CENTRALIZACIJA, naziv, koji se javlja u političkoj i pravnoj književnosti u vezi s promatranjem ustrojstva već starih grčkih država. Grčka gradska država (πόλις) predstavlja zaokruženu nutarnju jedinicu, koja ne priznaje nikakve političke moći, koja bi joj bila strana. Čitav politički život polazi iz središta — centruma — i k njemu se vraća. Politički život pojedinaca i zajednica, osnovanih na porodičnim vezama, izjednačuje se s političkim životom države. Sve su državne oblasti središnje, centralne. Rimljanima nije uspjelo ideal helenističke centralizirane i jedinstvene države dovesti u sklad s političkim prilikama svoje svjetske vlasti. Sredovječna nauka, i kad je nastojala prilike svog vremena dovesti u vezu s antiknima, nije izgradila jasan pojam c-e. Kršćanstvo, nadovezujući na prilike u rimskom carstvu, ima svoje pokrajine i municipije, ali ih ne dovodi u sklad s biti države. S renesansom prevlađuje antikni pojam države. Pod dojmom centralizirane države stoji i prirodno pravo i razvija svoja razmatranja uporedo s izgradnjom centralizirajućeg apsolutizma na kontinentu, ali se ne oglušuje ni djelovanju protivnih sila. Borbe protiv apsolutizma i ideje francuske revolucije potiču pitanje o točnijem određenju pojma c-e. U političkom se životu javljaju opreke između centralizacije i decentralizacije (→ Centralizam i decentralizam), i tako se u c-i pronalazi takvo ustrojstvo države, u kome svaka vlast — imperium — i djelovanje, koje ona razvija, ima svoj izvor isključivo u središtu države. Ali se podjedno opazilo, da se c., u najužem smislu riječi, nije zapravo nikada ostvarila. I same gradske države, da ne bi kočile razvoj pojedinih državnih funkcija, zadržaše sad više, a sad manje podjelu na okruge i odsjeke. Kneževski apsolutizam nije mogao ugušiti samostalnost političkog života u općinama ni kod veleposjednika, a ni u staleškim skupštinama. Staleškog života nije nestalo ni u Francuskoj 17. i 18. st.; uz pays d’élection postojahu i pays d’Etat. Potrebama velikih država nikada potpuno ne odgovaraše djelovanje isključivo središnjih — centralnih — ustanova. Na taj je način politički i pravno decentralizirana država postala najprirodnijim i najnormalnijim oblikom. Razlike i opreke u pučanstvu, kulturne i gospodarske razlike između zemalja, koje sačinjavaju državu, podvojenost područja, društvene i prirodne prilike stvaraju uvijek centralizaciji velikih zapreka. U drugoj polovici 19. st. i u nauci i u životu decentralizacija preotimlje mah nad centralizacijom.

LIT.: P. Janet, Histoire de la science politique dans ses rapports avec la morale, 5. izd. Pariz; R. N. Gilchrist, Principles of political science, 2. izd. London 1923; A. Grabowsky, Politik, Berlin—Beč 1932; ostalo → pod Država. J. N.

