BRADA, naziv u anatomiji, koji ima dvojako značenje: 1. Izbočenje na prednjoj strani donje čeljusti, koje strši ispred i ispod zuba. Stoji u vezi s razvitkom zuba, pri čemu gornji dio čeljusti, koji nosi zube, ostaje uži nego donji. Ovako izbočena brada karakteristična je za sadašnjega čovjeka, pa se zove još i pozitivna brada. Kao negativna brada označuje se oblik donje čeljusti, gdje ne postoji na njenoj prednjoj strani nikakvo izbočenje, ili gdje zubi strše ispred donjeg dijela čeljusti. Negativna brada je postojala kod neandertalskog čovjeka, kojoj rasi je pripadao i krapinski čovjek.

2. Bradom se nazivaju i dlake, koje kod muškarca izrastu na licu u dijelu donje čeljusti; stoji u vezi s razvitkom spolnih žlijezda. Ona izraste u doba spolne zrelosti, a u slučajevima, gdje spolne žlijezde nisu nikako, ili su tek manjkavo razvijene, ne dolazi uopće do rastenja brade, ili ona samo neznatno izraste. I kod nekih se žena pojavljuje brada u klimakteriju, nakon što je prestala funkcija jajnika. V. D.

Dlakavu bradu imaju i mužjaci nekih majmuna, kao orangutan, mandril, urlikalac i t. d., zatim koze i los, a po licu imaju jaku bradu tigar i mnoge druge mačke. Pernatu bradu imaju neke ptice, kao ćubasti gnjurac, potrk, pa od grabljivica bradaš, kojem strši četinasto perje ispod kljuna kao bradica. I neki praživi naljevnjaci bradašice (Acineta, Ephelota) imaju mjesto trepetljika izrasli za isisavanje, koje se čine kao neka brada. N. F-k.

Brada se smatrala znakom muževnosti i razbora ne samo kod primitivnih naroda uopće, nego osobito kod stanovnika jugoistočne Evrope i prednje Azije. Nošenje duge brade je zasvjedočeno kod mnogih germanskih naroda, osobito kod Langobarda. U našem Primorju je kasno-rimski izraz barba ne samo primijenjen za kosmato lice, nego u prenesenom smislu za čovjeka dostojna poštovanja zbog ugleda, starosti ili svojstvenog položaja kao na primjer »striko«. U kršćanskom svijetu srednjeg vijeka puštanje brade značilo je odricanje tjelesnih slasti i bilo je u običaju kod pripadnika klera i redova, pa i kod ljudi poodma klih u godinama, s odraslom djecom, koji su imali ili mogli imati unučad. Zato su bradata čovjeka slušali u zboru kao iskusna i razborita.

Čovjeku, koji se nedostojno vladao, brada se naprosto skubla, a pojedini su statuti, kao kotorski, takav čin kao uvredu teže kažnjavali. Običaj puštanja brade zbog žalosti, na pr. kod Židova, zabilježen je u Splitu i trajao je mjesec dana. Zagrebačkom kanoniku Benku Vinkoviću su Madžari na požunskom saboru skubli bradu zato, što je branio prava zagrebačke biskupije na Međumurje. Kao zadovoljštinu za taj napad je predstavnik zagrebačkog kaptola dobio sjedište u ugarskom gornjem domu (čl. 61/1625). Skubljenje brade se kažnjavalo u Bizantu, odakle je kazna prešla u Dušanov zakon. Tko je skubao bradu vlastelinu, odsjekli bi mu za kaznu obje ruke. Založiti bradu znači jamčiti poštenom riječju, oskubsti bradu osramotiti se. A. D.