I. Život. * Stagira na poluotoku Halkidici 384 pr. Kr., † Halkida 322. Otac mu je bio Nikomah, potomak stare liječničke obitelji. Kad je Aristotelu bilo 17 godina, preselio se u Atenu, da postane Platonovim učenikom u Akademiji. Kod njega je ostao sve do Platonove smrti, dakle 20 godina. Bio je pristaša Platonove nauke, koju je napustio istom kasnije u nekim vrlo znatnim pitanjima, osobito u pitanju ideja. Kad je Platon umro (346), otišao je A. s Ksenokratom u Aso u Troadi, gdje je proboravio 3 godine. Ondje je počeo isticati svoje samostalno mišljenje, dok je dotada bio potpun platonovac. G. 343 ili 342 prihvatio je poziv kralja Filipa, da preuzme odgoj njegova sina Aleksandra, te se preselio u makedonsku prijestolnicu Pelu. G. 335 ili 334 otvorio je u Ateni školu u vježbalištu, koje se prema obližnjem hramu Apolona Likeja zvalo Likej (Licej). Prema običaju, da raspravljaju šetajući (peripatein), nazvani su Aristotelovi učenici peripatetici. Aristotel je dao svojoj školi sličnu organizaciju kao Platon Akademiji. Njegov se nada sve plodni rad nenadano svršio 323, kad je umro Aleksandar. Atenjani se tada digoše protiv Makedonaca. Aristotel je ostavio grad i sklonio se na majčino imanje u susjednu Halkidu, gdje je umro već 322. Diogen Laertije sačuvao nam je oporuku, koja svjedoči, kako je plemenito, dobro i pobožno bilo Aristotelovo srce.

II. Djela. Razlikuju se dvije vrste djela: eksoterijska i akroamatska. Prva su bila namijenjena širim slojevima (tois exo »vanjskima«), druga samo slušačima (akroaomai »slušati«). Eksoterijska pobuđivala su stilom i Ciceronovo udivljenje. Akroamatska su djela jednostavne rasprave, često nacrti, koji su imali služiti kao temelj usmenom predavanju. Zato su slušači mogli zabilježiti Aristotelove riječi na različite načine i združiti ih u različite cjeline. Od eksoterijskih djela sačuvali su se samo odlomci. Akroamatska djela možemo podijeliti na ove skupove: 1. Organon, zajedničko ime različitih djela o logici i noetici: Kategoriai (Categoriae, kategorije), Analytika protera (Analytica priora, formalna logika), Analytika hystera (Analytica posteriora, metodologija, analitika), Peri hermeneias (De interpretatione, o značenju i tumačenju riječi i sudova), Topika (Topica, dokazivanje), Sophistikoi elenchoi (De sophisticis redargutionibus, krivi dokazi). 2. Filozofija prirode i prirodne znanosti: Physike akroasis (Physica, o prirodi, o pojmu tijela, o kretanju, o prostoru i vremenu, o oblicima kretanja), Peri geneseos kai phthoras (De generatione et corruptione, o postajanju i propadanju), Peri uranu (De coelo, kozmologija), Peri ta zoa historiai (Historiae animalium, zoologija) i dr. 3. Psihologija: Peri psyches (De anima, psihologija). 4. Tametaphysika (Metaphysica, o bitku, idejama, materiji, formi, aktu, možnosti, načelima i t. d.). 5. Etika: Ethika Eudemeia (Ethica Eudemi, Eudemova etika, nazvana prema učeniku Eudemu), Ethika Nikomacheia (Ethica Nicomacheia, o sreći, kreposti, slobodi volje, ćudorednim krepostima, o pravednosti, prijateljstvu, kontemplativnom životu i t. d.). 6. Sociologija i nauka o državi: Politika (Politica), Oikonomika (Oeconomica, nauka o gospodarstvu), Athenaion politeia (Atenski ustav, sačuvani odlomak iz djela, u kojem je bio obrađen ustav 158 država) 7. Govorništvo: Rhetorike (Rhetorica, nauka o govorništvu). 8. Pjesništvo: Peri poietikes (De poetica, nepotpuno sačuvani spis o pjesništvu). 9. Ostala djela, koja se nisu sačuvala.

III. Aristotelova nauka ide u red najsavršenijih sistema, koje je stvorio ljudski duh. Sve, što postoji, našlo je u njegovoj nauci dolično mjesto. Raspravlja i o najuzvišenijem biću, prvom nepokretnom Pokretniku, kao i o najnesavršenijem biću, materiji. Promatra sve, što se zbiva na nebu i na zemlji, u carstvu živoga i neživoga. Kod svake činjenice traži razlog, posljednji odgovor. Služi se metodom i deduktivnom i induktivnom, razmišljanjem i opažanjem. Uzvišen je njegov ideal: znanost. Ona je nepromjenljivo i neprevarljivo znanje, koje se ne može pretvarati u neznanje. Ovo je općenitost, koju A. zahtijeva za pravu znanost, a ne mnoštvo stvari, koje bi mogle imati isto svojstvo. Zato je prema njegovu uvjerenju prava znanost filozofija o Bogu, a izričito veli, da sam pojam Boga, prvog nepokretnog Pokretnika, isključuje mogućnost, da bi bilo više pravih bogova. Teorijsku znanost cijeni više nego praktičnu. Teorijske se znanosti bave, kako kazuje i njihovo ime (theoria, t. j. gledanje ili promatranje), promatranjem samih stvari; zato su one nezavisne o praktičnim znanostima, dok su ove o njima zavisne. Prema Aristotelovu shvaćanju, znanost je spoznaja stvarnosti. Time se on odijelio od svakog idealizma, bilo Platonova, bilo kojega god između idealističkih sistema. Dok prema idealističkim sistemima stvari ili ne postoje ili su za nas barem nespoznatljive, prema Aristotelu stvari postoje i pristupačne su našoj spoznaji. Mi ih možemo promatrati, t. j. spoznati. Predmet znanosti ne treba tražiti izvan pojedinih stvari, nego u njima samima. Kao sredstvo za postizavanje ovog ideala znanosti služi:

