APOLON (grč. Apollon, lat. Apollo), je sin Zeusov i Letin, a brat blizanac Artemidin.

Letu je, prema priči, prije nego je imala roditi blizance, progonila ljubomorna Hera. Zato je nije htjela primiti nijedna zemlja. Konačno joj se smilovao i primio je otok Del, koji je dotada lutao po morima, bacan olujama. Tu je božica na podnožju gore Kinta rodila blizance, a Del je za nagradu prestao po moru lutati. Kao što se na moru vidi, gdje sunce izlazi daleko na istoku, tako se iz svetog mora otoka Dela rodio Apolon. Odatle mu i nadimak Deljanin (Delios), a jer se rodio pod Kintom, ima nadimak Kintijac (Kynthios).

A. je prvobitno bog sunca i svjetlosti. To pokazuju njegovi nadimci Likejski (Lykeios, Lykios, Lykigenes, sve od korijena lyk = luc(eo) »luč«; slično je kod Rimljana Juppiter Lucetius, Diana Lucina). Na isto nas upućuju i drugi nadimci. Tako je Feb (Phoibos) u vezi s korijenom riječi phaos »svijetlo«. Pindar i Euripid zovu A. zlatokosi. Kao što sva druga božanstva svijetla, tako mora i on raspršivati tmine. Zato se mora boriti s nemanima, koje ljudima spremaju smrt.. Tako A. još posve mlad ubija giganta Titija, koji je uvrijedio njegovu mater Letu. A. je i bog proljeća. Čim se rodio, morao se boriti sa zmajem Pitonom. Taj se rodio od Zemlje i širio oko sebe pustoš i smrt nedaleko Delfa, no konačno ga je A. ubio zlatnim strelicama. Odatle mu nadimak Pitijski (Pythios). Iza te je pobjede prvi put zaorio slavodobitni pean. — U toj je priči mladi A. simbol proljeća, dok Piton predočuje zimu, koju proljeće pobjeđuje zlatnim strelicama (t. j. toplim sunčanim zrakama). U slavu te pobjede slavila se svetkovina, na kojoj se dramatski prikazivala zmajeva propast. Svečanost se zvala Stepterij (Stepterion), dok se glazbeni prikaz, koji je istu temu obrađivao, zvao nomos Pythikos.

Kad dođe proljeće, ne budi se samo zemlja, nego oživljava i more. Primorci vuku svoje lađe iz zimovališta u more: Zato časte A. pomorci, ribari i kolonisti. S tim je u vezi Apolonov nadimak Delfinski (Delphinios), a i atička svetkovina njemu u čast zove se Delfinija. Delfinski se A. poštovao zajedno s Artemidom Delfinskom u posebnom svetištu Delfiniju. (U himni A. Pitijskom pretvara se A. udelfina). Kako u proljeće odlaze iseljenici, da osnivaju gradove, A. dobiva nadimke Oikistes (Osnivač) i Domatites (Graditelj), a odatle dalje Aktios, Epaktios, Aktaios.

U ljetu se vrši žetva, ali iza nje nadolazi vrijeme žege i suše, kad često izbiju zarazne bolesti (groznice). Zato se sunčani bog A. u jednu ruku slavi kao sila, koja promiče obilnu žetvu i donosi zdravlje, ali je u drugu ruku on strašno razorno božanstvo, koje valja žrtvama i molitvama ublažiti. — Zato se A. u čast svetkovala svetkovina Targelija (Thargelia) po mnogim mjestima Helade, pače i u Maloj Aziji a i Masiliji (Marseille). Šesti dan mjeseca targeliona vodila su se u svečanu ophodu dva čovjeka (njima su dali neobično ime pharmakos) kao žrtve pomirnice, jedan za muškarce, drugi za žene. Svrha je ophoda bila, da se odvrate kužne bolesti, koje obično nastaju u ljetu i u jeseni. A 7. targeliona svetkovao se drugi dio svetkovine samo u Atici. Toga su se dana A. kao žrtve zahvalnice prinosili prvenci od žetve (thargelia). — Baš nekako u to doba išlo je svake godine svečano poslanstvo na Del na uspomenu toga, što je Tezej ubio Minotaura i oslobodio narod od sramotna danka, što ga je morao prinositi šaljući atenske mladiće i djevojke za hranu Minotauru. Za cijelo vrijeme, dok se brod s odaslanstvom nalazio na putu, nije nitko u Ateni smio biti smaknut. Tako se desilo i Sokratu, koji je bio osuđen na smrt, da je morao u tamnici 30 dana čekati, dok se nije povratio brod s Dela. — Atičkim Targelijama slične su, čini se, u Amikli Hijakintije, koje su se svetkovale na uspomenu Apolonova ljubimca Hijakinta, što ga je on ubio, pogodivši ga nehotice diskom. U Sparti se u slavu A. slavila svetkovina Karneia.

