AKADEMIJA (grč. akademia ili akademeia). Tako su se zvale od 4. st. pr. Kr. do danas vrlo različite škole, društva i zavodi za njegovanje nauke i umjetnosti. Danas se pod imenom akademijâ obično razumijevaju društva najuglednijih i najučenijih ljudi u pojedinim zemljama, koja svojim publikacijama, raspravama i povremenim akademijskim sastancima daju stalno nove poticaje naučnom istraživanju i gajenju čiste znanosti, umjetnosti i moralnih vrlina. U mnogim zemljama članovi akademija uživaju poseban ugled u društvu.

SADRŽAJ: Ime i uvod, 127; Akademije poslije renesanse, 127; Prve hrvatske akademije, 128; Novije hrvatske akademije, 129; Srpska akademija, 131; Slovenske akademije, 132; Najvažnije akademije na svijetu, 132; Akademija Platonova, 133; Akademija atenska, 133; Akademija duhovna, 133; Akademija jonska, 133; Akademije katoličke, 133; Akademija za međunarodno pravo, 134; Poljska akademija znanosti, 134; Američka akademija političkih i socijalnih znanosti, 134; Akademije kao škole i zavodi, 134.

Akademijom zvalo se isprva jedno mjesto na sjeverozapadnom kraju Atene, posvećeno heroju Akademu. Tu je bilo svetište Atenino i jedna od najvećih atenskih gimnazija u perivoju maslina i platana. U tom perivoju stao je filozof Platon 387 pr. Kr. držati svoja predavanja i njegova je škola po tom mjestu bila nazivana akademijom. Tu je Platon stanovao i bio pokopan, ali je škola tu i poslije nastavila rad. Istom poslije tri stoljeća prenijela se obuka u središte Atene. Trajala je sve do 529 posl. Kr., kad je za cara Justinijana bila zatvorena, a njena dobra kao vlasništvo poganske institucije zaplijenjena.

Akademiji je bio na čelu ravnatelj, koji se zvao sholarh. Njega je doživotno birala cijela školska zajednica. Uza nj je bilo i drugih nadstojnika, koji su se brinuli za žrtve i obredne gozbe. Isprva je školska aktivnost bila ograničena samo na izlaganje Platonove filozofije, ali se kasnije proširila na sva područja ljudskoga znanja.

Ta prva organizacija naučnoga rada doživjela je za vrijeme svoga dugotrajnoga opstanka različite filozofske orijentacije, a uglavnom se razlikuje pet razdoblja (→ Akademija Platonova).

Slični zavodi, premda drugog imena, bijahu Museion u Aleksandriji, osnovan 314 pr. Kr., i škola u St. Martinu de Tours, koju je osnovao g. 796 posl. Kr. Karlo Veliki na poticaj Alkuinov. Prema tomu je riječ akademija značila isprva filozofijsku školu, a kasnije se upotrebljavala u dvojakom značenju: za društvo učenjaka i za više učilište. Tu je praksu utvrdio i proširio Novi vijek.

LIT.: Natorp u Pauly-Wissova, Real-Encyklopädie der classischen Altertumswissenschaft, I., Stuttgart 1894, str. 1132-1137.

AKADEMIJE POSLIJE RENESANSE

Naziv akademija udomaćio se od doba resensanse, t. j. otkad je preporođena klasična nauka, a s njome i klasična nomenklatura. Odonda se pojam akademije stao sve jasnije formirati u dva pravca: u značenju učenih društava, u kojima se okupljaju predstavnici nauke i umjetnosti, i u značenju raznovrsnih škola i instituta.

Danas se akademijama zovu društva učenih ljudi, kojima je cilj da se bave naukom kao takvom, bez obzira na korist. Stoga one moraju imati obilne temeljne glavnice ili subvencije, da mogu slobodno raditi. Njihov naučni rad obuhvaća ili sve ljudsko znanje i umijenje, pa se u tom slučaju dijele na nekoliko temeljnih grana nauke (koje se zovu razredi ili akademije) ili se ograničuje na koju specijalnu granu nauke. Akademije imaju svoja utvrđena pravila, po kojima obično imaju određen broj članova, katkada i određen znak, a ponegdje dobivaju članovi i stalnu potporu za naučni rad. Neke su se akademije podigle do najautoritativnijih državnih ili općenarodnih institucija. U novije doba ima više pokušaja, da akademije međusobno surađuju, isprva samo unutar jednoga naroda ili države (nacionalne unije), a kasnije i po cijelom svijetu (Internacionalna unija akademija). Suradnja se sastoji u izmjeni izdanja, u organiziranju međunarodnih naučnih kongresa, u zajedničkim izdanjima publikacija od općeg interesa i t. d. Ali dok je došlo do ovakvog tipa učenih društava, pojam akademije doživio je više različitih faza.

Kolijevka je nove akademije Italija. Ondje su nastali prvi skupovi u svrhu promicanja književnosti ili nauke, i to oko učenih humanista ili oko velikodušnih mecena. Njihov je pravac isprva bio filozofski, ali je doskora prevladao interes za arheologiju i filologiju. Prvi je tip akademije dakle humanistički tip, koji se iživljava u 15. i 16. st. Među prvima i znatnijima su: Accademia Pontaniana (ili Alfonsina), koja je nastala na dvoru Alfonsa V. u Napulju oko 1453, a na čelu je njezinu bio književnik Giovanni Pontano (1426—1503), održala se do 1542, a 1807 je obnovljena; Accademia Platonica u Firenci (1470—1521), kojoj je bio mecena Cosimo Medici, a duša književnik Marsilio Ficino; Accademia Pomponiana odnosno Antiquaria u Rimu okupljala se oko učenoga humanista Pomponija Leta (1428—1498), održala se do 1550, a članovi su joj se bavili pretežno arheologijom.

Kad je u 16. st. stao u Italiji jenjati humanistički zanos, počeo se ondje razvijati novi tip akademija, koje su se uglavnom zanimale za lijepu književnost. Tip tih društava neobično se proširio po cijeloj Italiji, a djelomično i po ostaloj Evropi i održao se do kraja 18. st. Ali sve te akademije nisu gotovo nimalo unapređivale književnog stvaranja, nego su podržavale književni formalizam, retoričnost i izvanju glatkoću, a bez unutarnje veličine. Takvo je više manje bilo cjelokupno književno stvaranje toga doba u Italiji; to je doba sečentizma, arkadizma, pseudoklasicizma i političkoga ropstva; književnost je daleko od života. Stoga nisu ni te akademije imale životne aktivnosti ni slobode, zatvorile su se u društvene formalnosti i suhoparnost. U zaslugu im se može upisati gojenje društvenosti, ukusa i osobito narodnoga jezika. Ukočenost tih akademija očituje se i u njihovim pravilima, koja propisuju mnoge formalnosti, društveni znak, posebna društvena imena za članove, svečano čitanje književnih plodova i sl. Ekstravagantna su često i imena akademija: neobična, šaljiva i čak ironična, kao Umidi (vlažni), Rozzi (neotesani), Oziosi (dokoni), Apatisti (ravnodušni) i sl.

