BOROVICA (Juniperus) je biljni rod iz porodice čempresovka (v.). Njemu pripada oko 30 vrsta, što su rasprostranjene čitavom sjevernom polutkom zemlje. To su najvećma grmovi, rjeđe prava drveta, od kojih su listovi razvijeni ili kao iglaste četine ili kao male, linealne ljuske, a smješteni su bilo po 3 u pršljenima, bilo po 2 nasuprotno. Cvjetovi su najvećim dijelom dvodomni, rjeđe nepotpuno ili potpuno jednodomni, te predstavljaju skraćene izbojke u lisnim pazušcima. Jajasti su muški cvjetovi sastavljeni iz većeg broja jajasto-štitastih, ljuskastih prašnika, od kojih svaki nosi na donjoj strani po više (3—7, najvećma 4) mjehurastih peludnica. Ženski je cvijet sastavljen također iz većeg broja ljuskastih listića, koji su smješteni na cvjetištu bilo nasuprotno, bilo po 3 u pršljenima. No te su ljuske najvećim dijelom neplodne, a tek one u nekoliko (1—4) najgornjih pršljena nose po 1—2 sjemena zametka; tako se na pr. kod naše obične borovice mogu smatrati plodnim listovima jedino 3 ljuske najgornjeg pršljena u ženskom cvijetu, od kojih svakoj pripada po jedan od triju uspravnih sjemenih zametaka. Između oprašivanja i oplodnje proteče — kao i kod bora — vrijeme od jedne godine. Nakon oplodnje počnu plodni listovi na dnu i na unutarnjoj strani snažno rasti, a postaju istodobno i mesnati. Na taj se način razvija poznati, bobi sličan »mesnati češer«, koji se naziva borovica, kleka, pupuljica, smrika ili smrčka. Ovaj krije u svojoj nutarnjosti zatvorene sjemenke, dok mu se na vrhu vide još 3 značajna šava, koji svjedoče o postanku čitave tvorbe. Svojim »mesnatim češerom« razlikuje se rod borovica nesamo od svih ostalih predstavnika porodice čempresovka, nego i od svih četinjača (v.) uopće. S. H-ć.

Najvažnije vrste ovog roda jesu:

a) Igličave borovice: po 3 iglice u pršljenu. Ovamo spadaju:

Obična borovica, J. communis L., raste kao grm po cijeloj Evropi, sjev. Aziji, sjev. Americi i sjev. Africi. Kod nas je česta po pašnjacima i zapuštenim šumama. Iglice do 15 mm duge, 1—2 mm široke, ozgo s jednom širokom bijelom prugom. Cvjetovi dvodomni. Bobulje 6—9 mm debele, dozrijevaju u 2. ili 3. g., te su onda crno-plave i plavo nahukane.

Klečica, J. nana Willd., do 50 cm visok i obično vrlo širok i gust grm, koji raste na gornjoj granici šume u planinama Evrope, sjev. Azije i sjev. Amerike. Česta je u našim planinama. Grančice su debele i kratke, pršljenovi iglica vrlo nagusto. Iglice su 4—8 mm duge, naglo na vrhu ušiljene, s jednom bijelom prugom. Bobulje su kao kod obične borovice.

Šmrika, J. oxycedrus L., grm ili manje drvo Sredozemlja i zapadne Azije. Kod nas je česta uz more i po primorskom gorju. Iglice su vrlo oštre i bodljikave, ozgo s 2 bijele pruge. Cvjetovi su dvodomni. Bobulje, oko 1 cm debele, dozrijevaju u 2. godini, a onda su tamno crvene. Kao nametnica živi na šmriki imelica (Arceuthobium oxycedri M. B.).

Pukinja, J. macrocarpa Sibth., grm ili manje drvce. Česta je u makiji. Grane su joj tanke, vitke, a vršne grančice obješene. Iglice su do 3 cm duge, vrlo oštre, često na vrhu grančice poput četkice smještene. Bobulje su do 15 cm debele, crvene i plavkasto sivo nahukane, sa 3 sjemenke.

Koštuničara, J. drupacea Labill., raste na Balkanu jedino u jugoistočnom Peloponezu, a inače u Aziji. Uzgaja se u parkovima. Raste piramidalno. Iglice su oko 3 mm široke, s 2 bijele pruge. Izbojci su gusto obrasli iglicama. Bohulje oko 2 mm duge.

b) Ljuskave borovice: lišće u mladosti kratko igličavo, a kasnije ljuskavo. U bobulji 1—10 sjemenaka. a čini je većinom 6 ljusaka. Ovamo spadaju:

Gluvaćuša, J. phoenicea L., grm ili manje (do 6 m) drvo Sredozemlja i sjev. Afrike. Grančice su oko 1 mm debele, okrugle, na ljuskama je jasno vidljiva žlijezda. Ljuske su oko 1 mm, a iglice do 6 mm duge. Cvjetovi su jednodomni ili dvodomni. Bobulje oko 1 cm debele, crvene i sjajne, a dozrijevaju u 2. godini.

