BUBREG (lat. ren) je parni, vrlo zamršeno građeni žljezdani organ, koji izlučuje mokraću i s njome različne tvari škodljive organizmu. Kod čovjeka je smješten u gornjem dijelu trbušne šupljine uz hrptenicu, a preko 12. rebra, i to na desnoj strani nešto niže nego na lijevoj. Oblikom je nalik na splošteni grah, što je toliko karakteristično, da se s njime poređuju drugi predmeti sličnog oblika. Bubrezi leže uzdužno i nešto koso, tako da su njihovi gornji krajevi za 4 cm bliži jedan drugome negoli donji. Prednja je strana više izbočena, a stražnja sploštena. Vanjski je rub konveksan, a unutrašnji samo na krajevima, dok je u sredini konkavan. U tom je konkavitetu bubrežna šupljina ispunjena bubrežnom vrećom, krvnim žilama i živcima. Težina jednog b. kod odraslog čovjeka iznosi 120—200 gr., duljina oko 11 cm, širina 5 cm, a debljina 3 cm. Površina b. obično je glatka, konzistenca čvrsta, boja je promjenljiva već prema količini krvi, koja je u njemu, ali je obično crvenkasto plavkasta. B. je neposredno obavijen vezivnom ovojnicom i tako uložen u čahuru od masnog tkiva, koja ga podupire osobito na donjem kraju i održava u normalnom položaju. Unutrašnjost b. građena je od dvije, po građi i funkciji različite tvari, kore b-a i moždine b-a, što se i prostim okom može lako uočiti na presjeku kroz bubreg. Kora je na površini i obavija posvuda, osim u području bubrežne šupljine, moždinu bubrega i ujedno je dijeli na nekoliko formacija, koje imaju oblik piramide. Baza je tih piramida okrenuta prema površini, a od nje se u koru nastavljaju uski čunjasti nastavci, koji su građeni slično kao i sama piramida. Vršak piramida je upravljen prema bubrežnoj šupljini, a na kraju pokazuje sitne otvore. Na presjeku je piramida uzdužno isprugana od mnogih radijarno smještenih kanalića, a boje je plavo crvene. Kora je bubrega više žuto crvena, a posuta nekim jače obojenim crvenim točkicama, koje odgovaraju bubrežnim (Malpighijevim) tjelešcima. Čitav je b. sastavljen od velikog broja (oko 1 milijun) takvih tjelešaca i kanalića, u koje se tjelešca nastavljaju. Kanalići su veoma na gusto poredani, a razlikuju se po građi i funkciji. Jedan dio kanalića izlučuje mokraću, a drugi je samo odvodi. Početni je dio sistema, koji izlučuje mokraću, bubrežno tjelešce. Na njega se nastavlja zavijeni kanalić I. reda, zatim Henlejeva petlja pa zavijeni kanalić II. reda. Više zavijenih kanalića II. reda priključuje se na ravni kanalić, koji je već početak odvodnog sistema. Više ravnih kanalića udružuje se u oštrom kutu u sve veće i veće, tako da na koncu ostaje kojih 20 izvodnih kanalića, koji se otvaraju na vršku piramide. Malpighijevo je tjelešce sastavljeno od dva dijela: od mreže arterijskih kapilara (glomerula) i čahure (Bowmanove), koja ih obavija sa dva lista, između kojih je pukotina. U glomerul dovodi krv jedna dovodna arterija, koja se dijeli u mnogo kapilara, a ove se ponovno slijevaju u jednu odvodnu arteriju. Dovodna i odvodna arterija stoje na površini bubrežnog tjelešca neposredno jedna uz drugu, a nasuprot njima vanjski se list Bowmanove čahure suzuje i prelazi izravno u mokraćni kanalić, koji iznad Malpighijeva tjelešca zavija, pa se zbog toga naziva zavijeni kanalić I. reda. U nastavku toga kanalića je Henlejeva petlja, t. j. kanalić zavijen poput slova U sa silaznim i uzlaznim krakom, koji leži u piramidi ili njenom nastavku. Uzlazni krak na kraju petlje približava se bubrežnom tjelešcu i ponovno pravi zavoje, pa se zove zavijeni kanalić II. reda. On se nastavlja u slijedeći odsjek, ravni kanalić, početnu sabirnu cjevčicu. Na vršku piramida izlijevaju se otvori najvećih izvodnih kanalića u nastavke bubrežne vreće (→ mokraćni odvodni sustav).