Ostale su ljetne A. svetkovine u vezi s odvraćanjem različitih nepogoda i promicanjem priroda ljetine. Tako su se svetkovala Sminthia u počast A., koji odbija i otklanja miševe, Aktia u počast A., koji uništava muhe, koje po mišljenju starih donose kugu. K tomu su A. u Ateni i Eolidi nazivali Pornopios (koji odvraća skakavce). Cijeli je taj niz svetkovina u počast A. svršavala svetkovina Pijanepsija (Pyanepsia), kojom zgodom se na izmaku jeseni A. prinosila iresiona (eiresione) t. j. grančica lovorike ili masline, okićena vrpcama i plodinama kao simbol dovršene godišnje žetve. To je dakle svetkovina zahvalnica.

Apolon, kako je već rečeno, šalje bolesti, ali ih i liječi. S time je u vezi i priča, po kojoj je Asklepije sin Apolonov. Nebeske pojave, osobito pak promjene vremena, oduvijek su ljudi dovodili u vezu s naviještanjem budućnosti. Zato su već u davnini motrili gavrane, kopce, vukove, delfine i druge životinje. Sve su te životinje bile posvećene Apolonu kao bogu proroku. S tim u vezi su njegovi nadimci proopsios, thearios, Loxias, chresterios i dr. — Brojna su bila proročišta A. u helenskom svijetu. Osobito ih je mnogo bilo u Maloj Aziji: U gradu Timbri (Thymbra) sjeverno od Troje poštivao se A. Timbrejski; Grinejski A. je imao svoj hram i proročište u Grineji na južnoj granici Mizije; posve blizu Kolofona u mjestu Klaru bio je hram i proročište A. Klarskoga; Didimejski se A. poštivao u hramu i proročištu u Didimi južno od Mileta; hram je razorio Kserkso, ali je bio obnovljen. U Patari, gradu Likije, bio je hram i glasovito proročište A. Patarejskoga. — U evropskoj Grčkoj bio je glasovit hram A. Ptojskoga na gori Ptoonu kod Akrefije u Beotiji; Izmenejski je A. imao svoje svetište u Izmeniju, južno od tebanskih vrata na rijeci Izmenu. U Fokidi se častio A. u gradu Abi. Hram je najprije razorio Kserkso, a zatim u Fočanskom ratu Tebanci. Car Hadrijan dao je u čast A. podići novi, manji hram. — No najglasovitije proročište A. bilo je u Delfima (v.).

To je svojstvo oduvijek dovodilo glazbu u vezu s njegovim kultom. Zato se A. često prikazuje, gdje svira u kitaru. K tomu su i odgovori proročišta većinom bili u stihovima. Odatle je došla veza A. s poezijom i glazbom. Već je prije rečeno, da je A., pobijedivši Pitona, zapjevao pean. A. je dakle pjesnik, pjevač, on udara u kitaru, predvodi Muze (Musagetes). Kako je pak glazba usko povezana s plesom, A. se zove i plesač (Orchestes).

