CISTERNA je spremište (rezervoar) tekućine. To spremište služi za prijevoz tekućina, kao što se na pr. vagoni-cisterne upotrebljavaju za prijevoz tekućina, poglavito nafte, željeznicom. No obično se pod c. razumijeva rezervoar, u koji se slijeva i sprema kišnica u svrhu opskrbe vodom. Takva se c. u narodu naziva čatrnjom, gustirnom, gustijernom, šternom i sl., a među tehničarima i nakapnicom. Ona dobiva vodu s naplova, koji tehničari zovu i sabirnom ili nakapnom površinom. Ove se c. grade u krajevima, gdje u prirodi nema dovoljno podzemne vode (→ Podzemna voda), pa se narod mora služiti kišnicom. Kako se hrvatskim krajevima proteže najveće evropsko područje krša (→ Kras), na kojem ima obilje vode samo u pojedinim vodnim tokovima, a na širokim suhim područjima vlada potpuna nestašica podzemne vode, to je kod nas c. mnogo češći objekat za opskrbu vodom nego u drugim zemljama. Susrećemo je po čitavom području hrvatskoga krša, poglavito u Hrvatskom primorju, Dalmaciji, na otocima, u Gorskom Kotaru, Lici i Hercegovini, a mnogo je ima i po Istri i Crnoj Gori. Na tom području ima c. još iz srednjeg vijeka, osobito po starim gradovima i samostanima. Među njima ima upravo krasnih radova. Tako su dobro poznate one u Dubrovniku i okolici, a zacijelo najviše ona u klaustru dominikanskog samostana u Dubrovniku. Sl. 1 prikazuje c-u nekadašnjega samostana sv. Marije u Dubrovniku, koja je sagrađena u sklopu samih gradskih mira, a nacrt na sl. 9 c-u nekadašnjeg samostana sv. Križa na Čiovu. Ove stare samostanske cisterne nalik su više ili manje na c-u t. zv. mletačkog tipa, koja ima građenu nepropusnu jamu otvorenu prema gore i ispunjenu pijeskom, a usred nje se nalazi zdenac, tako da se kišnica na putu u zdenac filtrira kroz pijesak. Takva c. obično nema odozgo nikakva pokrova, a kapacitet joj je razmjerno malen, jer pijesak zaprema i preko 60% prostora. Naše su stare samostanske c-e međutim obično pokrivene. Osim ovoga tipa nalazimo kod nas već među sredovječnima neispunjene cisterne, kojima je oblik prikazan na nacrtu sl. 3; takve su osobito javne c-e, kao što je stara c-a u Novalji na sl. 5 i u starim gradovima. Ovaj se najjednostavniji tip sačuvao sve do danas te se na žalost još uvijek gradi u različitim varijacijama. Sl. 4 prikazuje dalmatinsku varijantu takve c-e iz novijega doba u Marini. U nacrtu su cisterne okrugle ili četverouglaste. Kao naplov služe im obično krovovi (sl. 1 i 5), katkada posebne za to uređene površine (sl. 7), a kod privatnih pa i javnih c. čak i neuređeno tlo, pa i sami cestovni jarci. Sl. 6 predočuje jednu privatnu seljačku c-u te vrsti iz blizine Zrmanje, a sl. 2 jednu sasvim otvorenu javnu c-u s Grobničkog polja, koja se ne razlikuje znatnije od obične lokve. U rijetkim slučajevima grade se c-e uz povremene izvore te se pune s izvora za vrijeme, dok na njemu teče voda. Suvremene c-e grade se prema t. zv. američkom tipu, po kojem je uz c-u ili u njoj zatvoren zdenac sa sisaljkom, a oko zdenca filtar od pijeska, dok preostali dio c-e služi za nagomilavanje vode i ujedno kao taložnica. Dvije varijante ovoga tipa, kako su se kod nas već udomaćile, prikazane su na nacrtima slika 8 i 10. Četverouglastu c-u toga tipa prikazuje primjer u Suhaji Petrovačkoj na sl. 7.