Bubrezi idu među one organe, koji su veoma bogato snabdjeveni krvlju. Dobivaju je iz desne i lijeve bubrežne arterije, koje polaze gotovo pod pravim kutom od trbušne aorte. U bubrežnoj šupljini one leže ispred bubrežne vreće, i tu se svaka od njih dijeli na 2 grane, a ove opet dalje na 4—5 manjih ogranaka, koji leže između piramida (Arteriae interlobares). Na njihovim bazama te se grane dijele na još manje ogranke (A. interlobulares), od kojih odilazi po jedna dovodna arterija za svako bubrežno tjelešce. Na površini bubrega završetak se interlobularnih arterija rasipa u sistem kapilara, koje prelaze u interlobularne vene. Od odvodnih arterija glomerula polaze fini ogranci za moždinu bubrega. Iz interlobularnih vena skuplja se krv s pomoću većih cijevi u bubrežnu venu, koja u bubrežnoj šupljini leži ispred arterije i ulijeva se u donju šuplju venu. Limfne žile bubrega slijevaju se u limfatične čvoriće u bubrežnoj šupljini i stoje u vezi sa čvorićima oko aorte. Živci bubrega potječu od simpatikusa i parasimpatikusa (→ autonomni živčani sistem).

Topografski odnošaj desnoga i lijevoga b-a prema susjednim organima na prednjoj strani nije jednak. Gornje dvije trećine prednje ploštine desnoga b. pokriva jetra, a donju desni pregib debeloga crijeva i njegov mezenterij. Silazni dio dvanaesnika spušta se ispred bubrežnih vrata, i tako glavni žučni vod, koji se otvara na stražnjoj strani toga dijela dvanaesnika, dolazi u blizi odnošaj s bubrežnom vrećom. Na gornjem kraju desnoga b-a leži nadbubrežna žlijezda. Prednju ploštinu lijevoga b-a u gornjem njegovu dijelu pokriva želudac, ispred bubrežnih vrata i njegova srednjeg dijela leži lijevi kraj gušterače, a uz donji je njegov kraj prislonjen lijevi pregib debeloga crijeva i njegov mezenterij. Na unutrašnjem rubu lijevoga b-a iznad bubrežnih vrata je lijeva nadbubrežna žlijezda, a vanjski konveksni rub kao i dobar dio njegove prednje konveksne ploštine u gornjem dijelu dodiruje slezena. V. D.

Embrionalni razvoj bubrega → Spolni organi, razvoj.

Bubrezi domaćih životinja također su parni ustroji, koji su već prema vrsti životinja različito smješteni u trbušnoj šupljini. Kod konja leže podno bočnih mišića, i to tako, da je lijevi bubreg smješten u visini 17. ili 16. rebra, a desni nešto više sprijeda, t. j. ispod 16. ili 15., a katkada i 14. rebra. Kod goveda želudac (burag) potiskuje bubreg s lijeve strane na desnu, pa stoga leže oba bubrega u pravilu na desnoj strani trbušne šupljine, jedan iza drugoga. Desni je bubreg smješten od 12. međurebrenog prostora prema natrag do drugog ili trećeg bočnog kralješka, dok lijevi leži iza desnog b. na desnoj strani ispod 2. ili 3. do 5. istovrsnog kralješka. Kod ovce i koze leže oba b-a ispod 4. do 6. kralješka. U svinje smješteni su b-i između 1. i 4. bočnog kralješka, a kod psa i mačke nalaze se u bočnom području sežući do 2. ili 3. kralješka.

