SADRŽAJ: I. Pojmovno i historički. A. Pojam, 7; B. Historički razvitak, 7; C. Pravna narav, 8; II. Domaće pravo. A. Vrela, 8; B. Subjekt, 9; C. Objekt, 9; D. Sadržaj, 9; E. Posebni slučajevi, 10; F. Trajanje zaštite, 10; G. Povrede autorskog prava, 10; III. Međunarodna zaštita autora. 11; IV. Zaštita autorskog prava u inozemstvu, 11.

I. POJMOVNO I HISTORIČKI

A. Pojam autorskog prava. A. p. je prema današnjem pravnom shvaćanju subjektivno pravo autora (tvorca, stvaraoca) književnoga ili umjetničkog djela na vlastiti (izvorni) duševni proizvod, koje mu prema državi (zajednici) idrugim licima daje vlast, da ga isključivo iskorišćuje on sam (njegovi pravni nasljednici) i druga lica za vrijeme, koje je zakonom ustanovljeno, i uz zakonska ograničenja.

B. Historički razvitak. U starom vijeku nije postojalo nikakvo a. p. Rimsko pravo uredilo ga je prvobitno na materijalističkoj podlozi: autoru je pripadalo pravo na njegovo djelo, koliko je mogao raspolagati s materijom, u kojoj je ono bilo sadržano, t. j. ako je autor bio vlasnikom materijala, na kojem je bilo napisano djelo. Idejnoj strani nije se pridavala važnost. Kako takvo materijalističko shvaćanje nije odgovaralo razvijenom individualističkom sustavu rimskoga privatnog prava, omogućena je postepeno pored spomenute stvarno-pravne zaštite i osobno-pravna zaštita u obliku tužbe za uvredu časti (actio iniuriarum) u slučajevima zloporabe. Tako se već u rimskom pravu zapažaju osobno-pravni i imovinsko-pravni elementi.

Prije 18. st. ne može se uopće govoriti o a. p. kao samostalnom subjektivnom pravu u današnjem smislu. Na njegov postanak utjecao je izum tiska. Kad je izumljen tisak, izdavani su mnogi propisi o reprodukciji i prodaji tiskopisa u obliku preventivne cenzure i privilegija tiskara i autora. Među prve takve privilegije ubraja se privilegij od 1494, podijeljen Ermannu Lichtensteinu za tiskanje Speculum historiale od Vincenta de Beauvaisa, koji predviđa kaznu od 10 dukata za sve nepovlasne kopije. Ali svi su ti propisi imali u vidu državnoredarstvene interese i materijalnu korist tiskara-izdavača. Ipak su privilegiji omogućili, da izdavač pruži autoru nagradu za književno djelo, pa se tako empiričkim putem došlo do spoznaje, da plod duševnoga stvaranja može predstavljati samostalni predmet imovinskog iskorišćivanja. Uporedo s time rađa se spoznaja, da se autoru mora priznati isključivo pravo na iskorišćivanje njegova duševnog proizvoda (književnog ili umjetničkog djela). Ona je rezultat individualizma. U slabije diferenciranom društvu postoji uska povezanost tvorca djela s njegovom okolinom (t. j. s prošlosti i sadašnjosti). Zato se on zadovoljava idealnom naplatom za one kulturne vrijednosti, koje je stvarao za suvremenike i potomstvo. Spoznaja o posebnom i samostalnom zvanju pisaca književnika, pjesnika i glazbenika skladatelja razvila se također razmjerno kasno. To pokazuje i pravno-povijesni razvitak a. p., koji je utjecao i na pravnu znanost, jednako kao i uska povezanost između nakladnoga i autorskog prava, koja postoji i danas (→ nakladno pravo). Konačno se osobno pravo autora usko povezalo s njegovim imenom i integritetom njegova duševnog djela tako, da se ovo smatralo nepovredivim duševnim proizvodom, a podjedno se s njime spojio momenat privredne utakmice. Time je duševnom proizvodu priznat pored osobno-pravnoga i imovinsko-pravni značaj, a iz tih elemenata razvio se moderni pravni pojam autora i autorskog prava. Danas je općenito priznato, da autoru kao tvorcu duševnog proizvoda pripada isključivo pravo na njegovo iskorišćavanje poput vlasnika, i da stvaraoci duševnih dobara mogu opravdano tražiti, da im se za njihova djela prizna isključivo pravno raspolaganje i iskorišćavanje. Danas se ujedno priznaje, da taj pravni zahtjev autora ne odgovara samo načelu pravednosti s obzirom na duševnog tvorca djela, nego i interesu društva (zajednice, države) i općem dobru. Činjenica, da pravo štiti plodove duševnog stvaranja, potiče na nova daljna duševna stvaranja, a time se u najvećoj mjeri potiče kulturni napredak. No prema današnjem pravnom shvaćanju autorsko pravo, koje kulturne države priznaju autorima svojim zakonodavstvom, ne daje autoru samo puko idealno i moralno priznanje, nego mu omogućuje njegovo praktično iskorišćivanje i dalje stvaranje. Državni zakoni priznaju zato autorsko pravo samo onim duševnim proizvodima na području književnosti i umjetnosti, koji imaju određena svojstva. Kad bi se naime svakoj misli, kojoj pripada duševna i kulturna vrijednost, priznalo trajno i isključivo iskorišćivanje po njezinu autoru bez obzira na interese društva (države), ograničio bi se zajednički privredni i kulturni život pojedinog naroda i većeg broja naroda između sebe samo na promet tjelesnim stvarima, a isključio promet duševnim proizvodima (idejama). Radi toga ograničuje moderno zakonodavstvo spomenutu zaštitu u tri pravca, i to: a) stvarno, jer štiti književno ili umjetničko djelo kao manifestaciju duševne vrijednosti, koja je sposobna za promet, b) vremenski, jer shematički ustanovljuje trajanje zaštite, pri čemu polazi sa stajališta, da se konačno ne smije spriječiti opće iskorišćivanje bez svakog ograničenja, čim protekne zakonski zaštitni rok, i c) prostorno prema načelu teritorijaliteta, koje se u novije vrijeme postepeno proširuje do međunarodnog uređenja. Prostorno ograničenje povezano je s državnim i jezičnim granicama, a vremensko ograničenje uključuje u sebi kompromis između individualnog interesa autora kao tvorca duševnog proizvoda i socijalnog interesa zajednice, društva i države. Stvarno ograničenje tiče se samog djela i njegova nosioca, a uvažuje kompleks patentnog prava (prava na izume), prava uzoraka, žigova i modela, umjetničkoga autorskog prava, filmskog prava i radio-prava (horizontalno stvarno ograničenje). No s druge strane mora stvarno ograničenje uvažiti i pravne zahtjeve, koji izlaze iz ličnosti autora kao tvorca duševnog proizvoda, nadalje oblik djela, koji uključuje u sebi momenat utakmice, i konačno imovinsko-pravni elemenat kao rezultat obiju tih komponenata (vertikalno stvarno ograničenje). Pored toga naglašuje se u novije vrijeme osobitost duševnih proizvoda kao izljeva ličnosti njihovih autora, po kojoj se bitno razlikuju od drugih običnih (napose materijalnih) proizvoda ljudskog rada. Na uskoj povezanosti između duševnog proizvoda i njegova autora osniva se moralno pravo autora (droit moral; → II. D).

