BERGSON, Henri, * Pariz 1859, † Pariz 6. I. 1941, francuski filozof, profesor zavoda Collège de France, od 1901 član Instituta, 1928 nagrađen Nobelovom nagradom. Nastavljajući u pravcu, koji se s F. Ravaissonom suprotstavio pozitivizmu, a koji je s J. Lachelierom i s E. Boutrouxom istakao »filozofiju slobode« nasuprot mehanističkom determinizmu i materijalističkom zanosu prirodoznanstvenoga gledanja, B. izgrađuje zaokružen nazor, koji on sam naziva neospiritualizmom, no kako ga osniva na principu života, može se jednako karakterizirati kao panvitalizam, što je u opreci s panlogizmom, koji uzima, da je osnov svijeta neka logička sila. Do te opreke vodi B-a kritika racionalizma ili nazora o kompetentnosti razuma u spoznajno-teorijskoj i metafizičkoj funkciji. Kriticizam naime i pozitivizam kao oblici empiričkoga racionalizma slažu se u tom, da se spoznavanje sastoji u razumskoj redakciji iskustvene građe, ali ga ograničuju na pojave u subjektu (predodžbe) ili na pojavnu stranu stvari, pa prema tome poriču mogućnost prijelaza preko iskustva i zavirivanja u dubinu stvarnosti, dok se spekulativni racionalizam pouzdaje u metafizički domašaj logičkih operacija i opravdanja. B. prihvaća empirističku zasadu, da se sve spoznavanje svodi na iskustvo, ali nalazi puta i načina, koji vode u metafiziku (v.); no u isti mah, kad prevladava ograničenje, koje postavlja kriticizam i pozitivizam, odbija on mišljenje spekulativnoga racionalizma, da se do osnova svijeta dolazi razumskim sredstvima. To rješenje nadaje se razlikovanjem neposredne svijesne datosti i iz nje izvedena intelektualnog prikaza; to razlikovanje čini glavni profil B-ova sustava. Polazeći od proživljavanja kao kontinuirana niza eksistencijalnih akata, kojima subjekt sebe statuira (»ja jesam«) i ujedno s tim nalazi (kon-statira), kako mu je »pri duši«, ima se pod iskustvom prvenstveno razumijevati, da on radi »sa znanjem« (conscientia) ili s-viješću uza samu muku vršenja bitka. Izravno naime na mogućnosti djelovanja i nevolji trpljenja subjekt provodi bitak svoj znajući za se, a isto to biva, kad zauzet događanjem izvan sebe po neposrednom učešću (»sim-patiji«) svoje radinosti dokučuje, što se tamo dešava. Svijest u toj posve prisebnoj kondiciji ima čisto vremenski značaj ustrajna, sveudilj obnavljana stvaralačkoga zbivanja, što se neposredno dohvaća u dojmu, prije nego što će se shvaćati u pojmu. Znanje, što se tako daje, živo je, pojedinačno, konkretno, jedinstveno, kao da je sliveno u jednu cjelinu, fluentno, prelijevajući se od momenta do momenta u neprekidnoj vezi. Od toga nahođenja sebe u intimnoj tvornosti i svijeta u živom dodiru s njim, što se dobiva »uviđanjem« (intuicijom) odnosno uživljavanjem, razlikuje se spoznajni nalaz, koji se izrađuje razviđanjem, kad se proživljavanje iz čiste usebnosti pomakne i u nekom vidnom prostoru kao ideja, predodžbena slika stavi na ogled. Značajan postaje onda za spoznavanje prostorni zor: što je u neposrednoj datosti naprosto eksistencijalni momenat »pri duši«, postaje sadržaj »u duši«. Činjenica: ja sam svijestan (znam za se) mijenja se u izraz »ja imam nešto u svijesti« kao objekt gledanja. Iskustvo se tada ukazuje kao skup elementarnih masa znanja (duševnih atoma), što se osjetnim zamjećivanjem u doživljavanju pregnantno ističu, potisnute s pozornice svijesti dolaze u latentno stanje, iz kojega se sjećanjem povraćene ili maštanjem preobražene opet javljaju u vidnom polju, u osvrtu (refleksiji) zahvaćene razumskim se metodama obrađuju i izlažu u obliku jasno ocrtanih, čvrstim konturama omeđenih, za poimanje na prosječni, normalni izgled svedenih prikaza, koji se lako drže na misli i riječima označeni zgodno se upotrebljavaju za saopćenje. Nesumnjivo je to misaono (»logičko«) kapitaliziranje i razgovorno (»dijalektičko«) izlaganje doživljajne muke korisno, jer pregledom omogućuje orijentaciju u svijetu, a označivanjem duševni saobraćaj, ali se ne smije pustiti s vida, da je ono prevođenje žive prisebne datosti u odličene, t. j. od subjekta nekako odvojene, objektivirane fabrikate, priugotovljene za shvaćanje i sporazumijevanje. U analitičko-sintetičkom postupku razuma, koji je po B-u sposobnost izrađivati vještačke predmete, razrešava se kontinuirani tok osvješćivanja u diskretne fiksirane pozicije, cjeloviti dojam doživljavanja razlaže se u razbirljive crte, od kojih se sastavljaju apstraktni, shematički, općeno prihvatljivi, značenjem markirani likovi, u kojima se zapravo život ukočio, vremenski je tok zbivanja prešao u prostorno redanje slika, »izvorni elan«, koji sve stvaranje nosi, prometnuo se u mehanički proces.