Oblik bubrega značajan je za svaku od navedenih vrsta životinja. Kod konja su b-i različiti: lijevi imade oblik srca, a desni oblik graha. Oba su bubrega sploštena, glatke površine. Goveđi su b. na vanjskoj površini izbrazdani u veći broj režnjeva. Desni je b. plosnat i po dužini krivuljast; lijevi je u prednjem kraju splošten ili zašiljen, a u stražnjem dijelu nešto zadebljao, tako da b. može dobiti oblik tupe piramide. Osim toga lijevi je b. u prednjim dvjema trećinama oko svoje duže osi zavrnut prema unutrašnjoj strani za gotovo 100º. Bubrezi u ovce i koze su na vanjskoj površini glatki, grahova oblika, uzdužno krivuljasti i plosnati. Bubrezi svinje na vanjskoj površini također su glatki, plosnatiji prema ostalim bubrezima, duguljasto krivuljasta oblika, dok su b-i psa i mačke razmjerno deblji i grahova oblika.

Srednja veličina bubrega je slijedeća: kod konja je duljina lijevog bubrega 15—20 cm, širina 12—15 cm, a debljina 4½—7½ cm; desni je dug 12—18 cm, širok 14—18, a debeo 4½—7 cm. Kod goveda je po Klingneru veličina b. ovisna o spolu i starosti, te iznosi prosječno u duljini 21,5 cm kod krave, 20,4 cm kod vola, a kod bika oko 23,3 cm. Jednako je i širina različita, t. j. 9,3 cm kod krave i vola, a kod bika 5,4 cm.

Boja bubrega općenito je smeđe crvena. Unutrašnja je građa bubrega kod domaćih životinja ponešto različita od bubrega kod čovjeka. Tako su kod konja svi vršci piramida srasli u jednu uzdužnu zajedničku im gredu, koja strši u zajedničku bubrežnu vreću ili nakapnicu, dok je kod goveda i svinja taj odnošaj sasvim drukčiji. Na tim su naime mjestima vršci piramida slobodni; ima ih 18—20, a usađeni su pojedinačno u isto tolik broj vrećica ili na kapnica, sličnima lijevku, koji vode u uzdužna dva kanala. Slično je i kod svinja, samo s tom razlikom, što 10—12 pojedinačnih bradavica utječe u isto tolik broj odijeljenih vrećica ili lijevaka. Bubrežne vrećice i lijevci nastavljaju se u jednu izvodnu cijev, t. zv. mokraćovod ili ureter.

Vanjska površina bubrega prevučena je jednakim ovojnicama kao i kod čovjeka; tek je kod životinja, naročito kod dobro utovljenih, deblja čahura masnog tkiva, koja obavija bubrege. Najjača je kod goveda, nešto slabija kod svinje, zatim kod ovce i koza. Na unutrašnjem rubu leže različito smještene nadbubrežne žlijezde. Unutrašnjost komplicirane sitnozorne građe bubrega uglavnom se poklapa s onom u čovjeka. J. S.

Funkcija bubrega. Osnovna je zadaća bubrega, da ukloni iz organizma kemijske spojeve, koji su nastali životom i radom organizma, a kojih se organizam ne može drugim putem riješiti. To su u prvom redu tvari nastale razgradnjom bjelančevina, koje prema tome sadržavaju dušik, kao na pr. mokraćevina (karbamid), kreatinin, mokraćna kiselina i slični spojevi. Te tvari može bubreg izlučiti samo otopljene u vodi, u kojoj su osim toga otopljene i rudne soli, pa tako bubreg izlučuje iz organizma i vodu i rudne soli. Time mu pripada i druga zadaća, da regulira količinu vode i rudnih soli u organizmu, u prvom redu u krvi, t. j. molekularnu koncentraciju krvi. Osim toga svojom sposobnošću, da izlučuje različne soli, b. sudjeluje kod održavanja stalne slabo lužnate reakcije krvne tekućine.

