AUGSBURG, glavni grad upravnog područja Schwaben i po veličini treći grad u Bavarskoj, sa 176.000 stan. Preko ¾ stanovnika su katolici. Leži na sastavcima Wertacha i Lecha, 489 m nad m. Tu je križanje željezničkih pruga München-Nürnberg, Ulm-München i Ingolstadt-Lindau. Jezgru čini stari ovalni biskupski grad oko gotske katedrale. Unutrašnji dio grada, na koji se sa svih strana priključuju industrijska predgrađa, pruža sliku staronjemačkog grada, kome daju naročito obilježje građevine glasovitoga graditelja Eliasa Holla, poglavito vijećnica (1615—20). Patricijska kuća Fuggera (1512—15) sada je muzej. A. obiluje velikim brojem ukrasnih bunara iz 16. st. (osobito Augustusbrunnen, Merkur- i Herkulesbrunnen). U dolini Wertacha nalazi se lječilište Gäningen.

Danas je industrijski grad, kojega je razvoj usko vezan s bogatstvom vodene snage i odličnim prometnim smještajem. Najznatnija je tekstilna industrija s oko 150 poduzeća i industrija strojeva s gotovo istim brojem poduzeća. Ima razvijenu i ratnu industriju. N. P.

A. u povijesti. Augsburg, rimska Augusta Vindelicorum (Vindelicum), osnovan je 15 pr. Kr. poslije Druzovih pobjeda nad Vindelicima. Ležeći na vrlo povoljnom križanju cesta i putova A. V. je brzo procvala, pa već Tacit kaže za nju, da je »splendidissima Raetiae provinciae colonia«. Car Hadrijan dade joj građansko pravo. Ondje je stolovao carski praefectus, a onda »procurator provinciae Raetiae«, pa još kasnije praeses. Već prije Konstantina Velikoga bilo je ondje kršćana. Oko 500 osvojiše A. Germani (Alemanni), koji se onda stopiše sa starim rimskim stanovništvom. U rimsko doba potpadala je biskupija u A. pod Akvileju.

Za Karla Velikoga bio je A. jedno od glavnih njegovih središta u akciji protiv bavarskoga vojvode Tassila. G. 832 prvi put se spominje pod imenom Augsburg. G. 1276 dobiše augsburški građani priznanje svog statuta i potvrdu, da je A. slobodan državni grad, a 1331 priključi se A. švapskom savezu gradova. Napredak A. počinje početkom 15. st., kad je postao jedno od najvažnijih središta za trgovinu između Italije i sjeverne Njemačke i između istočne i sjeverozapadne Evrope. Njegove velike trgovačke kuće Fugger i Welser računale su se u prve trgovačke kuće cijele Evrope. Iz augsburške obitelji Lang bila je žena Krste Frankopana Apolonija, sestra nadbiskupa i kardinala Mateja. Uz bogatstvo razvila se tu i znanost i umjetnost. Oba Holbeina rodila su se u A. i u njemu radila. U doba reformacije bio je A. često središtem važnih događaja; 1518 sastao se ondje Luther s kardinalom Gaetanom; u njemu se održao 1530 državni sabor, na kojem su Lutherovi pristaše predali svoju »augsburšku konfesiju«, pa sabor 1547—48, na kojem je zaključen »Interim«. G. 1555 sklopljen je u A. augsburški vjerski mir. Od 1534 veći dio stanovnika bio je luteranski, ali otkad je 1548 car Karlo V. uspostavio aristokratski gradski ustav, prevladaše katolici. G. 1632, za Tridesetgodišnjeg rata, podsjeli su grad Švedi, a 1635 carevci. G. 1703 za rata za španjolsko nasljedstvo osvoji A. bavarski knez izbornik (1703—1704). Premda je A. bio 1803 potvrđen kao državni grad, pripojila ga je k sebi 1806 Bavarska.

LIT.: F. Wagner, Die Römer in Bayern, 2. izd., München 1927; Jäger, Geschichte der Stadt Augsburg, 2. izd., Augsburg 1862; Werner, Geschichte der Stadt Augsburg, Augsburg 1892. G. n.

Augsburška alijansa, sklopljena 9. VII. 1686 u Augsburgu između cara Leopolda I., Španjolske, Švedske, Bavarske i nekoliko manjih njemačkih zemalja. Svrha joj je bila održanje teritorijalnog stanja, stvorenog Nymwegenskim mirom od 1679 i Regensburškim primirjem od 1684. Francuski se naime kralj Luj XIV. nije zadovoljavao time, što mu je car priznao u Regensburgu na 20 godina sve zemlje, koje je sebi prisvojio pod izlikom reunija od Nymwegenskoga mira do 1. VIII. 1681, nego je tražio, da mu se ti krajevi trajno ustupe, a osim toga još i dijelovi Porajnske Falačke. Car je stoga zaključio već 1. IV. 1686 dvadesetogodišnji obrambeni savez s brandenburškim knezom izbornikom, a Augsburškom ga je alijansom dopunio, kako bi sebi zaštitio leđa za oslobodilački rat protiv Turaka. Lj. H.