Rečeno je da je A. kao bog sunca svojim oružjem (t. j. zrakama) raspršivao tminu i zimu, odatle je onda lako nastala predodžba A. kao boga rata. To je bilo osobito u starije vrijeme. Kao boga rata slavili su A. pod imenom Boedromios (Pomagač). Kao bogu rata posvećen mu je pean, bojna i pobjednička pjesma. Kao bog rata ima nadimak Strategios, jednako kao što i ostala ratna božanstva: Zeus i Ares imaju nadimak Stratios, a Atena Stratia. — K tomu treba pridodati nadimak Argyrotox, Hekaergos, Hekatebolos, Hekatebeletes i dr.

Osobito značenje ima Apolonov nadimak Očinski (Patroos). On je otac brojnih osnivača gradova, po kojima su ti gradovi nazvani. Njegovi su sinovi među ostalima: Delf, Naks, Kidon, Epidaur, Megarej, Milet, Hij, Izmenije, Lin i brojni drugi. Odatle i dolazi A. nadimak Archegetes i Archegos.

S tim u vezi je i poštivanje A. kao zaštitnika kolonizacije. A. je Ktistes (Osnivač), Agetor, Agetes (Vođa) i t. d. Svima je religijama zajednička uzvišena ideja, da čovjeka, opterećena grijehom, može od grijeha očistiti samo koji bog. Zarazne su bolesti bile obično smatrane kao posljedica grijeha i krivnje. Njih šalje A., zato je on bog okajavanja i bog očišćavanja. On je Soter i Katharsios (Spasitelj i Očišćavatelj).

Kao boga sunca zamišljali su A. već u najstarije vrijeme u liku ponosita, stasita, snažna, hrabra mladića, koji pobjeđuje sve protivnike. Zato je A. postao uzor i zaštitnik mladeži (Kurotrophos) i njemu se žrtvuju prvi pramenovi kose mladića. On je zaštitnik gimnazija i palestra. Kao takav ima više svetkovina: To su gimnopedije u Sparti, pa aktijske i pogotovu pitijske igre u Delfima.

Rimljani su A. bogoslužje od Grka prihvatili nepromijenjeno. Priča kaže, da je kumska Sibila ponudila Tarkviniju Oholom na prodaju najprije 9 knjiga. Kad on nije pristao na cijenu, bacila je 3 knjige u vatru, a ostalih 6 ponudila uz istu cijenu. Kad je Tarkvinije opet otklonio, bacila je ponovo 3 knjige u vatru i preostale 3 opet ponudila uz istu cijenu kao svih 9. Tada je Tarkvinije pristao i platio onoliko, za koliko je isprva mogao dobiti svih 9 knjiga (Gelije: Noctes Atticae I. 19). Tako su u Rim došle sibilinske knjige, a s njima i kult A. Livije (I. 56 i V. 15) pripovijeda, da su Rimljani još za vlade Tarkvinijevaca slali poslanstva Apolonu u Delfe. Isto su tako učinili poslije bitke kod Kana (Livije, XXII. 57 i XXIII. 11).

Stari su Etruščani slavili A. pod imenom Aplu ili Apulu. U Rimu se isprva zvao Apello, a tek kasnije Apollo (s genitivom Apollonis, Apollenis i Apollinis).

Najstariji A. hram u Rimu nalazio se na t. zv. Flaminijskim livadama. Livije (IV. 25) kaže, da su se Rimljani u povodu vrlo opasne kuge 432 pr. Kr. zavjetovali sagraditi ga, i da su ga 4 god. kasnije i sagradili. U hramu se poštovao A. Medicus. Veliko bijaše A. značenje kod svetkovine Lektisternija (Lectisternia). To je bila grčka svetkovina, unesena u Rim po sibilinskim knjigama, a slavila se u čast Latone i Artemide. Ta se svetkovina svetkovala, da se odvrate ljetne pošasti, a prvi put se svetkovala 399 pr. Kr.

