CINK, kemijski element, simbol Zn, redni broj 30, atomna težina 65,38. Kovina specifične težine 6,9 (lijevana) do 7,2 (valjana), talište mu je kod 419º C, vrelište kod 907º C. Boje je modrikasto bijele, na vlažnom se zraku pokriva zaštitnim slojem bazičnog karbonata. U kiselinama se i jakim lužinama otapa. U starom i srednjem vijeku nije bio poznat kao kovina, ali su se njegove rudače upotrebljavale za dobivanje žute mjedi, slitine cinka i bakra. Njegov se oksid već u starom vijeku upotrebljavao kao »nix alba« u medicini. U Evropi se c. počeo dobivati tek u 18. st. u većoj mjeri, tek kad su otkrili, da se inače krta kovina kod temperature od 100—150º C dade valjati i izvlačiti u žicu. R. P.
Količina cinka u Zemljinoj kori iznosi 0,004%. Povijest njegova atoma vezana je uglavnom za sumpor (sfalerit, ZnS) i kisik (cinkit, ZnO, ganit ZnO . Al2O3). U kori trošenja migrira mu atom u sulfate, na pr. u goslarit, iz koga može opet prijeći redukcijom u sulfid. S ugljičnom kiselinom stvara karbonate, a sa silicijskom (kremičnom) silikate. Cinkov atom zalazi i u živu tvar, odakle se opet vraća u sastav minerala. Prema tome je ciklički elemenat.
Dobivanje cinka. Najvažnija je cinkova rudača cinkov blistavac, sfalerit, ZnS. Kristalizira teseralno u tetraedrijskoj hemiedriji. Kristali su počešći, ali ga ima najviše jedra, pa u kalotinastim, krupno zrnastim, sitno zrnastim i trakastim nakupinama. Negdje je posve gust. Kad se razvio u bubrežastim tvorevinama, onda je obično vlaknaste i lupinaste strukture, pa ga zovu lupinastim ili jetrenastim blistavcem. Savršene je kalavosti, krhak. Neki su metalna, neki dijamantna, a neki masna sjaja. Koji su metalna sjaja, mogu biti toliko slični galenitu, da se može čovjek prevariti, da je galenit, zato ga nazvaše sfaleritom (od grč. σφαλερός »varav«). Većinom neproziran, no ima ga katkad providna, pa čak i prozirna. Obično smeđ, ali može biti i žut, zelenkast, crvenkast, a katkad bijel i bezbojan. Neki pokazuju triboluminiscenciju, na pr. naši iz Fruške gore. Odlikuje se polarnim piroelektricitetom. Dijaterman je i nije nikakav vodič elektriciteta. Kemijski je sastavljen od cinka i sumpora, ZnS, ali se u njemu redovno nalazi željezo kao izomorfna smjesa. U nekim ima željeza i do 26%, pa takve željezom bogate zovu marmatitom (po nalazištu Marmatu u Kolumbiji). Neke željezovite zovu i kristofitom (po rudniku St. Cristoph kod Bretenbrunna); sastav je marmatita 3ZnS + FeS, a kristofita 2ZnS + FeS. Trošenjem prelazi u bijelu galicu, u smitsonit i dr. Sfalerit je veoma važna ruda za dobivanje cinka, pa se glavna količina toga metala dobiva baš iz sfalerita. U Hrvatskoj se nalazi u manjim količinama u Zagrebačkoj gori s galenitom kod Sv. Jakoba, u Ivančici kod Ivanca (tu su se u prošlom stoljeću nalazili cinkovi rudnici, iz kojih se vadio smitsonit i hidrocinkit; u najdubljem je dijelu rudnika nađen dolomit, a u njemu prskan sfalerit i galenit). Nešto malo ima ga s galenitom u Trgovskoj gori. U Fruškoj gori, u trahitu iznad Ledinaca i Rakovca, provlači se žila, u kojoj ima sfalerita i galenita. U tom kraju dolazi sfalerit s galenitom u dolomitu kod Lukina Sveca i Kamenara. Sfalerita možemo naći u željeznom rudniku kod Ljubije, u željeznim rudnicima Vareša i oko Humića kod Foče.
LIT.: M. Kišpatić, Rude u Hrvatskoj, Rad HA, 147; M. Tajder, Sfalerit iz Ljubije kod Prijedora, Rad HA 255; F. Tućan, Specijalna mineralogija. F. T.