Prema toj spoznajnoteorijskoj dispoziciji intuicija ili »znanje po iskušenju« odnosi se prema razumskoj ili pojmovno konstruiranoj spoznaji kao mudrost prema vještini. I ne osporavajući potrebu i važnost racionalnoga stava u životnoj praksi, kad se radi o svladavanju beskrajnoga pojavnoga mnoštva pojmovima i o njegovu sređivanju u preglednim složajima, ne može se razumskoj funkciji priznati više no tehnička vrijednost. Njezini produkti (intelektualni prikazi) zadovoljavaju u jednom, makar i vrlo važnom životnom položaju, ali baš zato, jer su naročito za nj udešeni, ne predstavljaju oni stvarnost u njezinu punom zamašaju, nego samo jednu njezinu, izvanjsku, pojavnu stranu, svedenu na logičke mjere i načine, a to (prema grčkoj riječi »logos« za misao i riječ) znači, na mogućnosti misaona određivanja i izražavanja u govoru. Do dna bitka, gdje se nalaze stvaralački izvori, vodi intuicija, koja tako dosegom nadmašuje razumsko znanje, stoji prema njemu kao viša svijest (nadsvijest) te je osobito važna za filozofijsko snalaženje u svijetu i životu.

U pretpostavci ove prednosti intuitivnoga dohvatanja, dok se razum ne smatra organom metafizičke spoznaje, B. izlazi iz okvira prirodoznanstvenoga nazora, što svijet prikazuje u vidu kauzalne determinacije mehaničkim, kvantitativno određenim izrazima, koji daju utisak fatalnom nuždom upravljana stroja. Reviziju racionalne slike svijeta provodi B. najprije kod psihologijske teorije odbijajući kako intelektualističko osnivanje duševnoga svijeta, napose asocijativnu mehaniku zamišljenu po uzoru fizikalne atomistike, tako i fiziologijsku interpretaciju psihičkih činjenica. Duševni bitak, kako ga proživljavamo, nema ništa prostorno, masivno, kvantitativno — on je vremenski podržavano čisto trajanje, heterogeni tok momenata, u kojima se svijesno postojanje uporno vrši, neprekidno uspostavlja, težeći se izgrađuje i unapređuje u mogućnosti održanja u kvalitetu prisebnosti. Vremenski oblik duševnoga postojanja ne valja zamijeniti s fizičkim vremenom. Svijest nije samo ispunjavanje subjekta sukcesivno nazočnim stanjima, već je isprepletanje sadašnjosti, kako s prošlošću u stalnom tendiranju psihičkih procesa prema središtu »ja«, tako i s budućnošću u namjernosti odnosno u teženju na cilj, što se s onim tendiranjem nužno nadaje. Osnovna psihička funkcija je pamćenje kao aktualno-dinamičko podržavanje životne radnje u odnosu na »ja«, koji se ima razlikovati od pamćenja kao organske funkcije, kojom se utiru i uzdržavaju putovi ili »motoričke« mogućnosti svijesna postojanja. Odlučno se B. protivi tome, da bi se duševni život kauzativno kao produkt ili atributivno kao svojstvo, odnosno dodati fenomen izvodio iz materijalnih uvjeta. Mozak, koji pri njem dolazi u obzir kao fiziologijski korelat, samo je instrumenat duševnih očitovanja u kretnjama, dakle organ, od čije okretnosti zavisi izražajna sposobnost, a ne i samo svijesno značenje, što se dušom pronosi. Upravo zato odbija B. i teoriju paralelizma, jer slika dvaju korespondentnih nizova krivo prikazuje odnos duše i tijela. Duševnost nije naprosto unutrašnja strana fiziologijskih procesa, naprotiv ona je antagonistički akt, što kao vječito oživljavanje i ustajanje na subjektivni bitak u znaku »ja jesam« stoji u borbi protiv sustajanja u neprisebnosti, protiv umaranja, da ne kažemo mrtvila, kojim se pronosi prostorno određeno, mehaničko zbivanje, protiv kauzalno iznuđene nevoljkosti. Osnovni naime značaj psihičkoga života je teženje, kretanje u naponu prema svijesti i traženje tako kvalificirana držanja u aktima vršenja na priliku izbora, što duševno stvaranje vodi na put samosvijesna, voljna, iz cjeline »ja« određena bitka i udara mu obilježje sveudiljna iznalaženja smisleno-svrhovitih mogućnosti i dovijanja slobodi u samoodređenju i samosvojnosti.

