AEROBIONTI ili OKSIBIONTI. Pasteur je podijelio 1861 sve mikroorganizme po njihovu odnošaju naprama slobodnom kisiku na dvije skupine: aerobionte, koji za vršenje životnih funkcija nužno trebaju slobodan kisik, i anaerobionte (anoksibionte), koji podnose slobodan kisik, ali ga ne trebaju, jer potrebnu energiju dobivaju redukcijskim procesima. Osim ovih dviju ekstremnih skupina (obligatno aerobnih i anaerobnih) mikroorganizama postoji i skupina t. zv. fakultativno anaerobnih mikroba, koji mogu živjeti kako u prisustvu tako i odsustvu slobodnog kisika.

Kasnije je ova razdioba protegnuta na sva živa bića. Ljudi kao i najveći dio životinja i biljaka spadaju među obligatne aerobionte. Najviše anaerobionata ima među bakterijama; mnoge od ovih uvjetuju i teška oboljenja, kao na pr. tetanus (Bacillus tetani Nicol), gangrenozno otrovanje krvi (Bac. oedematis maligni Novy) i t. d. M. G.

Da udovolji potrebi za kisikom, ima najveći dio životinja posebne organe za disanje, škrge, pluća, dušnice (lokalizirano disanje), a samo posve malene životinje s vrlo mekanom i nježnom kožom mogu primati kisik preko kože (difuzno disanje). Od životinja mogu podnijeti vrlo veliku nestašicu kisika neki praživi, crvi glibnjače i gujavice, ličinke nekih muha, a prije svega nametnici u crijevima, gdje nema kisika, kao amebe, bičaši, naljevnjaci, gomilice, pa trakavice, gliste i kukaši.

Ovi crijevni nametnici, tako obična glista, dobivaju u pomanjkanju kisika potrebnu energiju za život t. zv. životinjskim vrenjem (dokazao Weinland), rastvaranjem glikogena, pri čem se javljaju ugljični dioksid i jednostavne masne kiseline, najviše valerijanska. Kod tog procesa se iskorišćuje vrlo malo energije, ni četvrtina koliko bi se oslobodilo oksidacijom, ali to crijevnim nametnicima ne smeta, jer imaju na raspolaganju veliku množinu hrane.

I octene glistice mogu živjeti više sedmica posve bez uzduha, isto tako i neke gujavice, a žabe izdrže 25 sati u uzduhu, koji je potpuno bez kisika. N. F-k.