Osim toga se za dobivanje c. upotrebljava i smitsonit ZnCO3, hemimorfit i willemit 2ZnO. SiO2(H2O) i franklinit ZnO . Fe2O3. C. se iz svojih rudača dobiva uglavnom na dva načina: destilacijom i elektrolizom. Destilacija se može upotrebljavati samo kod bogatih i koncentriranih rudača, dok se elektrolizom mogu preraditi i siromašne rudače, pri čemu se mogu dobiti i kovine, koje prate cink u njegovim rudačama. Za provedbu destilacije fino se smrvljena rudača najprije prži kod 900—1000º C uz pristup uzduha u jamastim pećima (Schachtofen) ili u plamenicama (Flammenofen), da prijeđe u okside, pa se pomiješa s najmanje 30% ugljena i u retortama iz vatrostalnog materijala, t. zv. mufolama, grije bez pristupa zraka na 1200—1400º C. Po 200 i više mufola smješteno je u jednoj peći, grijanoj generatorskim plinom. Cinkov oksid reducira se u c., a kako ovaj vri već kod 907º C, on izlazi iz retorte kao para i kondenzira se većim dijelom kao tekućina u predloškama, koje se drže na temperaturi od 500º C. Male količine cinka, koje se nakon kondenzacije još nalaze u plinovima, zadržavaju se kao cinčani prah u limenim posudama (t. zv. alonžama), koje su već izvan peći nataknute na ušća predložaka. Plinovi oslobođeni cinka izlaze kroz rupice na alonžama i sagorijevaju na zraku; prema obliku i boji plamena radnik vidi, kad je reakcija završena. Onda se alonža skine, tekući se c. izvadi iz predloška željeznim žlicama i lijeva u kalupe, a mufola se isprazni i napuni novom reakcionom smjesom. Rad po ovom postupku vrlo je naporan, gubitci c. su veliki (10—15%), a mufole se brzo kvare; stoga se nastoje uvesti postupci s neprekinutim radom u mufolama od silicijeva karbida. Sirovi c. sadržava do 4% olova te nešto željeza i kadmija. Rafinira se pretaljivanjem, pri čemu se dobiva t. zv. rafinad-cink s 1% olova, ili frakcioniranom destilacijom, kojom se može dobiti i čisti c. s 99,99% Zn i više.
I za elektrolizu moraju se sulfidne rudače najprije prženjem prevesti u oksidni oblik. Tako pripravljena rudača sustavno se izlužuje sumpornom kiselinom. Iz dobivene otopine uklanja se željezo propuhivanjem zraka, a bakar, kadmij i ostale teške kovine taloženjem s cinkovim prahom. Tako se dobiva otopina sa 6—20% cinka, koja se podvrgava elektrolizi s anodama iz čistog olova ili slitine olova i srebra, te katodama iz aluminija. Proizvod je vrlo čisti cink: nakon pretaljivanja ima 99,99% i više cinka. Kod elektrolize oslobađa se izluženom cinku ekvivalentna količina sumporne kiseline, te se iscrpljeni elektrolit upotrebljava za izluživanje nove rudače.
Upotreba cinka. Svjetska proizvodnja cinka iznosila je g. 1937 oko milijun i po tona. C. se upotrebljava kao lim za pokrivanje krovova i inače u građevinarstvu, prave se iz njega kade za kupanje, vedra, limenke i sl. Liveni c. upotrebljava se u građevinarstvu, za galvanske članke, za kipove i dr. Mnogo se cinka upotrebljava za cinkovanje željeza: željezne žice, lima i željeznih predmeta. C. zaštićuje željezo od rđanja i u slučaju, da je zaštitni sloj oštećen. Cinkovanje se vrši: »u vatri«, t. j. uronjavanjem dobro očišćenih željeznih predmeta u rastaljeni c.; elektrolitski; štrcanjem rastaljenog i fino rasprašenog c. na željeznu površinu »pištoljem« po Schoopu te izvrgavanjem željezne površine cinkovim parama ili praškastom cinku (sherardiziranje, cowperiziranje i dr.). C. je sastojina mnogih važnih tehničkih slitina u prvom redu mjedi (slitina cinka i bakra), alpake (v.), crvene litine (bakar-cink-kositer) i dr. U kemijskim laboratorijima i veleobrtu upotrebljava se kao redukciono sredstvo također za dobivanje vodika, u metalurgiji za taloženje zlata iz njegovih otopina, te za uklanjanje srebra iz olova.
