ATID I PROFILIJA, istočnjačka priča o dvojici prijatelja. Atid prepušta Profiliji svoju ženu, za kojom ovaj od ljubavi pogiba. P. mu se kasnije oduži i spasi ga od krvnika, prijavivši se sam, iako nedužan, kao krivac. Ta je priča često služila propovjednicima kao primjer ljubavi prema bližnjemu. U Disciplina clericalis obradio ju je španjolski pokršteni Židov Petar Alfonsi. Ima je i pučka knjiga Facta Romanorum, Decamerone, arapska zbirka 1001 noć pa jedna srednjovisoko-njemačka pjesma.

LIT.: R. v. Kraus, Mhd. Übungsbuch, 1926; A. Hilke, Li Romanz d’Athis et Prophilias, 2. sv., 1912—6.

Toj je priči srodan sujet o prijateljima Amiku i Ameliju, koji jedan drugome sliče kao jaje jajetu. Amelije služi Karlu Velikome i ima ljubavni odnošaj s carevom kćeri. Tužen Božjem sudu treba da dvobojem dokaže svoju nedužnost. Kao istinski krivac, ne može se nadati, da će iznijeti pobjedu. Ali se mjesto njega bori Amiko i pobijedi. Naskoro se Amelije prijatelju oduži. Taj naime oboli od gube, a Amelije ubija svoju vlastitu djecu i izliječi njihovom krvlju Amika. Bog uskrisi žrtvovanu djecu. Boreći se padnu oba prijatelja u ratu protiv Langobarda. U Mortari kraj Novare budu zajedno pokopani i štovani kao mučenici.

Priču o Amiku i Ameliju opjevao je oko 1100 francuski samostanac Radulphus Tortarius u latinskim distisima, neki nepoznati pjesnik u latinskoj prozi i stihovima u djelu Christe Dei virtus. Dramatizovanu je donosi jedan francuski miracle. Ima je i jedan chanson de geste iz 13. st. pod imenom Ami et Amile, pa i katalonska, engleska, bretonska i staroislandska obradba francuske junačke pjesme o A. i A. Na hrvatskom jeziku obradio ju je Branimir Livadić pod natpisom Legenda o Amisu i Amilu, Zagreb 1913, DHK.

LIT.: Schwieger, Die Sage von A. und A., 1885.