Prvo uređenje a. p. doneseno je 1709 u Engleskoj i njime se autoru daje pravo tiskanja kroz 10 godina. Francuska narodna skupština zabranjuje 1791 reprodukciju autorova rada bez njegova dopuštenja, a pravni nasljednici (cesionari) autora smatraju se vlasnicima djela još pola godine iza njegove smrti. Konvent je zakonom od 1793 ustanovio isključivo pravo autora na sve njegove duševne proizvode do njegove smrti i 10 godina iza njegove smrti u korist njegovih nasljednika i cesionara.

U 19. st. uređuje se autorsko pravo zakonodavstvom pojedinih država, ali se brzo uvidjela potreba proširenja zaštite na međunarodnoj osnovi, koja se u prvo vrijeme postizavala (a i danas se postizava) dvostranim i višestranim ugovorima pojedinih država. Od polovice 19. st. nastojao se stvoriti svjetski savez (unija) za zaštitu a. p., što je konačno postignuto Bernskom konvencijom od 1886. Ta je konvencija nekoliko puta revidirana, napose u Berlinu 1908 i u Rimu 1928. U državama, koje su ratificirale tu konvenciju, postoje dakle dvije vrste zaštite: unutarnja (franc. protection nationale) za djela vlastitih državljana, objavljena u tuzemstvu, i međunarodna (protection unioniste) za djela stranih državljana ili djela objavljena na području onih država, koje pripadaju Bernskoj uniji.

C. Pravna narav. Materija a. p. ide u skupinu privatnog prava, ali je sporna njegova klasifikacija i pravna narav. U prvom početku smatralo se privilegijem, zatim prirodnim pravom, a u novije vrijeme prevladava shvaćanje, da autorskom pravu pripada značaj prava ličnosti i prava vlasništva na imaterijalno dobro. Od različnih mišljenja spominje se: a) teorija o pravu ličnosti ili posve ličnom pravu (Gierke), prema kojoj je ono sastavni dio autorove ličnosti tako, da se od nje nikad ne odjeljuje bez obzira na to, tko ga vrši; b) teorija umnoga (intelektualnog) industrijalnog vlasništva, koje ide u kategoriju imovinskih prava (Ihering, Dernburg, francuski teoretičari), a osniva se na analogiji prava vlasništva i a. p.; prema toj teoriji odvaja se djelo, koje je stavljeno u promet, od svog autora i postaje predmetom prometa, koji se može otuđivati i nasljeđivati isto tako, kao i pravo vlasništva; c) teorija imaterijalnog prava na imaterijalno pravno dobro (duševni proizvod), prema kojoj je a. p. osobno pravo, koje se odvaja od ličnosti autora i postaje zasebno pravno dobro (Kohler); d) dualistička teorija, koja uključuje kombinaciju osobno-pravnih i imovinsko-pravnih elemenata, a osniva se na ideji, koja je podloga svakoga a. p. (Elster). Ta teorija iznosi tri faze u stvaranju djela: u prvoj dolazi ideja o djelu, koja nije odijeljena od autorove ličnosti (imaterijalna vrijednost), u drugoj se ta ideja materijalizira i obrađuje, a u trećoj se stavlja u promet (imaterijalno dobro i objekt imovinskog prava); e) teorija o pravu apsolutne zabrane bez stvarnog značaja i f) teorija monopola na iskorišćivanje. Moderna nauka zabacuje teoriju privilegija. Teorija, koja a. p. smatra pravom vlasništva sui generis na imaterijalno pravno dobro, što je usko povezano s ličnosti autora (moralno i osobno pravo), a koje u sebi uključuje imovinsku vrijednost i sposobno je za promet (Kohler-Elster), zadovoljava svojom konstrukcijom zahtjeve pravne znanosti i potrebe prometa (privrednog života), jer zajamčuje autoru isključivo pravo na iskorišćivanje njegova duševnog proizvoda. Okolnost, da pozitivni zakoni ograničuju vremensko trajanje a. p., ne isključuje opstojnost prava vlasništva, jer država može u interesu zajednice ograničiti vršenje prava vlasništva, a to je naročito važno kod intelektualnoga ili duševnoga vlasništva.

