BOR, Pinus, rod drveća iz por. borovka (v.). Pripadnici ovog roda razgranjuju se pršljenasto. Imaju duge i kratke izdanke. Dugi izdanci obrasli su na posve mladim biljkama pojedinim iglicama, a inače ljuskama, u pazušcima kojih su po 2, 3 ili 5 iglica u zajedničkom rukavcu. Prema tome dijelimo borove na dvoigličave, troigličave i peteroigličave. Muški su cvatovi nagusto poredani na vrhu prošlogodišnje vršne mladice, a ženski na vrhu najnovije mladice. Češeri dozrijevaju u 2. ili 3. godini. Plodne ljuske su na gornjem kraju odebljale i čine izbočinu zvanu štitić ili apofiza, na kojoj je često šiljak. Sjeme je većinom krilato, nejednake boje, klije sa 4—15 supka. M. A.
Uzgojna svojstva (općenito): Borovi razvijaju duboko korijenje. Dosta dobro rastu i na mršavim, kamenitim, pješčanim i suhim tlima, pa se zato i upotrebljavaju za pošumljivanje takvih terena. Peteroigličavi borovi traže nešto bolje tlo (silikatno) i podnose nešto više zasjene od dvoigličavih i troigličavih. Sastojine svih borova podižu se i pomlađuju mnogo više umjetnim (ručnim) nego prirodnim načinom, i to više sadnjom (1—3 god. biljaka), nego sjetvom. Sjetva ne daje dobre rezultate na odveć zakorovljenom tlu, a osim toga ptice i miševi rado uništavaju sjeme. U Dalmaciji se podižu šume od bijelog bora, primorskog bora i pinije više sjemenom nego biljkama, jer biljke tih vrsta tjeraju već prve godine dosta dugu žilu srčanicu, a osjetljive su, ako im se žilje kod sadnje ozlijedi. Sjetva i sadnja vrši se većinom u proljeće. U toplijim krajevima Dalmacije obavlja se sjetva obično rano u jesen, i to iza prvih kiša nakon ljetne sušne periode. U tom slučaju izniknu biljke već u jesen i imaju do sušne periode idućeg ljeta već dobro razvijeno žilje. A. P-ć.
Ovome rodu pripada u svemu oko 80 vrsta borova. Sve vrste rastu na sjevernoj polutci. Za nas su od interesa:
a) Dvoigličavi borovi: iglice imaju u središnjem dijelu dvije žile. Ovamo idu:
1. Obični bor, Pinus silvestris L., do 40 m visoko drvo, vitkog debla, rijetke, ovalne, a kadšto kišobranaste krošnje. Kora odraslijih stabala je u donjem dijelu sivosmeđa, debela i ispucana, a gore crvenožuta i tanka. Iglice su plavkasto zelene, usukane, 4—5 cm duge. Smolni kanali su odmah ispod epiderme. Epidermalne stanice su podjednako široke i dugačke, ali debelih membrana. Pupovi su crvenkasti. Češeri su 3—7 cm dugi i do 3 cm debeli. Apofiza je plosnata, jednolično obojena, bridovima pretinjena na podjednake dijelove. Sjeme je sitno, crno sivo. Obični bor raste kao šumsko drvo u velikom dijelu Evrope. Kod nas mu je južna granica. Od prirode ima ga u području Rudopolja i Jesenica u Lici, zatim u bosanskim šumama. Inače je čest u kulturama. Postoji više klimatskih rasa ovog bora, koje se razlikuju po uzrastu, brzini rasta i staništu. M. A.
