BOŽJOM MILOŠĆU (Dei gratia, po milosti Božjoj). Ovu oznaku kao izraz poniznosti uzimaju sebi u naslov biskupi počevši od 4. st. Kasnije (od 12. st.) dolazi u upotrebu dometak (»Dei et Apostolicae Sedis gratia« — Božjom i Apostolske Stolice milošću), jer biskupe postavlja, odnosno potvrđuje papa. Svjetovni vladari, koji su preuzeli tu oznaku, dali su joj tek kasnije (od 15. st.) ono mnogo napadano i pobijano značenje, da vladar ima puninu svoje vlasti od samoga Boga, i da je zato njegova moć vrhovna, neovisna i neograničena. Fr. H.

Božjom milošću, Dei gratia, skraćeno DG i DI GRAi sl., po milosti Božjoj, dodavalo se već uz naslov franačkoga kralja Pipina. I u hrvatskim kraljevskim listinama javlja se ovaj dodatak (Ego Cresimir, Dei gratia rex Croatorum et Dalmatinorum), isto tako i u poveljama hrvatsko-ugarskih kraljeva (Bela Dei gratia Hungarie, Dalmacie, Croatie... rex), a nalazi se i na dokumentima hrvatskih hercega (Andreas Dei gratia Dalmatie, Croatie Culmeque dux). Na hrvatskom se novcu javlja ovaj dodatak prvi put na frizatiku hercega Andrije (1194—1204): ANDREAS DI GRA, zatim na dinaru bos. bana Stjepana Kotromanića (1323—53): STEFAN BANVS BOSNE DI GRA, na nekim dinarima bos. kralja Tomaša (1444—61): D. G. S. TOME REX BOSNE, na novcima bos. naslovnog kralja Nikole Iločkog (1472—77): M(oneta) NICOLAI D. G. R(egis) BOSNE i na taliru grofa Nikole Zrinskog iz 1533: NICOLAI D. G. COMITIS ZRYNEÑ EC. Običaj, da se ovaj dodatak stavlja na kovanom novcu do imena vladareva, općenito je uveden tek u novom vijeku. I. R.-o.