom u poprečno prugaste mišiće grla, jezik, u muskulaturu za žvakanje, ošit, oči i u međurebrene mišiće, rjeđe u bubreg i mozak. U roku od 2 tjedna razvije se u mišićnim vlakancima embrij u ličinku, dugu 0,1—0,8 mm. U vremenu od 2—3 mjeseca začahuri se te tako može živjeti i 50 godina. Zaraza trihinom nastaje, kad se jede slabo kuhano ili pečeno meso ili uživa nedostatno konzervirano suho meso, u kojem se nalaze ličinke, obično svinjsko, ako svinja poždere štakora, koji je inficiran ličinkama trihina. Ličinka ugiba kod temperature od 60—70° C, a u dobro soljenom i dugo sušenom mesu tek nakon 5 mjeseci. Ličinke se, progutane mesom, u želucu oslobađaju čahure, stižu u c. i tu se u roku od 3 dana razvijaju u odraslog nametnika. Trihinoza je sada rjeđa bolest nego prije, jer se vrši sistematski veterinarski prijegled životinja pri klanju. Za to postoje preparati trihinoskopi. Trihinozno je meso crvenkasto smeđe boje, a nekoliko mjeseci iza zaraze mogu se na njemu opaziti sitni bjeličasti trakovi od 1 mm veličine. Kad ličinka stigne u želudac i c., prouzroči povraćanje i proljeve, koji traju 2—3 dana. Iza 5—6 dana digne se temperatura uz tresavicu visoko, proljevi obično prestanu, zaboli muskulatura i glava, kao da bolesnik ima reumatizam mišičja, i pojave se otekline očnih kapaka. Refleksa koljena nema, u krvi se umnože leukociti, a naročito eosinofilne stanice. Komplikacije su u plućima česte, kao bronhitis i upala pluća. Bolest traje nekoliko tjedana. Posebnog lijeka nema. Uštrcava se u krv neosalvarsan, 10%-tna otopina tartarus stibiatus.

15. Splošteni crvi ili plathelminthe. Ima ih dvije vrsti: a) trematode, b) cestode (trakavice). Raznovrsne vrsti trematoda žive većinom izvan Evrope, uglavnom u Aziji. Kod nas uspijeva jetreni metilj (fasciola hepatica), a u Njemačkoj opisthorchis felineus ili distomum felineum. Oba nametnika prouzrokuju bolest jetre, nalik na cirozu. Trakavice (cestode). Za razliku od trematoda njihovi srodnici, trakavice, žive u pojasu umjerene klime, pa su česti i kod nas. Čovjek se zarazuje ikričavim mesom, t. j. ličinkama trakavica (cysticercus ili plerocercoid). U razvoju ovih nametnika čovjek je domaćin, a međudomaćini su domaće životinje i neke ribe. Iz ličinke se razvija u čovječjem c-u trakavica. Ova nese jaja, koja blatom dospijevaju u gnoj. Životinje, naročito svinje i goveda, zaraze se jajima, kad pojedu članke (proglotide) ili jaja trakavice, koji se nalaze u blatu ili na paši ili u vodi. U crijevima životinja izleže se iz jaja embrij (oncosphaera), koji probuši c., te krvnom strujom dospije u muskulaturu i unutarnje organe, u kojima se u roku od nekoliko mjeseci razvije u ličinku s ovojnicom (cysticercus) kod životinja, a u ličinku bez ovojnice (plerocercoid) u mesu riba. Kad čovjek pojede ikričavo meso ili ribu, ličinka se, koja predstavlja glavu trakavice, prisiše sisaljkama (acetabulla) o stijenku c-a i raste tako, da se nižu članci (proglotide), rasplodni organi nametnika, u kojima se nalaze jaja.

Najčešće su trakavice kod čovjeka: a) goveđa trakavica (taenia saginata ili mediocanellata), b) svinjska trakavica (taenia solium), c) riblja trakavica (botriocephalus ili diphylobotrium latus).