Uzgojna svojstva: Obični bor je otporan na studen i žegu. Raste većinom po ravnicama, no ima ga i u visokim bregovima. U Alpama dopire do 1900 m. Već od mladosti raste brzo. Kako zahtijeva mnogo svijetla, njegove se sastojine dosta rano (već od 30 g.) od naravi progaljuju. Od te dobi sklop mu je sve rjeđi i krošnje propuštaju sve više svijetla na tlo, koje je radi toga slabo zaštićeno od naglih kiša, vjetra, korova i sl. U krajevima, gdje pada često težak i mokar snijeg i gdje su jaki vjetrovi, nije podesan za pošumljivanje, jer mu je drvo krhko, pa strada od snijega i vjetra. Njegove su sastojine dosta rano zrele za sječu. Stabla u dobi od 80—100 godina izrastu na srednjem staništu 22—25 m visoko, te su oko 30 cm debela. Na površini od 1 ha dobije se sječom 80-godišnje sastojine oko 400, a 100-god. sastojine oko 460 m3 borovine. A. P-ć.
Upotreba u narodnom ljekarstvu. Kao lijek upotrebljavaju se mladi izbojci običnog bora, Turiones Pini, u bolestima kože, uloga, kostobolje, upale organa za disanje. Skuhani vrijede kao lijek protiv šuljeva i griže. Zbog sadržaja trijeslovina služi borova kora kao adstringens. F. K-n.
2. Crni bor, Pinus nigra Arn., do 40 m visoko drvo ravnog debla i široko ovalne krošnje. Kora debla je do vrha jednolično tamno smeđa, ispucana. Iglice su 8—15 cm duge, tamno zelene, tvrde i debele. Smolni kanali se nalaze u parenhimu. Pupovi su smolasti. Češeri su 5—8 cm dugi i oko 3 cm debeli, simetrični. Češerne ljuske su ozdo crne. Apofize su jasno izbočene, sa šiljkom. Sjeme je svijetlo, s mrljama, oko 4 mm dugo. Crni bor raste u južnoj Evropi. Na sjever se stere do Donje Austrije. Kod nas ga ima u području Rudopolja u Lici, zatim u Hrvatskom Primorju, u Paklenici pod Sv. Brdom, na Braču, Pelješcu i u bosanskim planinama. Od ovog bora postoji više geografskih podvrsta, koje se razlikuju po izgledu i geološkoj podlozi. Taurski crni bor raste na Krimu i u Maloj Aziji, te u sjevernoj Grčkoj i Makedoniji; austrijski crni bor u Donjoj Austriji, Koruškoj i Kranjskoj, te na Balkanskom poluotoku; dalmatinski crni bor u Dalmaciji (Brač); kalabrijski crni bor u južnoj Italiji, na Siciliji i Korzici, te u Grčkoj i Španjolskoj; pirenejski crni bor u Pirenejima i južnoj Francuskoj. M. A.
Uzgojna svojstva: S obzirom na plodnost i vlagu tla te relativnu zračnu vlagu crni je bor još skromnijih zahtjeva od običnog bora. Zato se mnogo upotrebljava za pošumljivanje mršava pjeskovita tla i ogoljela krša. Otporniji je od običnog bora na vjetar i snjegolome. Odbacuje obilje iglica, te bolje i brže popravlja i zaštićuje tlo od običnog bora, a radi toga je vrlo podesan za pošumljivanje ogoljelih terena. Raste brzo. Drvo mu je manje sposobno od obične borovine, jer mu je bijel mnogo šira. A. P-ć.
2. Bijeli ili alepski bor, Pinus halepensis Mili., do 20 m visoko drvo, široko zaobljene krošnje, kore pepeljaste, glatke i u kasnijoj dobi vrlo raspucane. Iglice su 7—9 cm duge, nježne, na kraju grančica kitičasto smještene. Smolni kanali su ispod epiderme. Mladice su tanke i pepeljaste. Pupovi su smeđi, natrag zavinutih ljusaka. Češeri 6—10 cm dugi, crveno smeđi, na debelim stapkama. Dozrijevaju u 3. godini, ali ostaju po više godina otvoreni na drvetu. Stari su češeri sivi. Apofize su blaže izbočene. Raste u Sredozemlju. Ima ga od prirode južno od Šibenika. Prostranije prirodne sastojine tvori na Braču i Mljetu. Mnogo se kultivira u cijelom našem sredozemnom području. Po građi iglica i vanjskom izgledu sličan mu je abručki bor, Pinus brutia Ten., kojemu su iglice 12—18 cm duge, a češeri bez drška. I on raste u Sredozemlju, te u Maloj Aziji i Siriji, a kod nas ga ima u kulturama. M. A.
