BARJAK (zapravo bajrak), turski naziv za zastavu (v.). Obično se u starijoj književnosti i u narodnim pjesmama razumijevala pod tim imenom vojnička ili svatovska zastava. Razvijanje b. značilo je poziv vojnih obvezanika na oružje. B. je simbol hrabrosti i nerazdruživosti. Njemu se vojnici nisu smjeli nikada iznevjeriti. Četa je imala dužnost, da prije žrtvuje život, nego da izgubi b. ili druge vojničke znakove. Njegov gubitak imao je za posljedicu beščasnost i sramotu, koja se mogla oprati samo izvanrednim junaštvom. Savijanje barjaka značilo je žalost. Pjesnici su opisivanjem barjaka dali vrlo živu plastiku vojsci na njezinu putovanju ili u boju. Izrađivali su se od različite tkanine, a na njima su bili izvezeni različiti znakovi: na kršćanskoj strani svakako križ (krstaš barjak i krstaš alaj-barjak), a na turskoj strani polumjesec. P. G.

Barjak kod Arbanasa je pleme pod oružjem ili njegova oružana snaga. Arbanasi ni pod turskom vlašću ni u mletačkoj vojsci nijesu htjeli vojevati pod tuđim zapovjednicima, nego pod svojima vlastitima. Jedno pleme može imati više barjaka. Tako su katolički Miriditi imali 8 barjaka sa 6000 oružanih ljudi. Prema tome i plemenski glavar u Arbanasima zvao se barjaktar.

Barjaktar u Crnogoraca i Arbanasa je nasljedni glavar plemenski, koji u ratu ima najtežu i najodgovorniju službu zastavnika. Kod Miridita se ovakav glavar zove vojvoda. Glavaru su uz bok starješine (plekje), koji tvore vijeće (pljećenija). A. Š-k.