ARIJANIZAM, hereza nastala u 4. st., tako nazvana po Ariju, koji je nijekao božanstvo Kristovo.

Polazeći od gnostičke pretpostavke, da Bog ne može neposredno stupiti u dodir sa svijetom, Arije je učio, da je Bog iz ničega stvorio Logosa, graditelja svijeta, zato Logos nije vječan kao Otac, jer je bilo vrijeme, kada ga nije bilo. On je dakle stvorenje. Radi te nauke pozove Arija biskup aleksandrijski Aleksandar 320 pred sinodu; kako je ostao pri svome, sinoda ga udari anatemom.

Arijevci su i dalje širili svoje krivovjerje i stvorili takve prepirke među narodom, da su se i sami pogani rugali kršćanima radi njihovih svađa. Biskup Aleksandar u jednoj poslanici, koju je upravio svim biskupima, razložio je značenje spora i upozorio na arijevsko rovarenje. Ipak se krivovjerje dalje širilo, na njegovu stranu pristupi Euzebije, biskup nikomedijski, i crkveni povjesničar Euzebije, biskup cezarejski. Prvi je nastojao uvjeriti cara Konstantina Velikoga, da je cijelo pitanje arijanizma prosta borba riječi; car, koji je nakon pobjede nad Licinijem ujedinio i smirio carstvo, nije želio, da mir naruše vjerske razmirice. Zato posla u Aleksandriju Hozija, biskupa kordovskog, da posreduje. Kada je Hozije na povratku razložio caru, da se tu ne radi o borbi riječi, već da to pitanje siže mnogo dublje, car odluči sazvati opći sabor, da stvar raspravi. Ljeti 325 sasta se I. opći sabor u Niceji u Bitiniji. Na sabor su došli biskupi većinom iz istočnoga dijela carstva: bilo ih je 318. U ime pape Silvestra I. predsjedao je biskup Hozije s dva rimska svećenika, Vitom i Vincencijem. Kao glavni protivnik arijanstva i branitelj katoličke nauke istakao se sv. Atanazije, koji je kao mlad đakon bio došao iz Aleksandrije prateći svoga biskupa Aleksandra. Kao vođa arijevaca bio je biskup Euzebije, nikomedijski, po kome je stranka i dobila ime euzebijevci. Vjerovanje, što ga je sabor sastavio, ostalo je do dana današnjega temeljem pravovjerja. U njemu se ispovijeda vjera: »u jednoga Gospoda Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenoga, rođena od Oca, t. j. od biti Očeve, Boga od Boga, svijetlo od svijetla, pravoga Boga od Boga pravoga, rođena, nestvorena, jednobitna Ocu (homousios to patri). Arije i njegova nauka bili su izopćeni, njegovi spisi osuđeni, da se spale, a on prognan u Iliriju. S njim su bili prognani i svi, koji se ne pokoriše, pa i Euzebije nikomedijski.

Naskoro međutim ohladni carev žar za provedbom nicejskih zaključaka. Već su se 328 Arije i prognani biskupi smjeli povratiti iz progonstva; štaviše, Euzebije je imao velik utjecaj na Konstantina. Uporedo s time došli su teški dani za sv. Atanazija, od 328 Aleksandrova nasljednika na biskupskoj stolici u Aleksandriji, i za ostale branitelje nicejskoga vjerovanja. Od tada su proti Atanaziju najvećma bile uperene arijevske strijele, te je njegova sudbina postala i sudbinom nicejskoga vjerovanja. Zaveden arijevskim spletkama car 335 progna Atanazija u Trier. Međutim je sve bilo pripremljeno, da Arije bude opet svečano primljen u crkvenu zajednicu, ali upravo uoči te svečanosti umrije A. nenadanom smrću 336 u Carigradu. Vele, da je car potresen tim događajem odlučio pozvati Atanazija natrag iz progonstva. Kako je i car iduće godine umro, odluku izvršiše njegovi sinovi 338.

Premda je car Konstantin zadnjih godina bio popustljiv prema arijevcima, ipak je formalno pristajao uz nicejski sabor. Naprotiv, njegov sin i nasljednik u istočnom dijelu carstva Konstancije sasvim pristade uz arijanizam. Već 340 bio je sv. Atanazije prisiljen da bježi. Pošao je u Rim, gdje ga je sinoda proglasila pravovjernim, a euzebijevci 341 na svojoj sinodi u Antiohiji svrgnutim. Iz obzira prema bratu Konstantu, koji je vladao na zapadu, Konstancije poradi, da se 343 sazove sinoda u Sardici (danas Sofija), gdje biskupi, većinom zapadnjaci, nanovo proglasiše Atanazija nevinim, te se on 346 opet mogao vratiti k svojem stadu u Aleksandriju. Nakon smrti cara Konstanta 350 prilike se za pobornike nicejskoga vjerovanja još većma pogoršaše. Postavši Konstancije gospodarom cijeloga carstva, upre sve sile, da arijevstvo izvojšti pobjedu.

