COMMENTARII (lat., rijetko u jednini commentarius ili commentarium, grč. ὑπομνήματα ili ὑπομνηματισμοί) znači u Rimljana svaki zapis, načinjen sa svrhom, da pripomogne zapamčenju zapisane stvari i da podsjeti (comminiscor) na nju, odnosila se ona na privatni ili javni život. C. se prema tome nazivaju zapisi o primitcima i izdatcima, dnevnici o osobnim doživljajima, bilješke za govore, koji se imaju držati, nacrti predavanja gramatika i pravnika, bilješke učenika o slušanim predavanjima, izvadci iz književnih djela te kratko nabacane vijesti najčešće o ratnim događajima, kao građa za povijesno djelo, koje će se izraditi. U javnom životu Rimljana spominju se c. regum, zapisi sakralnih i pravnih odredaba iz vremena kraljeva, c. ili libri pontificum, zapisnici svećeničkih kolegija, c. magistratuum ili tabulae publicae (od carskoga vremena zvani acta, gesta, cotidiana, regesta), zapisi različitih činovnika (konzula, cenzora, edila, pokrajinskih namjesnika) o njihovim rješidbama i drugim djelima, c. principis, zapisi carske kancelarije najrazličitijega sadržaja u obliku dnevnika o dnevnim poslovima kancelarije, o ratovima, koje su vodili carevi, o pregovorima sa stranim poslanstvima, o carskim uredbama zakonodavne naravi (edicta), o dopisivanju kancelarije (epistulae), o prispjelim molbama i njihovim rješenjima (rescripta), o pomilovanjima (beneficia) i t. d. Važnost se zapisa carske kancelarije povećava time, što su po mišljenju nekih bili glavni izvor velikim zbirkama zakonika, kao što su na pr. Codex Theodosianus, Codex Iustinianus. Posebni činovnici za vođenje takvih zapisa nazivaju se u carsko dobra a commentariis ili commentarienses.

Iz ovakvih se zapisa razvila u književnosti vrsta spisa, koji se također nazivaju C. i koji, po mišljenju samih pisaca, bilo zbog manje kritički obrađenog sadržaja, bilo zbog manje dotjeranog oblika, ne idu za tim, da se smatraju strogo historičkim djelima. Tu vrstu u rimskoj književnosti najodličnije zastupaju Cezarovi Commentarii de bello gallico i Commentarii de belo civili. Ova nova historiografska vrsta, u kojoj se uglavnom opisuju događaji, koji se razvijaju oko jedne osobe, a to je sam pisac, oživjela je u doba humanizma potiskujući tip sredovječnih bezličnih kronika i utirući put modernoj kritičnoj povijesti. Značajan je obnavljač takvih djela humanist Enea Silvio Piccolomini u svojim De gestis Basiliensis Concilii i Commentarii rerum memorabilium. Kod nas je takvo djelo napisao Dubrovčanin Ludovik Crijević Tuberon (1459 do 1527), ujedno važan izvor za hrvatsku povijest: Commentarii de temporibus suis. U kasnijim stoljećima nazivaju se C. i djela još širega povijesnog značaja.

LIT.: A. Premerstein u PWR, IV., Stuttgart 1901; M. Schanz-C. Hosius, Gesch. d. röm. Literatur, I., München 1927⁴.V. P-k.