Tih je beživotnih akademija nastalo u Italiji cijelo čudo, čak i u manjim mjestima. Ali iz tog se bljedila razvilo nekoliko njih, koje su vremenom, baš njegujući narodni jezik, stekle zasluga za talijansku književnost i nauku i bile uzor za stvaranje novih akademija po Evropi. Takva je prije svega Accademia della crusca (tal. la crusca »mekinje«), osnovana u Firenci 1582 s glavnom svrhom, da očisti jezik od barbarizama, kao što se čisti brašno od mekinja. Ona je dala velik prilog proučavanju i čistoći talijanskoga jezika time, što je izdala 1612 uzoran rječnik talijanskoga jezika. Druga je znatna akademija književnoga smjera toga vremena Accademia degli Arcadi ili Arcadia, koju su osnovali 1690 u Rimu ljudi iz okoline švedske kraljice Kristine, a u prvom redu pjesnik G. M. Crescimbeni. Prvotni joj je cilj bio, da na ustuk sečentizma obnovi književni ukus, ali se izrodila u lažnu prirodnost, t. j. pseudopastoralnost, a zatim u eruditizam, galanteriju i sitničavost, pa je stoga i cijelo književno stvaranje u Italiji bilo gotovo čitavo iduće stoljeće pod dojmom njezina ukusa (buon gusto). Njezin je utjecaj bio to veći, što je bila osnovala čitavu mrežu svojih kolonija po cijeloj Italiji. Možda joj je najveća zasluga njegovanje ukusa i promicanje kulturnog zajedništva.

Tip prave naučne akademije u Italiji i Evropi uopće počeo se organizirati, otkad je osnovana u Rimu Accademia dei Lincei 1603 i Accademia del Cimento u Firenci 1657. Već su Lincei sebi postavili za zadaću njegovanje čiste nauke, i to na samoj prirodi (tal. lince »ris«, životinja, koja ima osobito oštar vid). Njezin je najveći um bio znameniti Galileo Galilei. I članovima Cimenta je glavno bilo proučavanje fizičkih pojava eksperimentalnom metodom. No to su još specijalizirane akademije, koje se bave jednom granom nauke kao i Crusca. Pojedine su se akademije istom kasnije proširivale odnosno spajale, da zahvate sva područja nauke.

Doba racionalizma dalo je nekim akademijama praktičan naučnogospodarski pravac, koji je završio svoj vijek u 19. stoljeću; druge su akademije pod utjecajem političkih prevrata i novih ideja ili prestale djelovati, ili su se spajale s drugim akademijama. U 19. st. akademije su brojčano nazadovale, ali su kvalitativno znatno napredovale i prilagodile se novom duhovnom stanju i naučnim ciljevima.

Svi navedeni tipovi akademija našli su odjeka i po ostalim zemljama Evrope. Njihov broj sve više raste u 17. i 18. st. U većim evropskim kulturnim središtima već su se početkom 17. st. zametnule klice kasnijih velikih nacionalnih naučnih akademija, u prvom redu po ugledu na talijansku Cruscu, a zatim na Lincei. Tako je Crusca bila poticajem: njemačkom društvu Fruchtbringende Gesellschaft, što je bilo osnovano u Weimaru 1617; francuskom društvu za njegu jezika, koje je osnovano 1629, a Richelieu ga je pretvorio u Académie Française, kasniji Institut de France; napokon španjolskoj Real Academia española, osnovanoj u Madridu 1713 s lingvističkim pravcem. Akademija Lincei bila je uzor engleskoj najstarijoj akademiji Royal Society of London, osn. 1662, koja i danas radi. Slično je nastala i franc. Académie des Sciences 1666.

U 18. st. nastale su još ove znatnije naučne akademije: 1700 osnovao je Leibniz u Berlinu Societas Regia Scientiarum, a to je današnja Preussische Akademie der Wissenschaften; 1724 osnovana je u Petrogradu Academia Scientiarum Imperialis Petropolitana, današnja Rossijskaja akademija nauk sojuza Sovjetskih Socijalističeskih Respublik; 1743 osnovana je prva naučna akademija u Americi: Philosophical Society u Philadelphiji; 1751 Gesellschaft der Wissenschaften u Göttingenu; 1759 Bayerische Akademie der Wissenschaften u Münchenu; 1770 Král. Česká Společnost Nauk u Pragu i t. d.

PRVE HRVATSKE AKADEMIJE

Kod Hrvata osnivaju se akademije od 16. st. do danas. Starije akademije, koje su se osnivale u krajevima bližim Italiji, bile su pokušaji, da se osnivanjem akademija nalik na one u Italiji oživi književna djelatnost, interes za njegovanje jezika, a djelomično i za druge grane nauke. Nakraju 18. st. u doba racionalizma imamo i kod nas akademija s praktičnim svrhama.

Akademija složnih (Accademia dei Concordi) u Dubrovniku nosi prvenstvo. Osnovana je negdje u drugoj polovici 16. st. od pjesnika Savka Bobaljevića (1530—1585) i Miha Monaldija († 1592) po uzoru talijanskih književnih društava. Sastajalište članova književnika bila je palača Sponza. Član Marin Kaboga bio je član i akademije »dei Confusi« u Viterbu.

LIT.: F. M. Appendini, Notizie storico-critiche, II., 232; M. Maylender, Storia delle accademie d’Italia, II., 51.

Ilirska akademija (Academia linguae Illyricae) u isusovačkom Rimskom kolegiju postojala je, koliko znamo, barem od 1599 do 1604, a glavni joj je cilj učenje hrvatskoga jezika. Čini se, da je to bila školska akademija, kakve su se osnivale po isusovačkom školskom redu u njihovim kolegijima u svrhu njegovanja književnosti i nauke. Takve su akademije priređivale književne sastanke, javne priredbe i kazališne predstave. U Rimskom kolegiju postojale su i hebrejska i grčka akademija. Članovi »Ilirske akademije« bili su i stranci i naši ljudi. Učitelji hrvatskoga jezika bili su tu Aleksandar Komulović i Bartol Kašić, koji je baš za tu akademiju i sastavio prvu gramatiku hrvatskoga jezika: Institutionum linguae illyricae libri duo, g. 1604.

LIT.: M. Murko, Die Bedeutung der Reformation und Gegenreformation fiir das geistige Leben der Südslaven, Slavia V., 73—78; M. Vanino, Le P. Barthélemy Kašić S. I., Archivum Historicum Societatis Jesu, VI., 1937, 219-221.

Academia cynica osnovana je u Zadru 1664 i traje do 1678, ali se o njoj ne zna gotovo ništa. Čini se, da nije bila ni najstarija u Zadru, jer jedna vijest iz 1562 spominje ondje akademiju degli Animosi. Nešto više se znade o zadarskoj akademiji degli Incaloriti, osnovanoj 1694. Akademski znak bio joj je ptica feniks. Imala je namjeru, da njeguje latinsku, hrvatsku i talijansku knjigu, pa je bila za tu svrhu pozvala iz Mletaka i štampara. Ali od svega ne bi ništa, jer je akademija ostala sve do kraja (t. j. do 1752) neproduktivan skup erudita, koji je producirao paradnu prigodničarsku poeziju uglavnom na talijanskom i latinskom jeziku. Član te akademije bio je i hrvatski književnik Zadranin Ivan Tanzlinger Zanotti. Kad je ta akademija zaspala, osnovala se doskora nova 1752 pod imenom de’ Ravvivati, koja se održala do 1772. Njezini su članovi davali još goru prigodničarsku poeziju na latinskom i talijanskom jeziku, premda je bilo pokušaja, da se počne ozbiljnijim radom.

Sličnih je akademija bilo i po istarskim gradovima: Kopru, Rovinju, Piranu i Trstu.

LIT.: G. Sabalich, Le Accademie Zaratine, Rivista dalmatica, vol. III—IV.; Maylender, o. c. II., 17, III., 186, IV., 376; M. Deanović, Odrazi talijanske akademije »degli Arcadi« preko Jadrana, Rad J. A. 248 10; Š. Urlić, Crtice iz dalmatinskoga školstva, Zadar 1919, 60—63.

