ARTEMIDA (Artemis), grčka božica, kći je Zeusa i Latone, koja ju je zajedno s njezinim blizanačkim bratom Apolonom rodila na otoku Delu na brdu Kintu. Apolon i A. u mnogom su slični, iako su se pojedine strane bića u njih različno razvile. A. je isprva božanstvo rađanja i umiranja (Eileithyia i Hekate). Onda je postala božica mjeseca, zvjeradi i lova, zaštitnica stada i brodarstva. Kao i njen brat Apolon spasava žene, donoseći im brzu smrt. A. je djevičanska božica čistoće, ona zaštićuje žensku mladež, njoj posvećuje nevjesta pojas, ona je svadbena i porođajna božica. Slobodan život u prirodi A. veseli; ljubav je nikad nije svladala, ona je ostala neudata, kao i njen brat momak. Kao božica mjeseca javlja se tek onda, kad je njezin brat Apolon postao bog sunca. Kult je njezin većinom spojen s Apolonovim, ali najveći je bio u šumovitoj Arkadiji. Najglasovitiji hram joj je bio u Efezu, gdje je zamijenila neku azijsku božicu prirode. Nekad su ljudi prinosili Artemidi krvave ljudske žrtve, kako vidimo iz priče o Ifigeniji (Taurička Artemida) i o spartanskoj A. Ortiji u historijsko doba. U Sparti su kasnije ljudske žrtve zamijenili šibanjem dječaka u njezinu hramu. Grci su Artemidu identificirali s tuđim prirodnim božanstvima; tako su Jonjani u Aziji poštovali Artemidu Efesku, personifikaciju prirode hraniteljice, koja se predstavlja s mnogo grudi. U umjetnosti je Artemida prikazana kao lovkinja s kratkom pregačom, s lukom i strijelama. Posvećen joj je bio lovački pas i različna zvjerad, osobito košuta, nerast i medvjed. Kao božica mjeseca nosi dugu haljinu, koprenu preko glave, mjesečev srp na glavi, a u rukama baklje. Najznamenitija statua A. je u Louvre-u kao pendant Apolonu Belvederskom, a prikazuje je kao zaštitnicu divljači, koja se gnjevna laća strijele, da odbije progonitelja košute, što je k njoj utekla. U Rimljana je Artemidi odgovarala Dijana. O. G.

Uz A. ime povezane su brojne legende. Posebno mjesto među njima zauzima legenda o smrti Akteonovoj. Ovaj je bio sin Aristeja i Autonoje, kćeri Kadmove. Bio je odličan lovac. Njega je A. pretvorila u jelena, a razderali su ga njezini psi. Navodi se više razloga toj kazni. Jedan je to, što se Akteon usudio hvastati, da će je pobijediti u strijeljanju, dok je drugi, poznatiji, bio taj, što je Akteon zatekao djevičansku A. na kupanju u izvoru Parteniji. Dok je još u aleksandrinsko doba bilo za Akteonovu krivnju dovoljno, što je vidio A., gdje se kupa, kasnije je doba priču dalje raširilo, pa Higin, slobodnjak cara Augusta (fab. 180) kaže, da je htio božicu na silu obljubiti. Tragičnu smrt Akteonovu obradili su brojni pjesnici (Eshil, Iofont, Kleofont, Frinih), a nadahnula je i mnoge umjetnike.

Naša slika s jedne antikne vaze prikazuje prizor, kad psi na zapovijed A. razdiru Akteona. Zanimljivo je taj prizor prikazao talijanski slikar B. Peruzzi. Slika mu se nalazi u Rimu (Palazzo della Farnesina), a prikazuje božicu, gdje stojeći s dvije drugarice u vodi radoznalo promatra, kako psi razdiru Akteona, koji mjesto čovječje glave nosi jelenju. Z. D.