BRUCELOZE. B. kod domaćih životinja. Skupnim imenom bruceloze označujemo oboljenja ljudi i životinja prouzrokovana bakterijama Brucella. Razlikujemo Br. melitensis, uzročnik malteške groznice ljudi, Br. abortus (Bact. abortus Bang), uzročnik pobačaja goveda, i Br. suis, uzročnik pobačaja svinja. Infekcije brucelama nalazimo i kod konja, gdje izazivaju upale tetivnih i zglobnih vrećica. Pošto je Mrs. Evans 1918 ustanovila njihovu identičnost, općenito je prihvaćeno zajedničko ime Brucella za sve ove mikrobe. Naziv je uzet u čast engleskog liječnika Brucea, koji je prvi našao taj mikrob kod ljudi oboljelih od malteške groznice.

Brucele su sitni, gram-negativni, 1—2 mikrona dugački, 0,3 mikrona debeli štapići. Za gojenje brucela potrebna su naročita gojilišta (serum-glicerinski agar, elektivna gojilišta). Izoliranje Br. abortus iz materijala zadaje izvjesne poteškoće. Kroz 2—3 generacije najbolje raste u atmosferi s umanjenim sadržajem kisika i povećanim sadržajem ugljičnog dioksida.

S napretkom stočarstva i svinjogojstva ova se bolest sve više širi i zadaje narodnom imutku osjetljive gubitke. Štete nastaju radi pobačaja, steriliteta, radne nesposobnosti i smanjenja mlijeka. Zaražene životinje ostaju dugo nosioci klica i žarišta zaraze. Brucele se naročito razvijaju u gravidnoj maternici, mliječnoj cisterni i mliječnom kanalu. Dok se maternica nakon pobačaja očisti sama od sebe, u vimenu ostaju nakupine klica više godina.

Bolest se unosi u zdrave gojidbe smještajem zaraženih grla, koja izlučuju uzročnike svojim izlučinama, zatim pripustom krava pod zaraženog bika, napajanjem mladunčadi mlijekom bolesnih životinja i na zajedničkim ispašama.

Bruceloza (abortus Bang i abortus suum) se s napretkom stočarstva i svinjogojstva širi i kod nas sve više. Više su zaražene velike gojidbe negoli seljačke. Postotak zaraženja goveda pretraženih kod nas kreće se u gojidbama veleposjednika oko 10,5%, a kod maloposjednika oko 0,5%. Kod svinja pretraženih gojidba iz 21 kotara bivše Savske banovine bilo je zaraženo kod veleposjednika poprečno 40,75%, a kod seljačkih posjeda oko 5,5%.

Pobačaj biva redovito u drugoj polovici bređosti. Sam pobačaj posljedica je uginuća fetusa. Na materničkoj sluznici naseljene brucele izazivaju upalu materničke sluznice, koja prelazi i na košuljicu. Poradi tih upalnih procesa dolazi do poremećenja u prehrani fetusa, koji ugine i biva izbačen.

Bruceloza se ustanovljuje serološkim pretragama krvi, i to aglutinacijom, vezanjem komplementa i Meinickeovom reakcijom. Uvijek valja provesti istim materijalom dvije od spomenutih reakcija, jer se na taj način zahvaća gotovo 100% zaraženih životinja.

Svojedobno mnogo provađana zaštitna cijepljenja mrtvim ili živim klicama danas se napuštaju, jer je vakcina iz mrtvih klica bezvrijedna, a cijepljenjem živim klicama inficiraju se životinje, i tim se izravno širi zaraza. Zato je upotreba ove vakcine zabranjena u mnogim zemljama. Danas se bruceloza suzbija izlučivanjem zaraženih grla iz gojidbe, raskužbom staja i drugim higijenskim mjerama. Preporučuje se što prirodniji način uzgajanja. A. H.

B. kod ljudi protječu sa simptomima različitim od onih kod nekih domaćih životinja (koza, govedo, svinja, pa rjeđe ovca, konj, magarac, mazga, a izuzetno pas i mačka).

Bolest se nazivlje i febris melitensis, malteška groznica, (Malta-fever, febris mediterranea, febbre di Napoli, pseudotyphus, febris typhomalarica, febris miliaris i t. d.), a u novije vrijeme i febris undulans (M. L. Hughes, 1897), Morbus Bang i brucellosis.

Etiologija i epidemiologija. Uzrok je ove akutne zarazne bolesti, nazvane brucellosis, klica Brucella, otkrivena g. 1887 od Davida Brucea, engleskog vojnog liječnika na Malti.

Obično se kod bruceloza razlikuju slijedeće klice: Brucella melitensis (Micrococcus D. Bruce, typus caprinus), uzročnik febris undulans-melitensis, uvijek za čovjeka opasan, benigne naravi, i Brucella abortus infectiosi (Bact. abortus inf. Bang, typus bovinus et suis), uzročnik febris undulans — Mb. Bang, prigodno opasan za čovjeka, manje benigne naravi. Navedeni su srodni bakteriji ustanovljeni od Mrs. Evans 1918 kao varijacije iste klice.

Ova zaraza nije endemična samo na obalama i otocima Sredozemnog mora, a poglavito na otoku Malti, kako se prije mislilo, nego je raširena po čitavom svijetu (područje donjeg Dunava, Crvenog mora, Indija, USA, centralna Amerika i t. d.). Dakle gdjegod ima stoke, i to naročito koza, goveda i svinja, tu ima i bruceloza. Tako su opisani i kod nas nesamo slučajevi bruceloza kod domaćih životinja, nego i sporadični slučajevi bruceloza kod čovjeka (v. literaturu). Bolesni ili rekonvalescentni čovjek može biti vrelo zaraze jedino ako izlučuje klice kroz mokraću, a ne doticajem. Životinje uglavnom prenose brucele, i to češće koze, goveda i svinje, rjeđe ovce, konji, magarci i mazge.

