AREAL. Svaka biljna i životinjska svojta nastava veću ili manju površinu zemlje, koju nazivamo arealom. Prema tome govorimo o arealu podvrsta, vrsta, rodova i porodica. Isto tako i biljne zadruge nastavaju određene površine zemlje, pa govorimo o arealu asocijacija, sveza i redova.

Veličina areala. Mnoge sistematske svojte nastavaju velike površine zemlje (eurihorne), dok su druge zapremile samo malene površine (stenohorne). Organizme, koji nastavaju najveći dio površine zemlje, zovemo kozmopolitima. Kozmopolita, koji bi nastavali cijelu nastanjenu površinu zemlje, u strogom smislu uopće nema. Već je malen broj biljnih vrsta, koje su raširene na polovici kugle zemaljske. De Candolle spominje samo 19 takvih vrsta, što predstavlja otprilike 0.001% od sviju cvjetnjača. Najveće raširenje pokazuju vodene biljke, na pr. trska, rogoz, razne vrste mrijestnjača, vrbica i dr., a od kopnenog bilja razni korovi na pr. rusomača, mlječika, maslačak, koprive, neke mrtve koprive, trputac i dr. Od ostalog kopnenog bilja obilno su raširene naše paprati oslad i bujad. Potonja ne raste jedino u polarnim krajevima, visokim planinama, stepama i pustinjama. Znatan je broj biljaka zauzeo cijelo sjeverno umjereno područje, kao na pr. obična šumarica, zečja soca, borovnica i dr. Velik je broj i t. zv. pantropista, koji nastavaju sve tropske krajeve, na pr. kokosova palma, ali najveći dio živih bića zaprema kud i kamo manje površine zemlje. Više sistematske jedinice, porodice i rodovi, zapremaju u pravilu veći areal. Od porodica nastavaju čitavu površinu zemlje na pr. šaševi, trave i glavočike. Ima međutim i porodica, koje su vrlo ograničenog raširenja.

Porodica Cephalotaceae poznata je samo iz krajnjeg jugozapada Australije. Slično vrijedi i za mnoge rodove.

Najveći dio važnih biljaka naše flore ima razmjerno malen areal. Hrast kitnjak, bukva i obični grab dolaze uglavnom u srednjoj Evropi, odakle se spuštaju prema našim krajevima. Još je manji areal obične jele, koja je raširena samo u planinama srednje i južne Evrope, a na krajnjem je jugu Balkanskog poluotoka zamjenjuje grčka jela. Areal mnogih endema i relikta često je neobično malen i predstavlja samo pojedine točke na površini zemlje.

Posve je razumljivo, da su i biljne zadruge, koje su izgrađene od većeg broja vrsta, također vrlo ograničenog raširenja. Unutar područja smreke, koja nastava velike površine sjeverne i srednje Evrope, možemo lučiti nekoliko jasno izraženih asocijacija, koje su vezane na izvjesna geografska područja. Smrekove šume hrvatskih krajeva pripadaju također posebnoj asocijaciji (Piceetum croaticum). Maleno je prostranstvo raznih asocijacija, u kojima preteže bukva. Naša bukova šuma predstavlja posebnu asocijaciju (Fagetum silvaticae croaticum). Mnoge zadruge planina i otoka pokazuju često još manji areal, a neke od njih i posve reliktni značaj.

Oblik areala. Osim veličine areala važan je i njegov oblik. Taj može biti cjelovit (kontinuiran) ili raskidan (disjunktan). Svaki je areal doduše u svojoj biti raskidan, jer ni jedna biljna i životinjska vrsta i ni jedna biljna zajednica ne nastava ni unutar određenog geografskog područja sva nalazišta, već je vezana više ili manje na određeno stanište. Prema tome, da li je izvjesna sistematska svojta ili zadruga jače izbirljiva, možemo lučiti euritopne i stenotopne svojte i zadruge. Euritopnog su značaja razni korovi na pr. rusomača i trputac, dok su stenotopne mnoge šumske vrste, na pr. lazarkinja, pa tresetne biljke, koje su još više ograničene. Što je stanište jače ograničeno i specijalizirano, to je i raskidanost areala veća. Ona je često u vezi s podlogom (na pr. nedostatak vapna za vapneno bilje ili nedostatak vode za vodeno bilje) ili je biljnosociološkog značaja (na pr. veće površine šuma za stepsko bilje, a livada i stepa za šumsko bilje). O cjelovitosti areala govorimo međutim sve dotle, dok individui mogu zauzeti pogodna staništa unutar areala svojim naravnim sredstvima raširenja (vjetar, životinje i t. d.) Često je vrlo teško odlučiti, da li se radi još o cjelovitom ili već o raskidanom arealu. Areal može biti raskidan u dva jednaka dijela ili više njih ili zaprema uglavnom jedan veći dio i više manjih. Ove tada nazivamo eksklavama. Tako se areal lipe (Tilia platyphyllos Scop.) raspada na glavni, evropski dio s manjim sjevernim eksklavama i na raskidani kavkaski dio. Mnoge sistematske svojte nastavaju u izvjesnim područjima veliku, jednoliku površinu, dok na granici toga područja bivaju sve rjeđe i zapremaju manje prostore. Veoma raširene biljke Sredozemlja javljaju se izvan toga područja redovno na vrlo ograničenim mjestima. Tako se nalaze na pr. veprina, slezenica i Gospin vlasak u našim primorskim stranama vrlo obilno, dok su u kopnenom dijelu Hrvatske vrlo rijetke i ograničene. Isto se tako javljaju mnoge raširene biljke Alpa u Hrvatskoj samo na vrlo ograničenim mjestima. Maleni oštri šaš (Carex firma Host.) dolazi u Hrvatskoj samo na izloženim mjestima u Gorskom Kotaru i na Ličkoj Plješevici, a sleč (Rhododendron hirsutum L.) javlja se još i na Vranici planini. Razlozi su raskidanosti areala klimatski, edafski (tlo) ili biljnosociološki, ali su najčešće historijske prirode.

