BAKTERIOLOGIJA, nauka o bakterijama kao dio mikrobiologije ili nauke o sitnoživima, mikrobima (v.).

Mikrobiologija se bavi proučavanjem svih mikroba bez obzira, da li idu u bilinsko ili životinjsko carstvo, i ne obazirući se na njihovu ulogu u prirodi. Kao posebne primijenjene grane mikrobiologije razlikujemo: medicinsku mikrobiologiju, koja se bavi proučavanjem mikroba uzročnika zaraznih bolesti; industrijsku, koja se zanima za mikrobe korisne i štetne u tehnologiji; poljoprivrednu, koja se bavi mikrobima korisnim i štetnim u gospodarstvu (mikrobi, koji fiksiraju dušik u biljkama, mikrobi truljenja i gnjiljenja, uzročnici različitih vrijenja: alkoholnog, octenog, mliječnog i t. d., uzročnici bolesti kod biljaka i dr.). Prema tome bi bakteriologija u strogom smislu riječi bila grana mikrobiologije, koja se bavi proučavanjem bakterija. Međutim se pojmu bakteriologije u praksi pridaje mnogo šire značenje od onoga, koje bi se moglo izvesti iz samog naziva ove znanosti. Kako većina uzročnika zaraznih bolesti čovjeka i životinja (t. zv. patogenih mikroba) ide među bakterije, to se pod bakteriologijom obično razumijeva znanost, koja se bavi proučavanjem oblika, načina života i odnošaja mikroba uzročnika zaraznih bolesti prema višim organizmima čovjeka i životinja. Medicinska mikrobiologija i bakteriologija, premda su samo primijenjene grane opće mikrobiologije, najviše su pridonijele neobično brzom napretku naših spoznaja o mikrobima, te tako još danas zauzimaju glavno mjesto u nauci.