Svim tim zadaćama udovoljava b. tako, da kroz njega protječe vrlo velika količina krvi, i to kroz oba bubrega oko 1 litra krvi na minutu ili oko 1.500 litara na dan, tako da zapravo čitava krv čovjeka u jednom danu 300 puta proteče kroz bubrege. Iz te krvi izdvaja b. pojedine tvari i izlučuje ih u vodenoj otopini, koju zovemo mokraćom, i to u količini od 500 do 2.500 cm³ dnevno, prosječno oko 1,5 litre. U mokraći se nalaze (s malim izuzetkom tvari, koje sam bubreg stvara) samo one tvari, koje nalazimo u krvi, ali u količini i koncentraciji različitoj od krvi, a osim toga i vrlo promjenljivoj. Dušičnih spojeva ima u mokraći uvijek više nego u krvi, soli može biti manje nego u krvi. Količina mokraće ovisi u prvom redu o količini vode, s kojom organizam raspolaže, a količina u mokraći otopljenih tvari — koncentracija mokraće — o količini dušičnih tvari i soli, koje treba odstraniti, dakle o hrani.

Stvaranje mokraće počinje u bubregu tako, da se kroz stijenke krvnih kapilara glomerula filtrira iz krvi krvna tekućina sa svim u njoj otopljenim tvarima, osim bjelančevine; na taj način je prvotno stvorena mokraća ultrafiltrat krvi (Luwig, Richards). Takva mokraća otječe iz Bowmanove čahure bubrežnim kanalićem prema bubrežnoj vrećici.

Prolazom kroz kanalić zbivaju se u sastavu mokraće bitne promjene: velik dio vode i neke tvari, kao veliki dio soli Na, Ca, Mg, Cl i šećer resorbira se natrag u krv, a druge tvari, u prvom redu dušični spojevi, vjerojatno se izlučuju u mokraću iz stanica kanalića. Na taj način raste u mokraći koncentracija u prvom redu dušičnih tvari, a nestaje iz nje na pr. šećer, koji je normalni sastavni dio krvi. Resorpcija vode i izlučivanje u kanalićima ovisi o količini vode i ovih tvari u krvi, pa različitom resorpcijom vode ili izlučivanjem tih tvari održava bubreg stalni sastav krvi. Bubreg štedi vodu i soli, a nastoji što više odstraniti dušične spojeve.

Ovo izlučivanje mokraće s različnim sastavom i različnom koncentracijom ne da se protumačiti samo do sada poznatim fizikalno-kemijskim zakonima, pa iz toga slijedi, da kod procesa stvaranja mokraće sudjeluju aktivno stanice bubrega zamršenim životnim procesima.

Na to upućuje činjenica, da b-i troše vrlo veliku količinu kisika i kemijske energije, od koje se samo jedan dio javlja u mokraći kao razlika koncentracije između krvi i mokraće, dok se najveći dio (oko 99%) javlja u obliku topline: iz b-a otječe krv za 0,1º C toplija nego je došla, pa se u njima stvara oko 150 kalorija topline dnevno.

Rad bubrega ovisi o tlaku i sastavu krvi; dade se malo mijenjati živčanim utjecajem, no mnogo ovisi o hormonima u krvi, u prvom redu o hormonu hipofize, pitresinu. Čini se, da upravo o količini tog hormona u krvi, koja se mijenja uporedo s potrebom vode u tijelu, ovisi koncentracija mokraće. R. H.

Bubreg oboli najčešće u vezi s kojim drugim oboljenjem (zarazne bolesti, angina, gnojenja u tijelu, različna otrovanja, arterioskleroza). Oboljenje bubrega u početku obično ne izaziva jačih tegoba ni napadnih pojava. Kod svih bolesti, od kojih bubreg može oboljeti, treba redovito vršiti pregled bubrega, jer je liječenje samo onda uspješno, ako se bolest rano opazi te točno utvrdi, koja je vrsta bolesti i koliko je napredovala. Najobičnija je kemijska i mikroskopska pretraga mokraće (v.). Po množini i koncentraciji mokraće može se prosuditi radna sposobnost bubrega. Pri tome treba uzeti u obzir, da one ovise također o radu srca te o množini vode i soli u tijelu, zatim o živčanom sustavu i žlijezdama s unutarnjom sekrecijom. Može se pokus učiniti i tako da bolesnik popije na tašte 1 litru vode, zatim jede suhu hranu, a kroz čitav dan se kontrolira koncentracija i množina mokraće. Prema vrsti i stepenu oboljenja dnevna količina mokraće može biti normalna, smanjena (→ oligurija) ili povećana (→ poliurija), a katkada bubrezi prestanu izlučivati (→ anurija). S pomoću rentgena (→ pijelografija) i cistoskopije (v.) moguće je promatrati djelovanje svakog bubrega posebno. To je važno prije operativnih zahvata, pogotovu, ako treba jedan bubreg odstraniti (nephrectomia), jer drugi bubreg, samo ako je potpuno zdrav, može hipertrofirati, t. j. postati veći i preuzeti sav posao. Vrlo je važno promatranje t. zv. ekstrarenalnih pojava, koje nastaju u vezi s bubrežnim oboljenjima: oticanje tkiva pod kožom, povišenje tlaka krvi i s njim u vezi promjene na srcu, gomilanje u krvi tvari neizlučenih mokraćom i promjene na pozadini oka. U.