Euzebijevci, među kojima se od tada ističu Valent iz Murse (Osijek) i Ursacije iz Singidunuma (Zemun), nastupiše 351 na sinodi u Sirmiju (Srijemska Mitrovica) sa I. sirmijskom formulom, koja je, da ugodi arijancima, mimoišla riječ homousios, ali je inače bila obzirna prema nicejskoj nauci, da se ne zamjeri katolicima. Sv. Atanazije odmah je zabaci. Skora mu je budućnost dala pravo. Na sinodama u Arlesu 353 i u Milanu 355, car silom (»što ja hoću, to mora biti crkveno pravilo«) nametnu arijevstvo. Papa Liberije, Atanazije, Hilarije iz Poitiersa, Lucifer iz Calarisa, štoviše, i stogodišnji starac Hozije, moradoše poći u progonstvo.

Ali upravo kada se činilo, da se arijevstvo približava konačnoj pobjedi, došlo je do početka njegove propasti. Vođe su bili složni u pobijanju nicejske nauke, ali kada je trebalo pozitivno formulirati svoju nauku, pocijepaše se u stranke: semiarijevce, posrednike između nicejske nauke i arijevstva, koji su mjesto »jednobitan« učili, da je Sin homoiusios »sličan Ocu«; stroge arijevce (anomejce), koji su učili, da je Sin anomoios »nesličan ocu«; duhoborce-pneumatomahe, koji su razvijajući arijevsku nauku logično došli do zaključka, da je i Duh Sveti manji od Sina, kao što je Sin manji od Oca. Da se dokrajči ova rascjepkanost, sastade se privolom carevom 357 druga sirmijska sinoda, na kojoj je pobijedio strogi arijanizam (II. sirmijska formula). I semiarijevci održaše 358 svoju sinodu u Ankiri, gdje osudiše anomojizam i isposlovaše od cara, da se sazove treća sirmijska sinoda. Ta je sinoda izdala III. sirmijsku formulu bez riječi homousios, ali je inače glasila pravovjerno. Neki vele, da ju je, željan mira u Crkvi, potpisao i papa Liberije, a drugi to niječu. Ako ju je doista potpisao, udaljio se od slova, ali ne od nicejske vjere. Da se provede jedinstvo, odluči car sazvati veliku sinodu, na koju su imali doći svi istočni i zapadni biskupi. Odani strogom arijevstvu, a u strahu, da se pravovjerni ne bi složili sa semiarijevcima, nagovore dvorski bogoslovi cara, da rastavi zapadne biskupe od istočnih; zapadne da sazove u Rimini, a istočne u Seleuciju, gdje će morati prihvatiti IV. sirmijsku formulu, koju su oni već bili pripravili. I u Riminiju i u Seleuciji biskupi se opriješe, ali konačno pod pritiskom sile potpisaše (359). Osim pape Liberija i još nekolicine, cijeli episkopat potpisa arijevsku formulu vjere.

Stvar je bila tako čudnovata i nevjerojatna, te je sv. Jeronim rekao: Ingemuit orbis et Arianum se esse miratus est (Zajecao je svijet i začudio se, da je arijevski). To djelo sile nije bilo duga vijeka, jer je car Konstancije umro 361.

Njegov nasljednik Julijan Apostata, tobože u ime slobode savjesti, a zapravo s namjerom, da još većma zavadi kršćane, dopusti povratak prognanim biskupima u njihove biskupije. Ali kada je protiv svoga očekivanja opazio, da sv. Atanazije nesamo prima mnoge semiarijevce u crkvenu zajednicu, već da i obraća mnoge pogane, posla ga opet u progonstvo, odakle ga izbavi nasljednik mu car Jovijan (363—4). Za kratke Jovijanove vlade i Valentinijana I. (364—375) nicejsko vjerovanje zauze i u javnom životu ono mjesto, koje je i do tada imalo u srcima goleme većine vjernika, osobito na Zapadu. Na Istoku je car Valent (364— 378) i dalje silom podržavao arijevstvo. Atanazije je morao poći u peto i zadnje progonstvo, koje je izazvalo bunu među narodom, te mu je već nakon nekoliko mjeseci bio dopušten povratak (366). Od tada je mirno upravljao stadom sve do smrti 2. V. 376. Borbu protiv arijevstva već su bili preuzeli u ruke tri Kapadočanina: sv. Bazilije Veliki, brat mu sv. Grgur Nisenski i sv. Grgur Nazijanski. Smrću cara Valenta 378, lišeno pomoći carskih dekreta, arijevstvo je naglo okrenulo nizbrdice. Zadade mu smrtni udarac II. opći sabor u Carigradu 381, koji je uz već osuđeno arijevstvo, naglasivši božanstvo Duha Svetoga, osudio i duhoborstvo. Car Teodozije I. (379—395) djelovao je u duhu saborskih zaključaka, te je već za njegove vlade arijevstvo iščeznulo u rimskom carstvu. Održalo se još samo među germanskim plemenima Gotima, Vandalima i Langobardima. Oni su ga primili preko Ulfile, koji je Sv. Pismo preveo na njihov jezik. Ali pretopivši se s vremenom u narode, nad kojima su bili zagospodarili, primiše konačno i ta germanska plemena njihovu vjeru i postadoše katolici.

LIT.: Hefele, Konciliengeschichte, I. sv.; Hergenröther, Handbuch der allgemeinen Kirchengeschichte, I. sv.; Pavić, Arijanstvo u Panoniji Sriemskoj, Đakovo 1891; R. Seeberg, Grundriss der Dogmengeschichte, 11., 3. izd., Erlangen i Leipzig 1923; H. M. Gwatkin, Studies of arianism, II., London 1900; S. Rogali, Die Anfänge des arianischen Streites, Paderborn 1907.