Suvremena c. mora ispuniti dvojak zadatak: 1. osigurati dovoljnu količinu vode i 2. davati vodu besprijekorne kakvoće. Da se osigura dostatna količina, treba točno odrediti: broj stanovnika (s), koji će se služiti cisternom, godišnji prirast stanovništva (m) u postotcima, rok od (n) godina, za koji se cisterna osniva, dnevnu potrošnju vode po stanovniku (q), ukupnu godišnju oborinu (o) i postotak oborine (p), koji s naplova dotječe u c-u, jer malene kiše, rose i dio većih kiša ne dotječu s naplova u c-u. Tada je koeficijent dotoka u cisternu k = p : 100, a potrebna površina naplova

F = 365 . s. (1 + m/100)² · q/o, k

Kad se odredi vrijednost za n, koja se uzima obično 30 ili 50 godina, ovisit će veličina naplova samo o vrijednostima k, q i o. Za k uzimaju neki autori vrijednosti od 0,5 do 0,9; u našoj praksi uzima se obično 0,8, no za taj izbor nema eksperimentalne podloge. Vrijednost veličine q ovisi u prvom redu o tome, postoji li osim c-e još kakvo drugo vrelo vode za sporedne potrebe: pranje, čišćenje i t. d. Ako ne postoji, treba za q uzeti barem 20 l po stanovniku dnevno za piće, kuhanje, osobno pranje i pranje suđa; u krajevima niska standarda života može se ići i na manje, do 10 l. Kod nas se na žalost računa i s još manjim količinama: 6, 5 pa i 3 l po stanovniku dnevno. Konačno treba za o uzeti takvu vrijednost, da c. dobiva i u sušnim godinama dovoljne količine vode. Znanstveno opravdano i točno računa se za o po računu vjerojatnosti ona najmanja godišnja oborina, koja će nastupiti jednom u određenom broju godina: 30, 50, 100 ili dr. Budući da je takav način računa dosta dug i zahtijeva poznavanje metoda računa vjerojatnosti, to nije ušao općenito u našu praksu, a može se prilično pouzdano nadomjestiti tako, da se za o uzme najmanja zabilježena godišnja oborina iz niza opažanja kroz najmanje 25 godina. Nema li ombrometrijskih podataka za mjesto, za koje se projektira c., treba upotrijebiti podatke najbliže ombrometrijske postaje sličnih oborinskih karakteristika uz potrebne modifikacije. U našoj se građevnoj praksi često čine dvije krupne pogreške: q se uzima ispod najnižega mogućeg minimuma, a za o se uzima srednja godišnja oborina. Posljedica je toga postupka, da su javne c-e po našem kršu gotovo svake godine za vrijeme ljetne suše prazne. Zapremina same c-e mora biti tolika, da se iz nje može namirivati deficit kroz čitav onaj dio godine, u kojemu je potrošnja iz c-e veća od dotoka u nju, kako je to grafički prikazano na dijagramu sl. 11. U našim se krajevima obično računa, da to razdoblje traje 3 mjeseca u višim, a 4 mjeseca u nižim krajevima, te se c-i daje ona zapremina, koja je jednaka potrošnji u tom vremenu. Ovaj način nije znanstveno opravdan. Zapremina c-e morala bi biti jednaka potrošnji u najdužoj suši, sračunatoj po računu vjerojatnosti iz ombrometrijskih podataka, razumijevajući pod sušom razdoblje od mjeseca, u kojemu se mjesečna oborina počinje smanjivati ispod potrošnje, do mjeseca, u kojemu opet premaši potrošnju. Za valjanu opskrbu vodom iz c-e nije zapremina toliko važna, koliko veličina naplova, pa se stoga može prihvatiti i manje točan račun zapremine uz uvjet, da je površina naplova izračunata za najgore sušne prilike.