Otkriće i istraživanja bakterija. Prvi početak bakteriologije nalazimo 1659, kad je u Leipzigu izišla iz štampe radnja njemačkog isusovca Athanasiusa Kirchnera. U njoj je on opisao najsitnija živa bića — »crviće«, koje je otkrio u gnjilom mesu, mlijeku, siru, ustajaloj vodi, octu, trulim biljkama i u krvi bolesnih od »kužne groznice«. Ta otkrića je Kirchner učinio pomoću leće, koja je povećavala 32 puta. Slična ispitivanja sasvim neovisno od Kirchnera ponovio je nizozemski trgovac Anthonius van Loewenhoeck (1632 do 1723). U Nizozemskoj, zemlji iskusnih mornara, dobro su znali brusiti leće za dalekozore. Loewenhoeck se dao na taj posao u svom dućanu u Delftu. Od tih leća, koje je sam izbrusio, napravio je primitivan mikroskop s povećanjem 160 puta, kroz koji je s pravom strašću promatrao sve, što mu je dolazilo pod ruku. Nakon 20 godina samotnog rada on je s pomoću de Graafa, znamenitog istraživača građe jajnika, stupio u vezu s londonskim Kraljevskim društvom (bivša »nevidljiva akademija«) te ostao njegovim članom dopisnikom punih 50 godina. U tom je vremenu poslao oko stotinu referata, napisanih sočnim pučkim jezikom. U njegovim pismima Društvu nalazimo pored drugih objekata opis infuzorija, gljivica, plijesni, kvasnica i bakterija. Tako je otkriven dotle neslućeni svijet najsitnijih i običnim okom nevidljivih bića, koja je Sedillot prvi nazvao »mikrobima«. Botaničar Naegeli (1857) uvrstio je bakterije u grupu najjednostavnijih biljaka Schizomyceta. Ferdinand Cohn (1876) je predložio klasifikaciju bakterija, koja je uglavnom još i danas u porabi, na koke (coccus, kuglica), bacile (bacillus, štapić) i spirile (spirillum, zavoj). Tek pojavom Louisa Pasteura (1832—1895), najgenijalnijega bakteriologa, utrti su putovi poznavanju bakterija u prirodi i kao uzročnika bolesti kod ljudi i životinja. Nije slučajno, što je većina bakterija, uzročnika bolesti, otkrivena u deceniju 1880—1890. Istom nakon razvoja i napretka tehnike mogla su se izvršiti ova epohalna otkrića. Tako je Dolland (1844) izumio uljanu imerziju, koja je omogućila jasnoću mikroskopskih slika kod velikih povećanja (do 1000 puta), što dotle nije bilo moguće. E. Abbe (1870) izumio je svoj kondenzor, a C. Zeiss (1880) apohromatske leće. Louis Pasteur bio je po zanimanju kemičar i počeo se zanimati bakterijama onda, kad kod produkcije alkohola nije mogao neke pojave protumačiti, a da ne proučava bakterije, koje su te pojave stvarale. I došao je do vrlo važnog otkrića, da je svako vrenje prouzrokovano bakterijama. Tako je 1857 otkrio, da su uzročnici alkoholnog vrenja gljivice kvasnice (Saccharomyces cerevisiae). U bacilu kiselog vrenja mlijeka (Bacillus acidi ladici) otkrio je uzročnika »bolesti vina« i dao savjete, kako treba tu bolest suzbijati. Odmah zatim otkriva uzročnika octenog vrenja i kiselog vrenja maslaca, razjašnjava ulogu mikroba u procesu gnjiljenja i truljenja kao i ulogu mikroba t. zv. anaeroba, koji rastu samo gdje nema zraka (→ anaerobni bakterij). G. 1878 pronašao je Pasteur još jednog anaeroba (Vibrion septique ili Bac. oedematis maligni), uzročnika plinovite gangrene. Prva istraživanja na polju pronalaženja uzročnika bolesti poduzeo je Pasteur kod oboljenja svilenih buba. Još je 1835 Talijan Bassi dokazao, da je uzročnik bolesti svilenih buba plijesna gljivica, Botrytis bassiana. Pasteur je utvrdio način, kojim dolazi do oboljenja svilenih buba, i predložio čitav niz mjera za suzbijanje ove bolesti, te je time uštedio mnoge milijune u proizvodnji svile. Poslije tih radova bio je Pasteur tvrdo uvjeren, da nevidljivi mikrobi uzrokuju mnoge bolesti kod čovjeka i životinje. Prvoga uzročnika infekcije čovjeka pronašao je 1839 Schönlein kod favusa (zarazna ćelavost, koje kod nas ima dosta u siromašnim krajevima Bosne). Taj je uzročnik gljivica Achorion Schoenleinii. Delafond je (1838) pronašao u krvi životinja, koje su bolovale od bedrenice (anthrax), bacil, nazvan Bacillus anthracis, što je potvrdio Davaine (1850), ali ga je za uzročnika bedrenice priznao tek 1863, pošto se upoznao s Pasteurovim radovima o uzročnicima vrenja. Prva otkrića o uzročnicima bolesti omogućila su Listeru, da uvede u kirurgiju antiseptička sredstva (karbol) i da tako suzbije veliku smrtnost operiranih bolesnika od t. zv. »bolničke gangrene« i babinje groznice, od koje je u to doba umiralo 26% porodilja. Pasteurov članak »Istraživanja o gnjiljenju« u tjedniku Francuske akademije od 29. VII. 1863 doveo je Listera do zaključka, da kao što gnjiljenje uzrokuju mikrobi, koji se nalaze u zraku, na rukama, na predmetima, tako i bolnička gangrena nastaje prodorom tih nevidljivih uzročnika u ranu. Tako je godine 1867, uvođenjem antisepse, dobivena odlučna pobjeda nad