Centralizam i decentralizam, primijenjeni na državni život, imaju širi i uži smisao. Općenito uzeto c. znači usredotočenje jedne vlasti na jednom mjestu, a d. tome obrnuto nadjeljivanje i drugih mjesta. U najširem smislu ne idu ovamo samo takva postupanja unutar jedinstvene (unitarističke) države, već i različni oblici složene države, i konačno, sama međunarodna zajednica. Tako dobivamo čitavu ljestvicu oblika centralizma, odnosno decentralizma, od nižih k višima, među kojima se mogu kao najznačajniji spomenuti: niži državni uredi, samoupravna tijela, savezna država (federacija), savez država (konfederacija) i međunarodna zajednica. Prvo dvoje predstavlja unutarnji državni, drugo dvoje državnopravni (složena država), a posljednje međunarodnopravni c., odnosno d. Pri tome se radi samo o najvažnijim tipovima, koji ne iscrpljuju nedogledno bogatstvo oblika c-a, odnosno d-a, tako da se moraju ili konstruirati novi tipovi, ili da se neke državne tvorevine uopće ne uključuju u neki postojeći školski tip, već im se daje zasebno mjesto (tako se na pr. Britanski imperij kao i današnja Rusija zapravo ne mogu ubrojiti u onaj tip bilo federacije bilo konfederacije, kako se do sada razvio u državnom životu i doktrini). Pokraj toga, kako se iz nepreglednog niza oblika c-a i d-a, koji postoje u stvarnom životu, oblikuju apstrahiranjem određenih osobina samo idealni tipovi, to je i razumljivo, da među njima ima i prelaznih oblika. Tako ih na pr. ima i između same državnopravne decentralizacije (državnosti) i samouprave; to su jedinice, kojima je decentralizacija premalena, da bi se mogle smatrati saveznim državicama, a opet veća od obične teritorijalne samouprave (klasičan su primjer za to pružale zemlje stare Austrije, koje su neki, po terminologiji Georga Jellineka, nazivali državnim fragmentom). Pogotovu je gibljiva granica između posebnog samoupravnog tijela i običnog decentraliziranog državnog ureda. Posebni je oblik takva posredovanja, kad organi samoupravnog tijela obavljaju određene poslove kao državni organi (tako zv. preneseni, ili bolje prema novijoj njemačkoj terminologiji Auftragsangelegenheit »naloženi djelokrug«, za razliku spram samoupravnog djelokruga).

U jednom se užem smislu, koji se običnije primjenjuje, c. i d. ograničuju samo na unutarnje državno postupanje, i otuda već isključuju problem savezne države. Pa i tu se ta dva antipoda stežu na sam upravni problem, jer je on baš na području uprave najznačajniji, najsloženiji i najbogatiji. Često, kad se naprosto govori o c-u, odnosno d-u, misli se baš na upravni c., odnosno d. U još užem smislu primjenjuje se pojam d-a u Francuskoj, što je u vezi s čitavom francuskom samoupravom i što sam naziv samouprava (Selbstverwaltung, odnosno selfgovernment) nije ondje udomaćen. Tako se u Francuskoj podcrtava, pa i poistovjetuje moment d-a sa samoupravom, i ona naprosto označuje kao decentralizacija (koja se onda opet dalje razlikuje kao d. teritorijalan i po službi); dok uistinu u pojmu samouprave ne prevladava isključivo element d-a, iako je on tu vrlo važan. Zbog toga se u francuskoj terminologiji upravni d. unutar užeg državnog organizma, poglavito prenošenje posala s višega državnog ureda na niži, izdvaja kao poseban pojam i označuje zasebnim imenom kao dekoncentracija. I kad se odbaci identificiranje pojma samouprave s d-om, to je opet posebni termin dekoncentracija posve prihvatljiv, jer nam obilježuje posebni oblik d-a unutar samih državnih organa, koji se nesumnjivo u mnogome razlikuje od drugih oblika d-a, a koji je, s pravnog i političkog razloga, vrlo važan već poradi samog razlikovanja s d-om putem samouprave, koja normalno predstavlja jači stepen d-a. Kažemo normalno, jer nije isključeno, da je u nekom konkretnom slučaju d. jače proveden u određenom posebnom državnom uredu nego u izvjesnom samoupravnom tijelu (tako na pr. kad se takvom drž. uredu daje široko područje rada s dosta samostalnosti, a samoupravnom tijelu vrlo uski djelokrug uz jaki državni nadzor).