Da se osigura besprijekorna kakvoća vode, treba onemogućiti blaćenje vode u samoj c-i. To se postizava gradnjom sasvim zatvorene c-e, iz koje se voda vadi zatvorenim mehanizmom. C. se može smatrati zatvorenom, ako je sasvim nepropusna u svim svojim dijelovima i ako su joj svi otvori zatvoreni i osigurani protiv procjeđivanja vode u c-u. Zatim treba onemogućiti dotok već zagađene vode s naplova. To se postizava gradnjom posebnih naplova glatkih i čistih površina te zaštićenih ogradom. Krovne površine ne odgovaraju u pravilu tome zahtjevu, jer se blate prašinom s cesta, čađom i izmetom ptica i mačaka. Konačno treba omogućiti automatsko čišćenje vode od nečisti, koju ona slučajno donosi sa sobom u c-u. To se postizava predfiltrom, koji se uklapa u vod s naplova u c-u, da sprečava ulaz krupnijih stranih stvari; zato se gradi u malim dimenzijama iz krupna materijala i s filtrom od fina pijeska, koji se uklapa između c-e i zdenca, kako to prikazuje slika 8.

Stare naše c-e gradile su se od kamena u vapnu i crljenici; suvremene c-e grade se ili od kamena u cementnom mortu. ili od nabijena betona, ili od armirana betona. Potonji daje tehnički i opskrbno najbolju izvedbu. Stare su se c-e pokrivale bačvastim svodom ili kupolom od kamena, što je statički nepovoljno, te bi se one s vremenom razlabavile. Statički je povoljan suvremeni način pokrivanja armiranobetonskom pločom ili isto takvom kupolom. Unutarnje površine dna, zidova i stropa pokrivaju se nepropusnom cementnom žbukom. Filtri se prave od filtarskog pijeska (→ Filtar) debljine zrna ispod 1 mm, predfiltri od tučenca ili krupna šljunka. Naplovi se grade na očišćenim i izravnanim kosim površinama iz betonskih ploča, kojima su sudari i sastavci zaliveni asfaltnim kitom, a ograđuju se zidom od kamena na suho ili u mortu, koji se pokriva pločom s padom prema unutra. Na najnižoj točki naplova skuplja se voda i vodi u predfiltar, iz kojega dolazi u c-u. Filtar se u c-i smješta na suprotnoj strani od dovodnog voda; na taj način c. služi kao taložnica. Filtar se gradi za horizontalan smjer proticanja. Vertikalan protok je nepodesan, jer prva voda, koja navali u praznu c-u, naglo prodire kroz filtar te ga razlabavi i u njemu stvori kanale, što se kod horizontalnog toka ne može dogoditi.

Valjanost spomenutih načela za projektiranje c-e ispitao je za naše prilike na velikom broju različitih c. Dom narodnog zdravlja na Sušaku te došao do zaključka, da se iz urednih suvremenih zatvorenih cisterna s filtrom općenito dobiva čista i gotovo sterilna voda, jednaka najboljoj vodovodnoj; slabije je kakvoće voda iz zatvorenih c. bez filtra, dok otvorene cisterne daju često opasno nečistu vodu.

LIT.: H. Emili, M. Belavić i B. Ševcov, Opskrba vodom na Hrvatskom Primorju, 2. Cisterne, VPS, IV. (1938); D. Zlokas, Dimenzioniranje cisterne i sabirne površine, VPS, II. (1936); F. Ribarović, O računu čatrnja, VPS, II. (1936); M. Petrik, Higijenska cisterna. VPS, III. (1937); J. Borović, Dimenzioniranje cisterne i njene nakapne površine, VPS, VI. (1940); R. Broz, Metoda određivanja srednje godišnje oborine nekog mjesta pomoću njegove nadmorske visine, VPS, I. (1935); A. Schoklitsch, Der Wasserbau, I., Beč 1930. M. P-k.