BAR, 1. grad u crnogorskom primorju. Prostire se u plodnu polju, koje okružuju brda Sutorman na S, Rumija i Lisinje na I, Volujica na JZ. Stari Bar je podignut na brdu jz. od Rumije, na maloj ravnici sa maslinjacima i smokvarima, 3.5 km daleko od mora. Mnogo manji grad, Bar ili Novi Bar ili Pristan, pri samoj je obali na s. podnožju Volujice, koja zatvara luku i štiti je od južnog vjetra. Zemljoradnja je glavno zanimanje stanovništva. Ulje se izvozi i preko mora. Smokve daju još mnogo veći prinos, pa i naranče. Zatim se najviše gaje dunje, breskve i kruške. Dosta je zemljišta i pod vinovom lozom. Od žitarica uspijevaju kukuruz i pšenica. Livade ima oko 1300 ha. Stoga je važno i stočarstvo: ovce, koze i goveda. Stanovništva je malo; Stari Bar ima oko 1950, Bar 865 stan., od čega su 28% muslimani, ali po materinskom jeziku tek 6% Arnauta i Turaka. — Ime Bar je romansko (tal. Antivari, arn. Tivari); možda je grad postojao još za Rimljana. U 11. st. spadao je B. među veće gradove na istočnoj obali Jadrana; tada je tu već bilo sjedište katoličke biskupije. Kraljica Jelena osnovala je krajem 13. st. manastir na Volujici blizu Pristana, kojega se ruševine vide još i danas. Od 1441—1571 bio je B. pod Mlecima, zatim pod Turcima do ratova 1877—1878, kada je pripao Crnoj Gori.

LIT.: K. Kostić, Trgovinski centri i drumovi po srpskim zemljama, 1900. P. V-ć.

Veze Bara s hrvatskim krajevima bile su najživlje, kada je između 1142 i 1199 dukljansko-barska dijeceza izgubila značaj metropolije, što ga je bila stekla 8. I. 1089 bulom antipape Klementa III. Wiberta. Nezadovoljni Barani osloniše se tada na splitske nadbiskupe, da se riješe vrhovne vlasti Dubrovnika. Barski biskup Grgur, rodom Zadranin, pisao je 1177 splitskomu nadbiskupu Rajneriju pismo puno odanosti. I tadašnje političke prilike upućivale su Bar i Split još više na zajednički život i suradnju, jer je bizantski car Manuel Komnen od 1167 do 1180 udružio pod svojom vlašću Duklju, Dalmaciju, Bosnu i južnu Hrvatsku. U to doba nastao je i tako zvani Ljetopis popa Dukljanina, u kojem se kraj od Duvna do Drača naziva Crvenom Hrvatskom. Poslije obnove dukljansko-barske metropolije (1199) dolazili su na njezinu stolicu i neki znameniti Hrvati, na pr. Andrija Zmajević (1671—1694), Vinko Zmajević (1701—1713), O. Šimun Milinović (1886—1900) i dr.

LIT.: F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, Zagreb-Beograd 1928; Šufflav Acta Albaniae, I. P. G.

Barska nadbiskupija. Prvi put se barska biskupija spominje pod konac 9. st. Car Leon Mudri (886—912) u popisu biskupija podređenih dračkom metropolitu navodi i barsku. Kasnije Bar postaje metropolijom. Nije se to dogodilo g. 1067 (Šufflay, Acta et diplomata Albaniae, I., 17, je dokazao, da je bula Aleksandra II. podmetnuta), nego g. 1089. Protupapa Klement III. (Wibert Ravenski) šalje palij »Petru nadbiskupu dukljanskom« na molbu »slavnog kralja Slavena Bodina«. Dukljanski vladari, listom oduševljeni katolici, htjeli su da i njihova država ima svog nadbiskupa. U tom nastojanju izvrsno im je poslužio golemi ugled razorenog biskupskog grada Diocleje, spomenute već u pismima pape Grgura Velikog 599, kojoj je, kao tobožnjoj nadbiskupiji, Bar htio biti nasljednikom. Kao sufragani podloženi su barskom metropoliti biskupi Kotara, Ulcinja, Svača, Skadra, Drivasta, Pilota, Srbije, Bosne i Trebinja. U borbi s dubrovačkom crkvom mijenjao se broj sufragana i opseg b. metropolije. B. n. u 12. i 13. stoljeću imade velikih zasluga za utvrđivanje i širenje katolicizma u Albaniji. Kad je Duklja 1170 dospjela u ruke Stefana Nemanje, raškog velikog župana, započinje borba katolicizma za opstanak sa srpskim pravoslavljem. Predznak crne budućnosti je bijeg nadbiskupa Grgura pred Nemanjom g. 1189. Barski nadbiskup nastojao je osigurati svoj pravni položaj u srpskoj državi, ali je uza sve to proživljavao i gorke časove, osobito za kralja Milutina i Dušana Silnog. Anonimni latinski putopis (Anonymi descriptio Europae Orientalis anno 1308, izdanje Old. Gorko, Krakov 1916) pripovijeda, kako »shizmatici spomenute katolike progone, crkve razaraju, prelate napadaju i zarobljuju te čine svakojaka nasilja«. Nešto bolji dani osvanuše za B. n. nakon propasti Nemanjićke dinastije. Crnom Gorom vladaju Balšići (1360—1421), koji 1368 prigrliše katoličku vjeru. Poslije zavladaju zemljom Turci, koji 1571 zauzimaju i sam Bar iz mletačkih ruku. Ostatci katolicizma sačuvaše se u primorskom pojasu B. n. U unutrašnjosti zemlje po zadnji put spominje nadbiskup Marin Bizza g. 1610 kao katolička plemena Bjelopavliće, Pipere, Bratonožiće i polovinu Kuća. Bjelopavlići su još 1633 jednim dijelom katolici, dok ne pređoše i oni na pravoslavlje, kao što to ranije učiniše i druga plemena osim manjeg dijela Kuča (vidi kod K. Draganovića, Massenübertritte von Katholiken zur »Orthodoxie« im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Türkenherrschaft, Roma 1937).