Pregled bubrežnih bolesti dobivamo tako, da bolesti sa sličnim značajnim svojstvima svrstamo u pojedine oveće grupe. U ovako nastaloj razdiobi zauzimaju najvidnije mjesto obostrana negnojna oboljenja bubrega. U toj grupi sadržan je čitav niz različnih oblika bolesti, koji se uza sve osebujnosti ipak ne dadu točno razgraničiti. Zajednička im je značajka u tom, da patološke promjene nastaju na bitnim dijelovima radne jedinice bubrega (glomerul, čahura i kanalić), da se te promjene sastoje dijelom u degenerativnim, dijelom u eksudativnim (ali nikada gnojnim) procesima, i konačno, da bolest uvijek difuzno zahvaća oba bubrega. Prema najznačajnijim patološkim promjenama dijelimo ih u glomerularne upale bubrega, nefroze i nefroskleroze.

Glomerularne upale bubrega (glomerulonephritis diffusa) imaju glavno sijelo patoloških promjena u bubrežnom tjelešcu, koje je povećano, nateklo radi skupljanja eksudata, te radi bujanja i raznovrsne degeneracije staničja. Taj proces upale radi teže prohodnosti kapilarnih žilica u glomerulu znatno smanjuje optok krvi u bubregu. To se donekle nadoknađuje time, što se krvni tlak povisuje putem suženja žilica u tijelu. U vezi s upalom kapilara nastaju i promjene u njihovoj propustljivosti, pa se tako pojavljuju bjelančevina i krv u mokraći (→ albuminurija i hematurija), te otiče potkožno tkivo (oedema). U daljem razvoju upale čitave skupine bubrežnih tjelešaca postaju neprohodne i prestaju djelovati, jer dolazi do degeneracije bubrežnih stanica, a bijela se krvna tjelešca sakupljaju i u prostorima između kanalića. S tim u vezi pojavljuju se u mokraći odljevci kanalića u različnim oblicima, t. zv. cilindri (cylindruria). Kod glomerulonefritisa su tri glavna simptoma bolesti: albuminurija s krvlju, povišenje krvnog tlaka i edem. Dok ne nastanu nepopravljiva oštećenja na radnim stanicama tkiva, može se obnoviti tkivo, ako je obilno opskrbljeno krvlju. To je tek onda posve sigurno, kad je krvni tlak pao na normalu. Prema sadašnjim iskustvima svaka upala bubrega može se izliječiti u prvih šest tjedana, pa je vrlo važno, da se bolest rano ustanovi. Za ozdravljenje bubrezi se moraju apsolutno čuvati od svakog podražaja, stoga se liječenje sastoji u strogom mirovanju i u potpunom čuvanju od bjelančevine i soli u hrani (u početku bolesti dapače i u potpunom gladovanju i žeđanju kroz 2—3 dana). Što duže traje upala, to teže dolazi do obnove tkiva, te se razvijaju subkronični i kronični oblici bolesti. Tada se bubrezi skvrče i smanje (nefritička ciroza bubrega t. zv. nephrocirrhosis secundaria). Ti kronični oblici mogu trajati i 10—20 godina, dok ne nastupi smrt, jer se zbog slabog djelovanja bubrega otrovni otpadci bjelančevinskih tvari nedovoljno izlučuju mokraćom i nakupljaju u krvi (→ uremija). Uzrokom glomerulonefritisa smatraju se otrovi bakterija, osobito streptokoka i pneumokoka, kojima je glavno sijelo u upaljenim krajnicima (skrlet, angina), zatim u nosnim šupljinama, gnojnim upalama uha i kosti i gnojnim ranama u koži.