Goveđa je trakavica duga oko 10 m. Međudomaćin je govedo, koza, rjeđe ovca. Članci (proglotide) imaju oblik koštice bundeve, dugi su 10 mm, a imaju 20—35 pokrajnih kanalčića. Proglotide izlaze same iz čmara, a jaja s blatom. U članku se obično razvije jedna, rjeđe dvije trakavice. Glava (scolex) trakavice velika je kao glava gumbašnice i ima 4 sisaljke. Svinjska je trakavica duga 1—3 m. Međudomaćin je svinja, koja se zarazi čovječjim fekalijama. Glava parasita ima na tjemenu dva vijenca kukica (rostellum). Proglotide imaju oblik koštice bundeve, a imaju samo 7—10 pokrajnih kanalčića. Riblja trakavica prolazi u svom razvoju kroz dva međudomaćina. Jaje iz čovječjih fekalija proguta sitni račić (cyclops strenuus ili diaphonus gracilis). Račiće proždiru štuka i pastrva, a u nordijskom moru bakalar. U mesu ovih riba razvija se ličinka (plerocercoid), dugačka 8—35 mm. Čovjek se zarazuje, kad jede meso zaraženih riba. Glava je trakavice duguljasta te ima brazdaste sisaljke. Trakavica je duga 5—10 m. Proglotide naliče koštici badema. Jaja su smeđa, ovalna te imaju na jednom polu pokrovac. Ovaj je parasit kod nas rijedak. Klinika: bolesnici, koji imaju trakavicu, mnogo jedu, a mršave, jer nametnik upija hranu u c-u. Trpe od podrigivanja, mučnine, stolica je zatvorena ili proljevasta, boli ih glava, kadšto mogu dobiti i epileptične napadaje. Svinjska i goveđa trakavica uzrokuje hipohromnu, a riblja hiperhromnu anemiju. Pasja trakavica (taenia canina) živi obično u crijevu pasa, iznimno djece. Duga je 15—35 cm. Taenia nana ili hymenolepis nana duga je 10—40 mm, živi u c-u djece u zemljama Sredozemlja i u Amerikama. Prouzrokuju kod djece proljeve i slabokrvnost. Hymenolepis diminuta živi u c-u miša, iznimno čovjeka, duga je 20—30 cm. Liječenje: Najbolje je liječenje trakavice s iscjedkom korijena paprati (extractus filicis maris). Korijen ove biljke sadržava otrov, filicin flavaspid kiselinu, albaspidin, aspidinol i fimaron, koji truju mišice i živce. Oni djeluju na parasita tako, da mu klone glatka muskulatura i glava se otkine. Ove supstance teško resorbiraju, a da se i ta mogućnost spriječi te otjera umrtvljeni parasit, daje se 1—2 sata iza uzimanja iscjedka (8—10 g) calomel 0,25 ili 20 g ricinusova ulja.D. S-ć.

IV. Crijeva domaćih životinja. Koliko razlikujemo vrsta domaćih životinja, toliko postoji i različitih oblika c-a. Način prehrane dotične vrste uglavnom je uzrok razlikama u obliku crijeva. Promjer i duljina crijevnoga kanala vrlo su različiti te ovise o vrsti životinja i o njihovoj starosti. Svaki pojedini dio c-a može biti toliko različit, da se prema njegovu obliku može zaključiti, kojoj vrsti životinja pripada. I način rasporeda i smještaja c-a za svaku je vrstu životinja naročito značajan.