O c-u, u najčišćem i najstrožem obliku, moglo bi se govoriti, kad bi za čitavu državu djelovao samo jedan jedincati javni ured i u svojim rukama strogo monopolizirao čitavu javnu vlast. Praktički bi takva organizacija bila uopće moguća samo u kakvoj maloj državi. U svakoj drugoj, pa i malo razvijenijoj državi, mora doći, u većem ili manjem opsegu, do decentralizma. I zato, kad se praktički raspravlja načelo c-a, odnosno d-a, i u samom užem smislu (kao unutarnji državni problem), nema se uopće u vidu taj najkrući, idealnopojmovni c., već se stvarno kreće unutar idejnog pojma d-a. O krutom upravnom c-u govori se, kad se centralni drž. uredi (obično ministarstva) ne ograniče samo na vrhovno vodstvo i nadzor te svršavanje nekih većih i važnijih posala, već u velikom opsegu grabe pojedine predmete ostavljajući nižim drž. uredima vrlo mali i posve nesamostalni djelokrug i teško sputavajući razvoj samoupravnih tijela.

C. i d. ne znače za praktičnu javnu organizaciju dva suprotna svijeta, koja bi se poput vatre i vode međusobno isključivala, već dva elementa, koja su upućena na zajednički život i međusobno upotpunjavanje. Kao primjer, da se baš razboritim d-om pogoduje pravom i potrebnom c-u, može se navesti rasterećenje vrhovnih vlasti od sitnijih posala, što im olakšava snažnije svršavanje većih i važnijih posala. Radi se o dvije sile, koje bi se kao u fizici mogle označiti: prva centripetalnom, a druga centrifugalnom; a glavni je politički zadatak u tome, da se te dvije sile usklade i među njima uspostavi prava ravnoteža. U tom pogledu postoje u praktičnom životu nepregledni nizovi kombinacija i varijacija. A to je i praktički vrlo korisno, jer omogućuje uvažavanje svih konkretnih prilika i potreba pojedinih naroda i zemlje.

Kako se različni tipovi d-a međusobno bitno, i to baš po samom momentu d-a, razlikuju, to bliže izučavanje te pojave spada u izučavanje dotičnog tipa d-a, kao na pr. u nauku o upravnoj dekoncentraciji, samoupravi, saveznoj državi i t. d. Pri određivanju mjere d-a dolaze poglavito u obzir opći politički, moralno-odgojni (kao na pr. široka samouprava) i tehnički momenti. Posljednji se momenti danas prije precjenjuju nego podcjenjuju na račun drugih. Posve općenito može se kazati, da su prednosti d-a u tome, što je taj sustav bliži narodu i interesentima i što poznaje u pravilu, poradi neposrednosti, bolje prilike, o kojima rješava, te ih može i brže riješiti. Te su prednosti d-a to veće, što su veće pravne i političke razlikosti na području jedinice, gdje se on provodi. Velike i nove osnove — naročito za vrijeme velikih državnih, odnosno društvenih pokreta ili kriza — često će se, naprotiv, moći sigurnije i brže provesti centralističkim nego decentralističkim putem. I načelno povoljna okolnost, što je d. bliži i neposredniji interesentu, može se tako omraziti osobnošću i sitničavošću, da pod tim prilikama može biti podnošljivija udaljenija vlast poradi svoje predmnijevane veće objektivnosti. Loše strane d-a mogu i onda izbiti, kad su se niži uredi suviše nagomilali i razdrobili. C. stavlja u pravilu veće zahtjeve na tehničku organizaciju javne službe kao i na osobnu kakvoću javnih dužnosnika. I narav pojedinih posala traži sad više c-a, a sad opet d-a; tako na pr. traži uprava vanjskih posala i vojske razmjerno veliku mjeru c-a. Kad se sve to (na nekim primjerima) uvaži, onda postaje jasno, kako je čitav problem c-a i d-a u prvom redu dinamičke prirode; on nikada ne miruje, već je u stalnom gibanju, i dok se na jednoj strani jačaju centralističke težnje, u isto se vrijeme na drugoj javljaju decentralističke.

LIT.: I. Krbek, Upravno pravo, II., Zagreb 1932. I. K.