ASTROGNOZIJA je poznavanje zvjezdanog neba, kako ga vidi slobodno oko. To je najstariji i najprimitivniji dio astronomije, koji se ograničuje uglavnom na poznavanje zviježđa i pojedinih zvijezda po imenima i drugim oznakama. Astrognozija je već u prastara vremena služila mornarima i putnicima za orijentaciju na Zemlji. Za snalaženje na nebu razvrstane su zvijezde stajačice već u najstarije doba u grupe (zviježđa ili konstelacije), koje su obilježene karakterističnim likovima složenim od najsjajnijih zvijezda, a nazvane su po životinjama, mitskim osobama, predmetima svagdanje upotrebe i dr. I pojedine zvijezde imaju imena, koja većim dijelom potječu ili iz klasične starine ili su arapskog, srednjovjekovnog podrijetla. Za nekoja zviježđa i zvijezde postoje i narodna hrvatska imena. U početku novoga vijeka (Johann Bayer, Uranometria, 1603) uvedeno je označivanje pojedinih zvijezda u zviježđima, poređanih po jačini sjaja, slovima grčkog alfabeta. Kasnije je pridošlo i označivanje brojevima. Pomagala astrognozije su nebeski globusi i karte neba. Površina na globusu predočuje nebeski svod, a motritelja treba zamisliti u središtu globusa. Kad je u početku novoga vijeka nakon izuma durbina broj poznatih zvijezda postajao sve veći, karte neba i od njih sastavljeni atlasi neba istiskivali su globus sve više iz upotrebe. Zviježđa su na kartama neba prikazana onako, kako ih motritelj vidi, a mjerilo se može po volji povećati. Za orijentaciju na nebu s pomoću karte treba polaziti od jednog karakterističnog zviježđa (na našem nebu najbolje od Velikog Medvjeda) i tražiti druga zviježđa i zvijezde s pomoću »alignementa«, t. j. treba da karakteristične zvijezde jednog zviježđa zamislimo spojene pravcima, pa da produžujući te pravce utvrdimo na karti i na nebu, koje zvijezde padaju u produženja. Pritom ocjenjujemo razmake omjerom prema razmaku polaznih zvijezda. Karta neba, → zviježđa.