Crijeva domaćih životinja možemo podijeliti na tanko, debelo i zadnje crijevo. Početni je dio c. (dvanaesterac) po duljini, položaju i pričvršćenju dosta značajan. Tašto crijevo je najdulji dio c-a, a nije šire od dvanaesterca. Vito je crijevo znatno kraće, ali je po jačini stijene deblje od taštog crijeva. Tanko je crijevo kod odraslih konja dugo 19—30 m, kod goveda 27—49 m, ovce 21—34 m, koze 17—26 m, u svinje 16—20 m, kod psa 2,1—7,3 m, a kod mačke od 0,8—1,95 m. Iza vitog c-a dolazi debelo crijevo. I ono se dijeli u posebne dijelove, i to u slijepo c., široko ili debelo c. i zadnje crijevo. Slijepo c. domaćih životinja može doseći veliku duljinu i širinu. Tako je u konja slijepo c. dugo do 1 m, a širina mu je 25—30 cm. Kod goveda je kraće, t. j. oko 65 cm, a širina mu je oko 15 cm. U svinje je još kraće. Kod psa iznosi njegova duljina do 20 cm, a kod mačke tek nekoliko cm. Na slijepo se c. nastavlja debelo c., kojemu bi bolje pristajalo ime široko crijevo. U tome dijelu c. imade, već prema vrsti domaćih životinja, naročito velikih razlika. Konj ima najdulje debelo c., i to do 9 m, a i širina mu je znatna, te može mjestimično imati promjer do 25 cm. Radi njegove duljine smotan je glavni dio u obliku dviju potkova, koje leže jedna nad drugom u čitavoj duljini i širini trbušne šupljine. U preživača se nalazi poseban oblik toga c-a. Ono nije mnogo šire od tankog, ali ima poseban smještaj i ne leži u čitavoj trbušnoj šupljini, nego samo na desnoj njezinoj polovini, jer ga je želudac potisnuo na tu stranu. Oblik mu naliči na široku ploču u kojoj su dijelom koncentrično i dijelom ekscentrično uvijeni dijelovi toga c-a. Duljina mu iznosi između 6—13 m. Kod svinje je također smotano, ali ne u obliku ploče, nego u obliku košnice pletera, a duljina mu je 3—5,8 m. Kod psa i mačke oblik su i položaj jednostavni i nalik onome u čovjeka. Debelo c. prelazi u zadnji, ravni dio, koji završava stražnjim otvorom, čmarom.J. S.

