BANOVAC, 1. stari naziv banova zamjenika (podbana); b. zastupa bana u vršenju sudskih i upravnih poslova. Pripadao je nižem plemstvu i bio je često ne samo društveno nego i agrarno podređen banu, koji je pripadao višem plemstvu i kojemu je podban kao plemić bio često ratarski najamnik. Nije sigurno, je li vršio i vojničku službu. Pod Ivanišem Korvinom je b. Gyulay bio u isto vrijeme i podvojvoda. Kod banskog stola je banovac prvi prisjednik, a vrši često sudske naloge, utjeriva novčane svote, pridržava stranke na izvršenje obveza, uvodi u posjed, ali pri tome je s uvođenjem postupka po rimskom uzoru morao ustupiti glavnu ulogu protonotaru kraljevstva. Kao banov zamjenik se b. spominje samo u Hrvatskoj i Slavoniji, dok ga u Bosni nema.

Kad je poslije pada Petra Zrinskog (1670) prevladao običaj, da se ban poziva na dugi boravak na dvoru i da se njegove zadaće povjere b-u, bilo je to krivo višem plemstvu, koje nije trpjelo, da b. kao pripadnik nižeg plemstva upravlja u banovoj prisutnosti kraljevstvom i zauzima kao banov zamjenik položaj velikog župana zagrebačke i križevačke županije. Zato se vlast banova zamjenika dijelila između b-a i protonotara kraljevstva, koliko nije kralj iz redova višeg plemstva imenovao pored bana, koji je boravio na dvoru, banskog zamjenika, kojemu je b. bio trajno podložan. Poslije 1757 je kralj imenovao banovca iz višeg plemstva.

LIT.: Kukuljević, Iura regni, osobito II., 89. A. D.