II. DOMAĆE PRAVO

A. Vrela. Zakoni gotovo sviju zemalja, koje su pristupile Bernskoj konvenciji (i njezinim kasnijim izmjenama) razlikuju se tek u nekim pojedinostima, dok su glavna načela ista, a mnogi propisi do u sitnice prilično izjednačeni. U Hrvatskoj vrijedi za a. p. do daljega zakonodavstvo bivše Jugoslavije, t. j. zakon o zaštiti autorskog prava od 26. XII. 1929. K tome zakonu, koji su izradili stručnjaci Dr. M. Stražnicki i Dr. J. Šuman, izdani su različni pravilnici i provedbene naredbe. Prije toga zakona vrijedilo je partikularno pravo, i to u Hrvatskoj i Vojvodini zak. čl. XVI.: 1884, u Sloveniji i Dalmaciji zakon od 26. XII. 1895 i novela od 26. II. 1907. U Srbiji i Crnoj Gori nije a. p. uopće bilo zakonski uređeno. Po uredbi o banovini Hrvatskoj od 26. VIII. 1939 spadalo je zakonodavstvo o a. p. u nadležnost državne zajednice, a izvršenje (uprava) u nadležnost banovine.

U pogledu međunarodne zaštite a. p. Jugoslavija je u više trgovinskih ugovora s drugim državama (Njemačkom, Austrijom, Francuskom, Čehoslovačkom) prihvatila zaštitu prema odredbama Bernske konvencije, kojom još nije bila vezana, a na temelju zakona od 22. III. 1930 s vrijednošću od 9. VII. 1930 pristupila je Bernskoj konvenciji od 1886, kako je revidirana u Berlinu 1908 i u Rimu 1928. Nezavisna Država Hrvatska tim pristupom nije vezana.

B. Subjekt (nosilac) autorskog prava je autor (tvorac) djela, koji je djelo stvorio. Autorom se smatra, doklegod se ne dokaže protivno: a) onaj, čije je građansko ime na uobičajeni način označeno na pojedinim primjercima djela; kod djela likovne umjetnosti može to biti znak, koji je karakterističan za odnosnog autora; b) onaj, koji je označen svojim građanskim imenom prigodom javnog predavanja, javnog prikazivanja, javnog izvođenja ili javnog izlaganja djela. Ako je djelo sastavljeno od priloga više autora (suautori, skupna djela, zbirke), postoji pored a. p. pojedinih autora na njihov prilog i a. p. na skupno djelo (zbirka); potonje pripada osobi, koja je izdala cijelo djelo, u pravilu nakladniku ili izdavaču; ako na takvu djelu nije označen izdavač, smatra se nakladnik izdavačem. Ako više osoba stvori djelo zajedničkim radom, pripada im zajednički nedjeljivo a. p., kojim mogu raspolagati samo sporazumno. Kod opera ili drugih glazbenih kazališnih djela potrebna je za javno izvođenje samo privola skladatelja (time se ne dira njegov odnos prema autoru teksta ili — kod plesova i pantomima — podložne radnje). Kod anonimnih ili pseudonimnih djela ovlašten je prvenstveno izdavač ili nakladnik na čuvanje prava autora, dok se ovaj ne utvrdi ili ne prokaže. U novije vrijeme provodi se zaštita anonimnih i pseudonimnih autora s pomoću posebnog registra, u koji se upisuju anonimni i pseudonimni autori, ako žele sačuvati potpuno a. p. na svoje djelo.

Kod preradbe, odnosno prijevoda — ako su autorizirani — postoji samostalno autorsko pravo prerađivača, odnosno prevodioca, uz pretpostavku, da je autor originalnog djela dopustio preradbu, odnosno prijevod. To vrijedi i za reproduciranje kinematografijom, postupkom sličnim kinematografiji ili mehaničkim instrumentima.

Osim autora subjekt su a. p. one osobe, na koje je autor prenio svoje pravo. On može tim pravom (u cjelini ili djelomice) raspolagati pravnim poslom za života ili za slučaj smrti, a ako to nije učinio, nasljeđuju to pravo njegovi zakonski nasljednici, koji mogu njime opet raspolagati, sve dok traje zaštita. Ako autor nema nasljednika, prestaje autorsko-pravna zaštita djela (t. j. ne nasljeđuje a. p. država po t. zv. kaducitetnom pravu). Ako djelo ima više autora, onda u slučaju smrti jednoga od njih bez nasljednika njegovo pravo priraštuje suautoru. Isto se događa, ako se jedan suautor odrekne svog autorskog prava. Autor može prenijeti a. p. i na buduće djelo, ali ako prenese a. p. na sva svoja buduća djela ili na sva buduća djela neke vrste, imadu obje stranke pravo takav ugovor otkazati na godinu dana. Toga prava otkaza ne mogu se stranke odreći. Samo a. p. kao takvo ne može biti predmetom ovrhe, već to može biti samo dobitak od iskorišćivanja djela.

