BLJUVANJE (vomitus), jedna od mnogih zaštitnih reakcija organizma, pojavljuje se kod čovjeka, među sisavcima jedino kod dvokopitara i mesoždera, i kod svih nižih kralježnjaka. Predznaci su mu skoro uvijek subjektivne pojave mučnine (nausea) popraćene bljedoćom, znojenjem, slabošću mišića, ubrzanjem bila i disanja, povećanim stvaranjem sline. U želucu se već u ovom prethodnom stanju čvrsto zatvara pilorus (otvor između želuca i dvanaesnika), da se spriječi prijelaz želučana sadržaja u dalje dijelove probavnog aparata. Želučana stijena je olabavljena, a tek s početkom bljuvanja stegne se grčevito pilorički dio želuca, otvori se ušće jednjaka u želudac, koje je normalno stalno stisnuto, te se istodobnim stezanjem ošita (diafragme) i mišića prednje trbušne stijenke izvrši ponovno nagli pritisak na trbušne organe uključivši želudac. Time se sadržaj želuca potisne u jednjak i budući da se pravovremeno zatvori i ulaz iz ždrijela u grkljan i veza ždrijela s nosom, može se sadržaj želuca izbaciti napolje normalnim putem bez prodiranja u organe disanja. Kod ponovnog bljuvanja priključuje se ovim kretnjama i stezanje glatkog mišičja dvanaesnika u obratnom pravcu (antiperistaltika), kojim se utjera u želudac žuč i pomiješa s ostalim želučanim sadržajem. Redosljedom, kojim pojedini spomenuti mišići stupaju kod bljuvanja u akciju, upravlja u centralnom živčanom sistemu posebni centar za bljuvanje, smješten u produljenoj moždini (medulla oblongata). Do bljuvanja dolazi: 1. djelovanjem podražaja na ovaj centar (patološki procesi u mozgu, migrena, nagomilavanje raspadnih produkata u krvi zbog kroničnog oboljenja bubrega, neki specifični otrovi, kao apomorfin). 2. refleksnim putem, kad jaki podražaji djeluju na one organe, kojih osjetila i s njima spojeni centripetalni (senzitivni) živci imadu anatomsku i funkcionalnu vezu s centrom za bljuvanje. To su ždrijelo (mehaničko podraživanje, na pr. prstom), sam želudac (hrana lošeg sastava, razni otrovi nakon progutanja, osobito bakreni sulfat, cinkov sulfat, emetin, vinski kamen za bljuvanje, t. j. kalijev i antimonijev tartrat), upalni procesi na potrbušnici, oboljenja bubrega i mokraćnih putova, jako podraživanje vestibularnog aparata kao organa ravnoteže (njihanje, morska bolest) i t. d. Bljuvanje na početku trudnoće može biti znakom samo pojačane živčane podražljivosti, naročito autonomnog živčanog sistema, u težim slučajevima postoji već poremećenje mijene tvari kao uzrok bljuvanja. Kod raznih bolesti je bljuvanje veoma često, osobito kod djece, a biva izazvano djelovanjem specifičnih otrovnih (toksičnih) spojeva. F. S.

B. kod domaćih životinja. Od domaćih životinja najlakše povraćaju mesojedi, svinje i perad, preživači teže (valja lučiti od preživanja), a najteže kopitari, kod kojih je povraćanje čak veoma loš znak. Činjenica, da sve životinje ne povraćaju jednako lagano, tumači se raznolikom nadražljivošću centra za povraćanje i centripetalnih niti vagusa. Fiziološko povraćanje opaža se kod ptica grabilica. Uzroci su povraćanju različiti: najčešće bolesti želuca, pa prenatrpanost želuca hranom, strana tijela i tumori želuca, bolesti mozga i t. d. I zbog neprohodnosti crijeva može doći do sekundarnog raširenja želuca i do povraćanja. Psi, mačke i svinje povraćaju kod katara grla, pa se radi toga često kod njih vidi povraćanje. Dugo povraćanje može dovesti, među ostalim, i do tetanije. A. S.