Cinkovi spojevi. Cink je dvovaljani element: njegov oksid kao slaba baza daje s jakim kiselinama cinkove soli, a kao slaba kiselina s jakim bazama cinkate. Cinkove su soli i cinkati bezbojni, ukoliko nije obojen ion kiseline, odnosno baze, s kojom je c. spojen. Mnogi anorganski i organski spojevi cinka upotrebljavaju se u velikoj mjeri u tehnici i medicini; u potonjoj poglavito zato, jer stežu sluznicu kože i sprečavaju sekreciju. Najvažniji cinkovi spojevi jesu:
Cinkov oksid, ZnO, cinkovo bjelilo, cinkov cvijet, »lana philosophica«, »nihil album« i t. d., dolazi u prirodi kao mineral cinkit. Slabo je topljiv u vodi, lako u kiselinama i lužinama. Najčistije cinkovo bjelilo dobiva se tako, da se čisti cink zagrije na 1200—1300º C i nastale pare cinka vode u komoru, gdje s uzduhom sagorijevaju, a nastali cinkov oksid da se hvata u prikladnim napravama. Manje čist dobiva se neposredno iz rudača tako, da se ugljenom reducirani cink odmah sagori u oksid. Cinkov oksid upotrebljava se najviše kao dragocjena bijela boja, koja je vrlo stalna na svijetlu, a tu stalnost prenosi i na druge boje, s kojima se miješa, budući da apsorbira ultraljubičasto svijetlo. Dalje se upotrebljava za pravljenje cinkovih flastera, sapuna, pudera, masti i depilatorija, za punjenje papira, u tekstilnom veleobrtu, kao dodatak mazivima, mastima i stearinskim svijećama, u veleobrtu celuloida, kaučuka, tutkala i dr. Iz njega se prave i različne cinkove soli anorganskih i organskih kiselina. U medicini se upotrebljava kao sastojina cinkove masti, te se u tu svrhu dobiva i žarenjem čistog bazičnog karbonata.
Cinkovi karbonati. Normalni karbonat ZnCo3 dolazi u prirodi kao mineral smitsonit. Dobiva se umjetno kao bijeli amorfni prah, kad se otopljen cinkov sulfat ulije u otopinu kalijeva ili natrijeva bikarbonata, zasićenu ugljičnom kiselinom, ili pak uvođenjem ugljičnog dioksida u razmuljeni, netom taloženi cinkov hidroksid. Bazični karbonati dobivaju se dvostrukom izmjenom iz cinkova sulfata i natrijeva karbonata u vodenoj otopini. Cinkovi karbonati upotrebljavaju se za pravljenje cinkova oksida i različnih cinkovih soli kod mliječnog vrijenja, te za namaze protiv požara.
Cinkov sulfid, ZnS, dolazi u prirodi kao teseralni mineral sfalerit, cinkov blistavac, rjeđe kao heksagonalni wurtzit. Tehnički se pravi taloženjem otopine cinkova sulfata sumporovodikom, ili taloženjem natrijevim sulfidom iz otopine natrijeva cinkata, dobivene otapanjem cinka u natrijevoj lužini. Upotrebljava se kao boja za namaze, za pravljenje bijelog emajla, kao pigment u veleobrtu kaučuka, za pravljenje svijetlećih boja. Čini sastojinu važne boje litopon (v., ZnS + BaSO4).
Cinkov sulfat, ZnSO4, dolazi rijetko u prirodi bezvodan kao mineral cinkozit, češće kao heptahidrat ZnSO4 . 7 H2O, bijela galica, goslarit. Pravi se obično umjetno otapanjem cinka ili cinkova oksida u sumpornoj kiselini ili prženjem sulfidnih rudača. Upotrebljava se najviše za pravljenje boje litopon (v.) i drugih mineralnih boja, te mnogih cinkovih soli; dalje za elektrolitsko cinkovanje i pomjeđivanje, u bojadisarstvu kao močilo, za impregniranje drveta, u medicini kao adstringens i vomitiv, te za mnoge druge svrhe.
Cinkov klorid, ZnCl2, vrlo je higroskopna sol; dobiva se grijanjem cinka u struji klora. Upotrebljava se mnogo u tekstilnom veleobrtu, za pravljenje vulkan-fibera (v.) i aktivnog ugljena (v.), kod lemljenja, kod pocinkovanja, pobakrivanja i pomjeđivanja željeza, u galvanskim elementima, za pravljenje nekih boja, tutkala i veziva, u organskoj kemiji i veleobrtu kao sredstvo za oduzimanje vode, u medicini za nagrizanje. Vodena otopina njegove dvosoli sa salmijakom upotrebljava se kao voda za lemljenje.
Cinkov jodid, ZNJ2, upotrebljava se u otopini pomiješan sa škrobom u analitičkoj kemiji za dokazivanje tvari, koje oksidiraju i koje oslobađaju iz njega jod, a taj sa škrobom daje onda tamno modru boju, te kao indikator u jodometriji. R. P.