CORPUS IURIS HUNGARICI je zbornik zakona nekadanje hrvatsko-ugarske državne zajednice. Već su na početku 16. st. tražili hrv.-ug. staleži u saborskim zaključcima, da se priredi službena zbirka zakona, jer se, osim mnoštva posebničkih rukopisa različnih zakona iz različitih vremena, nije već pravo znalo, što je od toga još na snazi, a što je izmijenjeno, odnosno ukinuto. Međutim, do službenog sastava takova zbornika nije uopće došlo, nego su pojedinci priređivali privatne zbirke zakona. Tako je već Johannes Sambucus (János Zsámbóky) svome izdanju povijesti Ugarske od Antuna Bonfinija, tiskanom u Frankfurtu 1581, dodao neke starije zakone do 1481. Malo iza toga (1584) izdali su Zaharija Mossóczi, biskup njitranski, i Nikola Telegdi, biskup pečujski, u Trnavi potpuniju zbirku Decreta, constitutiones et articuli regum incliti regni Hungariae, koja sadržava zakone do 1583. Ta je zbirka kasnije ponovno izdavana i nadopunjivana novim pronađenim i kasnijim zakonima, a i brojnim privatnim radovima i sastavcima pravnog sadržaja. Naročitog je spomena vrijedno bečko izdanje iz 1628, u koje je, po prvi put, uvršten i Verböczyjev Tripartitum. Naziv Corpus iuris hungarici seu decretum generale inclyti regni Hungariae partiumque eidem annexarum prvi je dao zbirci urednik trnavskog izdanja od 1696 isusovac Martin Szentiványi. Konačnu je redakciju zbornika izvršio također trnavski isusovac Ivan Szegedi 1751, pošto je kraljica Marija Terezija njegovu kolegiju dala isključivo pravo da izdaje i raspačava C. i. h. Szegedijev zbornik ima dva omašna sveska velikog formata. U njem je na prvom mjestu uvršten Verböczyjev Tripartitum, zatim kraljevski dekreti (zakoni) od prvoga madžarskog kralja Stjepana Svetoga do zajedničke hrvatsko-ugarske vladarice Marije Terezije, u vremenskom slijedu, a zatim slijede svakojaki dodatci. Među njima je najopsežnija t. zv. Cynosura svega hrv.-ug. prava. I nju je sastavio Szegedi. To je, u neku ruku, enciklopedijski rječnik u dva dijela, od kojih prvi sadržava abecedni pregled sviju stvari i svih ustanova sudskog postupka, a drugi svih osoba i porodica, o kojima je riječ u kraljevskim dekretima. Svaki dio ima na kraju svoj abecedni indeks rubrika s uputom na dotičnu stranu Cynosure. Pred indeksom drugog dijela uvršten je Syllabus indigenarum: popis stranog plemstva, koje je na svečani način primljeno u hrv.-ug. državljanstvo. Od ostalih dodataka zavređuje naročiti pomen Forma processus iudicii criminalis seu praxis criminalis, kazneni postupak s kaznenim zakonom, koji je kralj Ferdinand III. dao sastaviti za njemačke nasljedne zemlje 1656 pa ga je onda proglasio i u hrv.-ug. državnoj zajednici; ali on ovdje nije nikada u cijelosti proveden, jer ima u njem i propisa, koji su bili u protivnosti s privilegijima naših državljana. Uvrštena su tu i dva djela Hrvata Ivana Kitonića (v.): Directio methodica processus iudiciarii (građanski parnični postupak) i Centuria certarum contrarietatum et dubietatum ex decreto Tripartito de sumptarum et resolutarum (stotinu protumačenih spornih pravnih pitanja iz Verböczyjeva Tripartita). Onda su, među značajnijim dodatcima, t. zv. Articuli iuris tavernicalis, propisi privatnoga, procesnog i kaznenoga prava, koji su se razvili praksom tavernikalnog suda, a odnose se na uređenje i nadležnost toga sudišta i postupka pred njim. Pomena su još vrijedne i Observationes processus causarum Militaris curiae regiae in facto honoris, pravila o postupku pred dvorskim časnim sudom.M. L-ć.