BABINJE (u med.; puerperium, Wochenbett) zove se vrijeme poslije porođaja, a traje 6—8 tjedana. Za to se vrijeme organizam žene, a naročito njeni spolni organi vraćaju u stanje, u kome su bili prije začeća, ukoliko je to uopće moguće. Jedino dojke se u babinjama dalje razvijaju i tvore mlijeko, nužno za ishranu novorođenčeta.

Materica, koja je poslije poroda djeteta 15 cm duga, a koje su zidovi 4—5 cm debeli, postepeno se smanjuje na duljinu od 7 cm. Težina je materice poslije poroda 1 kg, a na koncu babinja 50—70 gr. To smanjenje postizava se trajnim stezanjem materice i salastom degeneracijom njenog mišića te stvaranjem glikogena u njemu, koji se kao i salo (mast) resorbiraju. Materica se u babinjama vidno smanjuje, tako da joj dno prvi dan poslije poroda dosiže do pupka, a već na koncu 10.—12. dana jedva se ono pipa tik iznad stidnih kostiju. Dojenje zbog jačeg stezanja materice za vrijeme, kad dijete sisa, pospješuje njeno smanjenje.

Zajedno sa smanjenjem (involucijom) materice smanjuju se i ostali spolni organi: rodnica postaje uža i čvršća, jajovodi, jajnici i veze materice se skraćuju. Mnogobrojne ranice nastale u porođaju na spolnim organima, a osobito velika rana u materici, gdje se odlupila posteljica, zacjeljuju u babinjama. Za vrijeme babinja izlučuje se iz tih rana obilni sekret, koji se zove babinje pranje (lochia). Ono je prvih dana krvavo (l. cruenta), od 4.—5. dana više tamnosmeđe boje (l. rubra), onda bijeložuto (l. alba), te napokon više vodeno (l. serosa). Babinje pranje imade karakterističan vonj, ali u pravilnim babinjama ne zaudara.

Grljak materice, koji se u porodu morao toliko raširiti, da djetinja glava može proći kroz ušće materice, brzo se iza poroda opet steže te već nakon 10 dana nije ni za 1 prst prohodan.

Na ušću materice ostaju promjene, koje su još i nakon mnogo godina sigurni znak, da je žena rodila. Ušće je materice kod žene, koja nije rodila, mala okrugla rupica, dok je kod žene na koncu babinja otvor poprečan, češće s manjim zadorima desno ili lijevo ili na obje strane. I na vanjskim spolnim organima ranice nastale u porodu, ako nisu dublje, brzo se slijepe i zarastu. Na ušću rodnice nastaju u porodu promjene, koje kroz cijeli život žene svjedoče, da je žena rodila. Zalistak (hymen, djevičanska opna), koji se kod prvog spolnog općenja zaderao, u porodu, kad glava djeteta širom rastegne ušće rodnice, razdere se na više dijelova, koji se u porodu zgnječe tako, da od zalistka ostaju samo pojedini pukotinama odijeljeni ostatci, koji se zovu mrčasti čvorčići (carunculae myrthiformes).

I na trbuhu žene u babinjama se zbivaju vidljive promjene. U trudnoći rastegnuti trbušni mišići se stežu i učvršćuju, a na koži trbuha iz crvenomodrih pruga postaju bijele sjajne pruge, koje, ako su jako razvite, ostaju cijeli život vidljive.

U pravilnim babinjama tjelesna toplina babinjače ne smije da dosegne 38º C. Što je iznad toga, može već biti početak teškog oboljenja: babinje groznice. Da bi 3. ili 4. dan, kad mlijeko navre u dojke, došla groznica od mlijeka, puke su pripovijesti. Bilo (puls) zdrave babinjače obično je nešto usporeno, dakle manje od 70 u minuti.

Da se sav taj proces zarašćivanja ranica i involucije spolnih organa pravilno svrši, treba da se babinjača naročito pazi i njeguje. Glavno načelo za babinje je kao i u porodu: velika čistoća svega, što dolazi u doticaj sa babinjačom, a naročito njezinim spolnim organima. Obično vrijedi pravilo: kakav porođaj, takove babinje, t. j. čistoća i asepsa u porodu preduvjet je za uredne babinje.

Babinjača treba da barem 9 dana odleži u postelji, i to prva 2—3 dana na leđima, onda i postrance, a od 6. dana može pomalo da sjedi u krevetu. Kada 10. dana ustane, neka to bude na kratko vrijeme, pa dalje sve to više.

Zadnjih decenija pokušavalo se sa ranim ustajanjem babinjače, t. j. da babinjača već nakon par dana sjedi u naslonjaču 1—2 puta na dan po pola sata. Većina porodničara drži, da je to za posve zdrave babinjače, kod kojih u porodu nije bilo nikakvih komplikacija, na pr. šivanja razdora ili ureza, od 5. do 6. dana, dobro, ali samo u gore označenoj mjeri, t. j. sjediti po pola sata u naslonjaču, a ne hodati, prigibati se, pa onda čak i obavljati kućne poslove i t. d. Zato i većina njih ograničava to »rano ustajanje« na zavode (rodilišta, sanatorije), gdje je babinjača pod paskom.

Hrana babinjače treba da je krepka, ali lako probavljiva. Žena, koja će dojiti, treba da se bolje hrani od one, koja ne doji. Prvi dan neka je hrana tekuća (mlijeko, juha), onda 2 dana kašasta (ukuhana, gusta juha, griz, riža na mlijeku i slično), a od 4. dana pileće meso kuhano pa pečeno s lakim varivom. Uvečer obilno mliječno jelo. Najbolje je piće za babinjaču čista zdrava voda.

Kod takove hrane treba rano paziti na redovito ispražnjivanje tijela (stolicu). Najkasnije od 3. dana poslije poroda treba babinjača da imade dnevno stolicu.

Babinjača treba da 3—4 puta u 24 sata pušta mokraću, jer puni mokraćni mjehur smeta involuciji materice i gura ju u nepravilni položaj.

Za babinjaču je od velike važnosti prvih 7 dana poslije poroda i duševni mir.

Babica treba da babinjaču posjećuje 9 dana dva puta na dan. Ako su mati i dijete zdravi, ona mora najprije urediti dijete, a onda babinjaču, kojoj treba da svaki puta izmjeri tjelesnu toplinu i bilo, očisti joj izvana spolne organe i uredi krevet. Babica je dužna kod svake nepravilnosti u babinjama odmah pozvati liječnika.

Prvo mjesečno pranje pojavljuje se u babinjače, koja ne doji, najčešće 6 tjedana poslije poroda, a kod žena, koje doje, kasnije, ili ga uopće nema za vrijeme dojenja.