Uzgojna svojstva: Bijeli bor dobro uspijeva u području jednolično tople primorske klime. Raste i na mršavom vapnenastom tlu, koje dosta dobro i brzo popravlja. U mladosti raste dosta brzo, no kasnije zaostaje. Lakše se pomlađuje sjemenom nego sadnicama. Sadnja uspijeva najbolje, ako se sade jednogodišnje biljke s busenom, i to rano u proljeće. Debla su mu dosta grbava, a bijel velika. Abručki bor vrlo dobro podnosi suho tlo, te se uspješno upotrebljava i za pošumljivanje primorskog krša. A. P-ć.
4. Pinija, Pinus pinea L., do 20 m visoko drvo. U mladosti je okrugle, a kasnije kišobranaste krošnje. Kora je sivo smeđa i ispucana. Iglice su do 10 cm duge, tanke i slično građene kao kod bijelog bora. Pupovi imaju zavinute i izrezuckane ljuske. Češeri su 8—15 cm dugi, do 10 cm debeli, simetrični, rombičnih apofiza. Sjeme ili pinjol je do 2 cm dugo, kratkog krilca, jestive i masne jezgre, koja je u tvrdoj ljuski. Pinija raste u Sredozemlju. Imade je od prirode i na otoku Mljetu, a inače je česta u primorskim nasadima. M. A.
Uzgojna svojstva: Uspijeva u području jednolično tople primorske klime. Osobito joj prija podloga primorskih pijesaka. Stabla su obično dosta granata, a deblo daje slabu građu radi velike bijeli. Dosta se potražuju pinjoli, što povećava uzgojnu vrijednost ovog bora. A. P-ć.
5. Primorski bor, Pinus maritima Mill., do 30 m visoko drvo široko zaobljene krošnje. Kora je sivo smeđa, debela i duboko ispucana. Iglice su 10—20 cm duge, debele, dosta tvrde, na kraju mladica poredane, slično građene kao iglice crnog bora. Pupovi su veliki, natrag zavinutih i resastih ljusaka. Češeri su 10—20 cm dugi i 5—8 cm debeli, sjajni, crvenkasti i znatno izbočene apofize. Sjeme je oko 5 mm dugo, plosnato, s jedne strane crno, a s druge strane sivo. Raste pretežno u zapadnom Sredozemlju. Kod nas se često kultivira u Dalmaciji. M. A.
Uzgojna svojstva: Primorski bor raste u području jednolično tople primorske klime. Odabire pretežno silikatna tla i primorske pijeske. U mladosti raste vrlo brzo. Drvo mu sadrži mnogo smole, te je radi toga podesno za smolarenje. Bijel mu je vrlo velika, a deblo prema tome manje tehničke vrijednosti. Njime se vrlo uspješno pošumljuju primorski pijesci. A. P-ć.
6. Munjika, Pinus Heldreichii Chr., do 30 m visoko drvo čunjaste ili zaobljene krošnje. Kora mladica je išarana poput zmijske košulje, a inače pepeljasto smeđa. Iglice su 5—6 cm duge, tvrde, na kraju grančica smještene, žućkasta vrha. Smolni kanali su u parenhimu. Pupovi su smeđi i besmolni. Češeri su 7—8 cm dugi i 5 cm debeli, smeđi, izbočene apofize. M. je važan tercijarni relikt. Raste u planinama Albanije i sjeverne Grčke. U planinama Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Albanije, sjeverne Grčke i južne Italije raste njezina odlika bjelokora munjika (var. leucodermis Markg.). M. A.