Kad je u II. punskom ratu Hanibal zauzeo Tarent i prodro ponovo do Kampanije, Rimljani su potražili savjeta u sibilinskim knjigama i tamo našli zapisano, ako hoće istjerati neprijatelje, da moraju uvesti igre u čast A. (Livije, XXV. 12). Oni su te igre uveli i nazvali ih Ludi Apollinares. Makrobije, Sutarnaliorum I. 17, 28 kaže, da je te igre priređivao u Cirku Maksimu gradski pretor. Tom su se prilikom prinosile i žrtve i to Apolonu vô s pozlaćenim rogovima i 2 bijele koze s isto takvim rogovima, a Latoni krava s pozlaćenim rogovima. Te su žrtve prinosili sibilinski decemviri, dok je puk gledao okićen lovorovim lišćem. G. 208 bude određeno, da se te igre priređuju svake godine u određeni dan kao zavjet protiv kuge.

Kod pjesnika kasnije prevladava shvaćanje A. kao boga sunca. Zato Ovidije (Fasti III. 109) daje suncu ime Feb, a mjesecu ime Feba. Osobito je značenje dobio A. u doba cara Augusta. Svetonije (D. Augustus 94) kaže, da su Augusta držali sinom Apolonovim. August ga je osobito štovao. On mu je proširio i opremio hram u Akciju i osnovao svetinju na Palatinu.

Napokon treba spomenuti, da je August 17 g. pr. Kr. obnovio igre zvane »ludi saeculares«. Na njima su se dotad slavili samo podzemni bogovi, dok je August dao vrlo odlično mjesto Apolonu. Tom zgodom pjevali su mladići i djevojke naizmjence Horacijevu pjesmu Carmen saeculare, koja počinje s molitvom Febu. Za uspomenu na tu svečanost bio je u mramoru urezan natpis. G. 1890 našli su se opsežni ulomci tog natpisa. Na kraju piše: Carmen composuit Q. Horatius Flaccus (Pjesmu je sastavio Kvint Horacije Flak).

Kod Rimljana je A. nosio još nadimke: Salutaris i Conservator.

Njegov je kult u Rimu dugo trajao. Znade se, da je sibilinske knjige dao uništiti Stiliho, koji je bio ubijen 4. VIII. 408 pos. Kr.

O Apolonu su pjevali svi pjesnici starine počevši od Hezioda. Njega slave i t. zv. Homerove himne. Pjesme njemu u čast pjevale su se na različnim svetkovinama.

Mjeseca studenoga 1893 poslala je L’École d’archéologie à Athènes naučnu ekspediciju u Delfe. Ta je na mjestu nekadašnjeg A. hrama našla dva kamena, na kojima je bio uklesan tekst i napjev jedne Apolonove himne. Ta su dva kamena nađena u prostoru, što ga je Pauzanija, koji je živio u doba cara Hadrijana i dvaju Antonina, u svom djelu »Periegesis tes Hellados« opisao kao atensku riznicu. I doista se tamo našao i natpis Thesauros tes poleos (Riznica grada t. j. Atene). Iz teksta se razabire, da je tu himnu spjevao i uglazbio neki Atenjanin (Athenaios). Ekspedicija je ta dva kamena fotografirala i slike donijela u posljednjem broju lista Bulletin de correspondence hellenique od g. 1893.

Donosimo dio natpisa u točnu prijepisu, jer su oba kamena previše crna, te se tekst na fotofragiji ne da čitati. Iznad teksta razabiremo posebne znakove. To je starogrčko notno pismo. Grci su note za pjevanje bilježili slovima iz jonsko-atičkoga alfabeta, dok su note za glazbala bilježili slovima starijeg alfabeta. Kako se u himni spominje navala Gala na Grčku 278 pr. Kr., drži se, da je himna spjevana i uglazbljena neposredno iza te navale. — Oba su kamena dosta oštećena. Na oštećenim je mjestima tekst nadopunio prof. Henri Weil u Parizu. S tim se dopunjkom uglavnom složio i O. Crusius, koji je napisao oveću studiju »Die delphischen Hymnen« u časopisu »Philologus« g. 1894.

Grčke je note u moderno notno pismo prenio Théodor Reinach u Parizu. Iza njega je to učinio Louis Nicole, glazbenik u Ateni, a onda se tom himnom bavio i H. Reimann u Berlinu.

