I. POJAM I ZADAĆA

1. Pojam bilance (lat. bis »dvostruko« i lanx »zdjelica vage«; znači zdjelice vage u ravnoteži). Pojam b. ide u područje nauke o poslovnoj ekonomiji. Vulgarno se pod b. razumijeva ono, što se ispravnije naziva godišnjim zaključkom, u kojem se obuhvaća inventar, zaključak knjiga, sama bilanca, iskaz gubitka i dobitka i poslovni izvještaj. Neki vole bilancu istovetovati s inventarom, jer većinom ima isti sadržaj kao inventar. Razlikuje se međutim od njega nesamo formom (ima oblik računa), nego i sadržajem, jer obuhvaća i nematerijalna dobra, i načinom iskazivanja, jer iskazuje samo novčane vrijednosti. Stoga ćemo pod b. razumijevati samo obračun kapitala ili glavnice, jer vodi evidenciju o tome, odakle je glavnica (pasiva) namaknuta i pod kojim se naslovom nalazi u poduzeću, odnosno, u koje imovinske česti (aktiva) je uložena. Poredbom aktive (imovine) i pasive (dugovine) saznajemo stanje čiste imovine, a poredbom čiste imovine dvaju vremenskih perioda saznajemo uspjeh poslovanja ili čisti dobitak.

2. Zadaća je bilance sadržana u funkciji, koju ona ima kao organizacijsko-tehničko sredstvo, a očituje se: a) u formalnom pogledu kao sredstvo, koje nam pruža pouzdan pregled o gospodarskim odnosima poduzeća i njegovu poslovanju, pa se tu očituje kao kontrola, i b) u materijalnom pogledu kao polaganje računa poduzetnika o upotrebi kapitala u pogledu preuzetih dužnosti u vršenju gospodarskih funkcija prema potrošačima, dobavljačima i državi. B. ima dakle prikazati cjelokupno stanje aktive i pasive, svedeno na dan zaključka ili bilanciranja, kao i uspjeh poduzeća ili ustanove u nekom vremenskom periodu.

II. VRSTE BILANCE

U praksi nailazimo na najrazličitije nazive za b. prema vremenu, načinu, svrsi, specijalnoj zadaći, stajalištu i t. d., pa prema njima razlikujemo početnu ili osnivačku, godišnju, polugodišnju, četvrtgodišnju, mjesečnu i dnevnu b. Čuje se i naziv pokusna ili bruto bilanca i saldo ili neto bilanca. Prva je ona, koja sadrži ukupni promet računa glavne knjige, a druga ona, koja sadrži samo salda tih računa. U specijalnim slučajevima sastavlja se (na pr. radi revizije) izvanredna b., za razliku od redovite godišnje b., a u slučaju likvidacije, fuzije ili sanacije poduzeća: likvidacijska, fuzijska ili sanacijska b. Aktivna b. je ona, u kojoj je aktiva veća od pasive. Ako je obrnut odnos, onda govorimo o pasivnoj bilanci ili o podbilanci. U međunarodnom platežnom prometu poznajemo platežnu b., koja predstavlja omjer između dugovanja i potraživanja tuzemstva prema inozemstvu. O aktivnoj platežnoj b. govorimo onda, ako je inozemstvo više dužno tuzemstvu. U protivnom slučaju govorimo o pasivnoj platežnoj b. U međunarodnom prometu robom trgovačka je b. aktivna, ako je uvoz iz inozemstva manji od izvoza u inozemstvo; u protivnom slučaju trgovačka b. je pasivna.