Postanak i razvitak areala. Postanak areala pojedinih sistematskih svojta predstavlja neobično zanimljivi problem horologije (v.). Pokušalo se protumačiti raširenje živih bića klimatskim prilikama. Međutim već je otac biljne geografije De Candolle istaknuo, da su današnje klimatske prilike i geografski odnosi od sporednog značenja za biljnogeografsko raščlanjenje Zemlje, jer se svagdje u raširenju živih bića ističu prijašnji uzroci pred sadašnjim. (De Candolle: Géographie botanique raisonnée, 1855). Schroeter ističe i u najnovije doba, da dosad nije uspjelo ni u jednom slučaju protumačiti areal neposredno klimatskim prilikama. Kod stvaranja areala djelovali su mnogi činioci. Oni su dijelom uvjetovani razvitkom površine Zemlje (raspoređenje mora i kontinenta, propadanje kopna, uzdizanje gora, preplavljivanje jezera i mora, širenje ledenjaka, nanosi prapora i t. d.) ili su ekologijske prirode (toplina, vlaga, utjecaj podloge), ili su biljnosociološkog značaja (utjecaj bilja i životinja). K tome pridolaze još i neobično važne značajke same sistematske svojte, njezina sposobnost širenja i prilagođivanja, mjesto postanka i najzad vrijeme potrebno za osvajanje novih prostora ili za gubitak nekadašnjih površina.

Važnost areala. Areali su od posebne važnosti ne samo za horologiju, nego i za sistematiku, jer upućuju na zajedničko podrijetlo sistematskih svojta i na razvojna središta porodica rodova i vrsta. Zato utvrđenje areala svake sistematske svojte predstavlja jedan od glavnih uvjeta njezina poznavanja. Na priloženoj karti A. Kozlowske, koja prikazuje areale srodnih vrsta žutih lanova (Linum, sec. Syllinum) vidi se jasno, da je njihovo razvojno središte na Balkanskom poluotoku, gdje su se oni do danas sačuvali, ili su se proširili u raznim smjerovima svijeta. Slično je pokazao Horvatić, da se na osnovu povezanosti areala i građe listova i cvjetnih glavica mogu neki oblici naših ivančica (Leucanthemum liburnicum H-ić, L. croaticum H-ić i L. chloroticum Ker. et Murb.) ujediniti sa srodnim alpskim i apeninskim oblicima ivančica kao podvrste u vrstu Leucanthemum atratum (Jacq.) D. C. u širem smislu.

Poznavanje je areala od posebnog značenja i za biogeografiju. Na osnovi sličnosti i različnosti areala sistematskih svojta može se raščlaniti površina kugle zemaljske na naravna biogeografska područja, koja upućuju na zajednički postanak i razvitak flora i fauna, a na osnovu areala biljnih zadruga mogu se odrediti naravna vegetacijska područja, koja izrazuju istodobno i flornogenetske i ekologijske prilike zemlje.

LIT.: K. Schroeter, Pflanzengeographie (Genetische Pflanzengeographie), Handwört. d. Naturwiss., sv. IV., 1913; J. Braun-Blanquet, L’origine et le développement des flores dans le Massif Central de France, Pariz— Zürich 1923; P. Jaccard i A. Frey, Tilia cordata Mill. und Tilia platyphyllos Scop. Die Pflanzenareale, 2. red, sv. 2., Jena 1928; L. Diels, Pflanzengeographie, Berlin— Leipzig 1929; A. Kozlowska, The genetic elements and the origin of the steppe Flora in Poland, Mem. de l’Acad. Polonaise, No 4, Krakov 1931; S. Horvatić, Neuer Beitrag zur Kenntnis der Leucanthemum-Formen in der Flora Jugoslaviens, Acta Bot., sv. X., Zagreb 1935; V. V. Aljehin, Geografija rastenij, Moskva 1938.