BERNARDIN, 1. (Ivan) Amici, bl., * Fossa kod Aquile u Abruzzima oko 1420, radi čega je prozvan: od Fosse ili Akvilski, † San Giuliano kod Aquile 27. XI. 1503. Odličan pravnik i dobar teolog. U franjevačkom je redu vršio najviše službe, a ujedno se odlikovao kao izvanredan propovjednik, dobar pisac i svet čovjek. Proveo je 1464 ujedinjenje bosanske vikarije s dalmatinskom provincijom i ostao joj na čelu kao prvi vikar (provincijal). G. 1467 imenovan je komisarom svoje redovničke obitelji u rimskoj kuriji. Leon XIII. proglasio ga je blaženim. Štuje se 27. XI. Od njegovih spisa za našu je povijest važna Kronika, koju je iz izvornog rukopisa prvi put štampao Leonard Lemmens 1902 u Rimu.

LIT.: Božitković, Kritički ispit bos. vikara, Beograd 1935. St. P.

2. Caimi, bl., * Milan u prvoj pol. 15. st., † oko 1500, franjevac. Glasovit govornik i pravnik. G. 1477—1478 komisar Sv. Zemlje i čuvar sv. Groba u Jeruzalemu; 1495 vikar Bosne Srebreničke, pa generalni definitor svoga reda. Zasnovao je 1481 na Sacro Monte di Varallo (sjeverna Italija, kod Novare) »Novi Jeruzalem«, znamenito svetište, koje je potvrdio Inocent VIII. breveom od 21 XII. 1486 i koje se kroz četiri vijeka izgradilo u jedan od najznamenitijih vjerskih i umjetničkih spomenika na svijetu (Monumento nazionale) (→ Varallo).

LIT.: Wadding, Annales Minorum, XIV. i XV.³, Quaracchi 1933; Božitković, Kritički ispit bos. vikara, Beograd 1935; G. Romerio, La Passione . . . al Sacro Monte, L’Illustrazione Vaticana, III., 1932; ostala literatura kod A. Durfo, Bibliografia del S. M., Novara 1930. St. P.

3. Sienski, sv., iz porodice Albizzeschi, * Massa Maritima 8. IX. 1380, † Aquila 20. V. 1444, franjevac, propovjednik, organizator. Pokrenuo je u svom redu veliku duhovnu obnovu, poznatu pod imenom »Franjevci od opsluženja«. (Tom su franjevačkom ogranku pripadali do konačne reforme reda, 1898, svi hrvatski samostani.) Kao apostol Italije mnogo je uradio, da je na crkvenom saboru u Firenci (1439) došlo do pomirenja grčkoistočne i zapadne crkve. Bio je učitelj sv. Ivanu Kapistranu. Istaknuo se u bogoslovskoj nauci (S. Bernardini S. O. S. M. opera omnia, 5 vol.). Mnogo je širio štovanje imena Isusova, te njegov monogram IHS i danas vidimo na mnogim starinskim palačama (na pr. u Šibeniku). Spomen mu je 20. V. L. B.

B. S. je obogatio i talijansku prozu 15. st., jer je izradio u pučkom govoru mnoge propovijedi, koje se odlikuju živim bojama, svježinom i jasnim načinom razlaganja.

BIBL.: Le prediche volgari di S. B. da S., a cura di L. Bianchi I— III, Siena 1880—1888; Le più belle pagine di S. B. da S., scelte da P. Misciatelli, Milan 1924; P. D. Picetti, Operette volgari integralmente edite, Firenca 1938.

LIT.: Thureau-Dangin, Un prédicateur populaire dans l’Italie de la Renaissance S. B. da S., II. izd. Pariz 1926 (talijanski prijevod, Siena 1897); G. Minozzi, S. B. da S., Milan 1927; M. Bontempelli, S. B. da S., II. izd. Rim 1927; P. Bargellini, S. B. da S., Brescia 1933. T. F.

4. fra Splićanin. Izdao 1495 kao redaktor najstariji hrvatski štampani Lekcionar s ova dva natpisa; na početku: Incipit vulgarisacio dalmatica epistolarum & evangeliorum atque prephacionum & benedictionum continencium in Missali, i onda još jednoć na kraju: Evangelia et epistole cum prephationibus & benedictionibus per anni circulum in lingua yllirica feliciter expliciunt: emendata & diligenter correcta per fratrem Bernardinum Spalatensem. Impressum Venetiis per Damianum Mediolanensem. Anno D. MCCCCXCV. die XII. Martii. B. L. štampan je gotskim pismenima, svi natpisi rubricirani. Sačuvan je u 4 primjerka, od kojih imaju po jedan: zadarska gimnazija, trsatski franjevački samostan, dubrovačka isusovačka rezidencija i biblioteka sveučilišta u Odesi. U starije vrijeme taj L. preštampan je tri puta: 1543 u redakciji Trogiranina Dom Benedata Zborovčića, 1586 u redakciji Trogiranina Dom Marka Andriolića i onda 1613 u redakciji fra Ivana Bandulavića Skopljanina. U V. knjizi akademijinih Djela »po prvom izdanju od 1495« izdao ga je 1885 T. Maretić. Jezik Bernardinova Lekcionara u vezi s jezikom zadarskoga lekcionara (rkps 1. pol. 15. st.) i Lekcionara Dubrovčanina Nikše Ranjine od 1508 obradio M. Rešetar u studiji Jezik primorskih lekcionara (Rad 134 i 136). F. F.