LIT.: W. H. Roscher, Ausführliches Lexikon der griechischen und römischen Mythologie, Leipzig; K. Wernicke u Pauly-Wissowa, Real-Encyclopädie II., Stuttgart; F. Š. Kuhač, Apollonova himna od god. 278 prije Isusa, Rad 130, J. A., Zagreb 1897. Z. D.

Apolon u umjetnosti. Razumijeva se, da se antikna umjetnost morala mnogo baviti božanstvom, koje se u grčkom svijetu toliko štovalo, koje je pomagalo i savjetovalo ljude u nuždi, liječilo bolesti, odvraćalo kugu. Nema doduše sigurnih dokaza, da je A. igdje bio prikazan kao deblo (dendromorfan), ali ima vijesti i kod starih pisaca, a ima sačuvanih starih novaca, na kojima je A. prikazan u obliku gore zašiljena stupa, ovjenčan vrpcama. Među najstarije izrađene likove A. spada sigurno onaj u Delfima, koji su darovali Krećani, a bio je izrađen iz jednoga debla. Takvih je drvenih prastarih kipova (ksoana) bilo u grčkom svijetu više, a kao jedan od najstarijih spominje grčki putopisac Pauzanija onaj, koji je, prenesen navodno iz Trapezunta, bio uz drvene kipove Here i Muza postavljen na ulazu u svetište velikih božica u Megalopolu. Znamenit je bio prastari kip A. u Amikli. I taj kip opisuje Pauzanija. Bilo je to drvo visoko do 30 stopa, okovano brončanim limom. Ruke i noge izlazile su ispod brončanoga oklopa. Bog je na glavi imao šljem, a u rukama koplje i luk. Tome je prastarom kipu načinio podnožje Batiklo, a na njemu je izrezao mnoge mitološke prizore, koji su se negdje u 6. st. pr. Kr. mnogo izrađivali, tako na pr. i na glasovitoj vazi François. Među prvim čovjeku sličnim kipovima u grčkoj arhajskoj umjetnosti treba spomenuti grupu mladolikih golih muških figura, koje su međusobno slične, a nađene su na raznim mjestima po Grčkoj. To su uspravne figure još nespretno rađene, isprva s rukama sasvim priljubljenim uz tijelo, s jednom nogom malo naprijed pomaknutom. Rano se za te figure upotrebljavao naziv Apolon, iako ne mora svaka od tih figura prikazivati A. Neke možda prikazuju zavjetne ili nadgrobne kipove atleta, ali mnoge sigurno prikazuju A., tako one, što su se našle u svetištu u Ptoonu, pa one s Dela i sa susjednih otoka.

Prastaro je svetište Apolonovo bilo Didimejon u Miletu. Do svetišta vodila je od mora duga aleja sa statuama, koje sjede, i lavovima. Svetište su razorili Perzijanci, a pri tom je sigurno stradao i stari Apolonov kip. Kada je svetište bilo obnovljeno, obnovljen je i kip, i to po svoj prilici u prijašnjem njegovu obliku. Slika se toga kipa nalazi na novcima grada Mileta iz doba rimskoga carstva. Lik pokazuje gologa muškarca atletskih oblika, kojemu dugi uvojci kose, padaju niz pleća. U ljevici drži luk, a u desnici jelena. Jelen je prastari atribut boga, pa ga nalazimo u njegovim rukama ili kraj njega na mnogim novcima, koji prikazuju Apolonov kultni kip štovan u pojedinom gradu.