III. TEHNIKA I NAČELA BILANCIRANJA

1. Tehnika bilanciranja. Za sastav bilance treba sastaviti inventar, koji predstavlja popis čitave aktive i pasive izuzevši imaterijalna prava (firma, patenti, žigovi i t. d.). Onda se sastavi pokusna ili bruto, ili sirova b., da se uvjerimo o ispravnosti knjiženja. Na osnovi pokusne sastavlja se neto ili saldo b., a tek tada uz pomoć inventara b. u užem smislu, koju neki teoretičari, zbog imovinskog stanja, koje iskazuje, nazivaju i imovinskom ili b. stanja, a drugi s obzirom na uspjeh, uspješnom b. Radi detaljnog raščlanjivanja uspjeha, koji se u b. iskazuje kao saldo u obliku čistoga gubitka ili dobitka, sastavlja se još poseban iskaz gubitka i dobitka. Nakon svega toga sastavlja se poslovni izvještaj, koji predstavlja komentar čitavom poslovanju, pa tako i bilanci, kao konačnom rezultatu poslovanja. Poodobrenju b. slijedi definitivni zaključak knjiga. Bilanciranje se vrši točno za određeni dan, a to je redovno posljednji dan onog vremenskog razdoblja, za koje se sastavlja b. To je dan bilanciranja ili zaključka. Međutim prije nego se pristupi samom bilanciranju, a po prethodno završenom knjiženju redovnog poslovanja, valja izvršiti neka prethodna knjiženja, koja se odnose na različite još nedospjele dugove i tražbine, ili se njima korigira postojeće stanje na računima, svodeći njihovu vrijednost na dan zaključka. U prvom slučaju riječ je o prenosnim ili tranzitornim, a u drugom o korekturnim stavkama.

2. Načela bilanciranja. Ako bilanca ima da bude odraz ili vjerna slika stanja poduzeća, onda ona mora biti jasna, pregledna, točna, jednolična, istinita i potpuna. Jasna je, ako njezin sadržaj može svatko razumjeti. Pregledna je, ako svojim oblikom i rasporedom materijala omogućuje siguran uvid u iskazano stanje poduzeća. S jasnoćom je u uskoj vezi i načelo istinitosti, jer inače sâm sastav bilance nema smisla. Točnost bilance je načelo, da bilanca bude pravi odraz stanja poslovnih knjiga, kao što su knjiženja odraz stanja na temeljnicama. Potpuna je, ako u njoj nije ništa izostavljeno ni zaboravljeno, što bi moglo mijenjati iskazano stanje. Jednolična ili kontinuirana je, koja je sastavljena na isti način kao i b. prijašnjih godina. Kontinuiranost bilance je od osobite važnosti radi mogućnosti uspoređivanja. Dolazi do izražaja naročito kod procjene i otpisa, koji predstavljaju specijalne probleme bilance. Jednoličnosti je zadovoljeno, ako se stalno držimo jedne sheme. Od kolike je važnosti ta shema, vidi se po tome, što su pojedine države (Švicarska, Engleska, Njemačka i dr.) zakonom propisale obligatnu shemu, koje se poduzeća moraju držati. Prema toj shemi, kako ju je propisao i jugosl. trgovački zakon od 1937, obvezana su poduzeća iskazati ove stavke:

I. Neizvršene uplate osnovne glavnice.

II. Stalna glavnica:

1. zemljišta bez obzira na zgrade,

2. zgrade: a) poslovne i stambene, b) tvorničke i dr.,

3. strojevi i strojne naprave,

4. oruđe i ostali nared poduzeća,

5. povlastice, patenti, licence, žigovi i slična prava.

III. Učestvovanje u zavisnim poduzećima putem vrijednosnih papira ili kredita. U slučaju sumnje pretpostavit će se učestvovanje sa 30% osnovne glavnice ili kreditiranje sa 40% vlastitih sredstava. Učestvovanjem smatra se i onda, ako participacija u osnovnoj glavnici i kreditu iznosi zajedno 50% vlastitih sredstava drugog poduzeća. Vlastitim sredstvima smatraju se osnovna glavnica i rezerve.