Logika. Ona je nauka ili filozofija o samoj znanosti. Ispituje zakone našeg mišljenja, kojim spoznajemo stvarnost, a ispituje i elemente svakog suda. Sud je po svojoj prirodi odgovor na pitanje, jesu li dvije ideje stvarno identične ili ne, t. j. izrazuju li jednu stvar pod različitim vidicima ili različite stvari. Nije sud samo neko spajanje riječi, niti bilo kakvo sastavljanje pojmova. Tu se dakle A. potpuno razlikuje od pozitivističkih i idealističkih nazorâ o sudu. Ovo shvaćanje Aristotel očituje i u poimanju kategorija, koje su prema njemu izraz stvarnosti, vrhovni ili najopćenitiji rodovi predikata stvari, a ne uvjeti mišljenja. Kant je tvrdio (na početku uvoda 2. izd. Kritike čistoga uma), da je A. dao tako savršen sistem logike, te ova nije mogla više napredovati. Ta je tvrdnja pretjerana, ali Kant nije istaknuo najveću odliku A. logike: da ona služi spoznaji stvarnosti, a ne samo spoznaji fenomena. A. je logika doista Organon, t. j. instrumenat za postizavanje spoznaje stvarnosti. Doduše, A. nije posvetio dosta pažnje znanstvenoj indukciji, ali je udario temelje, na kojima su kasnije drugi izgradili i metodu znanstvene indukcije, na pr. Wundt u svojoj Logici. Drugi je nedostatak A. logike, što on nije sustavno izgradio noetike. Glavni su noetički problemi uvršteni u metafiziku. Tu nalazimo najtemeljitiju raspravu o načelu protuslovlja, o načelu isključenoga trećega, o nemogućnosti posvemašnje sumnje, o prirodi istinitog i krivog suda. Skupivši sve, što A. kaže na različitim mjestima o noetičkim pitanjima, J. Geyser je napisao posebnu knjigu o A. spoznajnoj teoriji kao zaokruženom sistemu (Die Erkenntnistheorie des Ar., Münster 1917).

Metafizika. Za A. postoji posebna znanost, koja promatra biće kao takvo, t. j. najopćenitiji predikat svake stvari, biće. Zato se ova znanost može zvati, posve u Aristotelovu smislu, Ontologija (grč. to on »biće«, »ono što jest«). Ispituje, da li je pojam bića generički pojam, jer nema razlike, kojoj se ne bi mogao i morao pridijevati, a generički pojmovi imaju razlike, kojima se ne mogu pridijevati kao predikat.

Tako je Aristotel ustanovio analogiju bića, t. j. da pojam bića nije generički, a prema tome ni potpuno istoznačan (univocus), nego nepotpuno istoznačan (analogus). Time je filozofija dobila odgovor na pitanje, kako može postojati mnoštvo različitih bića, premda svako od njih uistinu jest biće. Tako je Aristotel riješio poteškoće, koje su zaplele u panteistički monizam Parmenida (prije 500) i tolike druge. Aristotel je upoznao i drugu istinu od isto tolike važnosti: postoji razlika između bića u zbilji i bića samo mogućega (ens actu, ens potentia).Time se mogu riješiti poteškoće, radi kojih su neki filozofi i prije i poslije Aristotela tvrdili, da ne može ništa postati ni prestati. Istina, ono, što već jest, ne može istom postati; ali iz onoga, što je samo moguće, može nešto postati. Ispitujući dalje, kako može nešto postati, dolazi Aristotel do zaključka, da svako postajanje pretpostavlja neki uzrok. Prema različitim načinima, kako mogu uzroci sudjelovati kod postajanja nekog bića, Aristotel razlikuje četiri vrste uzroka: Ono, iz čega nešto postane, ili materija (hyle); ono, što se prima postajanjem, ili forma (morphe); ono, što daje ili tvorni uzrok (to kinun, ili hothen he kinesis); ono, radi čega daje, ili svršni uzrok (telos). I uzor je neki uzrok, ali podređen ili formalnom ili tvornom uzroku, jer njemu služi. U tome je sadržano i načelo uzročnosti: Sve, što postaje, ima svoj uzrok. Dvije su vrste postajanja, prema tome i proizvođenja: katkada postaje nešto bitno novo, a katkada se nešto samo nebitno promijeni. Prvo se postajanje zove postajanje naprosto (fieri simpliciter), drugo je samo preinaka (fieri tale, fieri secundum quid). Ovomu dvostrukom postajanju odgovara i dvostruko prestajanje: prestajanje naprosto ili gubitak prirode, i prestajanje akcidentalno ili gubitak nekoga prigodnoga svojstva (corrumpi simpliciter — corrumpi secundum quid). S ovom je razdiobom postajanja i prestajanja najuže povezana razdioba svih bića na supstancijalna i akcidentalna bića (substantia — accidens). Supstancijalno biće ili supstancija ne pretpostavlja biće, kojemu bi bilo neko novo određenje, dok akcidentalno biće ili akcidens pretpostavlja biće, koje već ima svoju prirodu, kojemu dakle daje samo neko novo određenje ili savršenstvo. Tako misao pridolazi čovjeku, koji već postoji i koji se mišlju ne mijenja bitno, nego zadržava svoju prirodu i definiciju. Ove temeljne metafizičke pojmove i teze pretpostavlja i

