ASTROLOGIJA (od grč. astron »zvijezda«, logos »nauka«). U najstarije vrijeme znači naprosto nauku o zvijezdama, dakle isto što i astronomija. Tek potkraj starog vijeka i u početku kršćanstva dobiva značenje proricanja budućnosti na osnovi položaja zvijezda u određeno vrijeme. Danas se pod a. razumijeva jedino proricanje budućnosti na osnovi momentanog položaja zvijezda, i to ili pojedincima za cijeli život prema konstelaciji kod poroda — to je t. zv. horoskop (v.) —, ili za pojedina djela prema položaju i »djelovanju« planeta, ili konačno pojedinim narodima prema naročitoj astrološkoj geografiji. Astrologija u ovom značenju potječe iz Mezopotamije, gdje su najprije nesemitski Sumerani, onda semitski narodi Asirci i Babilonci obožavali nebeska tjelesa. To je ujedno i osnovica astronomije, jer su svećenici bilježeći oblik i položaj tih božanstava, da iz toga vide, jesu li božanstva sklona narodu ili ne, redovno motrili nebeska tjelesa i njihovo gibanje. Dakle, astrologija je zapravo majka astronomije. Naše poznavanje ove nauke iz Mezopotamije potječe uglavnom iz iskopina kod Ninive, gdje je nađena knjižnica kralja Asurbanipala (iz 7. st. pr. Kr.). To su pločice iz gline ili pak valjci, na kojima su utisnute bilješke posebnim klinovim pismom. Sve dosada odgonetnute takve pločice (a ima ih u svemu oko 25.000, od toga astroloških oko 4000) upućuju na to, da je postojalo starije veliko djelo o planetima i zvijezdama zajedno s proročanstvima. Kao kod većine naroda i ovdje je na prvom mjestu Mjesec, njegove faze, položaj rogova kod mlađa, jakost svijetla i t. d.; sve ima svoje značenje. Ali ovaj tekst još ne razlikuje astronomsku pomrčinu mjeseca od atmosferskog potamnjenja, odnosno zastiranja oblakom. Jedno pravilo iz tih glinenih pločica kazuje: »Ako 14. dan mjeseca Sivana (svibanj/lipanj) nastupi pomračenje mjeseca i puše istočnjak, nastat će neprijateljstva i bit će mrtvih«. Nikada nisu ova pravila potvrđena događajima, jedino nekoja dodaju, da je viđena takva pojava, ali ne vele, da se dogodilo, što pravilo naviješta.

