COMMEDIA DELL’ARTE je naziv osobite vrste stare talijanske komedije, koja nije pisana; sastoji se od kratkog nacrta sadržaja (scenario, canovaccio), u kojem je uputama samo skiciran razvoj radnje. Prikazuju je družine komičara od zanata s krinkom (comici dell’arte), koji je moraju sami smjesta razraditi govoreći svoju ulogu na pozornici prema spomenutoj skici; zato je zovu i commedia all’improvviso ili a soggetto. Na taj se način mogla lijepo isticati ličnost umjetnika improvizatora. Ta vrsta komedije potječe od talijanske pučke glume oko sredine 16. st.; u tehnici, u tipovima lica, u zapletu koristi se i klasičnom komedijom. Svojom je duhovitošću, živahnošću, svježinom i prirodnošću bila kroz dva stoljeća omiljela zabava ne samo u Italiji, nego i u drugim krajevima Evrope od Španjolske i Engleske pa do Njemačke, Češke, Poljske i Rusije, a osobito u Francuskoj. Jamačno su je poznavali i u našim jadranskim gradovima, a vjerojatno je i nasljedovali, iako se još nije našao nijedan takav scenario na hrvatskom jeziku. U tim su družinama prvi put žene počele glumiti ženske uloge, koje su dotad uvijek igrali muškarci. Svaki se glumac specijalizirao u ulozi jednoga osobitog tipa, i tako su nastale maske. U njima su gledaoci pojedinih gradova vidjeli oličene karikature svojih mana i vrlina, koje im govore još i njihovim narječjem. Među tim su maskama Arlecchino i Brighella iz Bergama, Coviello, Lottore iz Bologne, Pantalone Mlečanin, Pulcinella Napolitanac. Ima i maska Schiavo (ili Schiavone) kao karikatura Hrvata, koji govori nekim hibridnim jezikom s izobličenim hrvatskim riječima. Ti su glumci morali biti veoma spretni i vješti također u mimici, akrobaciji, plesu, glazbi i pjevanju. Da ne moraju neprestano improvizirati razgovor, oni se često služe svojim uobičajenim dosjetkama, tiradama, smiješnim kretnjama (lazzi), a i stereotipnim ljubavnim očitovanjima, koja su znali napamet. Bilo je i tiskanih obrazaca za neke prizore za sve uloge (repertori, zibaldoni, robe generiche), koje su onda glumci primjenjivali, kad god im je trebalo. Radi toga se ta improvizatorska komedija pomalo izrodila u konvencionalnu i prostu glumu, ma da je među njenim glumcima bilo i talentiranih komičara. Izrodila se i stoga, što su s vremenom sve više davali važnost pozorničkim mehaničnim čudovištima na štetu umjetničke strane (»Non parla e dice grandi cose«). Tom su se komedijom koristili i veliki komediografi, među njima i Molière, Carlo Gozzi i Goldoni, koji je pak svojom reformom obnovio i stvorio novu, potpunu komediju u Italiji. Talijanski su glumci improvizatori dali Evropi organizaciju modernog kazališta (B. Groce), a u najnovije su doba u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji improvizatori ponovno oživjeli kao primjeri glumačke umjetnosti. Zato je pojava com. d. ar. gotovo važnija za povijest kazališta negoli za povijest književnosti.

LIT.: A. Bartoll, Scenari inediti della c. d. a., Firenca 1880; M. Scherillo, La c. d. a. in Italia, Turin 1884; A. D’Ancona, Origini del teatro italiano, I.—II., 2. izd. Turin 1891; L. Rasi, I comici italiani, I.—III., Firenca 1897—1905; W. Smith, The C. d. a., New York 1912; B. Croce, I teatri di Napoli, Bari 1926; Isti, Poesia popolare e poesia d’arte, Bari 1933; P. L. Ducharte, La Comédie italienne, Pariz 1926; C. Mic (Constantino Miclacewsky), La C. d. a., Pariz 1927, francuski prijevod s ruskog; E. Petraccone, La c. d. a.: storia, tecnica, scenari, Napulj 1927; M. Apollonio, Storia della c. d. a., Rim—Milan 1930; Isti, Storia del teatro italiano, II., Firenca 1940; I. Sanesi, La commedia, II., Milan 1935.M. D-ić.