AKROMATIČNOST. Kada lećom stvaramo sliku točke (kruga), koja svijetli jednostavnom bojom, namještaj točke-slike stoji do vrsti boje. Dolazi to otuda, što se zrake crvene svjetlosti najslabije lome, a zrake žute, zelene, modre, ljubičaste svjetlosti redom sve jače. Prema tome ako je točka bijela, zrake različitih boja sadržanih u bijelom ne sastaju se u jednoj točki, te nastaje slika bez oštrine i obojena. Taj se pojav zove kromatična aberacija (grč. chroma »boja«). Kod astronomskog dalekozora treba objektiv velike žarišne daljine; kada bi se za objektiv uzela naprosto jedna leća, žarište Fm za modru boju moglo bi biti čak za nekoliko cm bliže leći nego li žarište Fc za crvenu boju. (Sl 1.)

Da se ukloni kromatična pogreška prvih dalekozora, može se objektiv sastaviti od dvije leće, koje se dotiču: od jedne L₁, pozitivne (zbirne), druge L₂, negativne (rastresne), slabije, od druge vrsti stakla. (Sl. 2.)

Ako su te lepeze počevši od crvene pa do modre svjetlosti jednako široke, onda druga leća otklanja modru zraku za toliko više od osi nego li crvenu, za koliko je prva leća više priklanja prema osi, te modra svjetlost prošavši kroz prvu i drugu leću ide istim smjerom kao i crvena. Onda se Fm podudara sa Fc, a očekujemo, da će se s njima bar približno poklapati i žarišta za sve ostale boje. Tako sastavljen objektiv zove se akromatičan (grč. a »ne«). Važno je, da priklon d₁ prema osi, što ga izvodi leća L₁, ne bude jednak kao i otklon d₂, što bi ga izvela sama leća L₂, već treba da je d₁ > d₂. Inače bi zraka iz druge leće izašla smjerom, kojim je unišla u prvu, te bi sastavljena leća bila bez žarišta i ne bi stvarala sliku. Zgodno je uzeti za L₁ »krunsko« staklo, a za L₂ »flint«.

Newton je na osnovu nedostatnih pokusa zaključio, da se nikojim ponovnim lomljenjem svjetlosti ne da udesiti, da bi zraka bijele svjetlosti promijenila smjer i da se pri tom ne bi raspala u boje (Opticks, knj. I., dio II., pokus 8.). Jedan njegov teorem glasi: »Usavršenje dalekozora sprečava se različitom lomljivošću zraka svjetlosti« (Opticks, knj. I., dio I., teorem VI.). Nastojanje, da se ukloni kromatična pogreška, po Newtonu je »beznadno« (desperate). Uz to mišljenje pristajahu svi fizičari prve polovice 18. st. Suprotstavio mu se istom g. 1747 Euler, koji je svoj prigovor osnovao na (krivoj) pretpostavci, da je čovječje oko akromatično. U polemici protiv Eulera (1752) živo se zauzeo za Newtonov nazor John Dollond, no taj isti engleski optičar uputio je londonskom Royal Society g. 1758 raspravu, u kojoj opisuje akromatički objektiv, ne prikazujući, kojim je načinom svoje mišljenje stubokom promijenio. Kasnije se pokazalo, da je zapravo sudac Chester Moore Hall izumio akromatični objektiv; po njegovu je naputku gradio takve leće već 1733 Bass i stavljao ih u promet. Dollond je znao za njih svakako već 1755. Veliki uspjeh Dollondov za dugo je zasjenio zaslugu Hallovu; povrh toga je patentna parnica, koju je iza smrti Dollondove poveo njegov sin kao tužitelj, svršila — iz razloga pravne prirode — u prilog tužiteljev. (Danjon et Couder, Lunettes et télescopes, Pariz 1935, § 127).

Zahtjev, da se žarište crvenih zraka podudara sa žarištem modrih, ponešto je neodređen, jer ima bezbroj takvih zraka u spektru. Za crvenu može se točnije uzeti svjetlost Fraunhoferove C-crte, za modru svjetlost F-crte. Ako se žarišta akromatičnoga objektiva za te dvije odabrane svjetlosti podudaraju, žarišta su za druge boje ponešto različna, te slikama ostaje ipak neka obojenost. Budući da jedna jedina leća daje boje, kao što prizma stvara spektar, zove se ublaženi pojav boja kod prvotnog akromatičnog objektiva sekundarni spektar. Da se i ta manja pogreška ukloni, treba pri sastavljanju objektiva nastojati, da se žarišta podudaraju za više nego li dvije boje. Prvi su na tom radili Clairaut i Bošković. → Apokromat.

U objektivu dalekozora leće se dotiču.

LIT.: Czapski i Eppenstein, Grundzüge der Theorie der optischen Instrumente nach Abbe, Leipzig 1924.