Sunce ima u tom proricanju manju vrijednost, ali se položaj u ekliptici i mijenjanje točke njegova izlaza i zalaza motre i imaju značenje. Od ostalih 5 planeta Venera je planet boginje Ištar, boginje ljubavi i majke; zato je utjecaj planeta Venere vrlo povoljan. Jupiter je planet stvoritelja svijeta Marduka i ima, ako nije u blizini koji zao planet, povoljan utjecaj. Saturn, koji može noću zastupati Sunce, jest planet boga rata i lova Ninurtu, Merkur zastupa boga pisma i mudrosti Nabu, koji može donositi i dobro i zlo, dok je konačno Mars planet boga kuge i smrti Nergala, koji svagdje donosi zlo i propast. Kako je došlo do spojeva pojedinih planeta s tim božanstvima, nije iz toga vidljivo i nema za to nikakva jasnog razloga, a ipak se u ovo osnovno »djelovanje« planeta vjeruje valjda već 5000 godina, sad manje sad više. Dakako da su i zvijezde stajačice od utjecaja, štaviše mogu nekoje zamjenjivati planete. Kako je u Mezopotamiji sve bilo prožeto vjerovanjem u zvijezde, vidi se iz jednog kamena, koji je vjerojatno služio kao granični kamen, na kom su prikazani Mjesec, Sunce i Venera, a ima i drugih ostataka te vjere. Doduše kraj toga je bilo u Mezopotamiji bezbroj i drugih različnih božanstava i demona i vjerovanja u različne znakove u prirodi bez ikakve jasne veze s nebeskim svodom, no sve se drugo s vremenom izgubilo, samo se ova veza sudbine ljudi s planetima održala. U Egiptu, gdje su također valjda istodobno kao u Mezopotamiji nastali počeci astronomije (v.), nema u staro doba ni traga astrologije. Ona se javlja tek u kasnije doba, i to, čini se, pod grčkim utjecajem. Grci su se doduše, kao vanredno racionalan narod, dugo opirali astrologiji, tom orijentalnom misticizmu, premda su astronomsko znanje vrlo mnogo crpli od Babilonaca i Asiraca. U klasično grčko doba nema ni spomena o astrologiji. U Homera se spominju zvijezde, ali bez utjecaja na sudbinu ljudi. Heziod spominje sretne i nesretne dane, ali bez ikakve veze s položajem planeta. Veliki filozof i polihistor Aristotel (u 4. st. pr. Kr.) uopće ne spominje astrologije, premda tumači nebeski svod, a filozof Anaksagora proglašuje Sunce užarenim kamenom. Sve je to vanredno daleko od obožavanja nebeskih tjelesa i vjerovanja u njihovo djelovanje. Prvo djelo, u kom je ta »kaldejska umjetnost« (kako su u Rimu za careva zvali astrologiju), prikazana grčkim jezikom, bilo je, čini se, veliko djelo babilonskog svećenika Berosa o povijesti Babilonije negdje u 3. st. pr. Kr. Jači je utjecaj imalo jedno grčko-egipatsko djelo iz 2. st. pr. Kr. pod dva imena Nehepso i Petosiris, gdje se babilonska astrologija, ali već s grčkim promjenama, daje kao božansko objavljenje, dakle kao vjera, a ne tek kao posljedica dugogodišnjeg proučavanja nebeskog svoda. Istodobno se javlja prvi energični protivnik astrologije u Grčkoj, filozof Karnead, koji pobija astrologiju; on ističe, da čovjek ne može biti kriv za svoje čine, ako je sudbina svakog čovjeka određena na nebeskom svodu. — Konačno, kako se može točno odrediti položaj planeta baš u času poroda, kad nema ura, koje bi dovoljno točno određivale vrijeme, kraj velike brzine gibanja i promjena na nebeskom svodu. Poznato je pak, da ljudi, koji se u isti čas na jednom mjestu rode, imaju često vrlo različite sudbine, a u različno doba rođeni padnu u istom ratu ili nesreći. No ti vrlo opravdani prigovori nisu mogli spriječiti, da grčki racionalizam ne podlegne istočnjačkom misticizmu. U klasično rimsko doba rugaju se doduše Ciceron i Horacije tim astrolozima, što stanu pred Circus maximus s globusima i daju za novac savjete, baš kao što se opet u naše dane javljaju astrolozi pod šatorima na sajmovima. Za doba rimskih careva sve je prožeto vjerovanjem u moć zvijezda, jedino se od filozofskih škola epikurejci i skeptici protive tome praznovjerju. Kad je u 2. st. pos. Kr. najveći astronom starog vijeka Klaudije Ptolemej nakon velikog astronomskog djela (Almagest) napisao i Tetrabiblos, djelo u 4 knjige, u kojem bi htio prikazati astrologiju kao neku vrstu astrofizike, onda je i zadnji otpor protiv astrologije morao pasti.