Uzgojna svojstva: M. raste sporo, ali je u našem šumarstvu od posebne važnosti. U području prirodnog areala nalazi se u visinama od 1000—1900 m, a raste uglavnom na vapnenastom tlu. Po uzgojnim svojstvima znatno je slična crnom boru. A. P-ć.
7. Klekasti bor ili bor krivulj, Pinus montana Mill., raste klekasto ili rjeđe kao uspravno do 10 m visoko drvo. Iglice su tvrde, često srpasto zavinute. Smolni kanali su ispod epiderme. Epidermalne stanice su dvaput šire nego što su duge. Pupovi imaju čvrsto prilegle ljuske. Češeri su 2—5 cm dugi, ovalni, a apofize obrubljene tamnim obrubom oko šiljka. Prema obliku apofiza, uzrastu i staništu razlikujemo ove odlike: P. m. var. mughus Willk., koji raste klekavo na gornjoj granici šuma po planinama Balkanskog poluotoka i istočnih Alpa; P. m. var. uncinata Willk., koji raste klekasto ili uspravno na tresetima srednje i zapadne Evrope; P. m. var. pumilio Willk., koji raste klekasto na gornjoj granici šuma u sjevernim Alpama i u Karpatima. M. A.
Na području Alpa dobiva se iz odlike P. m. var. pumilio Willk. ulje, Oleum Pini Pumilionis, i to parnom destilacijom iz svježih iglica i mladih grančica. F. K-n.
b) Troigličavi borovi: iglice imaju u središnjem dijelu po dvije žile. Češeri stoje pršljenasto. Ovamo pripadaju uglavnom američki borovi, i to borovi tamno zelenih iglica, kao što su teda, Pinus taeda Sp. (iglice 16—25 cm duge); smolasti bor, P. rigida Mill. (iglice 6—12 cm duge); žuti bor, P. ponderosa Dougl., te borovi modrikasto zelenih iglica, kao što su: Jeffreyev bor, P. Jeffrey Mur. (iglice 10—15 cm duge); močvarni bor, P. palustris Mill. (iglice duže od 30 cm); Sabineanov bor, P. Sabineana Dougl. (iglice 20—30 cm duge). Ovi se borovi uzgajaju češće u evropskim parkovima i nasadima. Ovamo ide i kanarski bor, P. canariensis Smith. (iglice oko 25 cm, a češeri oko 15 cm dugi), koji raste na Kanarskom otočju, a uzgaja se u nasadima toplijih krajeva.
c) Peteroigličavi borovi: iglice imaju u središnjem dijelu jednu žilu. Češerne su ljuske redovno plosnate i tek na gornjem kraju grbičaste. Češeri su većinom dugi, a ljuske tanke. Oni vise i ne raspadaju se. Smolni kanali iglica su ispod epiderme. Samo limba ima češere kratke i debele, koji se raspadaju; njeno sjeme je beskrilno, a smolni kanali iglica su u parenhimu. Ovamo idu:
1. Molika ili balkanski borovac, Pinus peuce Gris., do 30 m visoko drvo čunjaste krošnje, često granato do zemlje. Iglice su tanke i vitke. Pupovi su sitni. Češeri su 8—13 cm dugi i 3—4 cm debeli. Češerne ljuske su široko zaobljene. Sjeme je smeđe, oko 5 mm dugo i plosnato, klije u 2. godini. M. je važan balkanski endem. Raste u planinama Crne Gore, Makedonije, Albanije, na Rili, Rodopima, Balkanu i Staroj planini. M. A.
Uzgojna svojstva: Raste na silikatnoj podlozi. Ako je tlo dovoljno vlažno, lakše podnosi vapneno tlo nego munjika silikatno tlo. To vrijedi za visinske položaje iznad 1600 m i sjeverne padine. Otporna je na bolest osipanja iglica, te se radi toga uzgaja češće u srednjoj Evropi, a naročito u nasadima. A. P-ć.