IV. Prometna (obrtna) glavnica:

1. sirovine, pomoćni i pogonski materijal,

2. poluproizvodi,

3. proizvodi, roba,

4. vrijednosni papiri izuzev navedene pod III. ili pod IV. t. 9. i 10. i vlastite mjenice,

5. društvene hipoteke,

6. predujmovi plaćeni na račun obaveza,

7. potraživanja na osnovi činidaba i dobave robe,

8. potraživanja od članova uprave, nadzornih organa i namještenika poduzeća (i zavisnih),

9. mjenice,

10. čekovi,

11. blagajna i gotovina kod Državne banke ili Poštanske štedionice,

12. gotovina kod drugih kreditnih ustanova.

V. Prenosne stavke.

I. Osnovna glavnica; ukupni iznos prvenstvenih dionica i posebno dionice sa smanjenim pravom glasa.

II. Rezerve (pričuve):

1. opća rezerva (račun),

2. druge rezerve (računi) i fondovi.

III. Računi obnove i računi smanjenja vrijednosti (otpisi).

IV. Dugovi:

1. dugovi po obvezničkim zajmovima, s tim da se posebno navedu hipotekarni zajmovni dugovi,

2. druge hipoteke na društvenim nekretninama,

3. predujmovi mušterija,

4. dugovi na osnovu činidaba i dobave robe,

5. dugovi zavisnim poduzećima,

6. dugovi prema tezicama i vlastitim mjenicama,

7. dugovi bankama,

8. ostali dugovi.

V. Prenosne stavke.

Pod A) II. i III. treba navesti prirast i smanjenje kod pojedinih stavaka. Prebijanje tražbina i dugova nije dopušteno. Otpisi (smanjenja) vrijednosti i fondovi ne smiju se iskazati kao dugovi društva. Obaveze iz jamstva (ček. i mjenič.) i ugovora o garanciji iskazat će se cijelim iznosom, iako su izravnate regresnim pravima iste vrijednosti. Osnovna glavnica mora se navesti u nominalnoj vrijednosti, osim kada to zakon drukčije propisuje. Zasebno treba navesti kratkoročne, srednjoročne i dugoročne tražbine. Isto tako treba na kraju bilance posebno iskazati čisti dobitak ili gubitak za ovu godinu i čisti dobitak ili gubitak iz prošle godine.

IV. KRITIČKA ANALIZA BILANCE

Analizirati b. znači raščiniti je na njezine dijelove i ispitati sve, što iz nje želimo saznati. U tu svrhu analizirat ćemo posebno pasivu i posebno aktivu, a zatim njihov međusobni odnos.

1. Pasiva se sastoji od vlastitih i tuđih sredstava. U vlastita sredstva ubrajamo: a) osnovnu glavnicu, b) pričuve i c) višak (čisti dobitak ili gubitak). Ta su sredstva vezana (osnovna glavnica) ili nevezana (pričuve i čisti dobitak). Odnos vezanih i nevezanih vlastitih sredstava vrlo je važan, jer što su veće pričuve prema glavnici, to je solidnije poduzeće. Pričuve su ona sredstva poduzeća, koja su nastala odvajanjem od čistog dobitka kroz niz godina. Zakonodavstvo propisuje obligatno stvaranje pričuva. Tuđa sredstva obuhvataju ostala sredstva pasive izuzevši prenosne stavke. No ni ta sredstva nemaju jednako značenje za poduzeće s obzirom na obveze, koje ona predstavljaju. Zato se solidnijim smatra ono poduzeće, koje ima što manje mjembenih dugova u odnosu prema ostalim dugovima. Za prosuđivanje dugova važno je pokriće i trajanje. Što je veći razmjer pokrivenih prema nepokrivenim dugovima, to je manji kredit poduzeća. Po trajanju su dugovi kratkoročni i dugoročni. Kratkoročni su dugovi, koji dospijevaju za tri mjeseca, a u nekim granama privrede i šest mjeseci (bonovi, depoziti, knjižni dugovi i t. d.). Dugoročni su oni, koji taj rok premašuju (hipoteke, založnice, obligacije, prioritete i t. d.). Među kratkoročnim i dugoročnim dugovima treba da postoji normalan odnos, jer se ta sredstva pokrivaju aktivnim čestima poduzeća. Prema odnosu stranih i vlastitih sredstava solidnije je i sigurnije ono poduzeće, koje ima što manje stranih, a što više vlastitih sredstava. Najbolje će u slučaju krize proći ona poduzeća, koja stranih sredstava uopće nemaju. Kako je to međutim danas gotovo nemoguće zamisliti, onda treba barem nastojati, da strana sredstva ne premaše polovicu vlastitih.