Akademija ispraznih (Accademia degli Oziosi Eruditi, Academia Otiosorum Eruditorum) u Dubrovniku osnovana je između 1690 i 1695 po primjeru rimske Arkadije, pošto se već 1642 izjalovio pokušaj, da se osnuje jedno književno društvo. Održala se do trećeg decenija 18. st. To je bila najznatnija dubrovačka akademija, premda se ni ona ne može pohvaliti većim uspjesima. U njoj su se okupljali ljubitelji književnosti i nauke, koji su se od vremena do vremena sastajali u Dvoru, u Sponzi ili drugdje na recitiranje svojih radova. Ti su radovi bili u arkadijskom duhu i dosta neznatni: prevladao je formalizam i prigodničarstvo. Katkada su se obrađivale i naučne teme, ali bez većih težnja. Članovi su njegovali tri jezika: latinski, hrvatski i talijanski; između ova dva posljednja bilo je i borbe. Jedina stvarno dobra inicijativa bila je člana Đure Matijaševića (Mattei), da se izradi rječnik latinsko-talijansko-hrvatski, a zatim i gramatika, ali stvar je ostala kod ekscerpiranja građe. Članovi akademije bili su duhovno i staleški heterogeni. Najveće je ime među njima Ignjat Đorđić (Đurđević), ali ni on ne duguje akademiji svoju pjesničku veličinu. Drugi su znatniji članovi bili: Petar Kanavelović, Baro Betera, Ignjat Gradić, Đuro Matijašević (Mattei), Ivo Natalić Aletin, tajnik republike i duša akademije, Stijepo Rusić (Rosa) i dr. Stjecajem prilika bio je postao članom akademije i poznati talijanski književnik Girolamo Gigli, a uza nj i neki drugi talijanski književnici. Akademija je zaslužna za njegovanje književnoga ukusa, za društvenost i urbanizam Dubrovnika, kojemu su članovi nastojali podići ugled.

Isprazni su bili uzrokom, te se u Dubrovniku osnovalo nekoliko kratkotrajnih i neznatnih akademija, koje su imale njegovati knjigu, a bile su obično vezane na koju obitelj ili ime. Tako su g. 1719 pokušavali neki osnovati jednu privatnu akademiju »ilirskoga jezika« oko Ignjata Đorđića. Iste godine osnovala se kratkotrajna Akademija od Šturaka (ili Accademia degli Invidiati) oko pisca Frana Getaldića, koja je bila neka opozicija Ispraznima. U njezinim raspravama bio je isključen latinski jezik.

Iste godine (1719) bila se u Rimu okupila šačica Dubrovčana oko Đure Matijaševića i sastavila malu akademiju, koja je raspravljala jezična, osobito leksička pitanja hrvatskoga jezika.

Zanimljivo je spomenuti, da je još 1802 Antun Kaznačić pokušao oživjeti u Dubrovniku jedno arkadijsko književno društvo pod imenom L’Arcadia Parteno-Epidauritana degl’ Intrepidi, koje je imalo biti trojezično. Naravno, da je taj pokušaj ostao bez značenja.

LIT.: M. Deanović, Odrazi . . ., Rad 248 i 250.

Akademija slovinska (Accademia Illyrica) je jedina akademija, za koju se znade u Splitu. Spominje se od 1703 do 1713. Duša joj je bio književnik Ivan P. Marki(ć) (1658— 1733). Isprva je imala 12 članova, koji su vodili rasprave na hrvatskom jeziku, pisali u stihu i u prozi, a glavna im je svrha bila čišćenje jezika (kao firentinskoj Crusca). Marki je smatrao, da će se ta svrha najbolje postići prevođenjem dobrih knjiga sa stranih jezika, pa je on to i činio. Član te akademije bio je jamačno i književnik Jeronim Kavanjin.

LIT.: M. Deanović, o. c. 11; M. Maylender, Storia . . . III., 138; Florio Banfi, L’istituzione della Biblioteca Patrizia di Spalato, Archivio storico per la Dalmazia, XV., vol. XXVIII., 1940; Š. Urlić, Crtice ... 61.

U zadnjoj četvrti 18. st. stala su se po Dalmaciji osnivati na inicijativu mletačke republike ekonomsko-literarna društva (u duhu racionalizma) s posve praktičnim ciljevima, a zvala su se također akademijama. Takve su akademije postojale u Splitu, Trogiru i Hvaru. Najjača je bila ona u Zadru. Zvala se Società Economico-Letteraria, a osnovana je bila 1787. Za francuske vladavine zamijenila ju je Accademia Agraria. Obje su imale zasluga ne samo na ekonomskom, nego i na širem naučnom polju izdavanjem stručnih knjiga.

LIT.: M. Maylender, o. c. III., 61; S. Urlić, Crtice . . . 62.

NOVIJE HRVATSKE AKADEMIJE

Poslije hrvatskoga narodnoga preporoda nastavljaju se u drugoj polovici 19. st. nastojanja, da se osnuju među Hrvatima akademije u modernom smislu.

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu osnovana je najviše inicijativom biskupa Josipa J. Strossmayera, i to 4. III. 1866, kad je car Franjo Josip I. potvrdio njezina pravila. Otpočela je radom 1867. Bila je zamišljena kao naučno središte za sve južne Slavene, stoga je dobila takvo ime i u tom je smislu radila, ali otkad je osnovana Srpska kr. akademija (1886), ona je stvarno postala hrvatskom akademijom.

Priprave za osnivanje naučne akademije u Zagrebu mnogo su starije od njezina osnutka. Već je u kolovozu 1836 zaključio hrvatski sabor, da se osnuje »učeno društvo«. Zaključak nije izvršen, jer je bio potrebit pristanak vlade. Stoga se prišlo osnivanju društva, koje nije trebalo takvoga odobrenja, a to je Čitaonica, osnovana u Zagrebu 1838 sa zadaćom, da širi »koristne znanosti«, kao i da osnuje knjižnicu i muzej, ali Čitaonica nije skidala pitanje učenoga društva s dnevnoga reda. Međutim je iz krila Čitaonice nikla 1842 »Matica ilirska« (kasnije Matica hrvatska), društvo za populariziranje nauke i književnosti. G. 1843 i 1845 sabor je opet tražio, da se ostvari zaključak od 1836, i tako je dvor 1847 dao načelno odobrenje za osnutak učenog društva uz uvjet, da se osigura njegova financijalna strana. Događaji od 1848—9 zavukli su stvar. Tek je Ivan Kukuljević 1850 osnovao Društvo za povjesnicu jugoslavensku, koje je izdavalo Arkiv za povjesnicu jugoslavensku, i tako djelomično vršilo ulogu akademije.

Nakon vraćanja ustava pokrenuo je pitanje akademije biskup J. J. Strossmayer. On je 10. XII. 1860 predao banu Josipu Šokčeviću pismo, u kojem ističe potrebu osnivanja naučnoga društva za sve južne Slavene sa sjedištem u Zagrebu, te mu je u tu svrhu predao 50.000 forinti za temeljnu glavnicu. Za stvar se zatim zagrijao sabor i zaključio u travnju 1861, da se buduća akademija stavi pod zaštitu sabora i da sabor izvrši sve pripreme za njezin osnutak. Sabor je tada poslao dvoru i pravila na odobrenje, ali odobrenje nije dolazilo. Kako su otada tekli u fond za akademiju mnogi novčani prilozi, fond je 1866 iznosio preko 400.000 K. Tada je sabor 21. II. 1866 podnio dvoru predstavku za odobrenje akademijih pravila. Car je 4. III. 1866 potvrdio pravila, a sabor je zatim predložio prvih 14 pravih članova. To bijahu dr. Janez Bleiweiss (Slovenac), Mirko Bogović, dr. Vatroslav Jagić, Ivan Kukuljević-Sakcinski, Šime Ljubić, Antun Mažuranić, dr. Pavao Muhić, dr. Franjo Rački, dr. Jovan Subotić (Srbin), dr. Josip Schlosser-Klekovski, dr. Bogoslav Šulek, Josip Torbar, Antun Veber-Tkalčević i Živko Vukasović. Kako su se I. Kukuljević i A. Mažuranić na časti zahvalili, imenovana su nova četvorica: dr. Đuro Daničić (Srbin), Matija Mesić, dr. Mirko Šuhaj i Ljudevit Vukotinović. Dne 26. VII. 1866 izabran je pokroviteljem akademije biskup Strossmayer, koji je to ostao do smrti 1905, a prvim predsjednikom Strossmayerov pobratim i učenjak dr. F. Rački, koji je sve do 1886 ostao na čelu akademije i do smrti joj bio duša. Pošto je spomenuti izbor odobrio dvor 10. IV. 1867, održana je 28. VII. iste godine prva svečana sjednica akademije, i time je ona započela svoj redovan rad.