Nefroza (nephrosis) razlikuje se od pređašnje bolesti osobito tim, što se u bubrežnom tjelešcu i kanalićima odigravaju samo degenerativne promjene (albuminozna, hijalina, lipoidna i nekrotična degeneracija). Nefroze su karakterizirane time, da je krvni tlak normalan i edemi vrlo izraziti, zatim, što u mokraći ima vrlo mnogo bjelančevine, a krvi nema. Uzrok nefroze mogu biti otrovi bakterija, na pr. uzročnika sifilisa, tuberkuloze, kolere, tifusa, a i coli-bacila, zatim kemijski otrovi, kao sublimat, kromova kiselina, uran, arsen, katran i t. d. i konačno tvari, koje se skupljaju u bubregu, kad neke normalne sastojine krvi kolaju u preobilnoj mjeri (glikogen kod šećerne bolesti, mokraćna kiselina kod uloga, kreč kod povećanja nuzštitne žlijezde). Posebno mjesto zauzima t. zv. genuina nefroza, kojoj je uzrok još neobjašnjen. Za nju su značajne lipoidne tvari u mokraći, od kojih potječe i ime lipoidna nefroza. Kad uzroci, koji izazivaju nefroze, dugo traju, pojavljuje se s amiloidnom degeneracijom u drugim organima i amiloidna nefroza bubrega. U tom stadiju nastaju smetnje u djelovanju bubrega. Tečaj nefroza općenito je blaži, te se i nakon duljeg trajanja mogu izliječiti. Liječenje se sastoji u tom, da se odstrani štetni uzrok i da se štede bubrezi izbjegavanjem hrane, koja ih opterećuje.

Skleroza bubrega (nephrosclerosis) ima povišen tlak krvi kao glavni simptom. Edem ne postoji, krvi u mokraći nema, tek ima bjelančevine u malim količinama. Kod nefroskleroza postoje arteriosklerotične promjene na sitnim bubrežnim krvnim žilama, a u težim slučajevima bubreg se skvrči i smanji. Benigna forma nefroskleroze kronična je i traje mnogo godina. Zbog povišenoga tlaka krvi pomalo se pojavljuju tegobe, dapače može oslabiti mišičje srca, koje je u početku bolesti hipertrofiralo i tako odolijevalo većem tlaku, ili može nastati krvarenje u mozgu (apoplexia). Maligna forma nefroskleroze (koju također nazivaju arteriosklerotičnom, primarnom cirozom bubrega, nephrocirrhosis genuina) razvija se iz benigne, ali katkad se i naglo razvije. Kod nje je djelovanje bubrega smanjeno, tlak je krvi stalno visok, i rano se opažaju promjene na pozadini oka. Karakteristično je, da maligne nefroskleroze nastaju većinom između 40—50 godina, kasnije vrlo rijetko. Za liječenje je važan način prehrane, osobito neslana dijeta. Operativno liječenje tek je u razvitku, ali pokazuje u pojedinim slučajevima dobre uspjehe.

Posebno mjesto među upalama b-a zauzima eklamptična nefritis-nefroza (nephropathia gravidarum → eklampsija).

Prijelaz ka gnojnim upalama čine žarišne upale bubrega. Karakterizirane su time, što oboljenje ne zahvaća difuzno čitav bubreg, nego tek pojedine, usko ograničene skupine glomerula. Glavni im je znak hematurija, dok krvni tlak nije povišen, a edema nema. Nastaju zbog prenošenja bakterija putem krvi u bubreg kod upale krajnika, čireva, gnojenja zubnog korijena, upale slijepog crijeva ili druge koje infekciozne bolesti, dok temeljna bolest još traje. Tečaj im je benigan, ne vode do toga, da zataji funkcija bubrega, i nestaju, kad se odstrani temeljna bolest.