2. Aktiva obuhvata sve one imovinske dijelove, u koje je uložena glavnica. Analizu aktive izvršit ćemo u pogledu: a) načina upotrebe, b) trajanja, c) sigurnosti i d) mogućnosti realizacije (likvidnost i solventnost).

a) Način upotrebe kazuje, da li su sredstva aktive uložena u stalnu ili prometnu glavnicu. Iz sheme b. razabrali smo, što ubrajamo u jednu, a što u drugu glavnicu. Teško je odrediti odnos između te dvije skupine imovine, jer to zavisi o samom poduzeću. Tako će na pr. banka imati pretežni dio svoje imovine u prometnoj, a tek manji dio u stalnoj glavnici, dok će prometno poduzeće (na pr. željeničko) veći dio svojih sredstava imati u stalnoj, a tek manji u prometnoj glavnici.

b) Trajanje upotrebe. Prije svjetskog rata izvršio se obrt prometnih sredstava svaka tri mjeseca. Danas se to čini jedamput ili jedan i po puta, no najviše dvaput godišnje. Što je veći broj obrtanja, to je veći izgled u dobitak. Zato će izgled u uspjeh poduzeća biti to veći, što je veća prometna glavnica, koja se može lako realizirati.

c) Sigurnost upotrebe sredstava nalaže opreznost, jer solidno poduzeće ne će vršiti investicije u nesigurna sredstva, makar postojali i veći izgledi u dobitak. Pa kao što mogućnost dobitka zavisi o mogućnosti obrtanja prometne glavnice, tako sada stepen sigurnosti raste s imobilnošću u jednom i mogućnošću realizacije u drugom pravcu.

d) Likvidnost i solventnost predstavlja žilu kucavicu svakog poduzeća. Mogućnost brze realizacije (likvidnost) preduvjet je za sposobnost plaćanja (solventnost). Zato je gospodarsko stanje poduzeća to zdravije, što su mu likvidnija sredstva aktive.

3. Odnos između aktive i pasive treba prosuđivati polazeći od pasive, koja sadrži obveze, što ih valja podmiriti. Kako je međutim najteže realizirati vlastita sredstva pasive, razumljivo je, da će za podmirenje tuđih sredstava u prvom redu biti upotrijebljena prometna glavnica kao likvidnija, te će prema tome biti potrebno, da sredstva prometne glavnice dosežu barem visinu tuđih sredstava, dok bi se vlastita sredstva realizirala iz stalne glavnice, pa bi prema tome sredstva stalne glavnice morala doseći barem visinu vlastitih sredstava. Iz toga proizlazi, da su skupine aktive u obrnutom odnosu od onoga, u kojem se nalaze skupine pasive ili bolje rečeno: likvidna sredstva (prometna glavnica) moraju rasti u istom odnosu, u kojem raste strani kapital.