2. Američki borovac ili glatki bor, Pinus strobus L., do 30 m visoko drvo čunjaste krošnje i vodoravnih grana. Kora je tamno smeđa, dugo glatka. Iglice su 6—10 cm duge, slično građene kao kod molike. Češeri su 8—15 cm dugi i 2—4 cm debeli. Češerne ljuske su uske. Raste od prirode u istočnom dijelu Sjeverne Amerike, gdje izraste i do 50 m visoko. U Evropi se kultivira već od početka 18. st. radi brzog rastenja i dobrog drva. I kod nas je čest, napose u nasadima. Stradava od osipa iglica. M. A.
Uzgojna svojstva: Zahtijeva nešto bolje tlo od običnog bora, a podnosi i nešto više zasjene. Najbolje uspijeva u području brdske bukve. Prija mu veća zračna vlaga. U mladosti raste brže od običnog bora. A. P-ć.
3. Himalajski borovac, Pinus excelsa Wall., do 20 m visoko drvo široke i do zemlje granate krošnje. Iglice su 12—18 cm duge, metličaste, vise. Češeri su 15—25 cm dugi i 4—7 cm debeli, na dugim stapkama. Domovina su mu planinski krajevi južne i zapadne Himalaje. Kod nas se često uzgaja u parkovima kao osobito lijepo drvo. Zahtijeva dosta svježe pjeskovito-ilovasto tlo.
4. Limba, Pinus cembra L., do 20 m visoko drvo, krošnjasto do zemlje. Iglice su 5—8 cm duge, tvrde i debele. Češeri su 7 cm dugi i 5 cm debeli. Sjeme je krupno, tvrde ljuske, masno i jestivo. Raste u Alpama i Karpatima na gornjoj granici šumske vegetacije. Zahtijeva dobro, svježe tlo. Osobito dobro raste na gnajsu i škriljavcu. Raste polagano. M. A.
Borovina (drvo bora) obiluje smolom. Bijel joj je žućkastobijela, a srž crvenkastosmeđa. Kod nas se najčešće upotrebljava drvo običnog i crnog bora. Ono je teže od smrekovine i jelovine. Cjepivost mu je manja, čvrsto je i savitljivo. Slabo se uteže. Lako se obrađuje. Vrlo je trajno na suhu i u vlazi. Ubraja se među najvrednije građevno i tehničko drvo. Upotrebljava se kod zemljoradnja, vodogradnja, mostogradnja i brodogradnja; za rudničko drvo, željezničke pragove, taracanje cesta; u građevnom stolarstvu; u gradnji pokućstva, vagona; za proizvodnju šimle i dužice. Drvo uskih i pravilnih godova upotrebljava se za glazbene instrumente. Suha borovina dobro je ogrjevno drvo. Tehnička svojstva b.: srednja spec, težina 0∙49 g/cm3, volumno utezanje 12∙4%, čvrstoća pritiska 470 kg/cm2, natezanja 1070 kg/cm2, savijanja 870 kg/cm2 i tvrdoća 300 kg/cm2. I. H-t.
Kukci štetočine na boru. Na boru žive i prave znatne štete mnogi kukci. Iglice izjedaju gusjenice leptira: borove sovice (Panolis flamea Schiff.), b. grbice (Bupalus piniarius L.), b. prelac (Dendrolimus pini L.), b. slijednik (Thaumetopoea pityocampa Schiff.), smrekov prelac (Lymantria monacha L.), b. savijača (Grapholita bouoliana Schiff.), te gusjenice opnokrilaca: borove listarice (Diprion pini L.) i dr. Koru i drvo buše kornjaši potkornjaci: dvozubi borov potkornjak (Pityogenes bidentatus Hbst.), veliki, mali i crni borov likotoč (Myelophilus piniperda L., M. minor Hart, i Hylastes ater Payk.), te borove pipe (Pissodes notatus F. i P. piniphilus Hbst.) i smrekova pipa (Hylobius abietis L.) → Kukci, šumski štetočinje. Z. L.