Tip golog mladića ostaje A. i dalje, ali mijenja oblik prema razvitku ideala muške figure. Jedan od vanredno lijepih kipova je A. iz Piombina, danas u Parizu (Louvre). Tip je još stariji, ali je krasan rad iz prve polovice 5. st. pr. Kr. Brončan je to kip, a srebrom uložena slova na nozi kažu, da je posvećen božici Ateni. Iz istoga je vremena jedan prekrasan kip, koji arheolozi zovu A. Omphalos, jer je jedan kraj Dionizova kazališta u Ateni nađeni kip A. bio pomutnjom postavljen na jednu kvrgu na štitu (omphalos). Iz istoga je po prilici vremena tip s pletenicama položenima kao vijenac oko glave, sa zdjelicom i lovorovom grančicom u rukama. Od toga tipa ima više primjeraka, a najljepši je A. Choiseul, sada u Britskom muzeju. Taj je tip prikazan i na vazama s crvenim figurama i na atenskim novcima. Možda je samo nešto mlađi jedan tip, koji nam je prikazan u kipu nađenu u Pompejima, u vrlo bogatoj kući nazvanoj Casa del Citarista. Tu se još više vide donekle arhajske crte, ali je kip bliz umjetnosti Mironovoj. Taj tip prikazuje gologa muškarca s kitarom u ljevici, a s trzalicom u desnici. Vanredno je lijep tip A. na zapadnom zabatu hrama Zeusa Olimpijskoga, koji je dovršen oko sredine 5. st. pr. Kr. Bog stoji usred prizora, koji prikazuje borbu između Kentaura i Lapita. Njegov blagi sanjarski pogled gleda u smjeru ispružene desnice, kojom umiruje borce.

Vanredno fin tip prikazan u više sačuvanih promjeraka imamo u Apolonu u muzeju u Kasselu. I to je još atletski tip, ali je toliko izrađen, da ga neki drže dapače djelom Fidijinim, a neki drže, da je nešto stariji. Možda se može Fidijinoj umjetnosti pripisati jedan original, od kojega nam je sačuvana replika u mramornom kipu izvađenu iz rijeke Tibera, sada u Narodnom muzeju u Rimu. Tijelo je kod toga tipa vanredno lijepo modelirano, izraz vrlo blag. I taj je tip bio sigurno veoma omilio, jer je sačuvano dosta kopija. Nažalost je A. među bogovima na zabatu Partenona u Ateni preslabo sačuvan, pa ne možemo mnogo o njem reći, tek toliko se vidi, da je zaogrnut plaštem, tako da mu je gornje tijelo golo, a u ruci drži luk. U 5. st. spada sigurno još dosta tipova A., od kojih nisu sačuvane replike, ali ih ima prikazanih na novcima raznih grčkih gradova, u Grčkoj samoj i u grčkim gradovima Sicilije i Donje Italije. još u 5. st., a možda još i u Fidijin krug spada i jedan tip A. Kitaraša u širokoj i dugoj haljini.

Četvrto st. stvara nov tip boga, mekši i ženskiji. Praksitel je u svojem »Sauroktonu« (»koji ubija guštera«) prikazao zamišljenog mladića naslonjenog na drvo, uz koje se penje gušterica, s kojom se mladić igra. Od toga kipa sačuvano je nekoliko replika, a brončani je original nekada bio slavan, pa ga spominju stari pisci. U dosta primjeraka sačuvan je jedan tip po prilici iz istoga vremena, a možda ga je izmislio i sam Praksitel, jer ima stav njegovih kipova. Jedan prekrasan primjerak toga tipa prikazuje t. zv. Apollino u Firenci (Uffizi). Ovakav tip spominje i Lukijan u Ateni u likeju kao boga, koji je položio podlakticu na glavu, kao da se odmara. Možda je od Praksitela i jedan tip Kitaraša u širokoj haljini, koji se kasnije razvija u helenističko doba, a sačuvan je u mnogo primjeraka. Jedan je od najljepših nađen u Tivoliju, a sada je u vatikanskom muzeju, u dvorani Muza.

