BESMRTNOST znači nemogućnost umrijeti ili barem mogućnost ne umrijeti. Za Boga velimo da je besmrtan, jer nam je nemoguće makar samo i zamisliti Boga, koji ne bi živio ili koji bi prestao živjeti. Jednako je prema nazoru filozofijske psihologije i ljudska duša kao duhovno biće u nemogućnosti da umre. Dok u ova dva slučaja besmrtnost znači nemogućnost umrijeti, dotle besmrtnost, koja prema nauci katoličke teologije pripada i ljudskom tijelu poslije općega uskrsnuća, znači mogućnost ne umrijeti, jer tijelo samo po sebi prestaje živjeti te mu samo posebna moć Božja omogućuje, da neprestano živi.

Besmrtnost duše, na koju se redovno misli, kad je govor o besmrtnosti, znači beskrajni nastavak eksistencije njezine poslije čovjekove smrti, u kojem zadržava oznake svoje individualnosti. Tu riječ upotrebljavamo katkada i za neindividualno eksistiranje duhovnih bića, na pr. u panteističkom božanstvu ili čak u slavi ili uspomeni kod drugih duhovnih bića.

Pojam je besmrtnosti, barem kao pojam nastavka života poslije čovjekove smrti, star kao i ljudski rod. Prema rezultatu novijih etnologijskih istraživanja i najstariji je prethistorijski čovjek ostavio očite znakove svojega uvjerenja o prekogrobnom životu. Vulgarnim uvjerenjem o besmrtnosti ubrzo se pozabavilo filozofijsko mišljenje, koje je dalo točno određenje besmrtnosti i dokaze za beskrajnu eksistenciju ljudske duše. Prve znanstvene dokaze daje nam Platon, pa ih filozofija donekle i danas upotrebljava, dok ih je sam Platon povezao s naukom o preeksistenciji duše. Na potpunoj je znanstvenoj visini i u tom pogledu Aristotel, koji veoma jasno obrađuje osnovne premise besmrtnosti: supstancijalnost i duhovnost duše.

U kršćanskoj je eri općenito uvjerenje o besmrtnosti kao beskrajnom nastavku života ljudske duše poslije čovjekove smrti, ali kod sv. Otaca slabije dolaze do izražaja filozofijski dokazi za nju, tako te još i neki skolastici smatraju besmrtnost više predmetom vjere nego filozofije. Sv. Toma Akvinski, a za njim i sva novoskolastička filozofija, smatra, da je besmrtnost ljudske duše, shvaćena kao beskrajni nastavak njezine eksistencije, u kojem neprestano zadržava oznake svoje individualnosti, istina, koju možemo dokazati čisto filozofijskim (racionalnim) dokazima bez obzira na vjeru. Iracionalna filozofija naprotiv drži, da toga ne možemo, i zato nastoji postanak općeg uvjerenja o besmrtnosti protumačiti iracionalnim putem bez logičkoga dokazivanja.

Racionalna metafizika dokazuje besmrtnost duše ovako: Duhovno je biće po svojoj prirodi takvo, da ne može prestati eksistirati odnosno živjeti, ako je jednom došlo do eksistencije. Prestati naime eksistirati moglo bi ili tako, da se raspadne u ništa odnosno u svoje sastavne dijelove, kako nestaje čovjeka, kad se tijelo podijeli s dušom, ili tijela, kad se rastvori u prah; ili tako, da ga uništi ili mu smrt zadade koje drugo biće, kao što je moguće ubiti čovjeka; ili napokon tako, da mu apsolutno Biće (Bog) oduzme eksistenciju. Kako je naša duša duhovna supstancija, to sve rečeno vrijedi napose i za nju.

Prvi slučaj nije moguć, jer je duša kao duhovno biće jednostavna te nema dijelova, koji bi se mogli razići ili u koje bi se ona mogla raspasti. A smrt je upravo uvjetovana takvim rastavljanjem i raspadanjem; ona se štoviše u tom sastoji, te bez toga osim u slučaju potpunog uništenja ne može ni biti govora o smrti. To isto vrijedi i za drugi slučaj, kao da bi duši moglo zadati smrt drugo koje biće. Kad god naime dolazi do uništenja života ili usmrđivanja živih bića, svaki put se radi o rastavljanju ili raspadanju u sastavne dijelove, na pr. kad ubijamo čovjeka ili kakav organizam, ali duša kao duhovna supstancija nema u što bi se rastavila ili raspala, ili što bi joj se moglo otkinuti, da postane nesposobna za život. Preostaje još samo treći slučaj, da bi duša mogla prestati živjeti samo tako, da se posve uništi, t. j. da se prouzroči nesamo, da duša kao duša prestane eksistirati, nego i da od nje ništa više ne ostane, da prijeđe u čisto ništa. Kako međutim najopćenitije iskustvo dokazuje, nijednom biću, što ga uopće poznajemo, nije dano bilo (iz ničega) stvoriti nešto sasvim novo, bilo nešto posve obratiti u ništa (uništiti). Već u materijalnom svijetu mi sami ili ostala bića možemo samo mijenjati način i vrstu energije i stanja materije, ali dani zbroj energije i količinu materije nije nam moguće ni umanjiti ni uvećati (zakoni stalnosti materije i energije). A komu nije dano nešto proizvesti iz ničesa (stvoriti), tomu nije dano ni obratno nešto obratiti u ništa (uništiti). To onda još više vrijedi za dušu.