Kozmologija ili filozofija o svijetu. Glavna su pitanja, na koja A. odgovara u kozmologiji, ova: Što je mjesto (prostor), vrijeme, gibanje, postajanje i prestajanje u tjelesnom svijetu?

Mjesto je površina, kojom jedno tijelo obuhvaća drugo. Vrijeme je povezano s gibanjem, premda nije posve isto, nego je broj gibanja prema prije i kasnije, prethodnom i slijedećemu (numerus motus secundum prius et posterius). Vrijeme zamišljamo samo, kad promatramo, kako nešto slijedi iza drugoga. Gibanje je opet prelaženje nekog bića iz jednog stanja u neko drugo. Prema različitim stanjima, koja se mijenjaju, različite su i vrste gibanja. Ali svaka promjena vezana je na promjenu u prostoru. Zato je gibanje u najstrožem smislu promjena mjesta (motus localis). Sve ovo pretpostavlja u tjelesnom biću neko posebno temeljno svojstvo, koje se zove kolikoća. Ona je nešto, što se može bez kraja dalje dijeliti. Njezini su dijelovi u njoj sadržani prije razdiobe samo u mogućem stanju. Kao što kolikoća, tako ni sama tjelesna supstancija ne može biti sastavljena od nedjeljivih čestica. Budući da je za Aristotelovu nauku značajno, što u tjelesnom biču razlikuje materiju (hyle) i formu (morphe), zato se ovaj sistem zove hilemorfizam. Hilemorfizam je samo poseban slučaj nauke o razlici između akta i potencije. Zato se Aristotelov hilemorfizam ne može dobro razumjeti bez ispravnoga shvaćanja njegove nauke o aktu i potenciji, pa i obratno. Što je Aristotel uistinu mislio, to je ispitano u studiji Fr. Šanca, Sententia Aristotelis de compositione corporum e materia et forma . . ., 1928. Rezultat je istraživanja ovaj: A. razlikuje dvostruku i materiju i formu. Jedna je materija pojedinačni subjekt, kojemu pripada i priroda i sva ostala svojstva: taj subjekt nema nikakva drugoga subjekta. Druga je materija subjekt, koji opet pripada tomu prvomu subjektu kao sastavni dio. Materiji u prvom smislu odgovara kao forma priroda; materiji u drugom smislu odgovara kao forma neko savršenstvo, koje ne sačinjava čitave prirode. Tako je Petar subjekt, koji ima ljudsku prirodu, a sam nema subjekta; tijelo je njegovo subjekt duše, ali Petar je subjekt i tijela i duše. Petar je dakle posljednja materija, a njegova priroda posljednja forma; tijelo je njegovo bližnja materija, a duša bližnja forma. Bližnju formu Aristotel zove fizičkom, te možemo prema tome posljednju formu ili prirodu zvati metafizičkom, premda Aristotel ne pozna ovog izraza. Isto tako možemo posljednju materiju zvati metafizičkom, a bližnju fizičkom. Ipak vlada strogo jedinstvo između jedne i druge vrste i materije i forme u istom biću, jer bližnja ili fizička služi posljednjoj: Nije Petar poradi svoga tijela, nego je tijelo poradi Petra; niti je Petar zato čovjek, da ima dušu, nego ima zato dušu, da bude čovjek.

Psihologija primjenjuje hilemorfizam na tumačenje svakog živog tjelesnog bića. Aristotel u psihologiji ispituje nesamo čovječji nego i biljni i životinjski život. Svako živo tjelesno biće ima osim materije i dušu kao životni princip. Biljke imaju samo vegetativni život, životinje osim vegetativnoga i osjetni ili senzitivni život, a čovjek ima osim toga i razumski i voljni život. Duša je prema Aristotelu fizička supstancijalna forma, jer zajedno s materijom sačinjava prirodu živoga tjelesnoga bića. Aristotel dakle otklanja materijalističko tumačenje životnog djelovanja. Prema njegovu je uvjerenju životno djelovanje razumljivo samo, ako živo tjelesno biće sadržaje u svojoj prirodi osim materije i dušu kao formu (morphe) i akt (entelecheia). Tako je prema Aristotelu između duše i tijela puno tjesnija veza nego prema Platonu, prema kojemu je duša u tijelu samo kao upravljač, a ne kao bitna forma, bitni sastavni dio živoga bića. Doista, samo tako možemo razumjeti, zašto postoji toliko jedinstvo životnog djelovanja uza svu raznolikost životnih čina, na dobro i pojedinog bića i čitave vrste i roda. Što vrijedi za biljke i za životinje, vrijedi i za čovjeka. Ali kod čovjeka A. spominje poseban život, prema tome i poseban princip toga života. Čovjek ima razum, slobodu izbora, besmrtnost i duhovnost. O slobodi nema nikakve sumnje, da je Aristotel pripisuje našoj volji, i da izbor pretpostavlja razumsku spoznaju. Poteškoća je samo u tom, kako treba razumjeti, što A. razlikuje dvostruki NOUS, od kojih samo jednomu pripisuje duhovnu narav i besmrtnost i božansko podrijetlo (De gener. et cottupt. 2, 3; 736 b 27—29; De anima 3, 5; 430 a 10–25). Treba priznati, da se A. nije tako jasno izrazio, kako bismo željeli, i kako bi zahtijevalo tako važno pitanje.