2. B. (lat. moneta banalis, denarius Zagrabiensis). Hrvatska je stupivši 1102 u personalnu uniju s Madžarskom ostala i nadalje politički i ekonomski posebna upravna i zakonodavna jedinica povezana s Ugarskom osobom zajedničkog kralja. Na čelu hrvatske samouprave stajao je kao predstavnik kraljevske vlasti ili koji član dinastije (dux — herceg) ili ban — sa širokim političko-upravnim ovlaštenjima i pravima. Jedno od tih prava hrvatskog hercega ili bana bilo je i kovanje autonomnog novca, koje je donosilo znatne prihode. Značajno je, da prema svjedočanstvu povelje kralja Andrije II. od 1217 na teritoriju Hrvatske nije imao prava optjecaja kraljevski novac, kovan za Madžarsku. Samo se tako može protumačiti, što su u hrvatskim zemljama madžarski novci u nalazima 13. i 14. st. vrlo rijetki. Prvi je kovao hrvatski autonomni novac herceg Andrija, dux Croatiae et Dalmatiae (1196—1204). To je ujedno najstariji novac kod svih južnih Slavena. Iza njega kuju domaće novce banovi od 1204 do 1220, kada Hrvatska nije imala hercega. Kovanje je nastavio i herceg Bela (1220— 1226), a jamačno i herceg Koloman (1226—1241). Hrvatski novac ovoga razdoblja kovan je prema uzoru novca salzburških nadbiskupa iz kovnice u Friesachu u Koruškoj. Taj se hrvatski novac, poznat pod imenom hrvatski frizatici, mijenjao svake godine, pa su stoga poznati mnogi njegovi tipovi i varijante, a uz to je iz godine u godinu, kao i drugdje u Evropi, postajao sve slabiji gubeći postepeno od svoje vrijednosti. S madžarskim novcem za kralja Andrije II. bilo je još gore. Dok je prosječna težina hrvatskog novca iznosila 0,8 g, kod madžarskih dinara spala je na 0,5 do 0,6 g. Čim je došao na ug.-hrv. prijestolje mladi, ali razboriti kralj Bela IV. (1235—1270), počeo je raditi, da madžarskom novcu podigne vrijednost i ugled. Istu tu akciju, možda i pod utjecajem Bele, pokrenuo je u Hrvatskoj, koja se od toga vremena počinje nazivati Slavonijom, herceg Koloman. Od toga vremena kuje se u slavonskoj kovnici novac solidan, stalne veličine i težine i dobre finoće srebra. Da se novome novcu osigura željena solidnost i trajnost, ukinuto je iza godine 1237 svakogodišnje mijenjanje starijeg boljeg s novim i slabijim novcem, a da herceg ili ban ne ostanu bez uobičajenog prihoda kovnice, uveden je sedamdinarski porez (collecta septem denariorum) kao kompenzacija. Tom je reformom udaren siguran temelj za trajnu solidnost banskih dinara i pribavljen ugled, koji su oni imali svuda, i u Slavoniji i izvan njezinih granica. Svojom vrijednošću istisnuli su ubrzo banski dinari iz optjecaja u Slavoniji tuđi novac iz Friesacha, tako da se on iza 1239 u hrvatskim ispravama više i ne spominje. Tip slavonskih banovaca ostao je čitavo vrijeme njihova kovanja uglavnom isti. Tek je u detaljima lica i naličja bilo nekih razlika, po kojima se mogu odrediti vladari, hercezi i banovi, koji su ih dali kovati. Na licu banovca prikazana je uvijek kuna u trku, a naokolo teče natpis MONETA REGIS P SCLAVONIA * ili MONETA DVCIS P SCLAVONIA *. Banovce s prvim natpisom kovao je ban, a s drugim herceg (dux), i to samo za vlade Bele IV. Na naličju je dvostruki križ, u visini njegove gornje i manje priječke smješten je polumjesec i zvijezda, grbovna oznaka Slavonije, a sa strane donje i veće priječke križa stavljene su sigle, kojima je označena ili kovnica, ili vladar, za kojega se banovac kovao, ili ban, koji je dao da se novac u slavonskoj kovnici kuje. U dnu se vide dvije okrunjene glave. Osim dinara (denarius) kovali su se gdjekada i poludinari (obolus) i bagatini. Prema svjedočanstvu pisanih spomenika slavonska se kovnica nalazila oko godine 1256 u Pakracu, a od 1260 pa sve do prestanka njezina rada bila je ona u Zagrebu, pa su zato banovci nazivani i denarii Zagrabienses. Dokumentarno je utvrđeno, da su se banovci počeli kovati za vladanja Bele IV. (1235—1270), i to iza 1237 pa sve do kralja Ludovika I. (1342—1382). Da poveća prihode od kovanja kraljevskog novca, Ludovik I. je 1364 protiv volje plemstva i građanstva odredio, da se i u Slavoniji uvede mjesto autonomnog kraljevski novac. U dugom razdoblju od jedno 130 godina kovali su se u slavonskoj kovnici banovci za kraljeva: Arpadovićâ Bele IV., Stjepana V. (1270—1272), Ladislava IV. (1272—1290) i Andrije III. (1290—1301) te Anžuvinaca Karla Roberta (1301—1342) i Ludovika I., a kovali su ih hercezi: Koloman (1237—1241), Dioniz (1242—1245), Stjepan (1246—1247), Bela (1260—1269), Stjepan (1350—1354) i brojni banovi, između kojih su bili znameniti u hrvatskoj povijesti 13. i 14. st. banovi: Stjepan (1248—1260), Roland (1261—1267), Henrik Gisingovac (1269 —1270), Joakim Pektar (1270—1271), Radoslav Babonić (1290—1293), Stjepan Babonić (1310—1316), Ivan Babonić (1316—1322), Mikac Mihaljević (1325—1343), Nikola Seč (1346—1352). Slavonska je kovnica bila smještena u starom Zagrebu, in monte Grechensi, na Griču. Bila je jamačno uređena sa svim potrebnim priborom i osobljem kao i druge sredovječne kovnice. U spomenicima su sačuvana imena nekih upravitelja kovnice kao: Magister Benedictus, comes camerae (1256), Moys, summus camerarius Bele ducis (1263), Prencholo, comes camerae (1270—1272), Gyan comes (1294), Jakov, sin Ulfardov (1344—1346). Odličnim sadržajem, dobrim srebrom i ustaljenom solidnom vrijednošću izišli su banovci na glas u svim susjednim zemljama, naročito u Madžarskoj i u Bosni, pa su se tamo u trgovini i prometu rado primali i trošili. Da se to spriječi, počele su madžarske komore kovati dinare po uzoru banovaca. Pri tome su se držale samo vanjskoga izgleda, dok je vrijednost toga novca bila manja; to su t. zv. ugarski banovci.

LIT.: Truhelka, Slavonski banovci, Sarajevo 1897; Homan, Magyar pénztörtével 1000—1325, Budimpešta 1916, gl. IX.; Rengjeo, Prvi hrvatski novci, Sarajevo 1936; Isti, Početak kovanja slavon. banovca, Sarajevo 1939. I. R-o.