C. Objekt a. p. sačinjavaju književna i umjetnička djela, među koja napose idu: a) djela lijepe književnosti i znanosti, b) predavanja, govori, propovijedi i druga slična djela, c) glazbena djela, d) koreografska i pantomimska djela, e) idejne skice, nacrti, planovi, zemljopisne karte, plastički predmeti, globusi, slikarski i crtački poslovi znanstvene ili tehničke struke, f) djela likovne umjetnosti, g) fotografska djela i h) kinematografska djela, kojima je autor dao originalan značaj. Kinematografsko djelo bez originalnog značaja uživa samo zaštitu fotografskog djela.

Poslije Svjetskoga rata pokrenuto je pitanje znanstvenog vlasništva sa željom, da se učenjacima, koji su svojim istraživanjima dali temelj za neko novo tehničko iskorišćivanje, dade pravedna naplata za materijalnu korist, koju odatle vuku tehnički izumitelji i poduzetnici. Ta se vrsta zaštite proučavala, ali nije oživotvorena.

Državno zakonodavstvo može pružiti zaštitu samo u granicama države, ali ono je može pružiti bez obzira na to, tko je autor i gdje je djelo izdano. Međutim redovito se ograničuje zaštita na djela, koja imaju određene značajke: personalnu (autor ili bar jedan od suautora je državljanin te države), teritorijalnu (djelo je prvi put objavljeno u državi), jezičnu (djelo je napisano na jeziku dotične države). Zakon od 26. XII. 1929 kombinira te značajke i po njemu se štiti: a) djelo, koje je izišlo po prvi put u tuzemstvu, b) djelo vlastitog državljanina, bez obzira na to, gdje je izišlo, ili je li uopće izišlo, c) svako književno djelo stranoga državljanina, koje je izišlo u inozemstvu na hrvatskom jeziku. Što se tiče zaštite književnih ili umjetničkih djela stranih državljana, izišlih ili objavljenih u inozemstvu, vrijede propisi odnosnoga međunarodnog ugovora, a ako oni ne postoje, daje zakon zaštitu samo u slučaju uzajamnosti. Ako djelo ima više autora, dovoljno je za zaštitu prema zakonu od 1929, da je državljanin jedan od suautora. Djelo se smatra objavljenim, kad postane pristupačnim javnosti s voljom autora ili drugog ovlaštenika a. p. Smatra se, da je djelo izišlo, ako je s voljom autora ili drugog ovlaštenika autorskog prava stavljeno u promet. Zakon izuzima od zaštite: a) zakone, naredbe, službene odluke i rješenja te spise, izrađene od službenih lica za službenu upotrebu; tu s jedne strane nema imovinskog interesa autora, a s druge strane opći interes većim dijelom traži olakšanje rasprostranjenja takvih tekstova; b) poslovne oglase, robne kataloge, cjenike, izjave i upute za upotrebu industrijalnih proizvoda i sl., ali samo onda, ako ni po obliku ni po sadržaju nemaju značaj književnih ni umjetničkih djela; e) predavanja i govore, održane na sjednicama javnopravnih tijela i na javnim političkim skupštinama, kod suda ili kod druge javne oblasti; ali dopuštenje je potrebno za izdavanje zbirke, koja sadržava samo ili uglavnom govore nekog autora; d) posebni slučaj izuzimanja od zaštite uveo je zakon — koristeći se mogućnošću, koju daje Bernska konvencija — u interesu domaće prijevodne književnosti. Na stranom jeziku napisana i štampana djela slobodno je prevesti bez dopuštenja autora, ako autor u roku od 10 godina od prvoga izdanja nije dao dopuštenje za prijevod i ako taj prijevod nije stavljen u promet.

D. Sadržaj autorsko-pravne zaštite bio je u prvom redu upravljen na materijalne koristi, spojene s objavljivanjem djela. Zato a. p. štiti svaku vrstu objavljivanja (tiskom, izvođenjem, prikazivanjem, umnažanjem, ili u originalu ili u prijevodu, odnosno u preradi). Ali se s vremenom počela jače isticati idealna strana autorovih interesa, te je rimskom revizijom Bernske konvencije priznato, a i u zakonu od 1929 zaštićeno t. zv. moralno pravo (droit moral) autora, koje se sastoji u pravu autora na priznanje, da je on tvorac djela i da je u pravu zabraniti svako kvarenje, sakaćenje ili drugo preinačenje djela, koje škodi njegovoj časti ili ugledu. To pravo postoji nezavisno od imovinskih prava autora, koja se mogu prenijeti na druge, a poslije smrti autora mogu po našem zakonu ustati na njegovu obranu akademije znanosti, sveučilišta te književničke i umjetničke organizacije, ako to ne učine autorovi nasljednici.

Zaštita se sužuje u ovim slučajevima: a) Citiranje (doslovno navođenje pojedinih mjesta) zaštićenih djela. Navedeni odlomci ne smiju iznositi više od tri strane izvornog izdanja, a svi citati zajedno ne smiju premašiti polovicu citiranog djela. b) Uvrštavanje — uz primjerenu nagradu — manjih književnih djela ili njihovih dijelova u zbirke, koje služe crkvi, školi ili nastavi uopće. Analogna odredba vrijedi za kinematografsko ili drugo optičko prikazivanje djela likovne umjetnosti ili fotografskih djela u znanstvene ili poučne svrhe, c) Umnažanje teksta nekog glazbenog djela, koje se izvodi u svrhu naplatnog ili besplatnog dijeljenja posjetiocima te izvedbe. U svim tim slučajevima treba navesti izvor, odakle je djelo uzeto.