Ipak su ponajbolji tumači Aristotelove misli (sv. Toma, Suàrez) dali rješenje, koje zadovoljava, a koje mnogi prihvaćaju. Tako kardinal Z. Gonzales u svojoj povijesti filozofije (na francuski preveo G. de Pascal, Pariz 1890-1; I. sv., str. 290—300) i Geny (Hist. philos., 4. izd., Rim 1932, str. 91—92) vele, da onaj Nous, za koji Aristotel kaže, da nije duhovne i besmrtne naravi, nije razum u strogom smislu, nego ili fantazija ili instinkt (vis cogitativa). Da li je onaj drugi razum, koji je prema A. duhovne i besmrtne naravi, i dolazi izvana te je nešto božansko, prema njemu samo jedan za sve ljude, ili da li ima svatko svoj vlastiti posebni razum, o tom su mnogi sumnjali, osobito arapski filozofi i averoisti. Ali već Albert Veliki i Toma Akvinski dokazali su, da prema Aristotelu svaki čovjek ima svoj vlastiti razum. Aristotelova primjedba, da je ovaj pravi razum božanskoga podrijetla ili nešto božansko, daje nam naslućivati, kakva je njegova

Teodiceja ili nauka o Bogu. Da je priznavao jednog Boga, o tome nema sumnje. Štaviše, Zeller označuje njegovu filozofiju o Bogu kao »prvi znanstveni teizam« (Die Philosophie der Griechen, II., 2, 4. izd., str. 368). O tom isp. Šanc, Stvoritelj svijeta, str. 23—35: Prvi znanstveni teizam. Na čisto znanstven, filozofski način Aristotel dokazuje eksistenciju pravoga Boga, njegovo jedinstvo i svojstva i njegov odnos prema svijetu. Iz činjenice, da u svijetu postoji gibanje, zaključuje, da mora postojati i uzročnik gibanja. Ovaj se dokaz osniva na činjenici, da svaka promjena, svaki prijelaz iz potencijalnosti u aktualnost pretpostavlja djelovanje drugoga bića (quidquid movetur, ab alio movetur). Mora dakle postojati izvan ili osim svih bića, koja se giblju, neko biće, koje ih stavlja u pokret, a koje se samo nikako ne giblje niti stoji pod utjecajem drugoga bića. Ovo biće Aristotel zove prvim nepokretnim Pokretnikom i Bogom. Da ovaj može biti samo jedan, Aristotel zaključuje iz činjenice, da je svijet nešto jedinstveno, a ne nejedinstveno kao neka loša tragedija; to bi jedinstvo bilo nemoguće, kad bi bilo više prvih pokretnika. To je uvjerenje Aristotel zastupao uvijek, pa i onda, kad je u njegovoj školi započela prepirka, nema li više nepokretnih pokretnika. Kako priznaje W. Jaeger (Aristoteles, str. 384), Aristotelovo se mišljenje o tom pitanju može prikazati ovako: »Makar postojali izvjesni principi, koji nepokretno pokreću, i bića, koja se sama pokreću, a koja nijesu vječna, ipak to za Aristotela nije nikakav dokaz, da nije nuždan jedan prvi apsolutno nepokretni vječni pokretnik«.

Krivo se dakle neki pozivaju na Jaegera, kao da je prema njegovu mišljenju Aristotel pod stare dane napustio svoju nauku o jednom prvom apsolutno nepokretnom Pokretniku. Ovomu pripisuje on sva svojstva, koja pripadaju osobnomu biću. On je živa, razumna, apsolutno neovisna supstancija, koja nije ničiji sastavni dio, blažena i najljepša. Aristotel ne upotrebljava izraza »osobno biće«, kao što nema ni definicije osobe, koju nam je dao istom Boetije. Ali glavno je stvar. Što je Bog za svijet, Aristotel pokazuje time, što Boga ispoređuje s ocem obitelji i s vojskovođom. Zato se bez dovoljno razloga tvrdi, da prema Aristotelu nema providnosti Božje. Kako treba razumjeti, što Aristotel kaže, da Bog samo sebe misli, protumačio je sv. Toma (In Met. 12, lect. 11): »Bog ne može drugo spoznati tako, te bi u tom stajalo savršenstvo njegova razuma. Ali iz toga ne slijedi, da mu je sve izvan njega nepoznato. Time naime, što spoznaje sam sebe, spoznaje i sve drugo ... Niti se time krnji dostojanstvo ... Ako se naime razumijevajući nešto uzvišeno razumije i nešto maleno, ta neznatnost razumijevana predmeta ne oduzima razumu njegove vrsnoće«. Isto se tako bez dovoljna razloga tvrdi, da je Bog samo svrha svijeta, jer Aristotel kaže, da pokreće kao predmet ljubavi (kinei de hos eromenon). Aristotel ne kaže, da pokreće »samo« kao predmet ljubavi. Niti se ono shvaćanje slaže s Aristotelovim pojmom o Bogu kao ocu obitelji i kao vojskovođi. Bez dovoljna razloga tvrdi se i to, da prema Aristotelu Bog nije stvoritelj svijeta, jer Aristotel nije ovoga izričito kazao. S više se prava tvrdi, da Aristotel nije dosta istaknuo, što je Bog za moralni red, t. j. koji ima odnos prema Bogu.

