AKSIOM (grč. axioma), osnovno načelo, stavak, koji se ne može dokazati, a i ne traži dokaza, jer je neposredno očit ili evidentan. Aksiomi su osnove i pretpostavke svega daljnjeg dokazivanja. Formalno logički aksiomi su uvjeti ispravnog mišljenja; to su zakoni mišljenja; načelo istovetnosti, protuslovlja, nemogućnosti izmira kontradiktornih sudova i načelo dovoljnog razloga. Pod aksiomima razumijeva Kant sintetičke sudove a priori, koji su neposredno evidentni, osnivajući se na »intuitivnim načelima«, o kojima uopće zavisi spoznaja iskustva, — točnije samo iskustvo (kao što su na pr. načelo uzročnosti, supstancija). Aksiomi matematike su »prve istine«. Oni su očiti u sebi, istiniti bez dokaza, a osnov su svemu matematičkom dokazivanju i zaključivanju (na pr. Euklidov aksiom o paralelama: kroz jednu točku s jednim zadanim pravcem može se povući samo jedna paralela). Po Millu, Helmholtzu, Jodlu i dr. aksiomi su generalizacije iz iskustva. Prema stajalištu nekih (Jacoby, Laas i dr.) aksiomi su postulati mišljenja, kojih »upotrebljivost« predstavlja osnov njihove vrijednosti (očitosti). U sličnom duhu proučava problem aksioma u novije vrijeme i matematičar David Hilbert (aksiomatika matematike), zasnivajući sustav aksioma na načelu formalno-deduktivnog sklada. Različiti aksiomatski sustavi mogu postojati jedni pored drugih, ako su u sebi »zatvoreni«, t. j. bez unutrašnjeg protuslovlja jedinstveno izvedeni. Neeuklidske geometrije (na pr. po Riemannu i Lobačevskom) predstavljaju različite geometrije, koje se osnivaju na bitno različitim aksiomima. U širem smislu aksiomi su tvrdnje, koje radi svoje očitosti (subjektivne ili objektivne) traže obavezno priznanje. Izvan okvira teorijskog osnivanja uzimaju se aksiomi i u drugim područjima, na pr. u etici, estetici, sociologiji, gdje katkada dobivaju u neku ruku i preneseno značenje, te se često »konvencionalnim« istinama pripisuje aksiomsko obilježje. Specijalan je slučaj, kad se tvrdnja na osnovi intenzivnog subjektivnog uvjerenja označuje aksiomskom.

Postojanje aksioma u aksiološkom (vrednosnom) i posebice u etičkom području nastoji pokazati M. Scheler, koji se u tom naslanja na Brentana. Tako prošireni pojam aksioma dobiva općenit osnov u mnogolikoj konstituciji čovjekova duha. S tim u vezi postavlja se značajno filozofijsko pitanje o izvoru aksiomskih istina. Različite interpretacije aksioma izraz su nastojanja, da se njihova očitost »protumači«, ako i ne dokazivanjem, a ono metodama razumijevanja, bilo psihologijski, bilo pragmatički, bilo formalnologički, kako to čini Hilbert. S. P-i.

Kod pitagorovaca znače aksiomi principe matematike. Po Aristotelu aksiomi su stavci, koje treba poznavati, da se nešto nauči. Kod Euklida aksiomi su osnovne istine, koje prihvaćamo bez dokaza. F. Klein definira aksiome kao stavke, u kojima nisu izrečene neposredne činjenice zrenja, nego njihova idealizacija u svrhu logički deduktivnoga izgrađivanja geometrije. → Aksiomatika. R. C.