BOLJAR (bojar, u starim spomenicima boljarin, bojarin), vlastelin i pripadnik povlaštenog sloja u naroda na Balkanskom poluotoku, pa u Rumunja i Rusa. Riječ je turanskog podrijetla, a označuje bogata čovjeka, velikaša ili odličnika. Na Balkanskom poluotoku javlja se tek s dolaskom turanskih Bugara. Kada su oni poslavenjeni, vezan je i taj naziv za slavensku riječ »bolji« pa ulazi u crkvenoslavenski književni jezik, šireći se s njime dalje prema zapadu. Ograničavajući se uvijek više na književnu upotrebu uzmiče s vremenom pred riječju vlastelin, koja ga je gotovo sasvim istisnula. U hrvatskoj književnosti upotrebljavao se još u 18. st. kao oznaka za uglednijeg i imućnijeg čovjeka.
Razlikujući se etnički od svojih podanika, turanski su se Bugari izdvojili postepeno kao posebni društveni sloj. U 10 st., kada se pisci služe izrazom boljar kao riječju običnom i dobro poznatom, car Konstantin Porfirogenet naziva boljare οἱ βολιάδες napominjući, da jedni borave na dvoru kana, a drugi vani, po gradovima. Napose još spominje šest velikih boljara (οἱ ἕξ βολιάδες οἱ μεγάλοι) kao članove kanova vijeća i Βουλίας ταρϰάνος, jednog od kanovih sinova. Boljari se uopće dijele na velike i male, pa je ta podjela prešla i k Srbima. U vrijeme drugoga bugarskog carstva, koje je propalo s dolaskom Turaka, potkraj 14. st., car je samo prvi među boljarima. Oni su mu »tvorima bratija« i okružuju ga uvijek svojim vijećem. Pod turskom vlasti održali su se kao kršćansko plemstvo još u 15. st., ali su ipak mnoge boljarske porodice primile islam. — U zapadnim krajevima udomila se riječ boljar poglavito kod Arbanasa i Srba, ali joj tragovi dopiru i u Dubrovnik i Bosnu. Uz izraze vlastelin i velmoža javlja se u 12. st. kao zamjena za grčku riječ ἄρχων (arhont, vladalac), zatim u ispravama srpskih vladara 13. st. i u žitijima. Premda se u Dušanovu zakoniku više ne spominje, ipak je još poznaju hrisovulji 14. st., pa je ponekad upotrebljava i Dušanova kancelarija. U bosanskim je vrelima izraz boljar doduše rijedak, ali je ipak ušao u isprave 13. i 14. st. Kralj Dabiša označuje njime 1392 sve plemiće bez razlike. Dubrovčani nazivaju u 13. st. svoju vlastelu boljari pa daju isti naziv i svojim poslanicima. — Rumunji se od davnine služe za svoje plemstvo izrazom bojari. Ü latinskom tekstu fogaraškog statuta iz 1508 ima riječ oblik boyar, mn. boyarones. — Osobita je uloga dopala boljare u prošlosti ruskog naroda. U njemu se boljarstvo razvilo iz kneževe družine, koja se u kijevskoj Rusiji sastojala od »muževa« ili bojara i »bojarske djece« (djetića). Služeći kneza družina mu sačinjava vojsku i pomaže ga pri upravi zemlje. Bojari ulaze u njegovu dumu, vijeće, ali se ona ne sastoji samo od njih. Do 11. st. nemaju zemljišnih posjeda, već se bave ratom i trgovinom, primajući od kneza plaću u novcu i još dio njegovih prihoda od naroda. Dobro razvijeno novčano gospodarstvo kijevske Rusije ne pogoduje njihovu vezanju za zemlju. U 11. st., kada se opažaju prvi znaci zemljišnog vlasništva kod bojara, oni su još uvijek u većini Varjazi. U to je doba izraz bojar istovjetan s etničkom oznakom Varjag, ali se kasnije gubi to varjaško obilježje. U redu naslijeđa po starješinstvu, koji se pripisuje velikom knezu Jaroslavu, postaje družina sa svećenstvom pokretni nosilac misli o nedjeljivosti ruske zemlje. U Ruskoj pravdi (12. ili početak 13. st.) izdvajaju se već bojari kao povlašteni posjednici unutar kneževe družine. S propadanjem kijevske Rusije i s prenošenjem težišta državnog života u Povolžje, u Suzdalj, udjelni knez postaje vlastelin. U tim krajevima nema tada još uvjeta za razvitak novčanog gospodarstva, i bojari se pretvaraju u klasu zemljišnih posjednika. Oni se doduše feudaliziraju, ali se svojom službom ipak ne vežu samo za jednog kneza. S porastom moći moskovskog velikog kneza nestaju pojedine kneževine. Veliki i udjelni knezovi gube svoje bojare pa se naposljetku daju zajedno s njima u dvorsku i vojničku službu moskovskog kneza. Bojari prestaju biti slobodni službenici i pretvaraju se u vojne obveznike kroz cijelo vrijeme života, primajući za nagradu državnu zemlju. Od toga vremena (2. polovine 15. st.) počinje se stalež bojara dijeliti hijerarhijski u više grupa. U doba Ivana IV. Groznog proveden je socijalno-politički prevrat, u kome je car slomio vlast starih bojarskih rodova uz pomoć srednjeg i nižeg plemstva (poslije 1564). Bojarstvo postaje čin potpuno zavisan o carevoj volji, a jednako zavisi o caru i sastav dume. G. 1711 ukinuta je duma i pretvorena u senat.
U nazivlju mjesta sačuvan je izraz Boljari u imenu jednog sela u vlasotinačkom srezu u Srbiji.
LIT.: St. Novaković, »Baština« i »boljar« u jugoslovenskoj terminologiji srednjega veka, Glas 92, 1913; K. Jireček, Dějiny národa bulharského, Prag 1876; Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, s. v. boljarin; K. Kadlec, Valaši a valašské právo v zemích slovanských a uherských, Prag 1916; Miljukov-Seignobos-Eisenmann, Istorija Rusije, Beograd 1939; V. Ključevskij, Kurs russkoj istoriji, I., 19233 (njem. prijevod 1924); V. Sergjejevič, Russkija juridičeskija drevnosti, I., 1902.