ovom strašnom bolesti. Obermeyer je (1868) pronašao u krvi bolesnih od povratne groznice (febris recurrens) spirohete i utvrdio ih kao uzročnike ove bolesti. Pasteur je međutim nastavio svoj rad. Proučavajući koleru kod kokoši ustanovio je, da se uzročnici bolesti mogu tako oslabiti, da više ne izazivaju bolest, već naprotiv kod uštrcavanja zdravim kokošima čine ih otpornima prema istoj bolesti. Nakon toga Pasteur prelazi na proučavanje bedrenice. Gajenjem uzročnika kod temperature 42—43° C dobio je oslabljene kulture bacila bedrenice, kojima je cijepio životinje. Veliki triumf doživjeli su Pasteur i njegovi suradnici 2. VI. 1881, kad su javno izveli pokus zaražavanja cijepljenih i necijepljenih ovaca velikim dozama uzročnika bedrenice. Nakon tih radova i otkrića nastupio je Pasteur 1882 na kongresu u Ženevi s referatom: »Kako se mogu sačuvati živa bića od zaraznih bolesti tako, da se u njihov organizam unesu oslabljene kulture odnosnih mikroba uzročnika bolesti«. Na tom su se kongresu susrela kao protivnici dva najzaslužnija čovjeka u mikrobiologiji: Louis Pasteur i Robert Koch. Međutim Pasteurovu je pažnju privukao još jedan bič čovječanstva — bjesnoća. Pred njim i njegovim suradnicima stajala je zadaća: pronaći metodu liječenja bjesnoće. Nakon 3 godine napornog rada uspjelo mu je pronaći način, kojim se psi mogu zaštititi protiv bjesnoće. 6. VII. 1885, na molbu majke dječaka Josefa Meistera iz Alzacije, kojega je ugrizao bijesan pas, pružila se Pasteuru prilika, da okuša svoje cjepivo, i to sa sjajnim rezultatom, jer dječak nije obolio. Pasteur je objavio svijetu svoj uspjeh, i sa svih strana svijeta hrlili su ljudi nagrizeni od životinja u Pasteurov laboratorij u Pariz, da traže pomoći. I zadnjih je sumnja nestalo, kad je od 19 Rusa iz Smolenska, koji su bili ugrizeni od bijesnog vuka, Pasteur spasio 16. Iza tog uspjeha sve se natjecalo, da Pasteuru izrazi zahvalnost, što je našao sredstvo protiv najstrašnije bolesti čovječanstva. Stizale su velike svote novca, da bi se Pasteurov laboratorij mogao što bolje opremiti. Tako je nastao prvi Pasteurov zavod u Parizu, ali u njemu on nije dugo radio. Umro je 1895 u maloj kućici kraj Pariza u blizini svojih staja za pokusne životinje, okružen svojom obitelji i vjernim učenicima. Robert Koch, donedavna liječnik u pokrajini, javlja se kao bakteriolog 1876 svojom prvom, ali sjajnom radnjom o bedrenici. Da bi lakše mogao proučavati različite oblike bakterija, Koch je uveo u praksu njihovo bojenje pomoću anilinskih boja (1877). On je razradio metodu dobivanja čistih kultura iz mješavine različitih bakterija (1881), dok je Pasteur uzgajao čiste kulture samo onda, kad je pojedini bakterij bio sam u zaraznom materijalu (na pr. uzročnik bedrenice u krvi bolesne životinje). U tu je svrhu Koch uveo u bakteriološku praksu uzgajanje kultura na krutim hranljivim podlogama (želatina, stvrdnuti krvni serum, krumpir). Kasnije je Angelina Hesse uvela agar, koji i do danas služi kao podloga za umjetno uzgajanje i izoliranje bakterija. Zahvaljujući tim podlogama Koch i njegovi suradnici pronašli su uzročnike najopasnijih i najraširenijih bolesti. Tako je 1882 dobio na stvrdnutom serumu kulturu uzročnika tuberkuloze, a iduće godine izdvaja u Egiptu u čistoj kulturi uzročnika azijske kolere. Najbliži Kochov suradnik Loeffler dobiva (1884) čistu kulturu uzročnika difterije (Corynebacterium diphteriae). U istim godinama Kochovi učenici nalaze (Eberth, 1880) i izdvajaju u čistoj kulturi (Gaffky, 1884) uzročnika trbušnog tifusa (Bact. typhi abdominalis), zatim uzročnika tetanusa (Nicolaier 1885 i Kitasato 1889). U toku epidemije kuge u Hongkongu otkriva Yersin uzročnika ove bolesti (Bad. pestis). Shiga 1898 u Japanu i gotovo istodobno Kruse u Njemačkoj, Flexner i Strong na Filipinskim otocima otkrivaju uzročnika t. zv. bacilarne dizenterije (griže). U to doba najvećih otkrića u bakteriologiji pronađeni su uzročnici poznatih veneričnih bolesti: 1879 Neisser otkriva gonokoka, uzročnika kapavca (Micrococcus gonorrhoeae), 1889 Ducrey i zatim Unna nalaze uzročnike mekog čankira (ulcus molle), 1905 Schaudinn i Hoffmann otkrivaju uzročnika sifilisa t. zv. blijedu spirohetu (Treponema pallidum). Gotovo istodobno sa sjajnim otkrićima različitih bakterija uzročnika bolesti otvaraju se stranice ne manje sjajnih otkrića kod oboljenja, koja uzrokuju protozoi (praživi). Patricku Mansonu, »ocu tropske medicine«, pripada zasluga, što je utro put otkriću načina prenošenja zaraznih bolesti insektima (filariosis ili »slonova bolest« u tropskim krajevima). Još je 1878 Pasteurov učenik Laveran pronašao uzročnika malarije (Plasmodium malariae). Ronald Ross (1897) i Grassi utvrdili su, da uloga prenošenja