Somina, J. Sabina L., vrlo gust grm po gorju južne i srednje Evrope, Sibirije i zapadne Azije. Ima je i u našim planinama. Česta je u nasadima. Stabljika kosa ili puže po zemlji, a vrhovi grana tjeraju prema gore. Grančice su tanke. Ljuske satrte pod rukom neugodno mirišu. Lišće je u mladosti igličavo i ušiljeno. Cvjetovi jednodomni ili dvodomni. Bobulja je 5—7 mm debela, plavkasto crna, nahukana, dozrijeva u prvoj godini.

Divlja foja, J. excelsa Bieb., 15—20 m visoko drvo, raste u Macedoniji, na otočju grčkog arhipelaga i u zapadnoj Aziji. Krošnja mu je piramidalna, grančice tanke i okrugle. Na ljuskama su žlijezde. Cvjetovi su jednodomni, bobulje oko 1 cm debele, tamno purpurnosmeđe, nahukane, dozrijevaju u 2. godini.

Pitoma foja, J. foetidissima Wild., do 17 m visoko drvo, koje raste u gorju Grčke između 1500—2000 m, zatim u Macedoniji i zapadnoj Aziji. Izraste kao stablo do 1 m promjera i doživi vrlo veliku starost. Krošnja je piramidalna, grančice odebele, četverobride. Lisne ljuske su bez žlijezda. Cvjetovi jednodomni ili dvodomni. Bobulje su 6—12 mm debele, crveno smeđe ili crne, plavo nahukane.

Virginijska borovica, J. virginiana L., do 25 m visoko drvo, koje se uzgaja kod nas, a i drugdje u Evropi, vrlo često u parkovima. Igličavo lišće često je i na odraslim primjercima. Ljuske su ušiljene, slabije prilegle, bobulje do 5 mm duge, tamno plave, sjajne i nahukane. Drvo joj je lagano, meko, ugodna mirisa, lako se obrađuje, lijepe je crvene boje; upotrebljava se u rezbarstvu, stolarstvu, za fine olovke i sl. U trgovini dolazi često pod imenom »crvena cedrovina«.

Uzgojna svojstva: Sve borovice zahtijevaju obilno svetla. Rastu uglavnom polagano. Naše borovice rastu na raznim tlima. Ima ih na dobrim i lošim, suhim i vlažnim tlima. Šumarska im je vrijednost radi slabog uzrasta malena, ma da im je drvo fino i dugotrajno. Borovice se razmnažaju obično sjemenom. Neke ljuskave borovice mogu se dobro razmnažati i sa reznicama, koje se trgaju od vrhova postranih grana i grančica. A. P-ć.

Borovice su u mnogočem korisne čovjeku. Tako je napose korisna obična borovica, kojoj se »bobe« — Baccae Juniperi — raznoliko upotrebljavaju nesamo u pučkoj i službenoj medicini, nego i kao začin, za dobivanje ulja, za kađenje, u proizvodnji naročite rakije: borovičke, klekovače i sl. Bobe su ugodnog mirisa, a gorkog i žarkog okusa. U njima se nalazi eteričnog ulja, sladora, voska, smole, gorke tvari, različnih organskih kiselina i t. d. Pospješuju tvarnu izmjenu, povećavaju aktivnost i sposobnost reakcije organizma i sl. Mirisavo b. ulje — Oleum Juniperi baccarum — konzervira i dezinficira. Zato su i bobice poznate kao sredstvo, koje raskužuje i sprečava zarazu, služe za spremanje mesa i hrane, kao mirodija i sl. Sabiranje je »plodova« ove vrste vrlo rašireno u našim krajevima. Drvo korijena i stabljike obične borovice — Lignum Juniperi — služi katkada u medicini kao sredstvo, koje pospješuje izlučivanje vode iz tijela.

Zbog sadržaja eteričnog ulja (i do 0,778%) iskorišćuju se donekle i »bobe« smrika, i to za dobivanje toga ulja kao i za pravljenje ljekovite rakije smrekovače. Suhom se destilacijom dobiva iz drveta ove vrste ulje — Oleum Juniperi empyreumaticum, koje se upotrebljavaju kao sredstvo za izbacivanje sluzi, protiv glista, kod reume i t. d.

Vrsta Juniperus Sabina otrovna je i ljekovita biljka. Njezini se vršci (grančice) — Herba Sabinae — koji sadrže i do 5% ulja (Oleum Sabinae), danas upotrebljavaju još samo u veterinarskoj medicini. Poznata je u narodu kao sredstvo, koje izaziva pobačaj (drastični abortivum). F. K-n.