AKCIONI CENTRI atmosfere zovu se u meteorologiji po Teisserenc de Bortu područja postojanog visokog ili postojanog niskog tlaka zraka. Danas se ovakva područja označuju radije kao »quasipermanentne« anticiklone, odn. ciklone, jer se ova područja zapravo odlikuju tim, što se u njima osobito često pojavljuju i osobito dugo zadržavaju anticiklone, odn. ciklone. Stvaranje je takvih područja posljedica opće cirkulacije na Zemlji. Da nema utjecaja nepravilne razdiobe i nejednakog grijanja kopna i mora, opća bi cirkulacija stvorila neprekidni subtropski pojas visokog tlaka (oko 30° sjev. i juž. širine) i subpolarni pojas niskog tlaka (oko 60° sjev. i juž. širine), te po jedno arktičko i antarktičko područje visokog tlaka i jedno ekvatorijalno korito niskog tlaka. Utjecajem kopnâ i morâ subtropski pojas visokog tlaka i subpolarni pojas niskog tlaka cijepaju se u pojedine akcione centre. Akcioni se centri povremeno premještaju, a od odlučne su važnosti za stvaranje vremena u okolnim dijelovima Zemlje. Za vremenske prilike u Evropi osobito su važna dva akciona centra u Atlantskom oceanu: područje visokog tlaka kod Azorskog otočja (»azorski maksimum«) i područje niskog tlaka kod Islanda (»islandski minimum«). K tomu pridolaze svojim utjecajem zimski maksimum nad Sibirijom i ljetni azijski minimumi.

LIT.: Hann-Süring, Lehrbuch der Meteorologie, IV. izd., Leipzig 1926; S. P. Hromov. Vvedenie v sinoptičeski analiz, Moskva 1934; njemačko izdanje: S. P. Chromov, Einführung in die synoptische Wetteranalyse, J. Springer, Beč 1940.