Autoru pripada napose isključivo pravo na: a) ponovno izdavanje djela u prvobitnom ili prerađenom obliku, b) prijevod na drugi jezik, c) ponovni prijevod na prvobitni jezik, d) preradbu djela iz jedne vrste književnosti u drugu, e) izvadak iz glazbenog djela (posebno izdanje) i udešavanje glazbenog djela na različite druge glazbene instrumente i različite pjevačke glasove, f) prijenos djela na instrumente, koji služe mehaničkom izvođenju glasova (naročito na ploče, valjke, vrpce i sl.), i dopuštenje javnog izvođenja prenesenih djela s pomoću tih instrumenata, g) javno izvođenje i prikazivanje književnih i umjetničkih djela radio-električnim putem, h) javno izvođenje ili prikazivanje književnoga ili umjetničkog djela s pomoću kinematografije, projekcije i sl., i) reprodukciju i izložbu djela likovne umjetnosti, j) izvođenje inženjerskih ili arhitektonskih djela prema nacrtu, skici ili samoj zgradi, k) reprodukciju kinematografskih djela u obliku drugoga književnog ili umjetničkog djela.

Dopušteno je reproduciranje objavljenog ili izišlog zaštićenog djela radi osobnog usavršavanja, odnosno, ako reprodukcija ostane nepristupačna javnosti.

E. Posebni slučajevi. a) Članci objavljeni u novinama i časopisima (drugim periodičkim publikacijama) predstavljaju često važna književna, znanstvena ili umjetnička djela. Načelno uživaju ta djela autorsko-pravnu zaštitu, koja nije vezana na vanjski oblik (knjiga, brošura, časopis, novine), u kojemu su objavljena. Ali za razliku od ostalih književnih i umjetničkih djela prosuđuje se pitanje zaštite sa stajališta, da je sadržaj članaka u novinama i časopisima većim dijelom namijenjen širokim narodnim slojevima i da interes izdavača tih publikacija i pisaca traži njihov što veći publicitet, jer raspravljaju o aktualnim pitanjima. Zato se smatralo dovoljnom zaštitom autora njegovo pravo zabrane tako, da nije bilo zabranjeno preštampavanje članaka, ako to nije izričito zabranio autor ili izdavač. To je stajalište Bernske konvencije od 1886, ali je za njezinih revizija (1896 i 1908) sve više proširena ta zaštita u povodu zahtjeva, da se literarnom novinarskom radu pruži veća pravna zaštita. Naročito važnim se smatralo, da se kod pretiskavanja članaka političkog značaja, kojima često pripada velika književna vrijednost, mora označiti ime novina, odnosno autora. Prema tome i naš zakon daje bezuvjetnu zaštitu književnim, znanstvenim ili umjetničkim djelima, objavljenim u novinama ili drugim periodičkim publikacijama. Uvjetnu zaštitu uživaju ostali članci. Oni se mogu (izuzevši romane u obliku feuilletona i novele) pretiskavati u druge novine i periodičke spise, ako to nije izričito zabranjeno i ako se njihov sadržaj tiče aktualne politike ili religioznih, privrednih i drugih pitanja, koja u široj mjeri zanimaju javnost. Kod toga se ne smije izmijeniti njihov smisao. Pretiskavanje dnevnih novosti i vijesti o različitim događajima, kojima pripada značaj novinskih obavijesti, nije zabranjeno, ali se ne smiju u druge novine pretiskavati vijesti, koje su primljene žičnim ili bežičnim putem, a kod kojih je označeno podrijetlo stranog korespondenta (agencije), prije izmaka roka od 24 sata, računajući od njihova prvog objavljivanja. U oba slučaja valja navesti podrijetlo preuzetog članka ili vijesti.

b) Portreti, djela likovne umjetnosti ili fotografije smiju se stavljati u promet ili javno izlagati samo s privolom portretiranoga. 10 god. iza smrti tog lica potrebna je privola njegovih srodnika (preživjeli ženidbeni drug i djeca, a ako tih nema, roditelji). Ta odredba uvažava interes, koji ima svatko na svojoj slici. Ipak je dopušteno bez privole javno izlagati, prikazivati i stavljati u promet: portrete, djela likovne umjetnosti ili fotografije iz suvremene povijesti, slike, u kojima se prikazuju ličnosti kao dodatak određenog kraja ili scenerije; slike, koje prikazuju skupštine, povorke i slične događaje, kojima su prisustvovale prikazane ličnosti; nenaručene portrete, djela likovne umjetnosti ili fotografije, ako je njihovo javno izlaganje, prikazivanje ili stavljanje u promet u višem interesu umjetnosti. No to je sve dopušteno samo, ako se time ne vrijeđa opravdani interes dotičnika ili iza njegove smrti opravdani interes srodnika. U interesu pravosuđa i javne sigurnosti mogu oblasti umnažati, javno izlagati, prikazivati i stavljati u promet slike pojedinaca bez ičije privole.

c) Privatna pisma, dnevnici i povjerljivi zapisi, koje autor nije namijenio javnosti, mogu se objaviti samo s njegovom privolom i s privolom osoba, kojima su upućeni. Iza smrti koga od njih mogu se privatna pisma izdavati samo s privolom preživjeloga ženidbenoga druga i djece, a ako ovih nema, njegovih roditelja, koliko nije preminuli drugačije odredio.

