ASOCIJACIJA (lat. socius, drug), udruživanje, spajanje. U psihologijskom smislu a. znači povezanost doživljajnih sadržaja kao osnova sjećanju.

U povijesti psihologije je a. vrlo rano istaknuta u svezi s problemom, na koji način je moguće sjećanje na nešto, što nije nazočno. Poslije starijih grčkih filozofa bavi se opširno tim pitanjem Aristotel. Od njega su ona poznata tri zakona udruživanja pomisli: po sličnosti, po protivnosti, po slijedu. Naziv a. potječe od Locke-a (17. st.), ali klasična psihologija asocijacije, koja uzima a. kao jedino ili glavno načelo za tumačenje psihičnih veza, očitovana je u engleskoj psihologiji od polovine 18. st.; osobito su tu važni Hartley, Hume pa dalje James Mill. U prvoj polovini 19. stoljeća je Herbart dopunio psihologiju asocijacije svojom mehanikom predočaba. Od kasnijih psihologa poznati su kao asocijacionisti W. James, G. E. Müller i Th. Ziehen. Naprotiv je Wundt isticao, da uz pasivnu asocijaciju ima posebnu važnost u psihičkom životu i aktivna apercepcija. Kako se kraj toga Wundtovo učenje o psihičnim elementima i njihovim spojevima ipak tumačilo, kao da se ono osniva na principu asocijacije, nastale su u njemačkoj psihologiji novije struje: psihologija oblika, cjeline, strukture. One su poričući važnost asocijacije pošle predaleko te odbile i sve ono, što je starija psihologija asocijacije ispravno bila utvrdila, kao činjenice asocijacije u psihologiji pamćenja, važnost a. za učenje i odgoj.

Povezanost doživljajnih sadržaja nalazi se u samom načinu doživljavanja, jer nemamo odijeljenih pojedinačnih doživljaja, već uvijek oveće cjeline ili komplekse. Sjećanje na pojedine dijelove takova kompleksa može nastati onda, kad se u našem sadašnjem doživljavanju pojavi jedan dio onoga prošlog kompleksa. Dijelovi kompleksa su dakle među sobom asocirani ili povezani, pa stoga aktualni doživljaj izaziva asocirane sadržaje: on sačinjava »motiv reprodukcije«. Tako riječ poznatog jezika izaziva predodžbu predmeta, a ta predodžba izaziva opet drugu predodžbu i t. d. — Odnos a. ne postoji samo među predodžbama, već i među drugim psihičnim procesima, koji se pojavljuju povezani u kompleksnom doživljavanju. Tako na pr. neki miris, neka slika i sl. izaziva sjećanje na neki događaj iz našeg djetinjstva: reproduciraju se sadržaji naših ondašnjih misli i pritom se javljaju aktualna čuvstva. Uz ta čuvstva su povezane i neke tjelesne promjene, na pr. uzdah ili druge promjene disanja, promjene rada srca, možda se pojavljuju i suze t. j. sekretorne promjene. Na taj način širi pojam asocijacije obuhvata ne samo psihični život, nego cijelu fiziologijsku povezanost svih funkcija organizma, koliko se radi o procesima, koji se javljaju u kompleksima. Na takvoj se asocijaciji osniva i t. zv. uvjetovani refleks (Pavlov). Pojam reprodukcije je ovdje širi od pojma sjećanja, ali je ovo proširenje opravdano time, što je svuda zajednička osnova: jedan proces kao član kompleksa izaziva ostale članove istog kompleksa. Stoga se zakonitost kod reprodukcije na osnovi asocijacije može označiti kao dopunjanje započetog kompleksa, a jedini je psihologijski »zakon asocijacije«: asocira se sve, što se pojavljuje u nekom doživljajnom kompleksu (bilo simultano, bilo u neposrednoj sukcesiji).