malarije pripada komarcima, i to posebnoj vrsti t. zv. anofelesa. Zadnji je dokaz tome opet pružio Manson, kad je u Londonu pustio, da zaraženi komarci poslani iz Italije nagrizu njega i njegova sina. Obojica su dobili malariju. Po njegovoj zamisli smjestila su se u Italiji u čuvenoj rimskoj Campagni dva liječnika u t. zv. »pokusnoj baraki«, dobro zaštićenoj od anofelesa. Oni su ostali zdravi, dok su svi naokolo dobili malariju. Carlos Finley (1881) prvi je ustvrdio, da žutu groznicu (febris flava), od koje je pri prokapanju Panamskog kanala oboljelo i umrlo 15—20 hiljada ljudi, prenosi jedna vrst komarca (Stegomyia fasciata s. Aedes Aegypti). Tome nije nitko povjerovao i tek 20 godina kasnije u vezi s pojavom žute groznice u američkoj vojsci na Cubi potvrdila je posebna komisija liječnika ono, što je već ustanovio Finley (James Carrol, Jasse w. Lesear, Reed, Agramonte). Carrol je 27. VII. 1900 pustio, da ga grizu zaraženi komarci, te je teško obolio od žute groznice. Isti je pokus ponovio Lesear, koji je nakon 5 dana obolio i kasnije umro. Tako je životom platio iskustvo, da se bolest, zvana u narodu »žuti Jack«, prenosi komarcima vrsti Stegomyia. Žrtva nije bila uzaludna. Ona je omogućila jednu od najvećih pobjeda znanosti, jer je u toku idućih 20 godina žuta groznica iskorijenjena u svim krajevima, koje je prije nemilice pustošila. David Bruce pronašao je (1894) tripanosomu, uzročnika životinjske bolesti »nagana« (Trypanosoma Brucei), i dokazao, da posrednička uloga u prenošenju bolesti pripada muhi »Tse-Tse« (Glossina morsitans). Forde i Dutton (1900) nalaze tripanosomu uzročnika afričke bolesti spavanja kod ljudi. Nakon 9 godina iza Bruceova otkrića Sambon je nakon svestranog proučavanja materijala mnogobrojnih ekspedicija došao u tišini svoga londonskog kabineta do zaključka, da se i uzročnik bolesti spavanja kod ljudi (Trypanosoma gambiense) prenosi muhom »Tse-Tse« (Glossina palpalis). Otkrićem uzročnikâ spomenutih tropskih bolesti, koji većinom ne spadaju među bakterije, već među parasitske protozoe, udareni su temelji novoj znanosti, koja se je iz mikrobiologije izdvojila pod imenom parasitologije. Uporedo s radovima na proučavanju mikroba uzročnika bolesti užurbano se radilo na razjašnjavanju odnosa između mikroba odnosno njihovih otrova i napadnutog organizma. Yersin i Roux, suradnici Pasteurova zavoda u Parizu, pronašli su, da uzročnik difterije izlučuje jaki otrov (toksin) u tekuću podlogu, u kojoj je uzgajan. Taj je otrov neobične jačine, jer može da ubija životinje u tako malim količinama, u kojima ne djeluje ni jedan od poznatih mineralnih i organskih otrova (0,001—0,0005). Uskoro je E. v. Behring u Njemačkoj pronašao toksin Bac. tetanusa u filtratu kulture uzročnika tetanusa. S pomoću uštrcavanja toga toksina, oslobođenog od mikroba, Behring je dobio eksperimentalni tetanus u pokusu na miševima. Najveća je njegova zasluga u tome, što je s pomoću cijepljenja životinja malim dozama difteričnog toksina dobio serum, koji je sadržavao protuotrove (antitoksine). Prvi je put serum protiv difterije upotrijebljen za liječenje bolesnika 1891 na Bergmannovoj klinici u Berlinu, a 1894 je uveden u sveopću praksu. Kasnije su dobiveni serumi protiv drugih zaraznih bolesti (tetanusa, griže, zarazne upale mozgovnih opna, bedrenice i t. d.). Velik je napredak učinjen i na polju aktivne imunizacije ili cijepljenja protiv zaraznih bolesti s pomoću oslabljenih ili umrtvljenih uzročnika, njihovih toksina i t. d. Taj način borbe protiv zaraznih bolesti prvi je uveo engleski liječnik Jenner (1796), koji je izradio metodu cijepljenja urezivanjem kozica protiv velikih boginja. Pasteur je pošao njegovim putem i pronašao cjepivo protiv kolere peradi, bedrenice i bjesnoće. Glavne principe zaštitnih cijepljenja razradio je i praktički primijenio Haffkine kod azijske kolere (1893) i kuge (1896). Poslije tih radova Wright je predložio cijepljenje protiv trbušnog tifusa ubijenim kulturama uzročnika ove bolesti (Bac. typhi abdominalis). Kolle i Pfeiffer zamijenili su kulture u mesnoj juhi (bouillon) s emulzijama tifusnog bacila, uzgojenog na tvrdoj podlozi agaru, te su tako dobili cjepivo, koje je pravilo manje reakcije od Wrightova. Svima tim radovima i pronalascima udareni su temelji nauci o otpornosti protiv zaraznih bolesti ili o imunitetu, nauci, koja sada također reflektira na samostalno mjesto pod imenom imunologije. Od najzaslužnijih učenjaka na polju te znanosti treba spomenuti I. Mečnikova, koji je još 1883 predložio svoju znamenitu »fagocitarnu teoriju« imuniteta, i P. Ehrlicha s njegovom »kemijskom teorijom« imuniteta, koja je zajedno s teorijom Mečnikova zadržala glavno mjesto u imunologiji (→ imunitet).