V. Crijevne bolesti kod domaćih životinja.

a) PATOLOŠKA ANATOMIJA. Prirođene mane c-a, ako su težeg značenja, onemogućuju samostalni život; takvi individui ugibaju skoro nakon poroda (→ atrezija). Manje nenormalnosti omogućuju samostalan život, iako su poremetnje često moguće: stenoze, pseudoligamenti, divertikuli. S obzirom na položaj pojedinih dijelova c-a ima anomalija, koje mogu nastati tokom života i bez prirođenih mana kod različnih životinja, kao na pr. zaokret velikoga debelog c-a oko uzdužne osi kod konja (rotatio, torsio colonis magni) sa smetnjom u pasaži, zastojem sadržaja, razvijanjem i nakupljanjem plina, zbog čega se proširuju crijeva i pritištu na grudne organe — pluća i srce — ili pritisnu crijevne stijenke, upali se potrbušnica i nastupa smrt. Još češće se nalazi t. zv. zaplet crijeva (volvulus), kada se jedan ili više zavoja ili čak gotovo cijelo tanko crijevo zajedno s odnosnim dijelom opornjaka (mesenterium) okrene, zavrne za 180 ili 360º. Zbog toga se stegnu i stisnu krvne žile u opornjaku, obustavi se kolanje krvi u tom dijelu, zapleteni dio crijeva obamre, kroz mrtvu stijenku prolaze iz sadržaja bakterije u trbušnu šupljinu i prouzrokuju upalu potrbušnice, pa prema tome i smrt. Promjena u položaju crijeva nastane također, kada se prednji dio crijeva uvuče u nastavni stražnji dio (invaginatio, intususceptio, uvrnuto crijevo). Većinom se to događa s tankim crijevom (jejunum, ileum). Krajnji dio tankoga crijeva često se uvuče u slijepo crijevo ili u debelo crijevo (invaginatio ileo-caecalis, invaginatio-ileo-caecocolica). Najčešće se to opaža kod psa i mačke. I tu dolazi do smetnje u prolazu, do pritiska na dovodne krvne žile, do obamiranja uvučenoga dijela s opasnim posljedicama, ukoliko se ne može pružiti kirurška pomoć. Kod invaginacije zadnjeg crijeva (rectum) može dio crijeva ispasti u manjoj ili većoj dužini na vanjski otvor (anus); to se naziva invaginatio cum prolapsu. Ispadaju pojedini dijelovi crijeva i onda, ako negdje u trbušnoj stijeni preostanu otvori još iz fetalnog života ili ako nastanu pogrešnim razvojem u kasnijem životu (traumatski) otvori, kroz koje se provuče ili protisne komad crijeva. Otvori mogu biti vanjski ili nutarnji. Takvi ispadi nazivaju se kile ili hernije (hernia inguinalis, femoralis, umbilicalis, diaphragmatica i t. d.). Prolapsi mogu biti privremeni, slobodni (hernia libera), mogu se ili sami povratiti, kad se promijeni položaj tijela, ili aktivnom pomoću (repositio). Ako se ispalo c. proširi zbog obilnog sadržaja ili se nadme zbog razvijena plina, ono se ne može više povratiti nego se stisne, uštine (hernia incarcerata). Posljedice toga jesu smetnje u prolazu, obamiranje uštinutog komada crijeva (gangraena) i upala (peritonitis). Stijenka uštinutog crijeva može u kili i prsnuti. Ako se to dogodi u vanjskoj herniji, upala može probiti na površinu kroz kožu, pa sadržaj crijeva izbija na vanjski otvor. To se naziva crijevna fistula ili pištanjak (fistula stercolaris). Individui s prirođenim ili sa stečenim težim i vidljivim manama izlučuju se iz uzgoja. Od pogrešaka u razvoju ili od preboljele upale potrbušnice mogu preostati priraslice i spone između pojedinih dijelova crijeva, pojedinih trbušnih organa i trbušne stijenke. One se mogu i stegnuti i stisnuti pojedine dijelove crijeva s posljedicama kao kod uštinute hernije ili zapleta, a zovu se strangulacije (strangulatio). I to se često javlja kod domaćih životinja. Često se u crijevu domaćih životinja nalaze predmeti, koji ne spadaju u hranu. Oni mogu svojim oblikom, veličinom ili brojem povrijediti crijeva ili dovesti do smetnja u prolazu crijevnog sadržaja (strana tijela, corpora aliena). Šiljasti i oštri predmeti, ako se već prije ne zaustave u jednjaku ili želucu, mogu probušiti crijevnu stijenka i izlazom crijevne sadržine prouzročiti upalu potrbušnice (peritonitis e perforatione). To se događa kod goveda, a osobito kod mladih pasa, mačaka i peradi. I tupi predmeti u crijevu domaćih životinja mogu imati slične posljedice. Psi, osobito mladi, igrajući se često progutaju neprobavljive predmete, kao na pr. čepove od pluta ili drveta, zrna divljeg kestena i sl. Psi, mačke, a i perad katkada progutaju i duge končane niti, koje se pružanjem kroz cijelo tanko crijevo zarežu u sluznicu i u dublje slojeve. Smetnje u prolazu mogu prouzročiti i parasiti, kao na pr. klupko glista ili trakavica, a i zaostali i sasušeni obični crijevni sadržaj može izazvati jednake smetnje i dekubitalne defekte i perforacije. Osim toga se kod životinja često nalaze crijevni kamenci, bezoari i konglobati. Kamenci (enterolithi, calculi intestinales), tvrdi konkrementi anorganskih soli, većinom od amonij-magnezijeva fosfata nalaze se kod konja pojedinačno ili u većem broju. Oni su različite veličine i težine (od 1 gr do preko 5 kg, rjeđe do 10 kg) u obliku kugle ili su uglasti, tetraedrični, kubični, poliedrični ili cilindrični, na površini glatki, sjajni ili više mutni, često sastavljeni u slojevitim, katkada raznobojnim naslagama. U sredini takva konkrementa često je kakvo sitno strano tijelo, oko kojega se anorganske soli naslažu i učvrste. Uvjeti su za takvo taloženje obilne količine magnezijeva fosfata i nedostatna resorpcija, dovoljna količina amonijaka u crijevu, dulje zadržavanje crijevnog sadržaja na podesnom mjestu (u lokalnim proširenjima, divertikulina) i strano tijelo kao jezgra.