Reprodukcija je spriječena, ako nam nedostaje jedan član kompleksa: na pr. kad ne prepoznajemo nekoga, dok se ne sjetimo, gdje smo to lice upoznali. S istih razloga na pr. pas ne uzima hranu, ako nema njegova gospodara, od kojega je naučan, da je prima. U patologiji se različite apraksije i agnozije mogu protumačiti kao spriječene dopune funkcijskoga kompleksa.

Nepotpune podatke dopunjujemo i inače na osnovi iskustva, a to znači na osnovi asocijacije. Tako kod čitanja ne zamjećujemo svako slovo, pa nam izbjegne i štamparska pogreška, jer ispravno dopunjujemo. Iz crteža izgrađujemo potpuniju sliku, unosimo perspektivnu dubinu i t. d. Takvo dopunjanje nepotpunih podataka zove se i asimilacija. — Potanje o uvjetima reprodukcije → pamćenje.

Kod eksperimenta za asocijaciju može se prepustiti subjektu, da na zadanu podražajnu riječ odgovori kojom god riječi, koja mu prva pada na um ili da na zadanu prvu riječ nastavi što više riječi; tu se radi o slobodnoj asocijaciji. Ako mu se daje zadatak, da asocira u smjeru višeg ili nižeg pojma, uzročnog odnosa, smislene cjeline i t. d. imamo hotimičnu usmjerenu a. Takvim se pokusima ispituje oblik asocijacije (a. po sličnosti, kontrastu i t. d.), vrsta izazvane predodžbe (koja često odaje interesni krug subjekta), množina izazvanih reprodukcija i brzina reakcije, t. j. vrijeme od konca podražajne riječi do početka odgovora. Kod hotimičnog stvaranja asocijativno povezanih funkcija, kao što je to kod učenja, vježbanja, odgoja i dresure, važna su tri momenta, da asocijacija bude što čvršća: primanje povezanih objekata neka je što pažljivije, neka je praćeno jakim čuvstvom i neka se često ponovi. Pritom je korisno, da kod učenja budu neki vremenski razmaci. Gradivo povezano u ovećim smislenim kompleksima lakše se nauči i uzdrži, nego ako ga raskidamo u male odlomke. Pokus asocijacije upotrebljava se i za sudske svrhe, da se ustanovi, što okrivljenik ili svjedok želi zatajiti: na to se zaključuje iz nepravilnih reakcija uz neke podražajne riječi, t. j. iz produženog vremena reakcije ili iz vrste reprodukcije. Na sličan se način primjenjuje ispitivanje asocijacije u psihopatologiji.

Patološki oblik asocijacije je ubrzani tok predočaba i misli kod manije, a usporeni tok kod depresije. R. B.

Asocijacija u botanici znači biljnu zadrugu (→ zadruga biljna) određenog sustavnog stupnja. A. je zapravo osnovna jedinica biljne sociologije, kao što je vrsta osnovna jedinica nauke o pojedinim bićima (idiobiologije). Za shvaćanje i ograničavanje biljnih zadruga nije u prvom redu važan toliko izgled zadruge (šikara, niska ili visoka šuma, obrasla livada ili otvorena kamenjara) ni pretezanje neke vrste u zadruzi, već u prvom redu floristički sastav zadruge. Zato se a. osniva na sastavu sviju biljaka, koje je izgrađuju, u prvom redu na svojstvenim ili vezanim vrstama na tu zadrugu. Po shvaćanju najraširenije biljno-sociološke škole, koju vodi J. Braun-Blanquet, čini a. najnižu zajednicu bilja, koja se uz neke pratilice odlikuje posebnim svojstvenim vrstama. Sve te vrste, bez obzira na stupanj stalnosti, i pratilice, koje nastupaju iznad 60% stalnosti, nazivamo normalnom karakterističnom grupacijom asocijacije. Ona je za poznavanje i ograničenje svake asocijacije nužno potrebna.