LIT.: P. de Kruif, Microbe Hunters, New York 1926.

Metode kod ispitivanja bakterija i ostalih mikroba. Ispitivanje mikroba vršimo: promatranjem (mikroskopiranjem), umjetnim uzgajanjem (kultiviranjem) i s pomoću pokusa na životinjama. Još u praskozorje bakteriološke ere Henle, a zatim Koch zahtijevali su za ustanovljenje uloge nekog mikroba kao uzročnika bolesti ovaj dokazni postupak: da se dotični mikrob nađe samo kod onih, koji boluju od iste bolesti, a nikada kod zdravih osoba ili kod onih, koji imaju druge zarazne bolesti; nadalje da se taj mikrob izolira (izdvoji) u čistoj kulturi na umjetnim hranilištima i, konačno, da se s pomoću istog mikroba u pokusu na životinji izazovu slične bolesne pojave kao i kod čovjeka. Ova tri zahtjeva poznata su u klasičnoj bakteriologiji pod imenom »Henle-Kochova trojstva«, koje je nekada bilo od velikog metodološkog značenja, a sada je samo od povijesnog interesa. Iskustvo je naime poučilo, da se uzročnici bolesti mogu nalaziti i kod zdravih osoba (»kliconoše«, »sijači klica«) i da prema tomu prisutnost mikroba u organizmu još ne znači i pojavu zarazne bolesti. Osim toga u pokusu na životinji ne možemo uvijek izazvati promjene slične onima kod bolesnog čovjeka, jer su životinje neosjetljive prema mnogim uzročnicima bolesti čovjeka i obratno: čovječji je organizam potpuno »ravnodušan« prema izvjesnim životinjskim zarazama. Rezultate pokusa na životinjama ne smijemo prema tome nekritički primjenjivati na organizam čovjeka.