Nadbiskup barski ima naslov primasa Srbije. Kad je 1878 Crna Gora okupirala Bar i između Sv. Stolice i Crne Gore sklopljen 1886 konkordat, protegla se jurisdikcija barskog nadbiskupa na sve katolike u Crnoj Gori. U posljednje doba pripojene su joj 4 župe, koje su prije pripadale skadarskoj nadbiskupiji. Nadbiskupija ima 20 župa sa 26.000 vjernika.

LIT.: Farlati, Illyricum Sacrum, VII.; Thalloczy-Jireček-Šufflay, Acta et diplomata res Albaniae Mediae Aetatis illustrantia, I.—II., Beč 1913 i 1918; I. Marković, Dukljansko-barska metropolija, Zagreb 1902; S. Stanojević, Borba za samostalnost Katoličke crkve u Nemanjićkoj državi, Beograd 1912; M. Šufflay, Die Kirchenzustände im vortürkischen Albanien, Budimpešta 1916, posebni otisak iz Thalloczyjevih Illyrisch-albanische Forschungen, str. 188—281; Faber, Pravo barskog nadbiskupa na naslov »Primas Srbije« (Glasnik zem. muzeja, Sarajevo 1905); D. Gruber u Vjesniku zem. arhiva 14, Zagreb 1912, 1—13, 121—178; K. Draganović, Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, Sarajevo 1939. I. S. i K. D-ć.

Barski novci. Grad Bar je kovao svoj autonomni novac. Između g. 1360 i 1421 puštena su u optjecaj dva tipa u nekoliko varijanata. Prvi, kovan u bakru i srebru, ima na aversu lik sv. Đurđa, kako ubija zmaja, i natpis DAN-TIVAR, a na reversu je prikazan svetac na konju s natpisom S. G (Sanctus Georgius). Drugi tip ima na aversu natpis A(N)-TI-BAR, a na reversu slovo G ili natpis G-E-OR-GIVS. Veličina im je 20 mm, težina srebrnoga 0.55 g, a bakrenih 2.60 g i 2.14 g. Početkom 15. st. dospio je Bar pod mletačku vlast, pa je Venecija koncem toga stoljeća dala za njega kovati bagatine s natpisom na aversu S. GEORG. ANTIVARI i sa slikom sv. Đurđa, a na reversu je mletački lav.

LIT.: Lazari, Le monete dei possedimenti veneziani, Mleci 1851; Papadopoli, Le monete anonime di Venezia, Milan 1906; Ippen, Über Münzen Nordalbaniens, Num. Zeitschrift, Beč 1901; Corpus nummorum Italicorum, vol. VI. I. R-o.

2. Grad u zapadnom dijelu Ukrajine, koji ima oko 10.000 stan. Znamenit radi konfederacije poljskog plemstva (1768).

Barska konfederacija. U stranačkim borbama uoči prve diobe Poljske, između rusofilske stranke (t. zv. familije) i stranke patriota pod vodstvom biskupa Adama Krasińskog i dr., sklope ovi konfederaciju u Baru u Podoliji (Ukrajini) 1768 pod geslom pro religione et libertate (za vjeru i slobodu), da se održi stari ustav i liberum veto. Bili su protiv ravnopravnosti disidenata (protestanata i pravoslavnih) i protiv kralja Stanislava Poniatowskog, koji se odviše vezao za Rusiju. B. k. je izazvala intervenciju Rusije, koja je pomagala kralja i disidente i dala neposredni povod za prvu diobu Poljske 1772.

LIT.: W. Konopczynski, Konfederacja Barska, 2 sv., Krakov 1930. Z. D-i.