Kršćanstvo je dakako u prvo doba vrlo energičan protivnik astrologije. Ona se ubraja jednako u pogansko praznovjerje kao i svi poganski bogovi. No kako se kršćanstvo sve više širilo i primalo grčku i rimsku kulturu, počela je dakako i astrologija nalaziti pristaša u kršćanstvu. »Zvijezda« je vodila tri mudraca s Istoka u Betlehem, a o smrti je Kristovoj sunce pomrčalo, dakle ima i u Svetom Pismu veza između nebeskih svijetala i pojava na Zemlji. S rezervacijom, da zvijezde ne mogu ništa protiv Božje volje, moglo se dopustiti, da su zvijezde Božji vjesnici, i tako se kaldejska vjera uvlači u kršćanstvo. Već u 4. st. pos. Kr. piše sicilski senator Firmicus Maternus veliki udžbenik astrologije, u kojem određuje formu horoskopu (v.), kako se u cijelom srednjem vijeku i do danas održala. Propast rimske i grčke kulture za seobe naroda zaustavila je napredak znanosti i širenje praznovjerja. No čim se na koncu 8. st. u Bizantu počela opet gajiti astronomija, paralelno je i astrologija našla mjesta. Kad su onda Arapi, zavladavši velikim dijelom obale Sredozemnog mora, preuzeli grčku znanost, razvijala se uz astronomiju i astrologija. Bezbrojni su spisi o tom praznovjerju na arapskom, a paralelno i na turskom jeziku. Arapska je astrologija iznijela nov momenat, a to su konjunkcije planeta, t. j. kad su, napose Saturn, Jupiter ili Mars, u istom zviježđu jedan drugome vrlo blizu. »Zvijezda«, koja je vodila mudrace u Betlehem, imala je biti konjunkcija Saturna i Jupitera u zviježđu Riba. Preko Arapa došla je s astronomijom i astrologija u Evropu, i već od 12. st. imaju napose u Italiji i pojedini gradovi, i vladari i prelati svoje astrologe, koji ih savjetuju. U 15. i 16. st. je astrologija na vrhuncu svoje moći, kad papa Lav X. osniva stolicu za astrologiju na papinskom sveučilištu u Rimu. Veliki astronom Joh. Kepler mora izdavati astrološke kalendare u Grazu (1600), a u Pragu mora kraj otkrića svojih zakona (→ astronomija) praviti horoskope i proricati vrijeme na osnovi položaja zvijezda. Racionalizam 18. i 19. st. i napredak fizikalnih znanosti srušili su astrologiju tako, da se o njoj nije više ozbiljno moglo govoriti. Tek nakon Svjetskog rata, kad je opća kultura pala, porasla je opet želja za astrologijom, pa je napose u Njemačkoj izišao bezbroj astroloških knjiga s napucima i horoskopima. No danas je s astrologijom načelno nešto teže, jer smo međutim prešli od geocentričkog Ptolemejeva sustava (→ astronomija) na heliocentrični Kopernikov sustav, u kojem Sunce više nije planet nego centralno tijelo, a Zemlja je planet. Osim toga su otkrivena još tri velika planeta, što ih stari nisu poznavali: Uran, Neptun, Pluton, a u pojasu između Marsa i Jupitera ima do danas poznatih oko 2000 planetića. Za sve ove nema nikakva prastarog božanstva, po kojem bi se njihovo djelovanje moglo odrediti, pa moderni »astrolozi« nisu složni, što će s njima.

Kod Hrvata je astrologija slabije poznata. Slavenski narodi nisu ni imena dana u sedmici preuzeli prema astroloških 7 planeta kao romanski i germanski. U narodnim se pjesmama spominju zvijezde, ali ne kao faktori, koji odlučuju sudbinom.

Iz ovog se pregleda vidi, da su i astrologija i astronomija nastale iz prastare vjere u božanstvo nebeskih tjelesa. Astrologija je kasnije prenesena na drugo područje, gdje nije bilo vjere u božanstvo nebeskih tjelesa, a nije mogla postati znanošću kao astronomija, jer zato nije imala racionalnih osnova, pa je ostala mističnim praznovjerjem, koje će uvijek naći sljedbenika, željnih mistične veze sa svemirom, čime ujedno otklanjaju od sebe odgovornost za vlastitu nevolju.

Astrometeorologija kao posebna vrsta astrologije, koja daje pravila za proricanje vremena po »planetima«, došla je do posebne važnosti tek u novom vijeku, napose na osnovi t. zv. stoljetnog kalendara.

LIT.: F. Boll, Sternglaube und Sterndeutung, III. izd. W. Gundel, Leipzig 1926; F. X. Kugler, Sternkunde und Scerndienst in Babel, Münster 1909.