Etika. U Nikomahovoj Etici podao nam je Aristotel svoj najpotpuniji sistem. Najprije određuje zadaću etike. Ova ima ispitati, koja je svrha ljudskoga života, i kako je možemo postići. Zato istražuje, koja je posljednja svrha našeg života, koje je dakle najviše i najveće dobro za čovjeka. Dolazi do uvjerenja, da ne može učiniti uistinu sretnim ili blaženim ni slast ni čast ni bogatstvo ni krepost ni neka ideja dobrote u Platonovu smislu. Zaključuje, da naša sreća stoji u savršenom djelovanju prema savršenoj kreposti u savršenom životu. A. nije izričito kazao, da je najsavršenije djelovanje spoznavanje Boga i ljubav prema njemu u najvišem stupnju. To je jamačno njegovo uvjerenje, kako dokazuje njegova nauka, da je od svih znanosti najbolja znanost o Bogu, jer ima najbolji predmet, a o predmetu ovisi vrsnoća znanosti. Aristotel odmah prelazi na pitanje, kako možemo postići ono najviše dobro.

Njegov je odgovor, da samo kreposnim životom postizavamo najviše dobro. Zato posvećuje najveći dio svoga sistema istraživanju kreposti i njezine opreke, mane. Najprije ispituje, što je krepost uopće, t. j. koja je njezina definicija. Rezultat njegova istraživanja nalazi se u tvrdnji, da je čovječja krepost u trajnom i stalnom raspoloženju, koje čini, da čovjek bude dobar i da dobro vrši svoju zadaću, ali zato je nužno, da se čovjek drži sredine, t. j. da se čuva svakog »previše« i »premalo«. Pošto je Aristotel ustanovio, što je krepost uopće, ispituje prirodu slobode naše volje, bez koje nema kreposti, iako se može sloboda volje ograničiti ili umanjiti ili posve zapriječiti silom ili neznanjem. I Aristotel kao i Platon drži, da su četiri temeljne kreposti: hrabrost, umjerenost, pravednost, razboritost. Na ove se svode ili nadovezuju sve kreposti. Mane se opet razlikuju prema krepostima, kojima su protivne. Tako Aristotel određuje filozofiju ljudskoga života. Na ovu se filozofiju nadovezuje

Sociologija ili filozofija društvenog života. A. promatra različita prirodna društva, koja postoje među ljudima. Temelj je svakoga društvenoga života obitelj. Ženidba između jednog muža i jedne žene prirodna je ustanova. Priroda zabranjuje blud i uništavanje ploda poslije začeća. Ali Aristotel krivo misli, da zakon može odrediti broj djece, i da se izlože kržljava djeca. Obitelji pripadaju i sluge i robovi. Muž ne smije nastupati kao gospodar svoje žene i djece; on je gospodar samo svojih slugu ili robova. Budući da Aristotel nigdje ne odobrava izričito ropstvo, nego govori o robovima kao o općoj tadašnjoj ustanovi, a usto je u oporuci oslobodio svoje robove, radi toga misle neki učenjaci, da on načelno zastupa u tom pitanju drugačije mišljenje nego većina tadašnjih učenjaka. Prema tomu, kada on tvrdi, da su neki po svojoj naravi određeni za to, da budu robovi, to bi značilo samo toliko, da oni nisu sposobni da drugima upravljaju, te zato moraju tražiti službu kod drugih. Svakako se mora priznati, da on nigdje ne naučava, da jači ili sposobniji, bilo pojedinac bilo narodi ili države, imaju pravo gospodovati manjima ili slabijima. Raspravlja i o obiteljskom životu te nam podaje i temeljne teze o ekonomiji. Tumači postanak novca, koji ima služiti kao općenito lako sredstvo za kupovanje različitih materijalnih dobara. Tumači i mjerilo, prema kojemu treba određivati vrijednost tih dobara ili robe: to je njihova sposobnost, da mogu služiti na korist svome posjedniku. A. ne priznaje teorije, prema kojoj sva vrijednost materijalnih dobara ovisi o ljudskom radu. Pošto je A. položio temelje sociologiji filozofijom obitelji, podvrgava oštroj kritici Platonovu nauku o zajedničkom posjedovanju žena i djece i svih materijalnih dobara. Iz takva komunizma slijedila bi potpuna zbrka u javnome životu ili u državi. Preko te polemike A. dolazi do filozofije o samoj državi. Prema svojoj Metafizici, gdje razlikuje četiri uzroka: materiju, formu, tvorni uzrok i svrhu, ispituje ova četiri uzroka svake države. Materija su države građani. Forma je vladavina. Tvorni su uzrok ljudi sa svojim potrebama, koje ih na to nagone, da stvaraju državnu zajednicu. Svrha je države omogućiti građanima krepostan život. Svaki od ova četiri uzroka države svestrano ispituje osobito formu i svrhu. Tri su forme dobre: kraljevstvo, aristokracija, republikanska vladavina prema tome, da li je vlast u rukama jednoga samoga ili nekolicine najboljih ili većine građana. Svaka se od te tri vladavine može iskvariti: kraljevstvo u tiraniju, aristokracija u oligarhiju, republika u vladu svjetine, prema tome, kako se vlastodršci služe svojom vlašću, pravedno ili nepravedno, samo na svoju vlastitu korist ili na korist čitave države. Ali svaka od tih vladavina, bila dobra ili zla, može u konkretnim prilikama dobiti svoj posebni individualni oblik. Treba svestrano promatrati prilike i značaj nekoga naroda, prije nego se odredi, koja je vladavina za nj najpodesnija. Uvijek treba paziti na to, da se vladavina ne pokvari; to bi naime urodilo nemirima i bunama. Da bude država sretna, za to nije nužna veličina teritorija ni broja podanika ni snage kopnene ili pomorske, ni veliko bogatstvo. Potrebni su prije svega dobri građani. Da oni budu dobri, treba ih dobro odgojiti. Kao zadaću odgoja A. označuje kreposti, koje su nužne i za mir i za rat. Mladiće treba odgajati javno, i to u književnosti, u gimnastici, u muzici i u crtanju. Tako će steći vještine, koje dolikuju slobodnomu čovjeku. Ne smijemo zaboraviti, da ima i moralni i estetski užitak. To vrijedi osobito za užitak, koji donosi Pjesništvo. Njemu je A. posvetio raspravu O pjesništvu, u kojoj je ispitao bit i zakone ove umjetnosti. Slično vrijedi i za Govorništvo, koje je A. isto tako prikazao u savršenom sistemu u Retorici.