F. Trajanje zaštite. Zaštita a. p. prestaje 50 godina iza smrti autora. Ako je djelo objavljeno ili izišlo anonimno ili pod pseudonimom, prestaje zaštita nakon 50 godina od izdanja djela. Zaštita posmrtnih djela prestaje 50 godina iza smrti; no ako su ta djela objavljena ili izišla tek za vrijeme posljednjih 10 godina zaštitnog roka, traje zaštita 10 godina nakon objavljenog ili izišlog djela. Kad jedno djelo ima više autora, računa se rok od dana smrti onog autora, koji je posljednji umro. Ako je djelo spremila i izdala neka pravna osoba, društvo, oblast i t. d., zaštita prestaje 50 godina, pošto je djelo izišlo.

Zaštita a. p. na fotografsko djelo prestaje nakon izmaka od 20 godina, pošto je djelo izišlo, a ako je izišlo nakon smrti autora, prestaje za 20 godina računajući od dana smrti autorove. Rok zaštite a. p. na kinematografsko djelo određuje se prema tome, smatra li se književnim djelom, djelom likovne umjetnosti ili fotografskim djelom. Kod djela, koja su izišla u više dijelova, izdanih u različito vrijeme, kao i u pogledu tekućih izvještaja, listova i svezaka, smatra se kod izračunavanja zaštitnog roka svaki dio, izvještaj, list i svezak kao posebno djelo. Ako se djelo izdaje u svescima, koji sačinjavaju jedinstvenu cjelinu, a izlaze u različito vrijeme, računa se zaštitni rok od dana izdanja posljednjeg sveska. Kod računanja roka zaštite a. p. ne uzima se u obzir kalendarska godina, u kojoj je nastala činjenica, koja je mjerodavna za njegov početak.

Kad zaštita prestane, postaje djelo općim dobrom (franc. domaine public), te ga svatko može pretiskavati, izvoditi i t. d. U novije doba rodila se misao, da se iza završetka individualne autorske zaštite djela i dalje zaštite od neovlaštenog iskorišćivanja, i to u korist zajednice. Tu bi se naplata za reprodukciju djela plaćala državi ili nekom javnopravnom fondu, a odatle bi se u prvom redu podupirala književnost i umjetnost one države (mirovine književnicima i umjetnicima i sl.). To se zove domaine public payant. Dosad je ostalo uz neke izuzetke samo kod pokušaja i prijedloga. U Bugarskoj traje zaštita 30 godina poslije smrti autora, a daljih 20 godina pripada a. p. savezu bugarskih pisaca, odnosno skladatelja ili likovnih umjetnika.

Isto tako želi se usavršiti sadašnje pravo tako, da se i poslije završetka zaštite autor i djelo očuvaju od nedostojnog kvarenja i sakaćenja.

G. Povrede autorskog prava. Povredu a. p. čini, tko bez pristanka autora, njegova pravnog nasljednika ili drugog autorsko-pravnog ovlaštenika ili uopće bespravno prisvaja ili iskorišćuje njihova autorska prava. On odgovara prema općim zakonskim propisima i propisima zakona o zaštiti a. p. Visina kazne (globa i zatvor) odmjeruje se i prema tome, je li povreda izvršena svijesno i postoji li teži slučaj koristoljublja. Kažnjava se i pokušaj. Povrijeđeni može tražiti, da se odrede sigurnosne mjere, kojima se sprečavaju povrede njegova a. p., da mu se naknadi potpuna šteta, koja je nastala povredom, i dade zadovoljština njegovu moralnom pravu.

Prema zakonu od 1929 kažnjava se radi prestupka a. p. — koliko nije djelo teže kažnjivo po kaznenom zakonu — naročito onaj: 1. tko u namjeri varanja: a) tuđe djelo označi svojim imenom ili imenom drugoga književnika ili umjetnika, i b) podnese lažnu prijavu u registar autora, i2. tko u promet stavi djelo, ako zna, da je lažno označeno. Pod ustanovljene kazne potpada, tko svijesno: a) izmijeni određeno djelo ili njegov naziv ili naziv autora, odnosno tko djelo skrati, b) na djelo likovne umjetnosti stavi ime ili karakterističan znak autora ili umnožavajući takvo djelo na nj stavi ime ili karakterističan znak autora na način, koji omogućuje zabunu, c) umnožava ili u promet stavlja govore ili predavanja u zbirci, d) novinske vijesti, koje su primljene brzojavom ili bežičnim putem, prenosi u druge novine prije izmaka 24 sata, računajući od prvoga njihova objavljenja, e) vrijeđa opravdani interes preslikanog lica ili srodnika.

Na zahtjev povrijeđenog lica može kazneni sud presuditi, da se protupravno izrađene, prikazivane, javno izložene ili u promet stavljene reprodukcije, portreti ili primjerci djela, kao i oruđe i sprave, koje služe isključivo protupravnom umnažanju (oblici, valjci, ploče, kameni, vrpce i sl.) unište, zatim da se unište rukopisi, knjige, tekstovi, partiture i prepisane uloge, te da se razloži složeni tiskarski slog. Kada se spomenute reprodukcije ili sprave mogu preinačiti tako, da se ukloni ili spriječi povreda a. p., a da se one ne unište, presuđuje sud u tom smislu, ako vlasnik preuzme nastale troškove. Tako se postupa i kod povrede a. p. na arhitektonskim djelima. Mjesto uništenja predmetâ može povrijeđeni zahtijevati, da mu se oni izdadu uz naknadu troškova izradbe.

Na zahtjev povrijeđenog može kazneni sud dosuditi i naknadu štete. Naknađuje se prouzročena šteta i izmakla dobit. Povrh toga može kazneni sud dosuditi na zahtjev i posebnu novčanu naknadu za osobnu povredu, koje visinu određuje prema slobodnoj ocjeni.