Promatranje bakterija. Za promatranje mikroba služi nam mikroskop (v) ili sitnozor. Mikrobi se promatraju ili u živom stanju ili u razmazu na t. zv. predmetnom staklu, na kojemu se sasuše, fiksiraju i oboje različitim anilinskim bojama.

Promatranje živih mikroba je od osobite važnosti za ustanovljenje njihove pokretljivosti, ako posjeduju bičeve (cilije). Kod protozoa se na taj način može konstatirati ameboidno gibanje i ispuštanje pseudopoda (plasmodiji malarije, Amoeba hystolytica, uzročnik tropske dizenterije). S pomoću naročite metode promatranja u t. zv. »tamnom polju« možemo u sekretu primarnog sifilitičnog afekta (tvrdog čankira) promatrati treponeme (spirohete), kako se živahno kreću. Promatranje mikroba u živom stanju vrši se na ovaj način: Kapljica tekućine, u kojoj naslućujemo bakterije, stavi se između većeg predmetnog i manjeg zastornog stakalca. Da se preparat prebrzo ne osuši, češće se upotrebljava t. zv. »viseća kap«, za koju je potrebno predmetno staklo s udubinom u sredini.

Promatranje obojenih mikroba služi temeljitijem proučavanju njihova oblika i građe. Na predmetnom staklu načini se razmaz materijala, u kojemu tražimo mikrobe (gnoj, pljuvačka, sluz iz grla ili nosa, talog mokraće, sekret spolnih organa i dr.). Sumnjivi materijal razmaže se s pomoću platinske žice ili između dva predmetna stakla. Razmaz se osuši, a zatim fiksira tako, da se provuče tri puta kroz plamen špiritne svjetiljke ili plina. Razmazi krvi, kičmene tekućine i drugog materijala, koji je osjetljiv na zagrijavanje, fiksiraju se prelijevanjem metilnim alkoholom, apsolutnim alkoholom ili mješavinom alkohola i etera u jednakim dijelovima. Nakon fiksiranja preparat se osuši, a zatim se oboji određenom bojom. Za bojenje bakterija služe različne bazične anilinske boje: metilensko modrilo, fuksin, genciana-violet, vezuvin i dr. One se dobivaju u otopinama ili u prašku u originalnim bočicama od različnih tvrtki (Grübler, Merck i dr.). Od boja u prašku najprije se prave t. zv. zasićene otopine u 96° alkoholu. Za bojenje bakterija upotrebljavaju se razblažene otopine, koje se prave iz zasićenih s pomoću destilirane vode. Da se boje čvršće uhvate za bakterije, često se tim otopinama dodaju različite kemikalije: karbolna kiselina, lužina, anilinsko ulje, octena kiselina i dr. Od običnih boja, koje se upotrebljavaju u redovitom poslu bakteriološkog laboratorija, spomenut ćemo koncentrirani karbol-fuksin po Zielu, razrijeđeni fuksin po Pfeifferu, metilensko modrilo po Kühneu i Loeffleru, karbol-genciana-violet. Razlikujemo jednostavne i složene metode bojenja. Jednostavno nam bojenje služi za brzu orijentaciju. Na fiksirani se preparat nalije metilensko modrilo ili razrijeđeni fuksin i ostavi 3 minute. Boja se zatim odlije, preparat se ispere destiliranom vodom, osuši i promatra pod mikroskopom. Kombiniranim ili složenim metodama bojenja služimo se onda, kada nam je potrebno da istaknemo ili da učinimo vidljivima sastavne dijelove bakterija ili same bakterije, kada ih ima vrlo malo u materijalu (Bac. tbc u sputumu), ili pak u svrhu ispitivanja odnosa bakterija prema stanovitim kemikalijama, na pr. bojenje po Gramu. Ovom metodom bojenja možemo razvrstati bakterije u dvije velike skupine: gram-pozitivne bakterije, koje su u preparatu obojene tamno ljubičasto (vidi sliku u bojama br. 4 i 5), i gram-negativne, koje su obojene crveno (br. 6). Od najpoznatijih složenih metoda bojenja spomenut ćemo još bojenje bac. tuberkuloze po Ziel-Neelsenu (br. 7), Bac. diphteriae po Neisseru ili po Ljubinskom, bojenje po Gimzi (razmazi krvi kod malarije i bolesti spavanja [br. 10 i 11], zatim spirohete i dr.).

