ACIDOFILNE BILJKE. Život biljaka kreće se u razmjerno uskim granicama aciditeta, alkaliteta ili točnije: reakcije tla, slično kao što se kreće i u relativno uskim granicama topline. U supstratima kiselijim od pH 3,0 i lužnatijim (bazičnijim) od pH 11,5 (→ Reakcija tla) većina naših kulturnih biljaka ugiba. Razne biljke različito reagiraju na reakciju tla. Neke postizavaju najbolji razvoj na kiselim tlima, pak ih zato zovemo acidofilnim b., druge vole neutralnu reakciju, neutrofilne, dok treće najbolje uspijevaju na lužnatim (alkaličnim) tlima, alkalofilne b. Acidofilan je najveći dio šumske i travnjačke vegetacije podzolastih (v.) i nekih barskih tipova tla (v.), a od kulturnih biljaka: zob, proso, raž, krumpir i t. d. Alkalofilan je najveći dio vegetacije karbonatnih tla, kao što su laporasta tla i rendzine, karbonatni solončaci i soloneci (v.), a od kulturnih biljaka alkalofilni su: ječam, lucerka, šećerna repa i dr. Od kulturnih neutrofilnih biljaka spominjemo pšenicu i djetelinu. Sve acidofilne b. ne reagiraju jednako na isti stupanj kiselosti, slično kao što ni sve alkalične biljke ne podnose jednako isti stupanj alkaličnosti tla. Novija su istraživanja pokazala, da ne samo svaka biljna vrsta, već i svaka čista linija (v.) reagira specifično na reakciju sredine, u kojoj živi. Tla sa pH 7,0 imaju neutralnu, ispod 7,0 kiselu, a iznad 7,0 alkaličnu reakciju.

LIT.: O. Arrhenius, Kalkfrage, Bodenreaktion und Pflanzenwachstum, Leipzig 1926; W. Mewius, Reaktion des Bodens und Pflanzenwachstum, Freising-München, 1927; H. Kapen, Die Bodenazidität, Berlin 1929.