APOLOGETIKA. Po etimologiji riječi (grč. apologia »obrana«) činilo bi se, da je apologetika isto, što i apologija. Stvarno međutim apologija označuje obranu pojedinca ili pojedinosti (Platonova apologija Sokrata, brojne apologije pojedinih kršćanskih zasada i t. d.), dok se naziv apologetika upotrebljava za oznaku nauke, koja (po načelu: scientia non est de individuo »nema nauke o pojedincu«) nadilazi pojedinosti i nastoji ispitati cjelokupan problem, problem religije od Boga objavljene.

Odavna se postavljalo pitanje: Postoji li objavljena religija, ima li naime dokaza, koji naučno opravdavaju i traže prihvat takve religije? Prigovori, koji su se proti tome dizali, bili su brojni, tako da je nauka, koja je na njih odgovarala, poprimila, barem u početku, izrazito obrambeni značaj i otud dobila ime apologetika. No kako zadaća nijedne nauke ne može biti isključivo u tom, da brani svoje pozicije, tako ni apologetika nije mogla trajno ostati pri obrani. Postepeno ona se konstituirala u nauku historijsko-filozofijskog značaja s ciljem, da ispita i utvrdi, postoji li skup istina, koje bi Bog ljudima objavio i tražio od njih, da ih prihvate. Bez apriorizma dakle, polazeći isključivo od podataka, što ih pružaju pojedine religije, zdrav razum i neosporni filozofijski dokazi, apologetika ispituje pitanje vjerodostojnosti objave.

Prva stvar, s kojom pri rješavanju ovoga problema treba biti načistu, jest samo pitanje Boga, njegova opstanka. To je pitanje riješeno već u filozofiji, i apologetika bi nesumnjive dokaze o egzistenciji Božjoj mogla jednostavno preuzeti u obliku konačnih zaključaka, slično postupku drugih znanosti, koje kao svoju polaznu točku uzimaju utvrđene rezultate koje prethodne nauke. Uobičajilo se ipak, da apologetika, bar u uvodu, potanje obradi pitanje opstanka Božjeg. Prethodno također mora se ispitati i narav čovjekova, mora se naime istražiti, da li je duhovna, slobodna, jer o tom jednako zavisi i mogućnost dolaženja u saobraćaj čovjeka s Bogom, t. j. mogućnost same objave. Kada su ta pitanja izložena i kad se došlo do sigurnih rezultata, nesamo deduktivnim putem, nego i na temelju indukcije, koju omogućuju činjenice, uzete iz povijesti života naroda, apologetika prelazi na sam problem objavljene religije.

Bog postoji; pitanje je, da li se mogao i trebao objaviti čovjeku. Je li uopće moguć saobraćaj između Neizmjernog Bića i ograničenog čovjeka? I ako jest, da li je bilo potrebito, da se Bog objavljuje? Nije li prikladnije, da čovjek po razumu dozna za sve istine o Bogu, kao i za sve ono, što ima uređivati njegov odnos s Vrhovnim Bićem? Postoji li uopće mogućnost takva prijelaza između naravnog poretka, u kome živi čovjek, i višeg, nadnaravnog svijeta Božjeg? Imade li dokaza, znakova, koji bi neosporno utvrđivali, da je Bog govorio, da se objavio? Odgovor na ta pitanja traži, da se ponovo duboko zahvati u filozofiju kao i u činjenično stanje roda ljudskoga.

Stvarni podaci o stanju čovječanstva, odnosno filozofijsko ispitivanje navedenih problema, pokazuju, da je objava moguća i prikladna, ostaje dakle — i to je osnovna zadaća apologetike — da se ispitaju same historijske činjenice, koje o objavi govore. Imade mnogo vjera, koje za se vele, da su od Boga objavljene. Je li moguće, da bi sve usprkos suprotnosti, koje među njima postoje, bile zaista djelo Božje? Istinitost, nepogrešivost Božja isključuje tu hipotezu. Ako dakle objavljena religija postoji, ona mora biti samo jedna. Koja je to? Sustavnim ispitivanjem početaka, pisanih dokumenata kao i predaje glavnijih religija, pokazuje se, da većina od njih nemaju ni približno vjerodostojnih dokumenata ili dokaza o božanskom podrijetlu. Kršćanstvo dokazuje svoje božansko podrijetlo pisanim dokumentima i neprekinutom tradicijom. Ti dokumenti sežu vrlo daleko, do najprvih početaka ljudskoga roda (Stari Zavjet), ali se može poći i od dokumenata znatno mlađih (Novi Zavjet) i početi s ličnošću osnivača kršćanstva, Isusom Kristom. No kakvi su ti dokumenti, možemo li im vjerovati? Pomnim ispitivanjem utvrđuje se, da su pravi, cjeloviti i historijski istiniti i da u sva ta tri pogleda znatno nadmašuju velik broj drugih opće prihvaćenih historijskih dokumenata. To posebno vrijedi za Evanđelja i ostale knjige Novog Zavjeta. Ti su dokumenti dakle posve vjerodostojni.