V. TEORIJE BILANCE

Postanak tih teorija je novijeg datuma, te je u literaturi o b. zapažen tek posljednjih dvadeset godina. Povod je dao Schmalenbach 1916 jednim člankom pod naslovom Theorie der Erfolgs-Bilanz, koji je dalje razradio (1919) pod naslovom Grundlagen dynamischer Bilanzlehre; kasnije je (1925) ta publikacija u više izdanja proširena, te je danas poznata pod naslovom Dinamička bilanca (Dynamische Bilanz). Sadržajem se dakle pojam dinamičke b. odnosi na uspješnu b., pa je tim pojmom izražena i svrha Schmalenbachove dinamičke teorije o b. No i prije njega zastupali su gledište o svrsi b. neki pravnici u poreznom pravu kao na pr. Scheffler (1879), Simon (1886), Wilnowsky (1896) i konačno Fischer (1905). Kao reakcija naSchmalenbachovo mišljenje nastala je statička teorija, kojoj je glavni predstavnik prof. Nicklisch. Polazna je točka te teorije u prirodnom sadržaju b. Predmet joj je kapital i imovina, koji se u nekom vremenu nalaze u poslovanju poduzeća. Naziv statička je samo karakteristička oznaka za imovinsku b. za razliku od Schmalenbachove dinamičke ili uspješne b. Organska teorija b. nastala je kao rezultat spoznaje iz doba inflacije, a zastupa je prof. Schmidt. On polazi sa stajališta, da se poduzeće nalazi u sklopu čitavog narodnog gospodarstva, s kojim je organski povezano, i prema tome uspjeh poduzeća u nekom vremenskom razdoblju ne ovisi samo o izvršenom njegovu poslovanju, nego i o konjunkturi na tržištu, koja svojim povoljnim ili nepovoljnim posljedicama utječe na imovinu i uspjeh poduzeća. Zato treba i stavke u bilanci iskazivati po dnevnoj nabavnoj vrijednosti. Kao posljednja se javlja Sommerfeldova eudinamička teorija, koja teži za ujedinjenjem dinamičke i organske teorije. I kod Schmalenbacha i kod Nicklischa je pretežna dakle jedna svrha. Schmidt hoće istodobno ostvariti dvije svrhe: imovinska (aktivna) strana b. mu je po dnevnoj vrijednosti (statička), a dugovinska (pasivna) strana je (dinamička) lišena svih utjecaja dnevne vrijednosti na godišnji uspjeh. Otuda se teoretici jednom svrhom zovu monisti, a oni drugi dualisti. Često se knjigovodstvene teorije zamjenjuju s teorijama bilance. Dok je naime — prema Le Coutreu — narav knjigovodstvenih teorija čisto formalna, nalazi on, da je narav teorija bilance materijalna. »Knjigovodstvene teorije nastoje da prikažu princip dopičkog formalizma, da objasne, zašto se svaki poslovni slučaj knjiži dvostruko i na protivnim stranama. One žele da postave pravila, s pomoću kojih se čisto shematski može provesti knjiženje za svaki poslovni slučaj. Drukčije je s teorijama bilance«. Teorije bilance polaze — kako smo vidjeli — sa stajališta svrhe i nastoje izvesti pravila za sadržaj bilance, koji se odnosi u glavnom na procjenu ili prosuđivanje vrijednosti u bilanci, pa u tom pogledu nastoje izvesti posebnu nauku o bilanci.

LIT.: A. Jelčić, Teoretičke i praktičke upute o dioničar. društvima, Zagreb 1922; S. Kukla, Kako valja čitati bilance, Zagreb 1923; F. Krajčević, Teorije o bilanci (Ekonomist br. 5), Zagreb 1938; H. Nicklisch, Handwörterbuch der Betriebswirtschaft (članci: Bilanz), II. izd., Stuttgart 1938—39; W. le Coutre, Grundzüge der Bilanzkunde, I. i II.; Isti, Bilanz-Analyse, Berlin 1933; F. Leitner, Bilanztechnik u. Kritik, Leipzig 1927; E. Schmalenbach, Dynamische Bilanz, Leipzig 1926; F. Schmidt, Die organische Tageswertbilanz, Leipzig 1929.