Svrha je akademiji samostalno istraživanje i svestrano promicanje nauke i umjetnosti, osobito koliko se to tiče južnih Slavena; dijeli se na četiri razreda: 1. historijsko-filološki, 2. filozofsko-juridički, 3. matematičko-prirodoslovni i 4. umjetnički. Prva su tri odmah započela rad, dok je umjetnički ostvaren tek kad je narastao njegov fond, pa je počeo radom istom 1919. Nadalje prema pravilima ima akademija najviše 32 redovna prava člana (po osam u svakom razredu), 12 izvanrednih pravih članova (po tri u svakom razredu), zatim može imati 16 počasnih članova, a dopisnih članova, koliko sama odredi. Na čelu je akademije predsjednik, kojega biraju članovi, a potvrđuje vladar. Dosad su bili ovi predsjednici: dr. F. Rački (1866—1886), dr. P. Muhić (1887—1890), J. Torbar (1890—1900), dr. Tade Smičiklas (1900—1914), dr. Tomo Maretić (1915—1918), dr. Vladimir Mažuranić (1918—1921), dr. Gustav Janeček (1921—1924), dr. Gavro Manojlović (1924—1933) i dr. Albert Bazala (od 1933).

Akademija može imati i pokrovitelja. Prvi je to bio Strossmayer, njezin stalni i veliki dobrotvor, a drugi nadbiskup zagrebački dr. Antun Bauer, također njezin dobrotvor. Akademija ima dva tajnika: jednoga gospodarskoga, a drugoga književnoga. Prvi tajnik gospodarski i književni bio je Đ. Daničić sve do svoje smrti (1882). Sve članove kao i upravu biraju članovi na redovnoj godišnjoj skupštini, i to pokrovitelja doživotno, a predsjednika, potpredsjednika i tajnike na tri godine. Na čelu svakoga razreda je razredni predstojnik, kojega biraju pojedini razredi također na tri godine. G. 1924 bila su stara pravila promijenjena prema novim državnim prilikama, a g. 1939 prihvatili su članovi prijedlog, da se akademija nazove hrvatskim imenom.

Glavna akademijina palača sagrađena je na Zrinjskom trgu u Zagrebu 1880 u renesansnom slogu (graditelj F. Schmidt) potporom zemaljske vlade i Strossmayera. U nju se uselila uprava, zbirke, a g. 1884 i galerija slika. G. 1896 sagrađene su iz glavnice četiri stambene kuće. Prevratom g. 1918 devalvirana je velikim dijelom temeljna akademijina glavnica, pa joj je rad bio vrlo reduciran. Malo pomalo ipak se oporavljala vladinim potporama, a osiguran joj je rad, otkad je većim poklonom vlade mogla sagraditi veliku stambenu palaču na Trgu kralja Petra u Zagrebu g. 1931.

Akademijini su zavodi biblioteka, arhiv i galerija slika.

Arhiv i biblioteka osnovani su 1868, kad je Strossmayer otkupio za akademiju biblioteku i rukopise Ivana Kukuljevića. Do 1892 vodili su se zajedno arhiv i biblioteka, a tada su odijeljeni. Knjižnica se umnažala poklonima i kupnjom, te danas broji oko 90.000 knjiga. U njoj su se našle biblioteke baruna Kušlana, Mirka Bogovića, Franje Račkoga, Ivana Tkalčića, Nikole Mašića i drugih. Zastupana je ponajviše naučna književnost za hrvatsku i uopće slavensku povijest i književnost, a osobito je lijepa zbirka starih hrvatskih knjiga. Tu su i izdanja, koja šalju akademiji mnoge strane akademije i slični zavodi.

Arhiv se vremenom obogaćivao poklonima i kupnjom većih zbirki, kao što je Mihanovićeva, Keglevićeva, Lopašićeva, Jelačićeva, Ožegovićeva, Sermageova, Theinerova, Tkalčićeva, Strossmayerova, Mažuranićeva, Milčetićeva i dr., tako da je to danas velika riznica kodeksa i listina vrijednih navlastito za hrvatsku povijest i književnost. Osobito je dragocjena zbirka glagoljskih rukopisa, zapravo najveća na svijetu. Originalnih listina na hrvatskom i latinskom jeziku ima u arhivu oko 33.000.

Strossmayerovu galeriju slika osnovao je Akademijin pokrovitelj već 1868, kad je poklonio Akademiji svoju zbirku slika i umjetnina, ali je galerija otvorena istom 1884, kada su slike smještene u današnje prostorije u Akademijinoj palači na Zrinjskom trgu. Za uzdržavanje galerije darovao je Strossmayer lijepu svotu opet 1888, a obogaćivao ju je novim poklonima slika i on i drugi darovatelji, no povećavala se i kupnjom. Tako danas galerija broji oko 570 umjetnina i predstavlja najveći zavod svoje vrste među južnim Slavenima. No radi nedostatka prostorija izložena je tek polovica slika. Najvrednije su slike starih talijanskih škola.

Unutrašnji rad Akademijin sastojao se od početka u sabiranju, obrađivanju i izdavanju svega naučnoga gradiva koliko zasijeca u područje južnih Slavena, a osobito Hrvata. Taj se rad odvijao u njezinim razredima, a posebno u pojedinim odborima. Radni odbori imaju specijalna područja: a) za sakupljanje i izdavanje historičkih, historičko-juridičkih i literarnih spomenika, b) za folkloru, c) za istraživanje hrvatskih i srpskih dijalekata, d) za Strossmayerovu galeriju, e) za istraživanje zemlje, f) za istraživanje historičkih kolonizacija u našim zemljama, g) za orijentalnu zbirku, h) za knjižnicu, i) za Biološko-oceanografski institut u Splitu i j) komitet u Međunarodnoj uniji akademija. Suradnja naše akademije u Međunarodnoj uniji akademija afirmirala se dosad na četiri pothvata: a) na priređivanju novoga izdanja Du Cangeova Rječnika latinskog jezika srednjeg vijeka, b) na izdavanju Zbornika antiknih vaza, c) na Zborniku grčkih i latinskih natpisa i d) na Arheološkoj karti rimskoga imperija. Odbor za oceanografski institut surađuje zajedno sa sličnim odborom Srpske kr. Akademije na upravi i iskorišćivanju oceanografskog instituta u Splitu, koji izdaje Acta Adriatica. Odbor za orijentalnu zbirku brine se za uvećavanje i proučavanje Akademijine zbirke rukopisnih i drugih spomenika islamske prošlosti, koja se lijepo razvila (oko 1700 knjiga i rukopisa). Odbor za galeriju brine se ne samo za galeriju, nego i za popisivanje, fotografiranje i proučavanje svih umjetničkih spomenika u našoj zemlji. Ostali Akademijin rad razabire se najbolje iz njezinih izdanja, koja izlaze u serijama od Akademijina osnutka do danas u relativno velikom broju. Na taj je rad Akademija utrošila najveći dio svojih prihoda i stvorila cijelu biblioteku.