Stari su nam pisci ostavili vijesti, da su i drugi umjetnici 4. st. (Skopa, Brijaksid) izrađivali za razne gradove i svetišta kipove A., a noviji su arheolozi nastojali da rekonstruiraju neke po slikama na starim novcima. Možda su s najvećom vjerojatnošću neki arheolozi pripisivali kiparu Leoharu jednu od najpoznatijih antiknih statua. To je Apolon Belvederski. Za Leohara nam javljaju, da je izradio jednoga A., koji sebi veže vrpcu oko glave, a da će i A. belvederski biti od Leohara, to se nastojalo dokazati po kretnjama boga. Leohar je, kako je poznato, načinio grupu, kako orao nosi Ganimeda na Olimp. Dječak lebdi u zraku, ništa ga ne boli, što ga je orao zgrabio pandžama. Belvederski A., mramorna rimska replika brončanoga grčkoga originala, dolazi doduše naglo, ali su njegove kretnje takve, te se čini, kao da lebdi nad zemljom. Na leđima mu je tobolac, a to znači, da je u ruci morao držati luk. Bog dolazi kao pobjednik ili osvetnik, a neki su taj kip doveli u vezu s pobjedom nad Galima, kad su 278 provalili u Delfe. Statua je međutim sigurno ranija. Taj je kip kasnije, u helenističko doba, bio mnogo imitiran i varijiran, dobivao je razne pridjeve, ali nikada nije bio dostignut. U helenističko su doba A. rado prikazivali, kako sjedi na omfalu, a i na pećini s lirom u ruci. Izrečeno je mišljenje, da je on tu prikazan kao pastir, prema mitu u službi Laomedontovoj ili Admetovoj. Kasniji grčki novci imaju vrlo često na prednjoj strani prikazanu A. glavu s raznoliko počešljanom kosom. Tu ima prekrasnih primjeraka. Gdje je na novcima izrađen čitav kip A. tamo on ili stoji ili sjedi, u rukama ili kraj sebe ima razne atribute. Katkada stoji kip u hramu, katkada je bog prikazan na kolima.

Razumijeva se, da se A. mnogo prikazivao na vazama i to već u najstarije doba, još u vrijeme, kada su se i kasniji mladoliki bogovi prikazivali s bradom. Tako je na pr. A. prikazan bradat na vazi François. Na tim starijim vazama A. je mnogo puta prikazan odjeven, makar samo s kratkom hlamidom prebačenom preko ramena. Mitski prizori prikazani na starijim vazama dosta su rijetki. Jedan je takav prizor ubijanje Niobine djece, a najčešća je borba s Heraklom, koji je ugrabio delfijski tronog. Osim toga nalazimo još i borbu s Titijem, pa s Heraklom radi košute ili radi lire. Gdje su na starijim vazama prikazani bogovi kao gledaoci, ondje je obično među njima i A., s lirom u ruci, i u tom slučaju većinom bogato odjeven, kako su bili odjeveni i zemaljski kitaraši.

Kasnija slikarska umjetnost na vazama prikazuje samo golobradi tip A., bradati nestaje posve. Tu se, kao što i u kiparskoj umjetnosti, opaža razvoj prema što mlađoj figuri. Na vazama s crvenim figurama na crnoj pozadini dolaze gotovo isti mitski prizori kao i na starijim vazama s crnim figurama. U tim prizorima A. je gol, mlad, sličan dobro izvježbanom efebu.

Kao što na vazama, tako i na reljefima dolaze mitski prizori s A. u istom obliku kao i u velikoj umjetnosti. Tu osobito treba spomenuti jedno podnožje iz Mantineje. Dolazi tu i nov mitski prizor: A. i Marzija. Marzija izazivlje A., da se natječu u glazbi. Muze sude, A. pobjeđuje, a Marzija bude kažnjen. Privežu ga o drvo i režu mu remenje s leđa. Prikazani su razni prizori iz toga mita.

Vrlo dobra prilika za prikazivanje prizora iz mita Apolonovih bile su zidne slikarije. Lijep je prizor naslikan na jednom zidu u kući Vetijevaca u Pompejima. A. stoji bogato odjeven s lirom i zanosno pjeva, jer je pobijedio zmaja Pitona, koji leži smotan do njegovih nogu.

