BELZEBUB (hebr. Baal-zebúb; LXX: Báal-myían), ime božanstva, koje se poštivalo u Akaronu kod Filisteja, a komu je Ohozija, kralj izraelski, slao svoje izaslanike, da pitaju, da li će ozdraviti (IV. Kralj 1, 2—16). Etimološko značenje: Baal »gospodar«, zebúb »muha«, t. j. božanstvo, koje štiti od muha. Kod Grka analogno: Zeus Apomyios; kod Rimljana: Deus Myiagrus. U Novom Zavjetu spominje se u Evanđeljima (Mat. 10, 25; 12, 24—27; Mar. 3, 22; Luk. 11, 15) Beelzebub kao ime sotone, poglavice zlih duhova, i to samo u latinskom tekstu Vulgate, dok u grčkom tekstu većina starih rukopisa imade: Beelzebúl ili Beezebúl, i to se čitanje smatra kritički ispravnijim. Etimološki: Beel »gospodar«, zebúl »stan«, »prebivanje«, »dubina«, »podzemni svijet«; dakle: Gospodar podzemlja. Židovi su riječ zebúl uzimali također u drugom podrugljivom značenju od hebrejskoga korijena zibbul (arapski: zibl, sirski: zebla) »blato«, »nečist«, »izmetine«; prema tomu: bog izmetina, blata ili nečistoće, označujući time ništetnost žrtvenoga kulta, koji se iskazivao tom božanstvu.