Klice se prenose najlakše pićem nekuhanog mlijeka i mliječnih proizvoda, zatim rukama onečišćenim mokraćom i drugim ekskretima životinja. Infekcija je nadalje moguća i preko ozlijeđene kože, preko spojnica pa inhalacijom i ingestijom zaražene prašine i napokon t. zv. laboratorijskom infekcijom. Brucela se kod inficiranih krava izlučuje mlijekom i mokraćom; obično nije škodljiva životinjama pa skoro ni čovjeku. Zaraza se od krave na čovjeka prenosi preko inficiranih spolovila kod vrlo važne bolesti stoke, t. zv. kontagioznog i epizootičnog pobačaja. Ovaj način infekcije bruceloze uzroči i manje benignu odnosno prigodno i malignu bolest za čovjeka, spomenutu febris undulans — Mb. Bang.

Klinična slika. Glavni je simptom ovog oboljenja, koje počinje poslije inkubacije od 1—3 sedmice, dugotrajna temperatura, ne rijetko bez ikakvih simptoma (febris essentialis).

Unatoč tome, što se zaraza s brucelom nazivlje i febris undulans, rijetko postoji tipična valovita krivulja groznice s trajanjem vala od 1—3 sedmice; štoviše, opažamo različite vrste temperature, koja može trajati više sedmica i mjeseci, pa čak i 2—3 godine. To su: febris remittens atypica, febris intermittens (kao kod malarije ili septičnih oboljenja), febris continua (kao kod trbušnog tifusa), febris recurrens (kao kod povratne groznice) i t. d. Treba istaknuti, da su poznati i slučajevi bruceloza i bez ikakve povišice temperature pa i bez simptoma kod opasnih nosilaca klica. Takvi su izuzetno čovjek, skoro redovito navedene domaće životinje.

Osim spomenutih vrsta groznice možemo kod bruceloza ustanoviti i slijedeće glavne i češće simptome: umor, glavobolju, nesanicu, znojenje, gubitak teka, začepljenje, reumatoidne bolove, slabokrvnost, povećanu slezenu i jetru. Nadalje bolesnici imaju neuralgije i često su duševno deprimirani. Od komplikacija poznate su: zaušnjaci (parotitis), upala jajca, jajnika, a kao teže i rjeđe upale srca, crijeva i abortus.

Dijagnoza. Na osnovi anamnestičnih podataka i objektivnih nalaza fizikalnog i laboratorijskog pregleda ne možemo uvijek postaviti stalnu dijagnozu. Ova je jedino sigurna, ako ustanovimo brucelu hemokulturom (t. j. ako dokažemo klice u krvi) ili pak serološkim reakcijama i to aglutinacijom s titrom preko 1 : 200 (t. zv. seroreakcija po Wrightu) i vezivanjem komplementa.

Liječenje. Mnogi se slučajevi izliječe sami od sebe, a drugi traju i do više mjeseci pa i godina. Profilaktički treba izbjegavati sirovo mlijeko i mliječne proizvode, a također i onečišćeno povrće i voće. Nadalje dolazi u obzir izoliranje inficiranih žvotinja, kao i popis i nadziranje ognjišta infekcije. Kao dobro sredstvo liječenja dolazi u obzir endovenozno davanje vakcina, dok terapija serumom nije ispunila očekivana obećanja. Od velike je koristi uz dobru ishranu i klimatoterapija u brdima, a od medikamenata dolaze u obzir velike doze strihnina i u najnovije vrijeme sulfamidski preparati.

Prognoza. Smrtnost je malena (oko 2%) i to najčešće od upale pluća i slabosti srca. Dugotrajno bolovanje i spori oporavak oronulih bolesnika, nesposobnih za svaki rad, važni su i s društvovnog gledišta. Pogotovu dolazi u obzir to pitanje u krajevima, gdje je bolest endemična te se lagano i potajno širi.

LIT.: A. Lustig i G. Vernoni, Maltafieber u Kolle-Wassermann’s Handbuch d. pathogen. Mikroorg., sv. IV., 3. izd. Jena 1927; L. Ferrio, Patologia medica e terapia, I., Turin 1935; Zeiss i Rodenwaldt, Hygiene und Seuchenlehre, II. izd., Stuttgart 1937; E. Zimmermann, Mikrobiologie etc., ibid. 1940; The Encyclopedia Britannica, 14, 14. izd. London 1939; G. Vernoni, Enciclopedia ital., XXV, Rim 1935; J. Škarić, Nekoliko slučajeva malteške groznice u Dalmaciji, Glasnik centr. higij. zavoda, knj. I., god. I., Beograd 1926; O. Žunković, Malteška groznica, Lij. Vjesnik, 6, 1930; M. Prica, Brucella infekcije i njihov značaj za epidemiologiju, Med. pregled, 3, 1930; J. Škarić, Malteška groznica u Dalmaciji, Lij. Vjesnik, 4, 1938; M. Budak, Naš prvi slučaj Bangove bolesti, Lij. Vjesnik, 5, 1938; V. Vuletić, Prilog klinici bruceloza (naš drugi slučaj Bangove bolesti), Lij. Vjesnik, 6, 1942. V. V-ć.