BIBL.: Berlinska Akademija izdala je Aristotelova djela u 5 svezaka (1831—1870); u prva je dva sveska grčki tekst, u trećem latinski prijevod, u četvrtom sholije, a u petom fragmenti i kazalo (znameniti Index aristotelicus). Pariško izdanje u kolekciji Didotovoj izašlo je u četiri sveska 1848—74. F. Š-c.

Aristotelizam. Aristotel nije imao učenika, koji bi sačuvali njegovu školu na prijašnjoj visini. Teofrast je nastavio pozitivni smjer, gojeći prirodoslovne znanosti i povijest. Njegov drug Eudem dao se na teodiceju. Teofrastov učenik Straton pristao je uz materijalizam, naučavajući, da je priroda božanstvo. Njegovi učenici Ariston, Kritolaj, Hieronim svratili su svoju pažnju A. etici, ali su je promijenili u stoičkom smislu. Drugi su peripatetici Dikearh i Aristoksen pretvorili A. psihologiju u psihologiju bez duše. Morali su doći oni, koji su htjeli da budu samo tumači. Među njima zauzima jedno od prvih mjesta Andronik s Roda, koji je oko 50 pr. Kr. sakupio, uredio i izdao A. djela. Najslavniji među starim komentatorima ili tumačima bio je Aleksandar iz Afrodizije (oko 200 pos. Kr.). Slijedili su i mnogi drugi. Da spomenemo samo Temistija, Filopona, Simplicija. Sveti oci i kršćanski pisci pristajali su poglavito uz Platona i Plotina (na pr. sv. Augustin 354—430). Ipak je već tada A. imao vrsnih pristaša, koji su njegovu nauku s najboljim uspjehom upotrebljavali za tumačenje i obranu kršćanskih dogma. Tako Nemesije (oko 400) u djelu »O ljudskoj naravi« tumači slobodu ljudske volje na temelju Nikomahove Etike. Nemesijeva je nauka imala najveći utjecaj, osobito na sv. Ivana iz Damaska († oko 754). Ali ponajglavniji pobornik A. misli u ona vremena bio je Boetije († 525). Sv. Augustin i Boetije dali su obilježje filozofiji i teologiji srednjega vijeka. Do 13. st. pretežniji je utjecaj imao sv. Augustin, jer je B. bio preveo i protumačio samo Categoriae i De interpretatione, uz to i Porfirijev Uvod. Ali upravo komentarom ovog djela pobudio je prepirku između realizma i nominalizma, koja se svršila istom oko sredine 12. st. Razvila se logika i dijalektika, osobito kod Abelarda († 1142). Glavna su Aristotelova djela došla na kršćanski zapad preko Arapa, koji su ih sačuvali u prijevodima i dali im slavne tumače. Takvi su na istoku Alkindi († oko 873), Alfarabi († oko 950), a osobito Ibn-Sina ili Avicena († oko 1037). Na zapadu, u Španjolskoj, stekao je najveću slavu Ibn-Rošd ili Averroes († 1198), kojega sv. Toma Akvinski zove naprosto komentatorom. I neki židovski filozofi stekli su velik utjecaj, osobito Ibn-Gebirol ili Avicebron († oko 1070) i Mojsije Maimonides († 1204). Glavno središte prevodilačke djelatnosti bio je Toledo. Najveće je zasluge stekao Dominik Gundisalvi, osobito kao pisac, koji je upotrijebio svu novu literaturu. Crkva je zabranila nova djela, jer su Aristotelu pripisivali zablude, koje su se protivile kršćanskoj nauci: da naša duša nije besmrtna; da svi ljudi imaju zajedno samo jedan razum; da može nešto biti u filozofiji istinito, što je u dogmi krivo. Ali već 1255 tumačila se javno na sveučilištu u Parizu A. fizika i metafizika. Štoviše, 1366 vrhovna je crkvena vlast propisala proučavanje tih djela, koja je bila zabranila. Tomu su preokretu pridonijeli u prvom redu Sv. Albert Veliki († 1280) i sv. Toma Akvinski († 1274) svojim komentarima. Toma se ograničio na filozofiju. Albert je protumačio i prirodoslovna djela i samostalno ih