Umjetno uzgajanje bakterija. Radi česte sličnosti uzgajaju se bakterije na umjetnim hranilištima, da bi se mogle razlikovati. Većina patogenih bakterija uzgaja se u t. zv. termostatu, ormariću, koji drži stalnu toplinu od 37° C. Bakterije se kultiviraju na različnim tekućim i krutim hranilištima, koja se meću u posebno posuđe: staklene epruvete, Petri-ploče i dr. Najvažnija hranilišta za uzgajanje aerobnih bakterija jesu: bujon, agar i želatina. Osnovu ovih hranilišta čini mesna voda ili ekstrakt iz mesa (Liebigov ekstrakt, Lab Lemko i dr.). Bujon se pravi tako, da se mesnoj vodi doda 1% peptona i 0,5% kuhinjske soli, otopi se grijanjem i dotjera na slabo alkaličnu reakciju (pH = 7,4—7,6). Bujon se zatim stavlja u epruvete po 8—10 cm³, sterilizira pod tlakom kod 121° C kroz 30 minuta ili na 100° C po 20 minuta u toku tri dana uzastopce. Agar se pravi na isti način kao i bujon. Da podloga postane kruta, dodaje se 15—30% Agar-Agara (v.) u nitima ili u prašku. Sve to treba prokuhati na otvorenom plamenu ili u parnom kotlu (agar se topi kod 90—100° C, a postaje krut kod 40°). Želatina se pravi tako, da se u bujonu grijanjem otapa 10—15% želatine. Osim ovih običnih podloga postoje također složene podloge s dodacima različitih kemikalija, šećera, boja i t. d. Boju, koju dodajemo podlozi, da učinimo vidljivom promjenu reakcije u njoj, zovemo indikator. Najčešće upotrebljavani indikatori jesu: lakmusova tinktura, zatim fuksin, kojemu oduzmemo boju dodatkom natrium-sulfita ili kalijeve lužine, metilno crvenilo, fenolno crvenilo i dr. Složene podloge također pravimo tekuće i krute. Kada u tim složenim podlogama porastu bakterije, onda se cijepanjem šećera (odnosno drugih ugljikohidrata) stvaraju kiseline, koje mijenjaju boju indikatora. Tako su kolonije Bact. typhi na agaru po Conradi-Drigalskom prozirne i bezbojne, kao kapljice rose, dok je na mjestu, gdje raste Bact. coli, intenzivno crvenilo, jer kiselina, koja nastaje cijepanjem mliječnog šećera, mijenja boju lakmusa (br. 3). Prisutnost plina, koji se stvara kod cijepanja šećera, vidi se po mjehurićima, koji se skupljaju na rubu tekućine ili u prevrnutoj maloj cjevčici, koju dodajemo tekućim hranilištima. Od poznatijih složenih podloga spomenut ćemo još agar po Endu, bismut-sulfit-agar po Wilsonu i Blairu (za izoliranje bacila tifusa i paratifusa), nadalje Loefflerov serum (kruti) i Claubergova telur-podloga za difteriju, krvni i ascites-agar za bakterije, koje ne rastu ili slabo rastu na običnim hranilištima i t. d.

Bakterije ne rastu jednako na svim podlogama. Tekuće podloge, na koje smo zasadili neke bakterije, mogu biti prema vrsti bakterija mutne ili bistre, s talogom ili bez njega, s kožicom na površini ili bez nje i t. d. Na tvrdim podlogama bakterije prave veće ili manje točke različne boje i oblika, koje se zovu kolonije. Za svaku vrst bakterije tipični su osobiti oblici kolonija, koje se razviju obično već nakon 24 sata kod topline 37° C u termostatu, katkada ranije, a često i kasnije. Kolonije raznovrsnih bakterija razlikuju se i prema veličini: jedne su tako malene, da se jedva primjećuju (1 mm u promjeru i manje), druge mogu biti široke i 1 cm. Dižu se nad površinu podloge u obliku polukuglice ili su sasvim ravne, plosnate; neke su prozirne (svijetle), a druge neprozirne (mutne). Oblik im može biti okrugao ili nepravilan. Rubovi kolonija su ili potpuno glatki ili nazupčani. Razlika postoji i u boji kolonija: kod nekih su bakterija kolonije obojene (na pr. Bac. pyocyaneus ima zelene, a Bac. prodigiosus crvene kolonije [br. 2]), kod drugih su svijetlo sive, bijele ili koje druge boje. Poznajemo bakterije, čije su kolonije sluzaste, a i takove, čije su kolonije potpuno suhe. Katkada se mogu bakterije razlikovati i po zadahu (Bac. proteus).

Izolacija mikroba u čistoj kulturi je baza za sva bakteriološka ispitivanja. U prirodi kao i u zaraznom materijalu, koji istražujemo, nalazimo najčešće pomiješane razne vrsti mikroba. Stoga je potrebno u istražnom materijalu pronaći pravog uzročnika bolesti i odvojiti ga od ostalih bakterija. Tek pošto smo ga izolirali u čistoj kulturi, možemo dalje ispitivati njegove osobine i odrediti vrstu, kojoj pripada.

