ARMATER (tal. armatore, engl. shipowner, njem. Reeder) je onaj, koji upotrebljava brod za jednu ili više plovidbi opskrbivši ga svime, što je potrebno za to. Prema tome a. može biti i vlasnik ili suvlasnik broda.

Tri su vrsti armatera: 1. a. brodovlasnik upravlja sam svojim brodom i poslom nautički i komercijalno, u luci i na pučini, prema posadi i drugim trgovcima; 2. a. upravitelj, koji može biti suvlasnik broda, samo je povjerenik vlasnika ili suvlasnika za spomenutu upravu; 3. a. zakupnik, koji može biti i suvlasnik broda, ali mu je brod dan u zakup, i on se služi njime pod svojim imenom i na vlastiti račun.

A. brodovlasnik je dakle i vlasnik i upravitelj broda, a. upravitelj je samo pravni predstavnik brodovlasnika u upravi njihova broda i posla, a a. zakupnik u svojim je pravima i dužnostima ograničen ugovorom.

A. upravitelj je dužan raditi savjesno, kao da se radi o njegovu dobru, smije biti pozvan na odgovornost za svoj rad, ali mora biti za nj i nagrađen. Funkcija mu prestaje, kad se nje odrekne, ili kad ga vlasnici riješe, ali ako je on sam suvlasnik broda, može mu prestati funkcija samo onda, kad prestane biti suvlasnikom broda.

Sredovječni je armater prikazan u zbirci pomorskoga prava za Sredozemno more, koja je sastavljena u Barceloni oko 1570 (Consolat de mar). Brodom je upravlja t. zv. senyor de la nau. Ako nije sam bio vlasnik broda, tražio je drugove i suvlasnike, pa je u ovom posljednjem slučaju postao neke vrsti armaterom upraviteljem, a inače je bio i armater brodovlasnik i u većini slučajeva također kapetan, koji je plovio sa svojim brodom.

Tek je kasnije nastala razlika između brodovlasnika-kapetana (patronus in mare) i brodovlasnika-armatera (patronus in terra). Ovaj je na kopnu obavljao sve trgovačke poslove za plovidbu svoga broda, a onaj je na brodu prepuštao nautičku službu kapetanu i sam vodio brigu jedino o komercijalnim pitanjima. Brodovlasnik je sam vodio sve trgovačke poslove, a njegovi su eventualni drugovi imali pravo jedino na dio dobitka prema kvoti uloženoga kapitala. Brodovlasnik je mogao i prodati brod bez obzira na njih, ali je bio obvezan, da im dade primjeren dio cijene, a kad se ne bi mogli složiti u tome, brodovlasnik je morao povratiti prodani brod ili nabaviti drugi iste vrijednosti. Pravo većine suvlasnika na prodaju broda predviđa već dubrovački Liber statutorum od 1272—1306.

Slična su načela vrijedila na sjeveru Evrope kod Germana, a na zapadu je brodovlasnikova odgovornost bila ograničena prema starim načelima rimskoga prava.

U pomorstvu na hrvatskoj obali identificiraju pojmove vlasnik broda i armater već Editto politico od 1774 i Codice di commercio od 1808. Nekada je vlasništvo broda ili brodova pripadalo pojedincu ili nekolicini, koji su kao udruženje kapitala i radne snage pomoraca iskorištavali brod na zajedničku korist. Sudionici su imali veći ili manji udio na dobitku prema uloženoj glavnici. Ti se udjeli zovu karati. Kod nas imade brod po 24 karata, a svaki se karat dijeli na 16 jednakih dijelova, u Italiji na 32, a u Engleskoj do 64 dijela. U takvoj je zajednici bilo povjereno vršenje poslova obično jednomu suvlasniku. Taj se suvlasnik zvao korespondentni armater (engl. Ships husband, franc. armateur-gérant), a radio je po nalogu većine suvlasnika, koji su imali više od polovice svih dijelova broda.

Kada je brodarstvo na moru poprimilo drugi oblik zbog otkrića i upotrebe parnog stroja, zavladao je u pomorskom brodarstvu ponajviše oblik dioničkih društava. To je utjecalo i na opseg plovidbenih poduzeća. Posao je brodovlasnika narastao tako, da se morao brodarski i trgovački posao do stanovite granice odijeliti, pa neke funkcije komercijalne djelatnosti prelaze na kapetana broda, koji je već različito lice od brodovlasnika. Čim su se pojavila veća dionička plovidbena društva, povećala se podjela djelokruga brodovlasnika i kapetana broda, pa je pretežni dio komercijalnoga posla povjeren posebnim organima, koji na širokoj privrednoj osnovi razgranjuju pomorsku trgovinu i polje rada plovidbenih objekata.

Svaki pojedini plovni objekt brodovlasnika sačinjava predmet odijeljene brodske imovine. Treba razlikovati imovinu brodovlasnika, naime brod i teret, koji sačinjava brodsku imovinu (franc. fortune de mer, njem. Seevermögen) od ostale imovine (franc. fortune de terre, njem. Landvermögen). Prva predstavlja u cjelokupnoj imovini dotičnog armatera kao jedinica poseban imovinski objekt, sasvim odijeljen i samostalan, te nema ništa zajedničko s ostalom imovinom. Svaki suvlasnik broda sudjeluje pro rata na dobitku odnosno na gubitku broda. Moderna parobrodarska društva osnovana su kao dionička društva, i za njih vrijede propisi o dioničkim društvima.