usavršio i upotpunio. Uz Rogera Bacona († oko 1294) Albert je najveći prirodoslovac srednjega vijeka. Nakon ovog najvećeg uspona slijedilo je neko opadanje. Ipak je i nova nominalistička filozofija, koju je uveo Vilim Okam († oko 1350), razvijala Aristotelove probleme: glede univerzalnih pojmova i glede znanosti uopće; glede razlike između supstancije i akcidensa i glede valjanosti kauzalnog principa i glede gibanja. Nominalisti su udarili temelje novoj mehanici i novoj astronomiji. Među ovim učenjacima ističu se osobito Johannes Buridanus († oko 1360), Albert Saksonac († 1390), a najviše Nikola Oresme, biskup lisieuxski († 1382), najveći nacionalni ekonom 14. st., osnivač analitičke geometrije i branič heliocentričkoga sistema prije Kopernika. Tumači A. djela utemeljili su moderne pozitivne znanosti. Ovo vrijeme imalo je manje smisla za strogo filozofske probleme. To se stanje promijenilo u 16. st. Jedan od glavnih obnovitelja bio je isusovac Francesco Suarez († 1617). Uopće su isusovci već od početka prihvatili (preko Tome Akvinskoga) A. kao svoga filozofa. Zato su u svojim brojnim kolegijima tumačili njegovu filozofiju i izdali mnoge komentare njegovih djela. Tako je Suàrez napisao svoje »Disputationes metaphysicae« kao komentar A. Metafizike, ali sistematski, a ne prema redu A. djela, i komentar »De anima«. Golem komentar svih A. djela izdali su profesori isusovačkoga kolegija u Coimbri (oko 1600). Dragocjen komentar svih djela napisao je isusovac Silvester Maurus (1668). Ni t. zv. moderna filozofija nije posve neovisna o A. Bilo svijesno, bilo nesvijesno obnavlja ona A. misli ili nadovezuje na njih. Nesamo Descartes, Spinoza, Leibniz, Locke i dr. stariji filozofi, nego i filozofi 19. i 20. st. često puta stoje pod A. utjecajem. Potpunoma se A. povratio Trendelenburg († 1872), jer je A. »filozof organskog svjetovnog nazora«, t. j. A. promatra svijet pod vidikom svrhe; prema njemu Božje su misli izvor svakog bića. Kao što logiku i metafiziku, tako je T. obnovio i etiku i sociologiju, osobito nauku o državi, na temelju A. filozofije. Trendelenburga slijedili su Brentano, Willmann, Eucken. Fr. Brentano († 1917) jedan je od onih modernih filozofa, koji su najviše utjecali na razvitak suvremene filozofije. Bio je vrstan poznavalac A. i skolastičke filozofije i vanredno oštrouman i jasan mislilac i učitelj. Iz njegove škole izašli su filozofi i psiholozi prvoga reda: Husserl, koji se s najvećim uspjehom borio protiv psihologizma; Meinong, osnivač predmetne filozofije; Külpe, osnivač Würzburške eksperimentalne škole višeg duševnog života; Scheler, fenomenolog etičkog i religioznog života; Stumpf, logičar i psiholog. Aristotelizam je pokazao najljepšu plodnost za razvitak filozofije. To prikazuje Brentano u knjizi »Die Weltanschauung des Aristoteles« (1911), gdje vidimo Aristotelovu vječitu suvremenost. Kako i najmoderniji filozofi slijede u svojim ispravnim, prividno posve novim mislima A., pokazao je glede Husserla Geyser u djelu »Alte und neue Wege der Philosophie« (1916). I biolog Driesch obnovio je u svojoj »Philosophie des Organischen« temeljnu ideju A. biologije, da svako živo tjelesno biće mora imati životni princip, kojemu je Driesch dao ime, uzeto iz A. terminologije: Entelechie (od entelecheia, t. j. akat-forma). Uvijek je uživala simpatiju i najvećih pjesnika i govornika A. poetika i retorika zajedno s estetikom, koja je u njima sadržana.