Za uzgajanje anaerobnih bakterija upotrebljavaju se: 1. Obične podloge kao i za aerobne bakterije s tom razlikom, da se one stave u veliku staklenu posudu, iz koje je na umjetan način ispražnjen zrak i na njegovo mjesto uveden drugi, za bakterije neškodljiv plin. 2. Na jednoj se polovici ploče s krutom podlogom nasadi gusto Bac. prodigiosus, a na drugoj polovici materijal, u kojemu hoćemo kultivirati anaerobnog mikroba. Ploču pokrijemo staklom, a rubove zakitamo plastelinom. Kad Bac. prodigiosus poraste, on potroši sav kisik iz zatvorenog prostora, i na taj se način stvore povoljni uslovi za razvijanje anaerobnih mikroba. Osim ovih ima još više drugih metoda za uzgajanje anaerobnih bakterija.

Sav pribor (posuđe, instrumenti) i hranljive podloge, koje se upotrebljavaju u bakteriološkom laboratoriju, moraju biti sterilne, t. j. bez klica, jer se inače i ove klice mogu razvijati i onečistiti hranilišta i na taj način onemogućiti odvajanje patogenih bakterija.

Pokus na životinjama. Često je potrebno, zbog bakteriološke diagnoze, utvrditi štetni učinak mikroba. U tu svrhu služi pokus na životinjama ili t. zv. biološki pokus. Za pokuse se obično upotrebljavaju bijeli miševi i štakori, zamorčad, kunići, rjeđe psi i mačke, a za neke bolesti majmuni i ptice. Životinja se cijepi ili samim istražnim materijalom (pljuvačka kod tbc i akutne upale pluća, krv kod pjegavca i t. d.) ili kulturom mikroba, koji je porastao na tekućoj ili krutoj podlozi (pokus na zamorčetu kod ispitivanja na difteriju). Već prema pojedinim bolestima i prema vrsti mikroba, koji se istražuju, životinje se cijepe na različne načine: a) na kožu (trljanjem u obrijanu, očišćenu, ali ne ozlijeđenu kožu), b) u kožu (uštrcavanjem kroz tanku iglu u sam sloj epidermisa), c) pod kožu, d) u mišić, e) u trbušnu i prsnu šupljinu, f) izravno u krvotok, t. j. u srce ili kroz venu (kroz vratnu venu kod konja, u ušnu venu kunića ili u venu repa kod miša i t. d.), g) uštrcavanjem u mozak prenosi se virus bjesnoće na pokusne životinje, a h) u oko kunića virus crnih koza (sadržina gnojnih mjehurića). Životinje se mogu zaraziti i u pokusu hranjenjem (ispitivanje mikroba uzročnika trovanja namirnicama). Na taj se način uvijek traži onaj put i način uvođenja zaraznog materijala u životinjski organizam, koji najlakše dovodi do bolesnih promjena. Za svaku vrst bakterija uzima se za pokus ona životinja, koja je prema njemu najosjetljivija (zamorac za tbc i difteriju, miševi za pneumokoke i bacile antraksa i t. d.).

S pomoću pokusa na životinji možemo utvrditi dijagnozu bolesti indirektnim putem, ako dokažemo, da su u kulturi otrovni produkti bakterija (kod tetanusa, kod trovanja toksinima Bac. botulinusa i sl.). Najzad pokus na životinjama služi za kontrolu sterilnosti, neškodljivosti ili ljekovite vrijednosti seruma, cjepiva, različitih lijekova i t. d.

Bakteriološka ispitivanja vrše kod nas bakteriološko-epidemiološki odjeli higijenskih zavoda (u Zagrebu, Banjaluci, Sarajevu i Splitu) i domova narodnog zdravlja (u Osijeku, Varaždinu, Gospiću, Mostaru, Tuzli i dr.). Svrha je ovih ustanova da pomažu i savjetuju liječnike praktičare i javne zdravstvene organe kod postavljanja dijagnoze zaraznih bolesti, da otkrivaju izvore zaraze, pronalaze sijače klica i znanstvenim radom osvjetljuju mnoge još neistražene probleme naše narodne patologije.

LIT.: Poznatiji časopisi: Zentralblatt für Bakteriologie, Parasitenkunde und Infektionskrankheiten, I. Abt. Originale (Jena); Annales de I’Institut Pasteur (Pariz); Journal of Bacteriology (Baltimore); Žurnal mikrobiologii, epidemiologii i immunologii (Moskva).