Nadovezujući na duševne činjenice ukazuje se u pravcu intuitivna nahođenja i ostala stvarnost u živoj slici. Kad se naime prikučimo svijetu i s neposrednim učešćem primamo događanje njegovo, onda mjesto statičkih likova intelektualnih, koji se kao posrednici stavljaju između nas i svijeta, stoji dojam, kojemu glavnu notu sačinjava živi kontinuitet. Zbivanje u bistvenoj, izvornoj kondiciji svojoj je stvaralačko razvijanje, što se daje u nebrojenim vrstima i načinima i ustrajno se, da upotrijebimo Goetheovu poredbu, na stanu vremena tka s individualno promjenljivim marom i uspjehom. Samo u razumskoj perspektivi svijet je gibanju stroja sličan silom udara pokretan, mrežom efektivnih uzroka isprepleten proces, u dubini svijesti zahvaćen on je na životnom elanu vijekom održavano stvaranje. S tim mislima gradi B. nazor na svijet na unutrašnjoj doživljajnoj izvjesnosti. On hoće metafiziku (v.) kao spoznaju o osnovima i posljednjim uzrocima stvari, ali ne će, da ona bude razumski konstruiran i pojmovnim maštanjem iskombiniran prikaz, već bi to imala biti empirički, na samoj muci rađanja i održanja svijesti osnovano dohvatanje zazbiljnosti na njezinu izvoru: u intimnom zagrljaju sa svijetom, u živom djelovnom dodiru s njim doseže se apsolutni bitak i puna istina. Nije sigurno, da li je možda B-u pred očima lebdjela srodnost značenja riječi »genesis« i »gnosis«, ali je očito prema racionalističkom jednačenju mišljenja i bitka istakao blizinu doživljajne datosti i ontološke funkcije i na toj je blizini razvio filozofijsku misao, koja s intuitivno produbljenim uvidom u radionicu svijeta ujedno postaje iskustvo o Bogu, koje ima veću uvjerljivu snagu nego razumski dokazi za eksistenciju njegovu. U stvaralačkom razvitku ima mjesta za potrebu slobode, za zahtjeve moralnoga upravljanja, za uvaženje estetske težnje i religijskoga uzdizanja, u njem se nalazi mogućnost progresivnoga društvenoga i kulturnoga nastojanja — jednom riječi, mjesta za idealno uzdizanje nad materijalni stupanj postojanja, za ustajanje na život sa sviješću i u duhu. Odnos naime duha i tvari, duše i tijela dolazi u drugo svijetlo: mjesto predodžbe o materijalnoj konstanti, na koju je duševnost privezana kao varijanta ili kao sjenasta pratnja, postavlja se dinamički odnos, u kojem razvijanje i unapređivanje životnoga elana znači duševni bitak, dok usporavanje i nazadovanje znači padanje na materijalni način postojanja. Proces stvaranja ne ide od tvari prema duhu, nego obrnuto: izvirući iz duhovna vrela on se tako rekavši kao plamen ili svijetlo (to je omiljela poredba mistika i gnostika) svijetom širi, a kad životni zamah klone, onda gasne i gubi se u tami nesvijesnosti. Posljednji izvor svega je Bog, koji se ima zamišljati kao vječna, apsolutna djelatnost; na njoj se krijepi čitav svijet u odnosu, koji ponešto zanosi na panteizam, i ako B. sam to ne želi.

Bergson bez sumnje ide u red najvećih suvremenih mislilaca. Djela mu se odlikuju lijepim stilom i bistrim, duhovitim pogledima, koji se tu i tamo priključuju na Leibniza, Schellinga, Schopenhauera, Wundta, Jamesa, Macha i dr. Njegova nauka naišla je na širok odjek. Po utjecaju na teoriju spoznaje označuje se kao intuicionizam.

BIBL.: Essai sur les donées immédiates de la conscience, Pariz 1889 (1924); Matière et Mémoire, 1900 (1925), Srpski prijevod »Materija i memorija, ogled o odnosu tela i duha«, Beograd 1927; Le Rire, 1900 (1925), srpski prijevod »O smehu — esej o značenju smešnoga«, sa 16. franc. izdanja preveo S. Džamonja, Beograd 1920; L’evolution creatrice, 1907 (1930), srpski prijevod »Stvaralačka evolucija«, preveo s francuskoga Filip Medić, Beograd 1932; L’energie spirituelle, 1920; Les deux sources de la morale et de la religion, Pariz 1932.

LIT.: A. Stenberger, H. B-’s intuitive Philosophie, Jena 1910; J. Maritain, La philosophie Bergsonienne, Etudes crit., Pariz 1910 (1930), Ed. Le Roy, Un phil. nouv., H. B., Pariz 1912; Adolf Keller, Eine Philosophie d. Lebens, Jena 1914; Đ. Gračanin, Mod. filozof. branitelj kršćanstva?, Sarajevo 1935; Jolivet, Essai sur le Bergsonnisme, Lyon-Pariz 1931; Chevalier, Bergson, Pariz 1926; Olgiati, La filosofia di Enrico Bergson, Turin 1922; VI. Jankélévitsch, Bergson, Pariz 1913.