Asocijacijom smatramo na pr. šumu hrasta kitnjaka i običnog graba, jer se ističe od svih ostalih šuma u Hrvatskoj nekim sociološki važnim vrstama, koje ne dolaze ni u jednoj drugoj šumi u Hrvatskoj. Takve su vrste od drveća obični grab, žestik i trešnja, od grmova lijeska i kurikovina, a od niskoga rašća biskupska kapica, mišljakinja, podlijesak, rumeni kukurijek i dr. Uz te vrste dolazi u toj šumi još veoma velik broj vrsta, ali one nijesu za njezino ograničenje toliko važne.

Asocijaciju nazivamo tako, da korijenu najznačajnije vrste dodamo nastavak -etum, na pr. od imena Fagus silvatica (bukva) — Fagetum silvaticae, ili da spojimo po dva značajna imena, na pr. Quercus (hrast) i Carpinus (grab) u Querceto-Carpinetum, ili jednostavno navedemo jednu ili dvije značajne vrste uz oznaku »asocijacija«, na pr. asocijacija vrsta Quercus sessiliflora—Castanea sativa, t. j. asocijacija hrasta kitnjaka i običnog kestena. Uz ime biljke možemo dodati i geografsku oznaku, ako želimo istaknuti njezino geografsko raširenje, na pr. Fagetum silvaticae croaticum za hrvatsku bukovu šumu.

A. se može rastaviti u niže jedinice, subasocijacije i facijese. Subasocijacijom nazivamo takvu sociološku jedinicu, koja nema posebnih svojstvenih vrsta, ali se odlikuje pojavom t. zv. diferencijalnih vrsta. Ove vrste, iako nisu vezane na određenu zadrugu, javljaju se ipak redovno samo u nekim tvorevinama određene asocijacije i diferenciraju tako te tvorevine od onih, u kojima ne dolaze. Tako se na pr. u spomenutoj šumi kitnjaka i običnog graba katkad nalaze neke izrazito bazifilne vrste, kao klokoč, volujsko oko, procijepak i dr. One upućuju na to, da je tlo bogato vapnom. U drugim tvorevinama te iste asocijacije nema tih vrsta, već se javlja obilno pasji zub, bujad, šumska sirištara i dr., a kemijska analiza tla pokazuje, da je ovdje i tlo oskudno na vapnu. Tako diferencijalne vrste omogućuju lučenje dviju ekološki različitih subasocijacija unutar šume kitnjaka i običnog graba. Subasocijacije nazivamo redovno tako, da korijenu najznačajnije diferencijalne vrste dodamo nastavak -etosum, na pr. Querceto-Carpinetum croaticum staphyletosum po vrsti Staphylea pinnata (klokoč) ili Querceto-Carpinetum croaticum erythronietosum po vrsti Erythronium dens canis (pasji zub).

Najniža jedinica biljne sociologije, koja se ne odlikuje posebnim svojstvenim vrstama, jest facijes. On se ističe u nastupanju neke vrste, koja u drugim tvorevinama zadruge ne dolazi, ili pretezanjem neke vrste, koja u drugim tvorevinama zadruge dolazi mnogo rjeđe. U bukovoj šumi javlja se katkad u velikom obilju crijemuž i određuje izgled zadruge. To je facijes crijemuža. Slično dolazi u šumi hrasta i kestena često borovnica, koja u drugim tvorevinama ove zadruge ne dolazi. To je facijes borovnice. Facijes nazivamo tako, da značajnoj vrsti dodamo nastavak -osum, na pr. Fagetum silvaticae alliosum po vrsti Allium ursinum (crijemuž).