Kult Apolonov prelazi u Etruriju i tu ima nekoliko krasnih primjeraka etrurske umjetnosti. Jedna figura iz terakote prikazuje A. u prirodnoj veličini u dugoj haljini u naglom kretanju. Ta je krasna terakota nađena u najčistijem etrurskom gradu, u Vejima, i to u hramu s tri apside, dakle u sasvim etruščanskom hramu, u kojem se je štovala neka trijada, kojoj je pripadao i A. Taj kip potječe negdje iz sredine 6. st. pr. Kr. Druga neka krasna terakota, ali ne cijela, našla se na faliskičkom teritoriju (današnja Civita Castellana). Tu je A. po svoj prilici bio prikazan sjedeći, a sjeća na figure Aleksandra Velikoga, pa i potječe iz toga vremena. Taj kip bio je nekada u nekoj grupi na zabatu. Obadvije te terakote nalaze se danas u muzeju Villa Giulia u Rimu. Na specijalno etrurskim i italskim spomenicima, na brončanim zrcalima i na t. zv. cistama (škatuljama iz brončanoga lima) nalazimo također ugravirane mitske prizore s Apolonom.

U rimsku religiju ulazi A. dosta kasno. Tek iza sredine 4. st. pr. Kr. dobiva on u Rimu hram, ali izvan zidova grada, na Martovu polju. Car August, koji dovodi rimsku religiju u sklad s helenističkom, uvodi dosta velik sjaj u kult Apolonov. Donose se kipovi iz Grčke, među njima i jedan A. od Timarha. Na Palatinu je August dao sagraditi hram A. od kararskoga mramora, pa su i tu bile skupljene mnoge starije grčke umjetnine.

Mnogo je grčkih scena preneseno u rimski svijet, kada su Rimljani, pod utjecajem kršćanstva, počeli mrtve sahranjivati. Na kamenim sarkofazima bilo je dosta prostora i za veće prizore. Tako su na tim sarkofazima prikazani prizori i iz mita s Apolonom, specijalno mit natjecanja s Marzijom, u raznim varijacijama.

U Narodnom arheološkom muzeju u Zagrebu imamo nekoliko kipova Apolonovih. Najljepši je kip iz Solina, kupljen sa zbirkom Vinka Solitra 1871. To je mramorna kopija rimskoga doba, po brončanom grčkom originalu iz 4 st. pr. Kr. Kip je nažalost bez glave, koja je nekada bila posebno izrađena i umetnuta. Jedna vrlo zanimljiva grupa iz Apolonova mitskoga kruga potječe iz antiknoga grada Minturne (danas Traetto) u Italiji. Došla je u Zagreb s Nugentovom zbirkom. To su dijelovi mramorne, statuarne grupe sa zabata neke zgrade, a bilo je prikazano muzičko natjecanje između A. i Marzije. Sasvim je sačuvan kip Marzijin, dobrim dijelom sačuvane su dvije muze, jedna stoji, jedna sjedi. Od Apolona, koji možda nije pripadao toj grupi nego nekoj drugoj s Heraklom, sačuvana je samo glava bez nosa. Jedan treći Apolon nažalost bez glave i gornjega dijela lire, a u polovici prirodne veličine, došao je u Zagreb također s Nugentovom zbirkom. Nađen je negdje u Donjoj Italiji, a prikazuje boga u vrlo bogatoj prepasanoj odjeći i s lirom u ljevici.

Mnogi narodi rimskoga svijeta imali su u svojim religijama božanstva, koja su imala neko svojstvo Apolonovo. Na mnogim primitivnim reljefima, koji prikazuju takva božanstva, piše, da su to zavjetni darovi Apolonu. Apolo u takvim slučajevima imade obično lokalni pridjev, pa se ne smije uzeti, da je takvo prikazivanje bilo pod utjecajem grčkoga ideala Apolona u raznim periodama.

LIT.: Overbeck, Kunstmythologie, Apollon, Leipzig 1889; Furtwängler u Roscherovoj mitologiji I., Leipzig 1886; Wernicke u Pauly-Wissowa, Realencyclop. II., Stuttgart 1896. V. H.