Augsburška vjeroispovijest (Confessio Augustana), dogmatski osnov Lutherove crkve. Kako je car Karlo V. pozvao 1530 katoličke i protestantske staleže na sabor u Augsburg, da bi saslušao svačije mišljenje, to je Melanchthon izradio prema nalogu svoga gospodara, kneza izbornika Ivana Saskoga, A. v., koja je nastojala dokazati, da Lutherovo naučavanje ne sadržava ništa, »što bi se kosilo sa Sv. Pismom, katoličkom ili rimskom crkvom« (čl. 1. do 21.), a da se spor zapravo vodi samo o »nekim tradicijama i zloupotrebama« (čl. 22. do 28.). Spis se 25. VI. svečano pročitao pred carem i knezovima, našto su katolički teolozi pod vodstvom ingolstadtskoga profesora Ivana Ecka sastavili odgovor (Confutatio), koji je oštro pobijao Melanchthona. On se branio Apologijom, no pošto su se usmeni pregovori izjalovili, nastao je rascjep između obiju crkava. Melanchton je izdao još iste godine A. v. u nepromijenjenu obliku (Confessio invariata); novo je pak latinsko izdanje od 1542 donijelo nekoliko dogmatskih promjena (Confessio variata). Napose se izišlo u pitanju sv. pričesti u susret Kalvinu, pa je stoga dalo ortodoksnim luterovcima, t. zv. gnesioluteranima pod vodstvom M. Flacija (Vlašića), povod za strastvene napadaje na Melanchthona i njegove pristaše, koje su ocrnjivali kao »kriptokalviniste« (potajne Kalvinove sljedbenike). Tek sporazum od 1577 (Formula Concordiae) ponovno je ujedinio veći dio protestanata na temelju Confessio invariata.

LIT.: Th. Kolde, Die Augsburger Konfession (tekst), 2. izd., 1911; H. Wendt, Die Augsburger Konfession mit Erklärung des Inhalts und Beifügung der Hauptquellen, 1927. Lj. H.

Augsburški vjerski mir, proglašen 25. IX. 1555 na državnom saboru u Augsburgu, završava više nego tridesetgodišnju borbu protiv reformacije, u kojoj je car Karlo V. podlegao, jer su turski i francuski ratovi stalno ometali njegovu politiku. Ugovor, koji je sklopio u njegovo ime brat mu Ferdinand I. Austrijski, imao je vrijediti samo privremeno do konačnoga sporazuma. Tek ako se on ne bi dao ostvariti »kršćanskim, prijateljskim, miroljubivim sredstvima«, trebalo je da se A. v. m. smatra »vječitim«. No njime se nije uvela vjerska sloboda s jedne strane, jer je vrijedio samo za augsburšku vjeroispovijest, isključujuću svaku drugu, dakle i kalvinsku, a zatim, jer ni u tim granicama nije priznavao prava vjerskoga samoodređenja pojedincu, nego tek vlasti, t. j. knezovima, visokom plemstvu i slobodnim vitezovima, dakle onima, koji nisu imali nikoga iznad sebe osim cara. Podanici su morali primiti vjeru svoga gospodara, a ako su to odbili, nisu do; duše bili više predavani inkviziciji, ali su morali prodati svoju imovinu i ostaviti zemlju. No budući da bi na taj način i crkveni knez, koji prijeđe na protestantizam, imao pravo da nametne podanicima svoju vjeru, to su katolički staleži prisilili kralja Ferdinanda, da uvrsti u tekst t. zv. crkvenu ogradu reservatum ecclesiasticum, prema kojoj svaki biskup ili opat gubi svoje mjesto i čast, čim otpadne od svoje vjere. S druge su pak strane protestanti ishodili od Ferdinanda »deklaraciju«, da crkveni knezovi ne smiju siliti svojih vitezova, gradova ili općina, koje su već primile Lutherovu vjeru, da se vrate katolicizmu. Kako ni protestanti nisu pristajali na rezervat, ni katolici na deklaraciju, to je A. v. m. nosio u sebi već klicu novih sporova, koje će riješiti tek Tridesetogodišnji rat.

LIT.: K. Brandi, Der Augsburger Religionsfriede vom 25. IX. 1555 (tekst) 2 izd., 1927; M. Ritter, Der Augsburger Religionsfriede (Histor. Taschenbuch, VI., 1., 1882); G. Wolf, Der Augsburger Religionsfriede, 1890.