Najstarija serija Akademijinih izdanja je Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, koji je počeo izlaziti još 1867. Njegov je preteča bio naučni časopis Književnik, što su ga izdavali V. Jagić, F. Rački i J. Torbar, dok se čekalo na osnutak Akademije. Rad je zbornik zaokruženih naučnih rasprava. Do 1940 izašlo je 268 knjiga. Prvih 59 sadržava zajedno rasprave iz područja svih triju Akademijinih razreda, a od 60. knjige dalje (t. j. od g. 1882) napose za prvi i drugi, a napose za treći razred. G. 1868 počela je izlaziti zbirka izvora za povijest južnih Slavena pod latinskim naslovom Monumenta spectantia Slavorum Meridionalium, od koje su dosad izašle 43 knjige. Nadopuna tim izvorima jesu naši pravni spomenici, koji su izašli u 12 knjiga zbirke Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium. G. 1869 počela se pribirati građa za političku i kulturnu povijest u zborniku Starine, kojega je dosad izašlo 40 knjiga. Iste godine počela je izlaziti serija Stari pisci hrvatski, u kojoj se objelodanjuju književna djela starijih hrvatskih pisaca; dosad je izašlo 26 knjiga. Jedan od najvećih pothvata Akademijinih je Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, koji je počeo izlaziti 1881 pod uredništvom Đure Daničića (5 svezaka). U uredništvu ga je naslijedio Matija Valjavec (6. svezak), Pero Budmani (do 25. sveska) i napokon Tomo Maretić, kojega je smrt zatekla, kad je završio 52. svezak (koji svršava riječju »provrtotina«). Rječnik je pretežno historijskoga karaktera, jer se osniva na rječničkom blagu hrvatskih i srpskih pisaca do 19. st. Osnova mu je tokom obradbe sve više proširivana, a jamačno će s vremenom biti još više proširena kajkavskim jezičnim blagom, pa će taj rječnik biti, kad bude završen, najveća riznica hrvatskog jezika. Već je dosad štampano 11.040 stranica velikog formata. G. 1896 pokrenut je Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena (od 1940 Zbornik za život i običaje hrvatskoga naroda), koji donosi gradivo i rasprave iz etnografije; dosad su izašle 32 knjige. Slično je 1897 počela izlaziti Građa za povijest književnosti hrvatske, od koje je dosad izašlo 15 knjiga. G. 1904 počelo je sistematsko izdavanje listina hrvatske prošlosti pod uredništvom Tadije Smičiklasa u kolekciji Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus ...); dosad je izašlo 15 knjiga. G. 1908 počeo je izlaziti u sveščićima veliki rječnik Vladimira Mažuranića Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, koji je dovršen 1923. Posebnu skupinu čine Djela Jug. akademija znanosti i umjetnosti, u kojoj izlaze pojedinačna veća djela iz različitih područja; dosad izašlo 35 djela. Slična je zbirka Znanstvena djela za opću naobrazbu, koja se izdaju iz posebnog fonda; dosad je izašlo 12 knjiga. Izvan spomenutih kolekcija izlaze također različna izdanja, kojih dosad ima 31. G. 1913 počela je izlaziti nova kolekcija: Prirodoslovna istraživanja Hrvatske i Slavonije, od koje su dosad objelodanjena 22 sveska. Da se istraživanja naše akademije učine pristupačnima stranom naučnom svijetu, počeli su se već 1914 izdavati na francuskom jeziku izvodi akademijskih radova, i to najprije iz matematičko-prirodoslovnog razreda (Bulletin des travaux de la classe des sciences mathématiques et naturelles do 1929), a zatim Bulletin international de l’Académie Yougoslave des Sciences et des Beaux-arts, i to posebno za razrede historijsko-filološki, filozofsko-juridički i umjetnički, a posebno za matematičko-prirodoslovni razred. Ti se Bulletini izdaju paralelno s redovnim izdanjima. Osim svih navedenih edicija izašao je priličan broj knjiga potporom Akademije, a nekima je Akademija preuzela nakladu. Na samom početku nalaze se kolekcije Zbornik jugoslavenskih pučkih popjevaka i Hrvatski kulturni spomenici. Kod pokušaja je ostao Južnoslovenski enciklopedijski rječnik i Hrvatski biografski rječnik. U izdavalački posao spadaju katalozi galerije, spomenice, albumi i razglednice kao i Popisi publikacija Jug. akademije znanosti i umjetnosti.

LIT.: Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 1.—52.; Popis publikacija Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1867—1935 i druga izdanja Akademije.

Staroslavenska akademija u Krku osnovana je na inicijativu i uz potporu krčkoga biskupa dra. Antuna Mahnića 1902. Cilj joj je bio njegovanje glagoljske liturgije, izdavanje glagoljskih liturgijskih knjiga i proučavanje starih glagoljskih tekstova. Članovi su joj većinom svećenici krčke biskupije. Najradiniji njezin suradnik, bio je češki slavist svećenik Josip Vajs, koga je biskup Mahnić pozvao u Krk, pošto je već ondje bio osnovao štampariju. Predsjednici su akademije bili: generalni vikar dr. Franjo Volarić (1902—1908), kanonik Mate Oršić (1908—1925) i prof. Ante Šepić (1925—1927). Akademijin rad sastojao se: a) u nastojanju da se pravilno riješe pitanja slavenske liturgije kod Hrvata u skladu s težnjama Hrvata za proširenje te liturgije na sve hrvatske krajeve i u skladu s katoličkim principima, b) u njegovanju slavenskoga liturgijskog pjevanja, c) u sabiranju glagoljskih spomenika, a naročito d) u izdavanju liturgijskih i naučnih edicija. Glavna joj je zbirka Analecta Sacrae Scripturae ex antiquioribus codicibus glagolicitis u 8 svezaka, što ih je priredio J. Vajs. Osim toga izdano je još 15 knjiga većeg ili manjeg opsega, u koje idu i dva sveska Vjesnika Starosl. akademije od g. 1912 i 1913, u kojima je ljetopis društva i manji prilozi iz hrvatskoga glagoljizma. Društvene edicije štampale su se isprva u Krku, zatim u Pragu, Rimu i Zagrebu. Akademija nije imala veće temeljne glavnice ni većih potpora, pa joj je svjetski rat paralizirao rad. Na to je djelovao i nedostatak naučnih radnika, periferijski položaj Krka i nerazumijevanje širom hrvatskih krajeva. Stoga je nakon životarenja od nekoliko godina akademija 1927 zaključila, da se spoji s Hrvatskom bogoslovskom akademijom u Zagrebu kao njezin Staroslavenski odsjek.

LIT.: Ovi su podaci crpljeni iz Akademijina arhiva i njenih edicija, osobito Vjesnika; J. Vajs pisao je o Akademiji u praškoj Slaviji, II., 1923—4. 734.

Hrvatska bogoslovska akademija u Zagrebu osnovana je 1922, da gaji bogoslovnu znanost i pomoćne njezine struke. Prvi joj je predsjednik bio Frane Bulić, a za njim Fran Barac. Od 1923 izdaje kao svoje glasilo Bogoslovsku smotru, stručni časopis, koji je od 1910 izlazio kao prilog Katoličkog lista, a od 1912 do 1919 izdavao ga je profesorski zbor bogoslovskog fakulteta. Otkad se s društvom spojila Staroslavenska akademija u Krku i Leonovo društvo u Senju (1927), osnovani su odsjeci: a) za opću teologiju, b) staroslavenski odsjek i c) filozofski odsjek, a 1930 osnovan je d) historijski odsjek, koji izdaje časopis za hrvatsku crkvenu povijest Croatia sacra. Akademija izdaje i zasebna izdanja iz svojega područja (dosad 23 knjige) i priređuje javna predavanja, da popularizira kršćansku znanost. Sredstva su joj skromna, oslanja se na svoje dobrotvore (biskup A. Akšamović, nadbiskup A. Bauer, prof. J. Pazman i prof. F. Barac) i članove. LIT.: Bogoslovska smotra, posebno g. XI., 122-125, XI., 506—512, XVII., 477, XXI., 182 i dr. V. Š.