Poredbena istraživanja vegetacije nekoga geografijskog područja pokazuju, da je ona izgrađena redovno iz većeg broja dobro lučenih asocijacija, koje nisu međusobno u jednakoj mjeri srodne. Ima često asocijacija, koje su po svome sastavu tako osobite, da nemaju zajedničkih vrsta s drugim asocijacijama istog biljnogeografijskog područja. Tako na pr. naša smrekova šuma (Piceetum croaticum) ima najbliže srodnike istom u Alpama i Karpatima. Naprotiv pokazuje poredba naše bukove šume, šume kitnjaka i običnog graba te šume jasena i gorskog javora, da su one veoma srodne. Ta se srodnost očituje u nazočnosti većeg broja vrsta, koje ne samo da rastu u svim tim šumama, već su na njih upravo vezane. Na osnovi ove očite florističke srodnosti, koja je najbolji izraz ekološke srodnosti, ujedinjujemo sve te tri šume u višu sociološku jedinicu, u svezu. Ta se sveza odlikuje svojim posebnim svojstvenim vrstama, t. j. vrstama vezanim samo na zadruge ove sveze. Takve su vrste od drveća na pr. gorski javor, a od grmlja likovac i klokoč, od niskoga rašća šumarica, plućnjak, Salamunov pečat, šumski šaš, procijepak, visibaba, kozlac, lazarkinja, kopitnjak i mnoge druge. Svezu nazivamo tako, da korijenu najpoznatije vrste bilo koje asocijacije dodamo nastavak -ion. U našem slučaju nazivamo svezu po bukvi Fagion silvaticae. Dakako da u smislu logički provedene sistematike biljnih zadruga može biti sveza zastupana i samo jednom asocijacijom.

Danas je sistematika biljnih zadruga na florističkoj osnovi provedena još i dalje, pa se srodne sveze ujedinjuju u redove (na pr. Fagetalia silvaticae), a redovi u razrede ili klase. Tako su na pr. sve listopadne šume srednje i južne Evrope, koje dolaze na bazičnim, neutralnim i slabo kiselim tlima, ujedinjene u razred Querceto-Fagetea.

Starija sistematika biljnih zadruga osnivala se uglavnom na fizionomsko-ekološkoj osnovi, te je često spajala zadruge, koje su doduše po svom izgledu bile slične, ali po svom sastavu i postanku bitno različite. Ona je izražavala u prvom redu odnos vegetacije i životnih prilika, ali je posve zanemarila florističku srodnost zadruga. Tako su na pr. pod imenom tvrdolisnatih šuma i šikara ujedinjene zimzelene šume i šikare našeg Sredozemlja sa sličnim šikarama Kalifornije i Australije, iako im je jednak samo vanjski izgled, uvjetovan sličnim životnim prilikama, dok im je floristički sastav kao i historijski razvitak posve različit. Naprotiv sistematika biljnih zadruga, izgrađena na florističkoj osnovi, izražava u punoj mjeri ne samo izgled vegetacije, nego istodobno i usku sistematsku srodnost uvjetovanu zajedničkim razvitkom flore. Tako sistematika biljnih zadruga na florističkoj osnovi omogućuje odličnu karakterizaciju i raščlanjenje biljnog pokrova zemlje.

Na priloženoj križaljci prikazana je biljnosociološka sistematika planinskih rudina na vapnenoj podlozi u Hrvatskoj. One pripadaju redu Seslerietalia coeruleae, koju je opisao Braun-Blanquet u Alpama. Taj je red zastupan u Alpama dvjema svezama i većim brojem asocijacija. U Hrvatskoj je međutim po Horvatovim istraživanjima red zastupan dvjema novim hrvatskim svezama s većim brojem novih asocijacija, koje su izgrađene u znatnoj mjeri od naših endemičnih vrsta, te izražavaju u sebi istodobno izgled planinske vegetacije i bitne značajke hrvatske flore.

Red	Sveza	Asocijacija
I. Seslerietalia coeruleae Br. Bl.	I. Seslerion tenuifoliae Horv.	1. as. Caricetum firmae croaticum Horv.
		2. as. Carex laevis Helianthemum alpestre Horv.
		3. as. Carex laevis-Helianthemum balcanicum Horv.
		4. as. Festuca Pančićiana-Dianthus brevicalyx Horv.
	II. Festucion pungentis Horv.	1. as. Festuca pungens-Centaurea Haynaldii Horv.
		2. as. Festuca pungens-Centaurea Kotschyana Horv.
		3. as. Carex sempervirens- Astrantia major Horv.