I za naše je pređe A. bio učitelj filozofije i prirodnih znanosti. Na njegovu su nauku nadovezivali nove rezultate, kako pokazuje Mir. Vanino u »Povijesti filoz. i teol. nastave u isusovačkoj Akademiji u Zagrebu« (izd. Hrv. Bog. Ak.). Pa i naš Ruđer Bošković (1711—1787) nije ostavio A. Premda je mislio, da je materija sastavljena od nekih dinamičkih točaka, ipak je prihvaćao hilemorfizam u nekom obliku, kao i poglavite teze iz A. noetike i metafizike, osobito iz teodiceje. Poput Boškovića i ostali naši filozofi slijedili su A., premda su se obazirali na tekovine svoga vremena. Osobito su naučavali skolastiku, dakle A. filozofiju Stadler (Logika, Ontologija, Kozmologija, Psihologija, Teodiceja), Bauer (Ontologija, Naravno bogoslovlje, Materijalizam), Zimmermann (Noetika, Temelji psihologije, Duševni život, Filozofija i religija, Temelji filozofije, Religija i život). Bazala dao nam je u svojoj »Povjesti filozofije« prvi opširni prikaz A. života i djela i nauke, kao i povijest aristotelizma. Kuzmić izdao je prijevod s komentarom A. Poetike. Šanc je napisao studiju o A. memorfizmu »Sententia Aristotelis de compositione corporum e materia et forma«, a u knjizi »Stvoritelj svijeta« prikazao je njegovu nauku o Bogu i nauku o uzrocima.

LIT.: Albert Veliki; Toma Akvinski; Suàrez; Th. Gomperz, Griechische Denker, 3. sv., Leipzig 1909, 4. izd. 1931; Eucken, Lebensanschauungen der grossen Denker, Leipzig, 18. izdanje 1922; Piat, Aristote, Pariz 1903; O. Hamelin, Le système d’Aristote,Pariz 1903; W. Jaeger, Aristoteles, Grundlegung einer Geschichte seiner Entwicklung,Berlin 1923; S. v. Pauler, Aristoteles, Budapest 1922; Ueberweg-Praechter, Geschichte der Philosophie im Altertum,12. izd., Berlin 1926; Fr. Brentano,Aristoteles und seine Weltanschauung, 1911; Šanc, Sententia Aristotelis de compositione corporum e materia et forma, Zagreb 1928; J.  Lach, Aristotelova nauka o duši, prijevod i komentar, Zagreb 1939; Fr. Šanc, Stvoritelj svijeta, Sarajevo 1935; Isti, Providnost Božja, Zagreb 1939; H. Meyer, Thomas von Aquin, Bonn 1938; M. Wundt, Die deutsche Schulmetaphysik der 17. Jahrhunderts, Tübingen 1939; M. Kuzmić. Aristotelova Poetika, tekst i prijevod, Zagreb 1912; M. Vanino D. I., Povijest filozofijske i teologijske nastave u isusovačkoj akademiji u Zagrebu, Zagreb 1930; J. Turk, Pota in cilji sholastike, Ljubljana 1939. F. Š-c.

Aristotel kao matematičar. U matematici zanima Aristotela prije svega njena struktura i narav njenih predmeta. Ona mu daje bit dokazne (apodiktičke) nauke; poopćenjem njenih postupaka gleda da i u druga područja unese njenu strogost i sustavnost, pa tako uvodi i Prvu filozofiju, ugledajući se u matematičke metode, a u Etici se služi razmjerom za karakteriziranje pravednoga. Isto tako i ideje Aristotelove o čistoći i jednostavnosti nauka pa traženje principa i uzroka s gledišta što veće točnosti i jednostavnosti izviru iz savršena poznavanja sastava matematike. Predmeti matematike nisu osjetna tijela nego su dobivena apstrakcijom; matematičar »odbacuje«, što je u tijelima osjetno, a ostavlja količinu i neprekinutost i njihova pathe, koliko su u vezi s time; on postavlja kao odijeljeno što uistinu nije odijeljeno. Predmeti su njegovi tvorevine noetske (v.), koje imaju svoju osobitu noetsku hyle, »koja se nalazi u osjetnim predmetima, ali ne, koliko su osjetni«. Budući da noezom (v.) do njih dolazimo, te njome možemo i »gledati« neke matematičke relacije, a budući da se otkrića i matematički dokazi vrše aktom (grč. energeia), nije matematika čista apodiktička nauka, nego i noeza sudjeluje pri matematičkom radu i unosi elemente, koji ne bi u nju ulazili čistim dijanoetičkim postupkom. — Pojam broja i jedinice, koje uzima u smislu prirodnih brojeva, izlazi za Aristotela iz vrlo općega njegova pojma mjere, koji obuhvata i količinu (broj i geometrijsku veličinu) i kakvoću. Vršio je i kritiku matematičkih definicija svoga vremena i bitno pripremao kasniju teoretsku izgradnju grčke matematike. Jasno je vidio, u čemu je bitna oznaka neprekinutosti veličina. Beskonačno veliko, kojemu je izvor djeljivost veličina bez kraja i slijed prirodnih brojeva, postoji za Aristotela samo potencijalno, pri čemu ističe, da se i matematičari služe beskonačnim samo u tom smislu, što ima konačnih veličina po volji velikih. Ž. M.

Aristotelov pokus. Ako ukrstimo kažiprst i srednji prst jedne ruke te ukrštenim vršcima tičemo malu kuglu, nastaje varka, kao da su dvije kugle. To se tumači iskustvom, po kojemu pri običnom držanju prstiju uz podražaj na onim mjestima kože imamo dva predmeta. R. B-s.