Za kazališna i kinematografska prikazivanja, koncertne i radiofonske izvedbe, javna predavanja i izložbe, koje su priređene bez privole autora ili ovlaštenika autorskog prava, mora povreditelj platiti povrijeđenom cijeli prihod neovlaštenih izvedaba bez odbitka izdanih troškova. Ako je djelo prikazano, izvedeno, odnosno izloženo s drugim djelima, mora se uime odštete odrediti razmjeran dio prihoda.

Tužitelj može zahtijevati, da se presuda kaznenog suda proglasi na trošak osuđenoga. O tomu odlučuje sud prema slobodnoj ocjeni.

Povrijeđeni može kod građanskog suda zahtijevati prije predložene tužbe, a kod kaznenih sudova poslije predane tužbe, ali prije izrečene presude, da se spomenuti predmeti uzapte i očuvaju, ili da se izdaju sve mjere, koje su potrebne, da se povreda a. p. ne izvrši ili ne ponovi. O tom zahtjevu odlučuje sud nakon saslušanja protivne stranke prije toga. Nezavisno od kaznenog postupka može se kod građanskog suda tražiti naknada štete.

Pravo na podizanje kaznene tužbe zastaruje u roku od dvije godine, računajući od dana izvršene povrede autorskog prava. Pravo na podizanje tužbe na naknadu štete zastaruje u roku od tri godine, računajući od dana, kad je autor saznao za počinitelja i nastalu štetu. U svakom slučaju zastaruje to pravo za 10 godina, računajući od dana počinjenoga protupravnog čina.

III. MEĐUNARODNA ZAŠTITA AUTORA

Međunarodna zaštita autora nastojala se ostvariti međunarodnom konvencijom, koju su 9. IX. 1886 zaključile u Bernu: Belgija, Francuska, Njemačka, Italija. Španjolska, Velika Britanija, Švicarska, Haiti, Liberija i Tunis. Ta je konvencija nadopunjena dodatnim aktom 4. V. 1896 u Parizu, a revidirana je u Berlinu 13. XI. 1908 i u Rimu 2. VI. 1928. Mnoge su države postepeno pristupile (s rezervama ili bez rezerva) tim konvencijama, među njima i bivša Jugoslavija. Istupila je Liberija (1930).

Bernskom konvencijom ustanovljen je između država ugovornica savez za zaštitu prava autora na njihova književna i umjetnička djela. Glavna su joj načela: a) Autori pripadnici jedne države saveza uživaju u drugim državama jednako kao u državi podrijetla autorsku zaštitu na djela, koja su neobjavljena ili prvi put objavljena u jednoj od država saveza. Zaštita obuhvata prava, koja domaći zakoni priznaju vlastitim državljanima (protection nationale), i specijalna prava, koja izlaze iz navedene konvencije (protection unioniste), a koja se primjenjuju, ako nacionalni zakon ne sadržava takve propise, b) Uživanje i iskorišćivanje autorskih prava ne potpada pod nikakve formalnosti, makar takve propisuje zakon države, u kojoj se traži zaštita, a iskorišćivanje prava nezavisno je od opstojnosti pravne zaštite u državi podrijetla, c) Autori, koji ne pripadaju nijednoj državi saveza, a objavljuju svoja djela prvi put u jednoj državi saveza, uživaju u njoj ista prava kao i njezini vlastiti državljani, a u ostalim državama saveza prava, koja pruža konvencija. Zaštita traje sve do smrti autora i 50 godina nakon njegove smrti. Koliko to ne prihvate sve države saveza, određuje se trajanje zaštite prema zakonu one države, u kojoj se traži zaštita; ali ne može biti duže od trajanja zaštite u zemlji podrijetla djela. U početku 1941 pripadalo je Bernskoj konvenciji 37 evropskih i izvanevropskih država s oko 1,116 milijuna stanovnika. Znatan broj tih država pristupio je savezu s različitim rezervama, a pri tom se drži propisa, koji su vrijedili prema prvobitnom nerevidiranom tekstu konvencije. Savez ima svoj ured (bureau) u Bernu, koji obavlja upravni posao saveza te prikuplja i daje članovima saveza potrebne podatke. On izdaje službeni list (Le droit d’auteur) na francuskom jeziku. Južnoameričke države stvorile su konvencijom u Montevideu 1889 posebni savez, a konvencijom u Buenos Airesu 1910, revidiranom na panameričkoj konferenciji u Havani 1928, stvoren je savez američkih država za zaštitu književnih i umjetničkih djela. Osim spomenutih saveza postoje o zaštiti a. p. ugovori između pojedinih država.

IV. ZAŠTITA AUTORSKOG PRAVA U INOZEMSTVU

Ta zaštita je u glavnim crtama posvuda u inozemstvu jednaka, što zbog potrebe same materije, što pod utjecajem međunarodnog prilagođivanja kao i prilagođivanja velikim međunarodnim konvencijama (bernskoj i panameričkoj), koje sadržavaju ista glavna načela. Mnoge razlike postoje u trajanju zaštite. Ona iznosi u pojedinim zemljama iza smrti autora: Argentina 10 g.; Chile, Haiti i Peru 20 g.; Salvador i Uruguay 25 g.; USA 28 g., uz mogućnost produženja za daljih 28 godina; Bolivija, Kina, Japan, Liechtenstein, Mexico, Rumunjska, Siam, Švedska, Švicarska, Turska i Venezuela 30 g.; Belgija, Danska, Vel. Britanija, Finska, Francuska, Grčka, Italija, Luxemburg, Franc. Maroko, Monako, Nizozemska, Njemačka, Norveška, Palestina, Poljska, Češka, Slovačka, Ugarska 50 g.; Brazilija 60 g.; Kolumbija, Španj. Maroko, Panama i Španjolska 80 g.; Portugal, Nicaragua i Guatemala trajno.