Bezoari su dvojakoga sastava. Jedni se sastoje iz biljnih dijelova, naročito u klupko formiranih vlakana ili niti, odnosno dlačica od zobnih zrna, pomiješanih s anorganskim solima. Neravne su površine, proviđene rupicama ili brazdicama, smeđe ili sivo smeđe boje, različne veličine, katkada kao dječja glava ili još veće. U svježem stanju obično su prokvašene i teške, tjestaste konzistencije, osušene su vrlo lake i tvrde, katkada na površini jače solima inkrustirane. Nalaze se kod konja i zovu se phytobezoari. Drugi se sastoje od životinjskih, većinom vlastitih dlaka, odnosno čekinja, trichobezoari ili pilobezoari. Nalaze se kod pasa i svinja. Oni, koji se nalaze katkada u tankom crijevu goveda i drugih preživača, ne postaju u crijevu nego u buragu ili kapuri. Bezoari od dlaka ili su dlakavi ili su na površini posve glatki, sjajni, obično proviđeni tankom tvrdom smeđom korom od anorganskih soli. Mogu se stvarati već za vrijeme fetalnog života od progutanih dlaka u plodnoj tekućini, ali i kasnije.

Konglobati se sastoje od običnoga crijevnog sadržaja, a nastaju kod sporog micanja sadržaja i duljeg zadržavanja, kod čega se sadržaj zgušćuje i otvrdne. Kod konja se to opaža u debelom velikom crijevu zbog slabo prožvakane hrane, kod psa obično na kraju debeloga crijeva, čmara, najviše od obilne koštane hrane. Sve to može lokalno povrijediti crijeva i dovesti do spomenutih teških posljedica, meteorizma i t. d. Meteorizam, naduvenost crijeva, nastane kod životinja i bez takvih zapreka u prolazu, ako se u hrani vrenjem razvija previše plina uz bakterije ili bez njih. Može ga prouzročiti svježa zelena hrana kod preživača i konja. Kod mesoždera takvo je rastvaranje obično skopčano s jakim zaudaranjem, čega nema kod biljoždera. Obamiranje (necrosis) crijevne sluznice nastaje kod domaćih životinja kao kod ljudi s različitih uzroka i u različitom obliku. Već je prije spomenuto, da trajniji pritisak, dakle mehanički uzrok, može dovesti do obamiranja na ograničenom mjestu. Isto se događa, ako se začepi krvna žila hraniteljica u odnosnom dijelu crijeva (infarctus), onda od otrova, na pr. od žive, bakterijskih otrova, od zadržane otrovne tvari, koju nesposobni bubrezi ne izlučuju (uremične nekroze).

Kada otpadnu obamrli dijelovi sluznice, ako su površni, i ako prestane uzrok, zbog kojega su nastali defekti, u tom se slučaju erozije regeneracijom sluznice potpuno ispune i povrati prijašnje stanje. Ako je obamiranje zahvatilo dublje, onda nastanu čirovi ili grizlice, koji se često zaliječe brazgotinom ili ožiljkom. Čirovi se mogu razviti i zbog ograničene mehaničke povrede, ako se tomu pridruže kemijski ili bakterijski utjecaji (ulcera traumatica). Posebna su vrsta t. zv. probavni čirovi (ulcus pepticum), koji se češće nalaze u želucu, ali i u početnom tankom crijevu (duodenum). Oni se razvijaju tako, da želučani sok na ograničenom mjestu izgrize sluznicu i možda dublje slojeve crijevne stijenke. Zdravu sluznicu želučani sok, i ako slučajno sadržava više kiseline (hiperacidnost), ne oštećuje, nego ako je ona na bilo koji način oslabila. Mehanički, termički, toksički utjecaji, lokalno oteščano i spriječeno kolanje krvi, na pr. stezanjem ili začepljenjem žilice hraniteljice, krvarenja u sluznicu ili podsluznički sloj mogu biti povod za stvaranje peptičkih čirova. Takav čir mogu prigodice imati sve domaće životinje, najčešće telad i svinje. I prodori cijele stijenke crijeva dosta su česti (ulcus pepticum perforans). Zaraste li takav čir, kao posljedica obično ostaje zrakasta brazgotina, koja može prouzročiti, da se stezanjem trajno suzi prohod crijevnoga kanala (stenosis). Čirovi na drugim dijelovima crijeva obično postaju od upale, od raspalih novotvorina ili od crijevnih parasita.