Gnojne upale bubrega (nephritis apostematosa) nastaju najčešće tako, da krvnim tokom prenesene bakterije stvaraju u bubrežnom tkivu jedan mali ognojak (abscessus) ili više njih. Katkada se mnogo abscesa spoji skupa (carbunculus). Prema virulenciji klica mogu abscesi ili iscijeliti ili probiti vezivnu ovojnicu bubrega i u okolini se bubrega dalje razvijati (perinephritis, abscessus paranephriticus). Konačno, mogu abscesi probiti u kanaliće te zatrovati bubrežnu vreću. Tim putem nastaje gnojna upala u bubrežnom tkivu i u bubrežnoj vreći (pyelonephritis), a može se proširiti i na mokraćni mjehur (cystopyelonephritis). U rjeđim slučajevima klice dospiju u bubreg iz donjih mokraćnih organa, a ne iz krvi. To se događa osobito onda, ako zbog kakve zapreke mokraća pravilno ne otječe. Glavne su značajke gnojnih upala bubrega: boli u bubregu, povišena temperatura i gnojne stanice s bakterijama u mokraći. Liječenje se provodi u lakšim slučajevima antiseptičnim lijekovima, a u težim mora se pristupiti operativnom zahvatu.

Posebno mjesto među gnojnim upalama zauzima tuberkulozna gnojna upala bubrega (→ tuberkuloza).

Bubrežni kamenci (nephrolithiasis, calculi renales) nalaze se većinom u bubrežnoj vreći. Oni se razvijaju, kad se ošteti bubrežno tkivo zbog infekcije i zbog onih zastranjenja u izmjeni tvari, koja dovode do prekomjernog izlučivanja pojedinih kemijskih tvari u mokraći, na pr. mokraćna kiselina kod uloga, kalcij kod povećanja nuzštitne žlijezde i cistin kod rijetke bolesti (cystinuria), gdje se taj produkt razgradnje bjelančevine mokraćom izlučuje. Prema pokusima na životinjama način prehrane je od velike važnosti za stvaranje bubrežnih kamenaca (nedostatak A i D vitamina u hrani, nepovoljan omjer kalcija i fosfora u hrani). U najnovije vrijeme pripisuje se i jakim živčanim naporima važnost kod stvaranja kamenaca. Bubrežni kamenci uzrokuju vrlo teške i često nenadane bolne napadaje (nephrocolica). U mokraći se redovito pojavljuju krvna tjelešca. Kamenci obično uzrokuju zastoj mokraće, što tokom vremena dovodi do proširenja bubrežne vreće i gotovo redovno do infekcije. Maleni kamenčići odilaze prirodnim putem, veći se moraju operativno odstraniti. Ne postoje sredstva za rastapanje kamenaca.

Proširenje bubrežne vreće (hydronephrosis) razvije se, kad neka zapreka u mokraćnom odvodnom sustavu sprečava oticanje mokraće. To može biti prirođeno ili naknadno stečeno (na pr. kod kamenaca). Kod jednostrane zapreke bubrežna se vreća postepeno širi na račun bubrežnog tkiva i njegove funkcionalne sposobnosti, te može imati do više litara sadržine. Ako nastupi infekcija, sadržaj se ognoji (pyonephrosis).

Novotvorine bubrega. Rak i sarkom se mogu razviti i u bubregu, a hypernephroma (Grawitzov tumor) je novotvorina, specifična za bubreg. Drži se, da hipernefrom nastaje iz nediferenciranih embrionalnih stanica nadbubrežne žlijezde, koje su tokom razvoja zabačene u bubrežno tkivo. Razvoj mu može biti benigan, ali se može, što je mnogo češće, razviti i posve maligno poput raka ili sarkoma. Liječenje je samo operativno, ako se dijagnoza rano ustanovi.