Prigovor, da bi se ljudska duša mogla uništiti barem neizravno, t. j. onako, kako se to zbiva sa životinjskom i biljnom dušom, koje naprosto prestanu eksistirati, kad se organizam stane raspadati, nije opravdan. Te naime duše ne mogu ni djelovati ni eksistirati bez materije ili materijalnoga supstrata, dok je ljudska duša duhovna, i to je upravo osnovna premisa u dokazivanju njezine besmrtnosti, a odlika je duhovne supstancije, da ni u svojoj eksistenciji ni u svojem djelovanju nije tako vezana na materiju, te bez nje ne bi mogla dalje eksistirati i djelovati. Ljudska se duša razlikuje od životinjske i raslinske time, što gubitak tijela ne vuče za sobom i njezino uništenje. Ljudsku dušu nije dakle moguće uništiti ni izravno ni neizravno; to bi moglo učiniti samo apsolutno Biće, koje jedino stvara i ništi. No pitanje je, da li će Apsolutni Duh oduzeti ljudskoj duši eksistenciju i život. Na to daje filozofija negativan odgovor, koji motivira ovako: Već opći zakon svršnosti u prirodi sili nas na zaključak, da Bog ne će uništiti ljudske duše, jer zaista nigdje ne nalazimo, da bi u prirodi postojala neodoljiva i neiskorenjiva težnja na nešto, a da ujedno ne bi bila dana i sama mogućnost njezina zadovoljenja. Međutim u ljudskom duhu živi neutaživa želja za blaženstvom, kako odgovara razumskoj ljudskoj prirodi, da bude bez kraja i konca, bez smrti. Ako dakle taj duh ne bude uistinu navijek živio, onda uopće nema mogućnosti, da se iskonska težnja našega bića zadovolji, a to bi značilo, da je jedini čovjek i cijeli ljudski rod nošen neodoljivom i neiskorenjivom tendencijom, koja ne vodi ničemu, nego je tek žalosna iluzija ili obmana! Snaga je ovog obrazlaganja još jasnija, ako se uzme u obzir, da je ta čovjekova želja za potpunim blaženstvom i neprestanim životom tako duboko usađena u ljudsku dušu od samoga Apsolutnoga Duha, te bi zaista bilo Boga nedolično poigravanje s vlastitim stvorenjem, kad mu ne bi dao mogućnost, da jednom zadovolji tu želju. No očito je, da te mogućnosti nema, ako ljudski duh nije besmrtan; ta nitko živ, tko i malo poznaje život, ne će tvrditi, da je ta želja zadovoljena ovim životom ili uopće životom, koji se gubi, za koji se zna ili se čak samo mora i ozbiljno bojati, da će mu jednom doći kraj. Ta neugasiva želja za potpunom srećom i zadovoljstvom i za beskrajnim životom, koja prožima cijelo ljudsko biće, zapravo je obećanje Božje dano čovjeku, da će imati barem mogućnosti zadovoljiti je. A Božje se obećanje mora iskupiti ili drugim riječima: ljudska duša mora biti besmrtna. Do istoga zaključka dolazi filozofija promatrajući potrebu sankcije za moralni zakon, o koji su vezana najveća dobra, pa isam opstanak pojedinca i cijeloga čovječanstva. Pitanje dakle o besmrtnosti duše odlučuje alternativama: monizam ili dualizam, materijalizam ili spiritualizam, riječju o smislu ljudske eksistencije te o vrijednosti različitih nazora o svijetu i životu.

LIT.: Talija, Neumrlost duše, Mostar 1919; Isti, Neumrlost čovječje duše u povijesti i umovanju čovječanstva, Dubrovnik 1928; Götzmann, Die Unsterblichkeitsbeweise in der Väterzeit und Scholastik bis zum Ende des 13. Jahrhunderts, Leipzig 1912; Gutberlet, Der Kampf um die Seele, 2. izd., 1903; Šanc, Stvoritelj svijeta, Sarajevo 1935; Zimmermann, Filozofija i religija, Zagreb 1936; W. Schmidt, Der Ursprung der Gottesidee, 6 sv., 1912—1935. Zatim gotovo svaka sistematska filozofijska psihologija, naročito skolastička, kao: Zimmermann, Duševni život (dio 11.), Zagreb 1932: Siwek, Psychologia metaphysica, Rim 1939; Lehmen-Bessmer, Lehrbuch der Philosophie, II. sv., 2. dio, Freiburg 1921; Mercier, Psychologie, Louvain, mnogo izdanja.