SRPSKA AKADEMIJA

Preteče su joj bila dva učena društva: Društvo srpske slovesnosti (1842 do 1864) i Srpsko učeno društvo (1864 do 1892).

Društvo srpske slovesnosti počeli su pokretati nastavnici kragujevačkog liceja 1841 radi pretresanja pitanja naučne terminologije i pravopisa (osnovano u Beogradu 31. V. 1842). Tim pitanjima se društvo i poslije mnogo bavilo, pa je pokrenulo Jezikoslovni rečnik, koji je morao biti obustavljen zbog prosvjeda Vuka Karadžića, jer je zastranio u kovanje novih riječi, a i inače nije uspijevao kao ni drugi pothvati društva zbog slabe aktivnosti članova i malog broja kulturnih ljudi u Srbiji. Društvo je još pribiralo historijsku građu, izrađivalo školske i zabavne knjige, izdavalo Glasnik D. S. S. i pokretalo druge prosvjetne akcije. Kad je društvo primilo u svoje članstvo Garibaldija, Černyševskog i Hercena, došlo je u sukob s vlašću, te je bilo ukinuto 27. I. 1864.

Srpsko učeno društvo u Beogradu upravo je nastavak Društva srpske slovesnosti, ali mu je rad po vrijednosti bolji. Osnovano je 29. VII. 1864. Zadatak mu je bio, da se bavi naukama i umjetnošću, koliko se to tiče srpstva. Imalo je četiri odsjeka: 1. za nauke moralne, jezikoslovne i književne, 2. za nauke prirodoslovne i matematičke, 3. za nauke historijske i državne i 4. za umjetnosti. Prvi mu je predsjednik bio Jovan Gavrilović. Društvo je razvilo rad u svim pravcima nacionalne nauke, pribralo je historijsku i kulturnu građu, proučavalo arhitektonske i slikarske spomenike, skupljalo topografsku i meteorološku građu srpskih krajeva i dr., a zatim je proširilo svoj interes i na opće naučne grane: matematiku, prirodne nauke, kemiju, medicinu i dr. Ipak društvo nije ni po sastavu ni po radu bilo strogo naučno, jer je u njemu bilo i samo ljubitelja nauke kao i političara, a k tomu ono se brinulo i za narodno prosvjećivanje, te je 1883 osnovalo u svojem krilu i »Odbor za širenje nauka i književnosti u narod«. Raznorodan sastav te preširok i nejasan cilj društva kočili su njegov rad. K tomu se u društvo uvukao politički antagonizam naprednjačke i liberalne stranke, pa je stoga ministar prosvjete M. Kujundžić 1886 društvo suspendirao, da bi moglo biti osnovano čisto naučno društvo. Kujundžićevim nastojanjem potpisao je kralj Milan 1. XI. 1886 osnovni zakon o stvaranju Srpske kraljevske akademije nauka i imenovao je prvih 16 članova Akademije, koji su bili svi izabrani među članovima Srpskog učenog društva. Po osnovnom zakonu moralo je Srpsko učeno društvo ustupiti akademiji svoju biblioteku, zbirke, imanje i povlastice, ali je zbog toga izbio spor i trvenje, koje je — budući da je Srpsko učeno društvo ponovno otvoreno 1887 — završilo 1892 sporazumom o spajanju obadvaju društava. Pri tom je akademija primila još 8 članova S. U. D. za svoje redovne članove, a ostale članove S. U. D. primila je za svoje počasne članove. S. U. D. je izdavalo Glasnik Srpskog učenog društva, od kojega je izašlo ukupno 90 svezaka; među posebnim izdanjima izašlo je 16 knjiga historijskog, etnografskog i bibliografskog sadržaja.

Srpska kraljevska akademija započela je svoj rad, kad je održan prvi skup, 28. IV. 1887. Ona ima da se bavi svim granama naučnoga rada, pa je stoga i podijeljena na četiri razreda: 1) za prirodne nauke, 2) za filozofske nauke, 3) za društvene nauke i 4) za umjetnosti. Po čl. 5. Osn. zakona »u istraživanju etnografskom, jezikoslovnom i istorijskom obzire se Kr. srpska akademija na prvome mestu i naročito na zemljište Srba i srpskoga susedstva«. Isprva je moglo biti 25 akademika, a od sporazuma sa Srp. učenim društvom 34 (od toga izvan Srbije 8); dopisnih članova može biti dvostruko. Članove bira akademija sama, samo je prvih 16 (t. j. po četiri za svaki razred) imenovao kralj Milan. Tako je kralj imenovao i prvoga predsjednika, a to je bio prirodoslovac dr. Josip Pančić, rodom iz Bribira u Hrvatskom primorju. Slijedili su predsjednici: Č. Mijatović, M. Đ. Milićević, J. Mišković, D. Nešić, J. Ristić, S. Lozanić, S. Novaković, J. Žujović, J. Cvijić, B. Gavrilović i A. Belić.

Već po Osnovnom zakonu akademiji je dana u upravu odnosno u nadzor Narodna biblioteka i Narodni muzej u Beogradu, a i svaka naučna inicijativa, koja je računala na državnu pomoć, morala je imati akademijin »placet«. Da se osigura financijalna strana akademije, propisivao je čl. 31. Osnovnog zakona, da se akademiji ustupa zemljište, koje je bio ostavio u prosvjetne svrhe knez Mihajlo, zatim biblioteka i zbirke kao i sve imanje i povlastice Srpskog učenoga društva; osim toga joj je čl. 32. stavljao na raspolaganje državnu pomoć u granicama budžetskih mogućnosti, slobodan stan i besplatno štampanje u državnoj štampariji. Isto tako bila je svakom akademiku određena stalna mjesečna pomoć. Zaštitnik akademije uvijek je sam kralj. Dok je državna pomoć ovisila o naklonosti vlada, akademija je stekla s vremenom i druge izvore prihoda, a to je Akademijina palača i mnoge zadužbine i fondovi. U tim je fondovima njezina financijalna snaga i njezina popularnost. Jedne zadužbine i glavnice namijenjene su nagrađivanju Akademijinih djela, druge posebnim naučnim ispitivanjima, treće za nagrađivanje književnih djela, četvrte za izdavanje popularnih knjiga i sl.

Pretežni dio rada ogleda se u Akademijinim izdanjima. Ona je dosad izdala oko 550 knjiga, i to u ovim serijama: 1. Glas Srpske Kr. Akademije, zbornik za naučno obrađene teme, koji je počeo izlaziti već 1887, a do danas su izišle 183 knjige što prirodno-matematičke, što historijsko-filološke sadržine; 2. Spomenik, za objavljivanje građe, od kojega su dosad izišle 92 knjige s pretežno historijsko-filološkim sadržajem; 3. Godišnjak, u kojem se daje godišnji izvještaj o radu Akademijinu, izišao je dosad u 48 knjiga; 4. Posebna izdanja sadržavaju glavna djela Akademijinih članova (J. Cvijića, M. Petrovića, M. Rešetara, Vl. Petkovića i dr.), a dosad je izišlo 128 djela; 5. Srpski etnografski zbornik s etnografskom građom (dobrim dijelom trud J. Cvijića) ima do danas 54 knjige; 6. Zbornik za istoriju, jezik i književnost, pokrenut 1902, izdaje spomenike u četiri odjela: I. Spomenici na srpskom jeziku (dosad 24 knjige), II. Spomenici na tuđim jezicima (dosad 14 knjiga), III. Fontes rerum Slavorum Meridionalium (dosad 10 knjiga) i IV. Istočnjačka građa (1 knjiga); 7. Srpski dijalektološki zbornik ima dosad (od 1905) 8 knjiga. U Akademijina izdanja treba ubrojiti i Bulletin de l’Académie Royale Serbe, koji se izdaje od 1933 radi obavještavanja evropske naučne javnosti o radu Akademije. U njezina izdanja mogu se ubrojiti i izdanja njezinih zadužbina i fondova, kojih je izišlo 45 knjiga različitog sadržaja.