Krvarenja na crijevu domaćih životinja često se pojavljuju na površini u vanjskom sloju ili pod njima, u samoj stijeni, ili vrlo često u sluznici, ili u potsluzničnom sloju, najčešće kao sitne točkaste crvene pjege, i to opet najčešće od akutnih upala, od t. zv. septikemičkih zaraznih bolesti, kao na pr. kod bedrenice, svinjskog vrbanca, kolere peradi, goveđe kuge, svinjske kuge, kokošje kuge, otrovanja, a i kod navale nekih parasita.

Upala crijeva → enteritis.

Među specifične upalne procese ili infekciozne granulome spada u prvome redu tuberkuloza. Od sisavaca oboli od tuberkuloze govedo, od peradi kokoš, rjeđe druge ptice. Vrlo rijetko se tuberkuloza crijeva nalazi kod svinje, konja i ovce, psa i mačke. Kod goveda se pojavljuje tuberkuloza crijeva u krajnjem dijelu tankoga crijeva pred slijepim crijevom, gdje prirodno sadržaj crijeva sporije odmiče kao i kod čovjeka. Počinje kao pojedinačni maleni čvorić u limfnim čvorićima, koji se udružuju, usire i raspadaju. Tako postanu čirovi s uzdignutim, izgrizenim rubovima i jednakim dnom. Njih su prouzročili progutani bacili, koje nije uništio želučani sok. Kod mnogih životinja prođu bacili i kroz crijevnu sluznicu bez zaustavljanja i bez štetnog djelovanja pa se nasele istom u limfnim čvorovima opornjaka, gdje štetno djeluju. Mnogo češće nalazimo tuberkulozu crijeva kod kokoši. Ona se javlja uzduž cijeloga crijeva, češće na tankom i slijepom crijevu nego na debelom. Tuberkulozni čvorovi vrlo se često smještaju ispod vanjske opne crijeva i izbočuju na vanjsku površinu, a iznutra sa sluzničke strane odgovaraju više plosnati, sirasti čirovi. Redovito su jako zahvaćena jetra. Obično je u njima mnoštvo velikih, usirenih, tvrdih, zakrečenih, žutih, manje više žučnom bojom obojenih čvorova. Aktinomikoza crijeva vrlo je rijetka pojava, a botriomikoza u crijevu uopće do sada nije ustanovljena. Rijetka je i sakagija crijeva. Od bezazlenih novotvorina nalaze se katkada polipi, adenomi i miomi, koji ipak mogu prouzročiti smetnje u prolazu, ako se izboče i zategnu prohod, ali mogu biti povod za invaginaciju ili za zaplet crijeva. Opasne novotvorine, kao rak ili sarkom crijeva, rijetko se nalaze kod domaćih životinja. Čvoraste izrasline u stijenci crijeva izazivaju parasiti iz grupe nemathoda, i to ili kao apsces pod sluznicom ili kao solidne tvrde vezivnotkivne kvrge sa štetnim posljedicama (v. i bolesti od parasita kod domaćih životinja).Lj. J.