Iz tih dokumenata proizlazi po nauci katoličke apologetike prije svega, da je Isus Krist historijska ličnost: Čovjek, koji je prozvan Mesijom, koji je propovijedao tako inteligentno, da je svojom naukom zadivljavao svoje suvremenike; koji je proročki poznavao ljudska srca i otkrivao budućnost svoju i drugih, pače dalekih događaja, koje naravnim načinom nije nikako bilo moguće predvidjeti; nadalje čovjek, koji je suvereno gospodario stvarima i činio brojna čudesa, ne prividna, nego stvarna, kao što su uskrisivanje mrtvaca, ozdravljivanje bolesnih, umnažanje hljebova, utišanje valova i t. d. A usto bio je daleko od svakog pretvaranja ili pokušaja obmanjivanja, savršeno pošten i uravnotežen, bez nastranosti, požrtvovan do smrti, ukratko svet, kao što čovjek nikad nije bio. Uspoređen s ostalim osnivačima religija, on ih daleko sve nadilazi. Po svojim vlastitim izjavama on je Sin Božji, utjelovljena Misao ili Riječ Božja, koja je došla na zemlju, da ljude otkupi svojom smrću, da naime zadovolji Bogu Ocu za grijehe svijeta i da milošću (nadnaravnim, božanskim svijetlom i božanskom snagom) učini čovjeka sposobnim, da sam božanski živi, da postane dionikom božanskog života, posinak Božji. Kao vrhovni dokaz svoga božanskog poslanja i svoje božanske naravi izjavljuje, da će uskrsnuti, kad bude mučen i ubijen, i doista je uskrsnuo. Tražio je od ljudi, da vjeruju u nj i u njegovu nauku i da žive po toj nauci, ako hoće postati dionici njegovih zasluga.

Da bi osigurao trajnost i uspješnost svoga djela, Isus Krist osniva Crkvu, koju povjerava svojim apostolima, dvanaestorici, koji su od početka bili s njime u radu, a vrhovnu upravu njezinu predaje prvaku apostola, Petru. Toj Crkvi predaje pravo i sredstva (sakramente), da dijeli milosti, koje je on zaslužio, a ujedno je snabdijeva oznakama ili biljezima, po kojima će je svatko moći razlikovati od eventualnih sličnih ustanova. Da bi osigurao ispravnost naučavanja, obećava Crkvi nepogrešivost ili neprevarljivost u tom pogledu do kraja svijeta. U svijetlu Kristovih riječi, kao i kasnijih događaja i spisa, vidi se, da je ta Crkva katolička Crkva. Nju dakle svatko po nauci Kristovoj ima slušati, ako želi da postane dionikom vječnog božanskog života.

Kao što se po ovom vidi, apologetika naučnim istraživanjem i naučnom metodom dovodi čovjeka pred vratavjere. Ona na temelju stvarnih podataka povijesti, ljudskoga iskustva i umovanja, podataka, koje sređuje u skupine, organizira u sustav, veže uz načela, ravna prema zakonima suđenja, indukcijom i dedukcijom, analizom i sintezom izvodi konačni zaključak: treba prihvatiti Kristovu religiju, jer je posvema vjerodostojna. Apologetika ne daje niti može dati samu vjeru, jer je vjera, kako se u teologiji kaže, nezasluženi, nadnaravni dar Božji. Ona samo kaže: postoje posve sigurni, znanstveno utemeljeni razlozi, da uzvjerujete.

Povijesno apologetika se razvila razmjerno kasno, barem kao naučni sistem. Apologije, koje prethode apologetici, postoje dakako već od početka kršćanstva, ali prvo apologetsko i strogo naučno djelo: Religionis naturalis et revelatae principia od Josipa Hookea, javlja se tek. sredinom 18. st. U novije vrijeme ona se snažnije razvila, ali je po riječima L. Maisonneuvea i dalje u razvoju te ima pred sobom još važne zadaće.

LIT.: Le Bachelet, De L’Apologétique traditionnelle et de l’Apologétique moderne, Pariz 1898; M. Hagen, Demonstratio religionis christianae catholicae, Augsburg 1831; J. Stadler, Theologia fundamentalis, Zagreb 1880; C. Gutberlet, Lehrbuch der Apologetik, Münster 1888; Esser-Mausbach, Religion, Christentum, Kirche, 1923; A. Michelitsch, Elementa apologeticae, Graz 1925; Garrigou-Lagrange, De Revelatione, Pariz 1926; Fr. Barac, O modernoj katoličkoj apologetici. Požega 1907.

Naučne apologetike na hrv. jeziku dosad nemamo. Postoje samo srednjoškolski priručnici: Feliks Suk, Katolička apologetika za više razrede srednjih škola. Zagreb 1919; Janko Oberški, Osnovi katoličke vjere, priručnik za rimokatolički vjeronauk u višim razredima srednjih škola, Zagreb 1931. Istu knjigu priredio je Pavao Mušak u novom skraćenom izdanju. Osim ovoga imamo prijevod: O W. Devivier, Kršćanska apologetika, preveo R. Katalinić, Split 1906. I napokon gore navedenu Apologetiku (Theologia fundamentalis) od Josipa Stadlera. Knjigâ apologetskoga smjera ili apologija imade na hrvatskom priličan broj, no to nisu apologetike u točnom smislu. Jednako nemamo ni časopisa izrazito apologetskog smjera, no apologetski članci izlazili su po svim našim vjersko-kulturnim časopisima.