Zaštitni rok kod fotografskih djela je kraći, a iznosi u pravilu 20 godina nakon objavljenja djela.

Posebno treba spomenuti Sjedinjene države, koje nisu pristupile Bernskoj konvenciji. Strani državljani, koji žele ondje svoje a. p. steći i sačuvati, moraju udovoljiti odredbama američkog zakona od 4. III. 1909 o zaštiti a. p. U USA postoji copyright (angloamerička oznaka za a. p.), koje predstavlja isključivo pravo autora na njegov duševni proizvod kroz 28 godina, ali se u korist samog autora i njegovih nasljednika može trajanje zaštite produžiti na daljih 28 godina. Za sticanje a. p. potrebno je, da se na svaki objelodanjeni primjerak djela stavi oznaka »Copyright« uz navod imena autora, nakladnika i godine izdanja, i da je djelo upisano u Copyright-registar u Washingtonu.

U nekim zemljama (na pr. Francuska, Belgija) uvedeno je t. zv. pravo prosljeđivanja (droit de suite). To je pravo autora originalnog umjetničkog djela, da može zahtijevati dio viška, koji je neki posjednik toga djela postigao daljom prodajom djela. Čehoslovački zakon dao je to pravo i književnicima (na pr. u slučaju povišenja cijena kod novoga izdanja djela).

Isto tako postoji u nekim zemljama t. zv. prinudna licenca (licence obligatoire). To je mogućnost iskorišćivanja djela bez privole autora uz stanovite pretpostavke. Tako se u Engleskoj može 25 godina iza smrti autora reproducirati svako djelo, ako se sljedniku autora ponudi 10% od prodajne cijene. Prinudna se licenca za gramofonske ploče sastoji u tom, da autor djela glazbene umjetnosti, koji drugome dopusti obrtimično umnažanje radi mehaničke reprodukcije, mora svakom trećem licu, kojega se glavni obrtni nastan ili mjesto boravišta nalazi u tuzemstvu, podijeliti isto dopuštenje uz primjerenu naplatu. Današnje shvaćanje proširuje prinudnu licencu i na radio-emisije.

LIT.: Šuman, Bernska konvencija za zaštitu književničkih i umetničkih dela i njene revizije, Beograd 1928; Isti, Zakonski propisi iz autorskog prava, Zagreb 1930; Isti, Komentar zakona o zaštiti autorskog prava i međunarodnih propisa, Beograd 1935; Andrassy, Međunarodna zaštita znanstvene svojine, Nova Evropa, 1929; Darvaš, Teorijska osnovica pozitivnoga autorskog prava, Arhiv za pravne i društvene nauke, 47., 1935; Kobe, Izvršba na pravice intelektualne svojine, Slovenski pravnik, 1940; Živ. Perić, Naučna svojina, Glasnik uprave za zaštitu industriske svojine, Beograd 1925; Sladović, Filmsko pravo, Filmska revija, 1923; Allfeld, Das Urheberrecht an Werken der Literatur und Tonkust, 2. izd., München 1928; De Boor, Vom Wesen des Urheberrechts, 1933; Briggs, The law of international copyright, London 1906; Dienstag-Elster, Handbuch des deutschen Theater-Film-Musik- und Artisten-Rechts, Berlin 1932; Easton, The law of copyright in works of literature and art, 4. izd., London 1904; Kohler, Urheberrecht an Schriftwerken und Verlagsrecht, Stuttgart 1907; Magnus, Tabellen zum internationalen Urheberrecht, 1928; Osterrieth, Das Urheberrecht an Werken der bildenden Künste, 2. izd., 1929; Piola-Caselli, Trattato del diritto d’autore, 2. izd., Turin-Napulj 1927; Röthlisberger, Die Berner Übereinkunft, Bern 1906; Isti, Der interne und der internationale Schutz des Urheberrechts, 4. izd., 1931; Stolfi, La proprietà intelettuale, Turin 1915/17; Valerio, Disposizioni sul diritto d’autore, Rim 1930.

Autorsko pravno posredništvo je poslovno zastupanje autora u autorsko-pravnim odnošajima. Iskorišćivanje autorskoga prava zahtijeva često velik posao kontrole i poznavanja mnogih propisa ako se radi o zaštiti izvan granica autorove domovine. Naročito je to teško vršiti autoru, koji se mnogo prevodi, ili čija se djela prikazuju ili izvode u mnogim zemljama. Zato su odavna autori imali svoje posebne zastupnike ili punomoćnike, a pomalo su se počele stvarati posebne agenture, koje su toliko uspješnije mogle djelovati, koliko su bolje bile povezane s jednakim agenturama u inozemstvu. Napokon su se počeli sami autori pojedinih zemalja udruživati radi zaštite svojih prava, i ta su društva stvorila međunarodnu organizaciju za međusobno zastupanje (Confédération internationale des sociétés des auteurs u Parizu).

Kod nas je posredništvo vezano za dopuštenje, koje se daje samo društvima autora, odnosno autorsko-pravnih ovlaštenika, koja odgovaraju određenim uvjetima. Ta posredništva nisu tečevna poduzeća i moraju sav ubrani prihod predavati autorima iza odbitka režijskih i upravnih troškova, koji ne smiju premašivati 50%.

LIT.: Šuman, Organizacija autora u cilju zaštite i eksploatisanja njihovih prava, Mjesečnik 1931.