b) KLINIKA. Bolesti crijeva u domaćih životinja općenito su veoma česte. One zahvaćaju nerijetko ujedno i želudac. Klinički se bolesti crijeva mogu podijeliti u nezarazne i zarazne (→ enteritis kod dom. živ.), u bolesti od krvarenja, embolije i tromboze krvnih žila, u bolesti nastale od zatvorenja, nadimanja, grčenja, suženosti, zakrčenosti i od premještaja: zaokreta, preokreta, zapletaja, pregiba, uvrnuća, obuzlanosti, ukliještenosti crijeva (→ zatvorenje → nadam → kolika kod dom. živ.), nadalje u bolesti, kojima su uzrok blage ili opake izrasli i u bolesti od najezda crijevnih nametnika. Ti se pojedini uzroci i oblici crijevnih bolesti ne javljaju kod svih vrsta domaćih životinja jednako često, nego postoje između njih i vrsne i dobne razlike. Tako od svih domaćih životinja svinje najčešće obole od crijevnih bolesti. U njih i u pasa česte su upale crijeva; u konja prevladavaju nadam, zatvor, grčenje i premještaji crijeva; mlade su životinje osobito podložne nametničkim najezdama; izrasli su kod starijih životinja mnogo češće nego kod mlađih. Neke se crijevne bolesti, kao na pr. embolija i tromboza mezenterijskih arterija, javljaju gotovo samo kod jedne vrste životinja. Poremetnje, koje nastaju zbog bolesti crijeva, protežu se u prvom redu na crijeva sama, na pokretnost njihovu, na sposobnost izlučivanja i upijanja, a zatim utječu i na funkciju drugih ustroja i sustava u tijelu. Znaci, u kojima se crijevne bolesti redovito javljaju, jesu ovi: tek se životinje, prema naravi bolesti, smanji, nestane, ostane nepromijenjen ili se čak poveća. Izmetine se obično promijene bilo u izgledu, zadahu, količini, sastavu ili u čestoći i načinu izlaženja. Po količini, sastavu i zadahu mijenjaju se i vjetrovi. Trbuh se može u svom objamu odmah ili kasnije povećati ili umanjiti ili se izmijeniti u vanjskom obliku. Zvukovne pojave, koje prate pomicanje crijevnog sadržaja, obično se udalje od normalnih u kvalitativnom i kvantitativnom pogledu. Često se propipavanjem trbušne utrobe kroz trbušne strane ili, osobito kod velikih životinja, kroz čmar nađu promjene u crijevima ili na njima. I kucanjem po trbuhu, osluškivanjem, kao i rentgenskom pretragom, pokusnom punkcijom, rektoskopijom, pokusnim otvaranjem trbušne šupljine, sondiranjem želuca te mikroskopskom i kemijskom pretragom izmetina može se korisno upotpuniti ostali klinički nalaz i olakšati, koji put dapače tek omogućiti postavljanje dijagnoze. Crijevne bolesti, sad više sad manje, djeluju, kako je gore spomenuto, i na funkciju drugih ustroja i sustava u tijelu: na krvotok, disanje, rad jetre i bubrega, sastav krvi i mokraće, na svijest, a neke od njih prelaze lako na potrbušnicu. Osobito one crijevne bolesti, koje su praćene grčevitim stezanjem glatkoga crijevnog mišičja, kao i one, koje to mišičje prenose u tonični grč, izazivlju u kopitara, manje u drugih vrsta domaćih životinja, motorni nemir. Taj nemir, očito ovisan o jakosti grča i o osjetljivosti pojedine životinje, može ići od lagane uznemirenosti do neobuzdanog bacanja na tle, valjanja, srtanja, zauzimanja neprirodnih stavova, bezobzirnog udaranja glavom i t. d. (→ kolika kod dom. živ.). Crijevne bolesti, koje podulje traju ili se češće ponavljaju, utječu i na hranjenost životinje. Takve životinje mršave, živost njihovih kretnja slabi, radna snaga, odnosno davanje mlijeka, nesenje jaja i tovnost popuštaju.

Pojedine se crijevne bolesti ne razlikuju međusobno samo po uzroku i po slici svojih simptoma, nego i po svome toku i po prognozi, a svaka se od njih liječi na svoj način. Kod liječenja treba, osim toga, uzeti još u obzir i vrstu, dob, veličinu, ponekad spol i pasminu bolesne životinje. Područja ljekovitih postupaka i ljekovnih skupina, iz kojih se uzimlju sredstva protiv pojedinih crijevnih bolesti, brojna su i različita. U obzir dolaze dijetetski postupci i dijetetska sredstva, umjetno hranjenje, primjena fizikalnih načina liječenja, davanje lijekova, koji crijeva čiste ili (do neke mjere) raskužuju, zaštićuju, smiruju ili opet umanjuju ili pojačavaju izlučivanje iz njih, obustavljaju krvarenje, stišavaju vrenje ili vežu otrove u njima, udaljuju nametnike ili strane predmete iz njih. Ima i bolesti, u kojima donosi pomoć jedino operativan zahvat.L. B-ć.