BATIK (u javanskom glagol ambatik i imenica batikan)je način bojadisanja tkanina u zemljama istočne Azije t. zv. rezervacijom (tehnikom reservage) s pomoću pčelinjega voska. U Malajskom arhipelagu i ponajviše na otoku Javi bojadisali su se tako odjevni predmeti. U 19. st. je batik preko Engleske i Holandije donesen u Evropu, gdje se primjenjuje za bojadisanje raznovrsnog tkiva, svile, baršuna, pamučnih i lanenih platna te kože i papira (za uveze). Danas se mnogo izrađuju batik-tkanine tvornički za rupce za glavu i za oblaganje zidova (tapete).

Na tkivo, preparirano na osobit način, prenese se crtež, kojemu se konture pokriju voskom, i to s pomoću tjantinga (bakrena posudica sa svinutom cjevčicom na dnu za izlijevanje voska i s drvenim drškom). Vosak mora uvijek biti vruć i jednomjerno teći, plohe se pokrivaju s pomoću kista. Boja je hladna i ne prodire u tkivo na mjestima, koja su pokrita voskom. Ponavljanjem toga postupka dobiva se višebojno tkivo. Iza svakog bojadisanja mora se tkanina dobro isprati i osušiti. Vosak se skida kipućom vodom ili glačanjem preko bugačice ili papira, koji dobro upija, a i pranjem benzinom. Boje moraju biti otporne na svijetlu i kod pranja, inače je sav trud uzaludan. U velikom dijelu istočne Evrope i kod nas u Hrvatskoj bojadišu se na sličan način uskrsne pisanice, i to s pomoću kiščice (pisaljice), drvene žličice s limenom cjevčicom.

LIT.: Ronffaer-Inyboll, Die Batikkunst in Indien und ihre Geschichte, Haarlem 1900—14; J. A. Loeber, Das Batiken, Oldenburg i/O. 1925; M. Gavazzi, Iz naše umjetnosti: Uskrsna šarena jaja, Vijenac II., Zagreb 1924—25.