CIVIDALE DEL FRIULI (slovenski Čedad), nekadašnji Forum Julii (odatle naziv Friuli, Furlanija, za cijelu pokrajinu), gradić s 11.409 stan. (1921), udaljen 16 km od glavnoga grada Udina. U vezi s položajem na prijelazu iz doline rijeke Natisone (Nadiže) u ravnicu razvili se u njemu veleobrt i trgovina; željeznica ga spaja s Udinama, a više samovoznih pruga s ostalim važnijim naseljima pokrajine i s Goricom.

U 1. st. pos. Kr. podigli su tu Rimljani svoju koloniju. Njezino je značenje poraslo u 5. st. poslije propasti Akvileje i grada Forum Julium Carnicum (danas Zuglio). G. 568 postao je C. sjedište prve i najtrajnije vojvodine Langobarda, a u 8. st. sijelo akvilejskog patrijarke i glavni grad langobardske Austrije. Lotar I. osnovao je u C-u 825 jednu od sedam škola za svjetovnjake u Italiji, a u 14. st. postojalo je ondje i sveučilište. G. 1077 dolazi Furlanija, a s njome i C., pod svjetovnu vlast akvilejskog patrijarke (do 1420). C. je imao općinsku samoupravu i istaknuo se u borbama s Udinama za pokrajinsko prvenstvo. Zbog tih borba priklonio se na početku 14. st. goričkim grofovima, osiguravši sebi Tolmin, a 1420 se podložio Mlečanima i pomogao ih u svladavanju cijelog Friulia.

Među mnogobrojnim spomenicima i ostatcima prošlih vjekova od osobitog su umjetničkog značenja mali »langobardski« hram, oratorij crkve S. Maria in Valle s bogatim reljefom u sadri (8. st.), zatim crkve sv. Martina (8. st.) i sv. Franje (13. st.) te stolna crkva, obnovljena u 16. st. Sačuvali su se i različiti obrtni proizvodi, osobito karolinškog i bizantskog zlatarstva, kao i graditeljski ukrasi »barbarske« umjetnosti.

LIT.: Guida del Friuli, IV., 589—608, Udine 1912; G. Grion, Guida storica di C. del Friuli, Cividale 1899; V. Joppi, L’arte della stampa in Friuli, Udine 1880; M. Leicht, Monumenti cividalesi, Udine 1895; A. Santangelo, C., Rim 1936. A. V-i.

U gradskom muzeju, koji obiluje langobardskim starinama i arhivskom građom za povijest Slovenaca, nalazi se danas i rukopis latinskog evanđelja iz 6. ili 5. st. Podrijetlo mu nije poznato, niti se zna, kad je došao u Akvileju, odakle je 1409 prenesen u C. Negdje u 13.—14. st. odijeljeno je od ostalog teksta evanđelje sv. Marka, o kojem se tada vjerovalo, da ga je pisao sam apostol; dva su lista dospjela u Prag, a ostatak su Mlečani 1420 pohranili u crkvi sv. Marka, gdje je propao od vlage. Pojedine strane čedadskog rukopisa ispunjene su zapisima o hodočasnicima, ponajviše iz 2. pol. 9. st. i 1. pol. 10. st. Među mnogobrojnim slavenskim imenima spominju se Trpimir, Branimir i Braslav, vjerojatno imena hrvatskih knezova iz 9. st.

LIT.: C. L. Bethmann, Die Evangelienhandschrift zu C., Neues Archiv der Gesellschaft für ältere deutsche Geschichtskunde, II., Hannover 1877; F. Šišić, Genealoški prikazi o hrvatskoj narodnoj dinastiji, VHAD, N. S., sv. XIII., 1914, str. 5—7; F. Rački, Slovenski, a napose bugarski i hrvatski u Italiji putnici ponajviše druge polovice IX. vieka, Rad 42, 1878. J. Š-k.