Osim toga Akademijin se rad sastojao od arheoloških iskapanja i proučavanja srpskih starina; zatim od prikupljanja rječničkog blaga za veliki rječnik suvremenoga književnog i narodnog jezika, za koji je leksikografski odsjek sabrao preko 3,000.000 listića; Akademija je pomagala crpljenje historijske građe, organizirala geološka i druga istraživanja i t. d.

Akademija je već prije svjetskog rata započela suradnju s drugim slavenskim naučnim društvima, a poslije je proširila veze i na svjetske naučne organizacije, naročito na Internacionalnu uniju akademija, u kojoj surađuje zajedno s Jugoslavenskom akademijom u Zagrebu. Sa zagrebačkom Akademijom ona surađuje i u drugim poslovima od zajedničkog interesa, a naročito u vođenju Oceanografskog instituta u Splitu. Izmjenjuje svoja izdanja sa 700 naučnih institucija, a poslije svjetskog rata vrlo je aktivna na internacionalnim naučnim kongresima.

Akademija posjeduje četiri zbirke: biblioteku, arhiv, zbirku rukopisnih spomenika i zbirku etnografske građe. Biblioteka ima oko 13.000 brojeva u 15.000 svezaka, a arhiv blizu 9.000 brojeva.

LIT.: Godišnjaci Srp. Kr. Akademije, naročito g. 47., B. Miljković, Akademija nauka u Stanojevićevoj Enciklopediji I. V. Š.

SLOVENSKE AKADEMIJE

Prva među Slovencima osnovana akademija bila je prema talijanskom uzoru stvorena Academia operosorum, društvo većinom svjetovnih učenjaka s enciklopedičkim, lokalno kranjskim obilježjem i tendencijom protiv isusovačkog monopola na polju znanosti. Djelovala je 1693— 1725. Opsežna knjižnica, koju je osnovala, nalazi se u ljubljanskom sjemeništu. Njezini su članovi mnogo pridonijeli razvitku umjetnosti, osobito graditeljstva u Ljubljani. Na glazbenom je polju djelovala Academia philoharmonicorum, osnov. 1701. Zamišljalo se i osnivanje drugih akademija i spremao se projekat sveučilišta. Krajem 18. st. obnovili su Akademiju operoza racionalistički prosvjetitelji pod vodstvom Bl. Kumerdeja i J. Japlja; oni su dali njezinu radu narodni pravac. Formalno je ta akademija trajala 1779—81. Kad je Ljubljana izgubila svoje dotadašnje više škole, te se u Austriji u toku 19. st. znanstveno nastojanje centraliziralo u drugim središtima, a u Ljubljani je sav duhovni život zamro. Obnovio se tek 1921 osnivanjem Znanstvenoga društva za humanističke nauke, koje se pretvorilo u Akademiju znanosti in umetnosti v Ljubljani, odobrenu zaključkom ministarskog savjeta 11. VIII. 1938. Prvi su članovi imenovani kraljevim ukazom 17. X. 1938. Ljubljanska Akademija ima tri razreda: filol.-historijski, mat.-prirodoslovni i umjetnički. Publikacije: Dela, Korespondence znamenitih Slovencev, Pravni spomeniki slovenskega naroda, Prirodoslovne razprave, Razprave matematično-prirodoslovnega razreda.

LIT.: Apes academiae operosorum Labacensium, Labaci 1701; V. Steska, Ac. Op. (Izv. muz. družtva za Kranjsko, 1900 , 37—54 , 77—94); Fr. Kidrič, Zgod. slov. slovstva; Fr. Stelè, Spominski zbornik Slovenije, 302—3.; H. Bren, Carniola, 1919, 205—17. J. G.

NAJVAŽNIJE AKADEMIJE NA SVIJETU

Najvažnije akademije, što danas postoje u Evropi, jesu ove: Belgija: Académie Royale des Sciences, des Lettres et des Beaus Arts u Bruxellesu, koja potječe od 1769. — Britanija: a) Royal Society u Londonu, osnovana u Oxfordu 1645, a 1658 preseljena u London, bavi se samo prirodnim naukama i matematikom; b) British Academy (osn. 1902) nasuprot bavi se samo povijesnim i filologijskim naukama; c) Royal Society u Edinburghu (osn. 1782). — Bugarska: Bălgarska Akademija na Naukite u Sofiji nosi to ime od 1911, dok je od 1869 živjela pod imenom Bălgarsko Književno Družestvo. — Češka: Kràl. česká společnost nauk osnovana je u Pragu 1784, ali joj počeci sežu u 1770; Češka akademie pro vědy, slovesnost a umění u Pragu osnovana je 1890. Obje su zaslužne za slavensku nauku. Nijemci imaju u Pragu Deutsche Gesellschaft der Wissenschaften und Künste, osnovanu 1891. — Danska: Kr. dansko naučno društvo u Kopenhagenu (Kongelige Danske videnskabernes Selskab) osn. 1743. — Finska: Finsko naučno društvo u Helsinkiju (Societas Scientiarum Fennica) osn. 1838. — Francuska: Mnogo akademija znanosti i umjetnosti po većim gradovima, a glavni im je predstavnik u Parizu Institut de France, koji od 1806 sačinjava ovih pet akademija: 1. Académie Française, osnovana 1635 odobrenjem Richelieua za njegovanje jezika i književnosti, izdavač znamenitoga rječnika Dictionnaire 1. izd. 1694, 7. izd. 1878, g. 1795 proširena u tri razreda (fizičko-matematički, moralno-politički i književno-umjetnički), ima 40 članova »besmrtnika«; 2. Académie des insriptions et belles-lettres (za povijest i književnost), osnovao ju je Colbert 1663; 3. Académie des sciences (za matematiku, kemiju, fiziku i sl.), osnovao ju je također Colbert 1666; 4. Académie des sciences morales et politiques (za filozofiju, političku ekonomiju, pravo i opću povijest), osnovana 1797, i 5. Académie des beaux-arts (za umjetnosti), osnovana 1795, ali joj počeci idu u 1664 i još prije. Svaka akademija radi za sebe i po svojim izaslanicima u Institutu, koji izdaje svoj Annuaire. — Grčka: → Akademija atenska i Akademija jonska. — Holandija: Akademija znanosti (Koninklijke Akademie van Wetenschappen), osn. 1855 u Amsterdamu. — Irska: Royal Dublin Society, osn. 1731. — Italija: Accademia della Crusca (v.) u Firenci; Istituto di Bologna, osn. 1712; Ateneo di scienze e belle lettere u Bresciji; Accademia dei Cimento u Firenci (v.); Reale Istituto Lombardo di scienze u Milanu, osn. 1820; Istituto Veneto u Mlecima, osn. 1838; Accademia dei Lincei u Rimu. Ta je 1847 postala papinska pod imenom Nuovi Lincei, a 1870 se razdijelila na kraljevsku i papinsku: papinska se bavi prirodnim naukama, a kraljevska Reale Accademia dei Lincei proširila se i na druge razrede. Tu je državnu akademiju stala zasjenjivati Reale Accademia d’Italia, koja je na želju B. Mussolinija osnovana 1926 i stupila u život 1929. I papinska akademija Nuovi Lincei reformirana je 1936 dobivši ime Pontificia Accademia delle scienze. — Norveška: Naučno društvo u Oslu (Konglia Norske videnskabs Akademien), osnovano 1857. — Madžarska: K. Magyar Tudomanyos Akademia u Budimpešti, osn. 1825. — Njemačka: Preussische Akademie der Wissenschaften u Berlinu, osn. 1700 od Fridrika I. po Leibnizovoj osnovi; Gesellschaft der Wissenschaften u Göttingenu, osn. 1751; Bayrische Akademie der Wissenschaften u Münchenu, osn. 1759; Sächsische Akademie der Wissenschaften u Leipzigu, osn. 1846; Deutsche Akademie u Münchenu za proučavanje nijemstva, osnovana 1925; Akademie der Wissenschaften u Beču, osn. 1846, dijeli se u dva razreda: matematičko-prirodoslovni i historijsko-filozofski. Zaslužna je mnogo i za naše krajeve. Osim toga ima u njemačkim krajevima više manjih i većih akademija. Veće od njih su 1906 osnovale savez Verband deutscher wissenschaftlicher Körperschaften. — Poljska: → Poljska akademija znanosti. — Portugal: Academia Real das Sciencias, osn. 1779 u Lisabonu. — Rumunjska: Academia Română, osn. u Bukureštu 1866. — Rusija: Rossijskaja Akademija Nauk S. S. S. R. u Lenjingradu, bivša carska akademija, osnovana 1724 od Petra Velikoga; s njom se 1841 spojila Imperatorskaja rossijskaja akademija, koju bijaše osnovala Katarina II. g. 1783 kao II. odio, koji ima velikih zasluga za studij ruskoga jezika i književnosti; Ukrainska Akademija Nauk, osn. 1919 u Kijevu. — Švedska: Svenska Akademien u Stockholmu, osn. 1739, poznata naročito po tomu, što dijeli Nobelove nagrade. — Španjolska: Academia Española de la Lengua u Madridu, osn. 1713; Academia de Barcelona u Barceloni, osn. 1751. — Švicarska: Institut National Génévois des Sciences, osn. 1852. — Turska: Naučno društvo u Carigradu, osn. 1851.

