CORPUS IURIS (lat. »pravno tijelo«), zakon ili zbirka zakona. Najvažnija je takva zbirka zakona istočno-rimskog cara Justinijana I.; sastoji se iz četiri dijela: Institutiones, Digesta, Codex i Novellae, koji se dijelovi od glosatora ovamo, ali u tiskanim izdanjima tek od skupnog izdanja Dionizija Gothofredusa (1583), nazivaju skupnim imenom Corpus iuris civilis.

Institucije su po metodi prikrivena kompilacija iz djela pravnika (Gaius, Florentinus, Marcianus) i carskih konstitucija, a po svrsi su kratko, uvodno, povijesno-sustavno razlaganje rimskoga privatnoga prava; proglašene su 21. XI. 533 konstitucijom »Imperatoriam maiestatem« kao knjiga za prvu poduku u pravu. No one su i zakon, jer im je Justinijan izrično dao snagu carske konstitucije, pa su kao zakon stupile na snagu isti čas s Digestama. Sastavljene su prema uzoru i sustavu Gajevih Institucija (→ Gaj) te se dijele na četiri knjige, knjige na titule, a tituli na principium (početak) i paragrafe.

Digesta (seu Pandectae seu corpus veteris iuris enucleati, obično ukratko »Digesta«) formalno su otvorena kompilacija ili sustavna zbirka responsa (odgovora ili rješidaba) autoriziranih pravnika. Kompilacija slijedi sustav Ulpijanova komentara ad edictum i Gajevih Institucija, u koji su uvršteni izvadci, zvani lex, te pred svakim lex stoji inskripcija, koja spominje ime pravnika i djelo, iz kojega je uzet izvadak. Iscrpljeni su spisi 39 pravnika od Augusta do Konstantina Vel. Materijalno su Digesta jedinstveni zakonik, koji u pročišćenom obliku sadržava pravo pravnikâ (vetus ius enucleatum), kakvo treba ubuduće vrijediti kao pozitivno pravo sa značajem isključivosti (jer od svega prava pravnikâ vrijedi samo ono i u onom obliku, koje i kakvo je ušlo u Digesta). Proglašena su D. suglasnima po sadržaju konstitucijama Tanta circa nos i Δέδωϰεν ἡμῖν ὸ ϑεός od 16. XII. 533 s time, da vrijede od 30. XII. 533. D. se dijele na 7 česti (partes), svaka pars na više knjiga (svega 50); svaka knjiga (osim knj. 30., 31. i 32.) na titule, tituli na leges, a ove na uvod (principium) i paragrafe.

Codex je nastao najprije, te je proglašen već 7. IV. 529, i to prvo izdanje je Codex Iustinianeus. Kad su izašla Digesta, trebalo je odstraniti nesklad između njih i kodeksa, pa je zato Justinijan odredio reviziju kodeksa. Tako je nastao Codex repetitae praelectionis, proglašen konstitucijom Cordi nobis od 16. XI. 534, sa zakonskom snagom od 29. XII. 534. C. je formalno otvorena kompilacija ili sustavna zbirka carskih konstitucija, koje su u izvatku svrstane u titule po sustavu pretorskog edikta. Pred svakom konstitucijom stoji inskripcija, koja spominje ime cara, koji je izdao konstituciju, i adresu, na koju je konstitucija upravljena; na koncu stoji subscriptio, koja navodi datum konstitucije. U svemu su 4652 konstitucije od Hadrijana do Justinijana. Materijalno je C. zakonik pozitivnog carskog prava sa značajem isključivosti. C. se dijeli na 12 knjiga, knjige na titule, a u titule su uvrštene carske konstitucije sustavno i po vremenskom slijedu. Manje konstitucije nemaju diobe, veće se dijele na principium i paragrafe. Često su Justinijanova povjerenstva u prvobitnom tekstu izvora, iz kojih su sastavljali Institucije, Digesta i Codex, izvela po nalogu samoga Justinijana znatne promjene, koje se zovu emblemata Triboniani ili interpolacije.

Novellae (constitutiones, t. j. nove konstitucije) zakoni su Justinijanovi, izdani nakon proglašenja kodeksa (od 535 i dalje). Službena zbirka nije izdana. Glosatori su poznavali dvije privatne zbirke: jedna je t. zv. Epitome Iuliani, koju je sastavio Julijan, profesor (antecessor) u Carigradu, te sadržava 124 novele u latinskom izvatku; druga je zbirka t. zv. Authenticum (ili liber Authenticorum, jer su je glosatori smatrali autentičnom u opreci s Epitome Iuliani), te sadržava 134 novele, i to latinske u originalu, a grčke u latinskom prijevodu. Treća zbirka, koja se javlja tek u 16. st., najopsežnija je i sadržava 168 grčki pisanih novela, od kojih neke ne potječu od Justinijana. Novellae se dijele na praefatio (predgovor), zatim na tenor, capita i paragrafe, te na epilogus (zaglavak).

U izdanjima C. i. c. ima još dodataka: 13 edikata Justinijanovih, zatim naredaba kasnijih careva, Canones apostolorum i libri feudorum (langobardsko feudno pravo iz konca 12. st.). Od starijih izdanja valja spomenuti glosirana izdanja: Contius (Pariz 1589), Dionisius Gothofredus (Lyon 1583, 1604, 1612); neglosirana izdanja: Haloander (Nürnberg 1529—31), Dionisius i Jacobus Gothofredus (Ženeva 1624). Od novijih izdanja bilo je rašireno izdanje braće Kriegel, no najbolje je Mommsenovo, gdje je Institucije recenzirao P. Krueger, Digesta po florentinskom rukopisu Mommsen, Codex P. Krueger, a Novellae Schöll i Kroll.

Svi dijelovi Justinijanova zakonodavstva tvore po njegovoj nakani i izričnoj odredbi, kao jedna cjelina, jedinstveni i isključivi zakonik. C. i. c. kao takav predmet je recepcije rimskoga prava (→ recepcija).Lj. A.