BARBARA CELJSKA, * 1381, † Melnik (Češka) 1450, kraljica i carica, kći Hermana II., po opisu njezina suvremenika Eneje Silvija Piccolominija »žena krasnog stasa i ljepote«, duhovita, pametna i puna energije, ali spletkarica, strastvene prirode i željna vlasti. Kralj Žigmund, ostavši udovac, upoznao se na celjskom gradu s B. i zaručio se 1401 s njome. Potkraj 1405 vjenčala se B. i okrunila u Stolnom Biogradu, kada je njezin otac bio konačno privolio na njezin brak s kraljem. Iz početka je ova veza između Ž. i B. bila sretna, i tast pomaže zeta, da svlada protivnike u Ugarskoj i Slavoniji, a ovaj ga zato imenuje banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (1406).

G. 1408 boravi kraljica u Slavoniji i zamjenjuje kralja i oca, koji su bili zaokupljeni drugim poslovima. Nekako u to vrijeme rodi im se kći Elizabeta, kojoj je bio kum na krstu vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. 12. XII. 1408 osnovaše B. i Ž. Zmajev red s pravilima, koja su nalagala njegovim članovima, da brane kršćansku vjeru, vladalačku kuću i prava kraljevstva. 8. XI. 1414 bijaše B. okrunjena sa Žigmundom u Aachenu za rimsku kraljicu, a nakon toga sudjelovala je neko vrijeme i na crkvenom saboru u Konstancu. Dugotrajno izbivanje Žigmundovo izvan kraljevine Ugarske i Hrvatske izazvalo je velike nerede i nasilja, napose u Hrvatskoj. B. je u tom prednjačila, te su tužbe protiv nje dozlogrdile i samome kralju, koji je tada boravio u Konstancu. U to doba pogoršali su se odnosi između B. i Ž. radi njezina razvratnog života u Ugarskoj. Kada se kralj u veljači 1419 vratio u Ugarsku, osudi on s dopuštenjem prelata i baruna kraljicu u Požunu (Bratislavi), da ostavi budimski dvor i da ode u pusti kraj kod Velikog Varadina. Tu je ostala s kćerkom bolesna i u siromaštvu tri četvrti godine, sve dok Ž. nije došao u Veliki Varadin te ih obje dao otpremiti u Budim. Kada je on htio Barbaru ponovno poslati u Veliki Varadin, ona mu se odlučno odupre. Tek na Badnjak 1419 posredovanjem uglednih velikaša i prelata i ganut kćerkinim suzama i molbama, popusti Ž. i izmiri se s kraljicom. Na taj način izravnan je taj razdor. B. je osobito pomagala i štitila svoj rod. Tako je na pr. spasila svoga brata Fridrika II. od smrtne kazne, kada je dao ubiti svoju ženu (1424). Polazeći u svibnju 1430 u inozemstvo, predao je Ž. državnu upravu u ruke Barbari, njezinu ocu Hermanu, palatinu Nikoli Gorjanskomu i ostrogonskomu nadbiskupu Palociju.

Celjski su grofovi iskoristili carevu odsutnost, da u Hrvatskoj prošire svoju vlast na štetu porodice Frankopana. 11. II. 1437 bila je B. svečano okrunjena za češku kraljicu u Pragu i tom prilikom dobi nekoliko posjeda u Češkoj. Već sedamdesetgodišnji car, videći, da mu se približava smrt, htjede osigurati prijestolje svojih zemalja kćeri Elizabeti i njezinu mužu Albrechtu V. Habsburgovcu. Ovo je carevo nastojanje vladohlepna B. ometala sa svojim rodom težeći, da sama ostane kraljica. Pače je pomišljala na brak s 13-godišnjim poljskim kraljem Vladislavom, samo da sebi osigura barem češku krunu s pomoću nekih ondješnjih velikaša. Kada je Ž. umro u Znojmu 9. XII. 1437, dade njegov nasljednik Albrecht staviti Barbaru pod pasku, dok ga ne izabere za kralja Ugarska i sve zemlje. Kao zarobljenica išla je ona u Požun, prateći lešinu carevu. Kasnije joj dade zet pristojno prebivalište u Melniku, gdje je umrla od kuge, a sahranjena je u grobnici čeških kraljeva u Pragu. Barbara C. ostavila je uspomenu i u hrvatskom narodu, koji ju je zvao »crna kraljica«, budući da je nosila crnu odjeću. Ima o njoj nekoliko sačuvanih priča. Boravila je duže vremena na Kalniku i Medvedgradu. Šenoa je u povjestici Zmijska kraljica spojio turopoljsku priču o »crnoj kraljici« s motivom iz remetske priče o ivanjskom sastanku svih zmija.

LIT.: I. Kukuljević-Sakcinski, Događaji Medvedgrada. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, III., Zagreb 1854; F. Krones, Die Freien von Saneck und ihre Chronik als Grafen von Cilli, Graz 1883; E. Windecke, Denkwürdigkeiten zur Geschichte des Zeitalters Kaiser Sigismunds, izdao W. Altmann, Berlin 1893; V. Klaić, Povijest Hrvata II., 1., 2., Zagreb 1900 i 1901; H. Chilian, Barbara von Cilli, 1908; A. Gubo, Geschichte der Stadt Cilli, Graz 1909. S. A.