Izvan Evrope znatne su akademije na pr. American Academy of Arts and Sciences u Bostonu, osn. 1780; Philosophical Society u Filadelfiji; R. Asiatic Society of Bengal u Kalkuti sa sekcijama u više gradova Azije. Kitaj ima svoju akademiju Han-lin-yuen u Pekingu, koja je najstarija na svijetu; Australian Association for the advancement of Science u Sydneyu; Institut Egyptien od 1865 u Kairu, Aleksandriji i t. d.

Velik je broj akademija po svijetu udružen u nacionalne ili druge saveze u svrhu naučne suradnje na područjima općeg interesa. Najznatnija je Međunarodna akademijska unija (Union académique internationale) u Bruxellesu, s kojom surađuju i zagrebačka i beogradska akademija. V. Š.

AKADEMIJA PLATONOVA

dijeli se obično u stariju, srednju i novu akademiju. U stariju akademiju spada Platonov nasljednik Speusip, zatim Ksenokrat iz Halkedona, Polemon i Krat, oba Atenjani. Pored njih idu u taj krug mislilaca Heraklid Pontski i Filip Opuntski. Svi oni zanose Platonovu nauku u pitagorovački smjer. Srednju akademiju predstavlja Arkezilaj iz Pitane, koji skreće na put Pironova skepticizma; na tom putu dolazi do vrhunca Karnead, koji je predstavnik nove akademije. U kasnijem razvoju razlikuje se još t. zv. četvrta akademija, koju predstavlja Filon iz Larise (oko 80 pr. Kr.), i peta s Antiohom iz Askala na čelu (oko 50 pr. Kr.). Obje su ove posljednje sjedinjujući platonske elemente s onima iz peripatetičke (Aristotelove) i stoičke škole udarile eklektičkim pravcem i utrle put novoplatonizmu. U početku novoga vijeka, u doba renesanse, kad je nastao otpor protiv svemoći Aristotelova filozofijskog autoriteta i očitovao se u pokretu za Platonovu filozofiju, obnovljena je platonska akademija u Italiji na dvoru Cosima de’ Medici u Firenci. U tom krugu ističu se poznati platonovci: Gemisthos Plethon, kardinal Bessarion i Marsilius Ficinus. M. P-s.

AKADEMIJA ATENSKA

Još za oslobodilačkog rata (1821—1829) bila je nabačena misao, da se ustanovi akademija u gradu, gdje se rodila prva akademija na svijetu. Mnogo godina kasnije sagradi bogati Grk iz Beča barun Sina u Ateni raskošnu palaču, da u nju smjesti akademiju. Tek 1926 ministar prosvjete i sveučilišni profesor Dem. Eginitis ustanovi Atensku akademiju, koja se sastoji od tri razreda: 1. pozitivne znanosti, 2. moralne i političke znanosti i 3. književnost i umjetnost (60 redovitih i 40 stranih članova). K. K.

MEĐUNARODNA DIPLOMATSKA AKADEMIJA

(franc. Académie diplomatique internationale), osnovana 1926 sa sjedištem u Parizu, okuplja diplomate gotovo svih zemalja svijeta sa svrhom, da na mjesečnim sastancima raspravljaju o pitanjima međunarodnoga prava i međunarodnih odnošaja. Uz druge publikacije izdala je Dictionnaire diplomatique (Diplomatski rječnik) u tri golema sveska s prinosima istaknutih diplomata, državnika i pravnika. J. A.

AKADEMIJA DUHOVNA

To je ime srpske redovne više bogoslovske škole, koju je 1744 osnovao episkop bački Vizarion Pavlović u Petrovaradinskom Šancu, današnjem N. Sadu. Prvi prefekt i nastavnik filozofije i bogoslovlja u toj akademiji bio je Dionizije Novaković, Dalmatinac, kasnije episkop budimski, đak ruske Duhovne akademije u Kijevu. Otvorena je pristupnim predavanjem O pohvatah i polzje nauk svobodnih. Radila je samo nekoliko godina. R. G.

AKADEMIJA JONSKA

Utemeljena je 1824 na Krfu od engleskog filhelenista Fridrika Guilforda i jonskog sabora. To je zapravo bio viši zavod, koji je mnogo koristio grčkoj prosvjeti. Kada su Jonski otoci, oslobodivši se engleskoga protektorata, bili pripojeni Grčkoj, bude jonska akademija zatvorena. K. K.

AKADEMIJE KATOLIČKE

Od današnjih su najglasovitije: Accademia Pontificia dei nuovi Lincei, koja vuče lozu od Accademia dei Lincei (osn. 1603; ime »lincei« označuje »one, koji se služe lećama« t. j. istraživače ili učenjake; obnovljena pod današnjim imenom za Pija IX. g. 1847). Sastoji se od redovnih, dopisnih i pridruženih članova (membri ordinari, correspondenti ed aggiunti). Novi zamah dao joj je Pijo XI., koji je okupio u njoj korifeje današnje znanosti bez razlike vjere i narodnosti. Accademia Romana di San Tommaso d’Aquino duguje svoj osnutak Leonu XIII., a cilj joj je njegovanje tomističke filozofije i teologije. Accademia Pontificia dei Nobili ecclesiastici potječe od Klementa XI. To je visoka škola za papinske prelate i diplomate. Osim toga postoje još i druge akademije za njegu pojedinih grana crkvene kulture, kao na pr. gregorijanskoga pjevanja i sl.

Academia Velehradensis nikla je iz nastojanja raznih, a naročito slavenskih teologa oko zbliženja katoličke Crkve i kršćanskoga Istoka. Osnovana je na II. velehradskom kongresu 1909. Izdaje: Acta Academiae Velehradensis (4 puta godišnje).