Anomalije u razvoju i položaju bubrega. Zbog nastranosti u razvoju bubreg se može slabo razviti (hypoplasia) ili se uoopće ne razvije (aplasia, agenesia). Katkada su oba bubrega skupa srasla, i to obično u obliku potkove. Zbog nepravilnosti u embrionalnom razvitku može se u bubrezima razviti bezbroj sitnih cista (degeneratio polycistica renis). Ta anomalija nije posve rijetka, može nezapaženo postojati desetcima godina, dok se ne pojave znaci, da je funkcija bubrega zatajila, a to katkad sasvim naglo dovodi do smrti. Bubreg se može razviti na krivom mjestu ili se može spustiti, ako ima od prirode slabo vezivno tkivo (nephroptosis, ren mobilis, distopični bubreg). To nastaje obično u djetinjstvu. U kasnijem životu može se bubreg spustiti zbog naglog mršavljenja, koje dovodi do gubitka masti iz masne čahure. Može se spustiti i zbog svih promjena u obujmu trbuha, koje dovode do mlohavosti u vezivnom tkivu (porod, nadutost i sl.).

LIT.: M. Grossmann i A. Hahn, Bubrežne bolesti, Karlovac 1931; Blašković-Botteri-Šestić-Matić-Sučić-Kohn, Klinika i terapija bubrežnih bolesti, Zagreb 1939. A. B-ć.

Bolesti bubrega kod domaćih životinja. Bolesti bubrega pojavljuju se kod životinja vrlo često i s analognim promjenama kao kod čovjeka. Opaža se međutim, da se kod nekih vrsta domaćih životinja češće javljaju jedne vrste promjena, a kod drugih druge. Prirođene nastranosti nalazimo kod domaćih životinja. To su agenezija i hipoplazija i prirođeni cistički bubreg; posljednji osobito kod svinja i konja. Rijedak je t. zv. potkovasti bubreg (ren arcuatus). Degenerativne promjene nastaju kod domaćih životinja kao posljedice otrovanja, i to otrovima izvana, bakterijskim otrovima (toksinima) ili drugim otrovnim tvarima nastalim u samom organizmu. Degenerativne promjene ili prolaze bez posljedica ili dovode do obamiranja zahvaćenog parenhima. Česta su i krvarenja, najčešće u obliku sitnih točkica, razasutih po bubrežnom tkivu. To se događa osobito kod akutnih otrovanja i kod zaraznih bolesti, na pr. kod svinjske kuge, bedrenice, zarazne slabokrvnosti konja, svinjskog vrbanca i t. d. Rjeđi su t. zv. infarkti. Upale bubrega pojavljuju se u akutnom ili kroničnom obliku. Kao akutni procesi javljaju se kod svih vrsta životinja najčešće u vezi sa zaraznim bolestima. Kronični procesi, čini se, najčešći su kod pasa, kao smanjeni, skvrčeni bubrezi (nephrocirrhosis). Teške upale s oštećenjem funkcionalnog parenhima dovode do uremije, koja kod pasa nipošto nije rijetka. Uremičke pojave mogu nastati i kod teško cistički promijenjenih bubrega i kod obostrane hidronefroze. Ni gnojne upale bubrega nisu rijetke pojave kod životinja. Njihovi uzročnici dospijevaju u bubreg s krvlju ili iz mjehura kroz mokraćne cijevi (embolični apscesi, pyelonephritis, pyonephrosis). Tako nastaju česti embolični bubrežni apscesi kod svinja, kad obole od paratifusa, ili pyelonephritis-pyobacillosis kod goveda. Specifične upale bubrega, kao tuberkuloza i aktinomikoza, botriomikoza te sakagija nisu tako česte. Prave novotvorine javljaju se kao kod čovjeka.

Da je životinja bolesna, primijete vlasnici redovito tek onda, kad bolest izazove teške posljedice. Vrsta bolesti i stupanj oštećenja bubrega određuje se iskušavanjem funkcije bubrega, pretragom krvne sirutke, analizom mokraće, mikroskopskom pretragom taloga mokraće te detaljnom pretragom bolesne životinje. Bolesna se životinja liječi biranom hranom i lijekovima, t. j. dijetetski i medikamentozno, a katkad i operativno. Lj. J. i A. S.